Stetoskop
Stetoskop
Pitajte doktoraDečija i adolescentna psihijatrija

Dečija i adolescentna psihijatrija – pitajte doktora

Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 531 pitanja iz oblasti Dečija i adolescentna psihijatrija.

Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Svi odgovori (531)

?
Pitanje #21963. 1. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Saučešće pre svega! Gubitak jednog roditelja je jedan od najznačajnijih  razvojnih događaja u sa kojim se dete može suočiti. Taj događaj nikada ne  može ostaviti mali uticaj ukoliko je dete živelo sa roditeljem. Međutim,  uticaj i reakcije se razlikuju zavisno od uzrasta deteta, umne  razvijenosati, prethodne privrženosti deteta tom roditelju i značaja  gubitka za porodicu, kao i od načina na koji je došlo do gubitka roditelja  (iznenadan, neočekivan, užasavajući ili u sklopu prolongirane bolesti,  očekivano, bez fizičke traumatizacije). Prema istrađivanjima, čak 1,5  -4% dece u zapadnim zemljama izgubi roditelja tokom detinjstva. Zbog  ratova  kod nas je taj procenat i veći. Što je mlađi uzrast deteta, smrt roditelja  (majke prvenstveno) ima veći biološki uticaj (na telesnom nivou se mogu  očekivati reakcije deteta), dok što je deteta starije reakcije tuge imaju  postaju sliče onima kao i kod  odraslih. Činjenica da je vaša sestra umrla od hronične iscrpljujuće  bolesti, da smrt nije bila iznenadna i neočekivana, to umanjuje šanse za  pojavu patoloških reakcija žalosti (krivica, preokupiranost mislima o  smrti  i beznadežnosti, preimetnim smanjenjem interesovanja, pokretljivosti i  funkcionalnost do pojave iluzija i  halucinacija), iako deca nikada ne mogu biti dovoljno propremljena za smrt  roditelja. Kod mlađe dece reakcije žalovanja obično bivaju iskazane kroz  poremećaj telesnih funkcija i one mogu biti zakasnele zbog limitirane  mogućnosti  shvatanja, prećutkivanja istine, odsustva drstičnih promena u njihovim  životima (prisustvo baka, tetki, drugog roditelja, koji pokušavaju da  umanje  prazninu nastalu gubitkom majke). Tako, deca na mlađem uzrastu prvo osete  konsekvence  smanjenja kvaliteta brige o njima, pre nego žalost zbog gubitka roditelja.  Ukoliko je razvoj inteligencije normalan, deca imaju sposobnost da sa 5  godina razumeju koncept smrti i razliku "biti živ" i "biti mrtav". Deca  mlađa od 5 godina generalno to nisu u stanju ni verbalno ni crtežom. Vaša  sestričina zato i dalje traži i pita gde joj je mama i pored očevog  pokušaja  da je suoči sa surovom realnošću. Može se čak desiti da vam kaže da  idete u bolnicu da bi videla mamu. U različitim stručnim knjigama i  časopisima možete naći različita tumačenja i preprouke šta činiti i šta  reći  deci i pomoći im da započnu normalan proces žalovanja koji je bitan za  njihov normalan razvoj.Deca sa 3 godine su sposobna da prepoznaju osećanje  tuge i istraživanja su pokazala da ukoliko je ta sposobnost izražena deca  kasnije imaju manje šansi da ispolje neki psihijatrijski poremećaj  (najčešće  hipohondijazu ili psihosomatski poremećaj). Iako smrt roditelja nosi rizik  za razvoj mentalnih problema, kod najvećeg broja dece se to ne desi, niti  saopštavanje i sučoavanje dece sa bolnom istinom zahteva kasniji  psihijatrijski tretman, pogotovo kada unutar familije postoji podrška i  razumevanje za ispoljavanje tuge zbog gubitka!! Šta reći i učiniti? Možda  je  bolje pitanje šta ne činiti i ne govoriti. 1) Ne sprečavati započinjanje  žalovanja (ne sakrivati istinu od deteta, ne izbegavati razgovor o mrtvom  roditelju, ne izbegavati mesta koja bi detet podsetila na mrtvog  roditelja).  Decu ne treba prisiljavati da idu na sahranu ili važne obeležnice, ali to  svakako ne treba izbegavati 2) pomoći detetu da razume razliku između biti  živ i biti mrtav (ne govoriti detetu da je mama na nebu, u bolnici, da je  zaspala, jer će dete očekivati da se mama vrati i da ponovo budu zajedno,  što dete remeti i emocionalno i suprotno je sa zdravom logikom. 3) pomoći  ocu (čak i psihološkim savetovanjem) da pomogne deci da razumeju šta se  dogodilo sa mamom i pomoći i njemu (kroz sprovođenje rituala obeležavanja  smrti) da podeli žalost sa drugima (donošenje odluke za ponovnim  sklapanjem  braka se može posmatrati kao pokušaj samozaštite od preplavljivanja tugom  i  zaštita dece od gubitka majke zbog čega svoju novu ženu i predstavlja kao  "novu" mamu). Ovo jeste pogrešno jer u oba slučaja ometa NORMALAN proces  žalovanja, pogotovo kod dece, jer ometanje ili sprečavanje pre može  dovesti  do poremećaja (straho od bolesti, smrti, razvoj psihosomatskih smetnji).  kao  i hendikepiranja u učenju kako žaliti i odžaliti gubitak. 4) Deci,  pogotovo  mlađoj treba  ukazati da nisu ona kriva zbog toga što se dogodilo (deca imaju konkretno  i  "egocentrino" mišljenje i sve događaje dovode u vezu sa sobom), kako bi se  izbeglo da uz žaljenje deca osećaju krivicu i ličnu odgovornost. Naravno,  o  procesi prolaska kroz teške gubitke i žaljenja može se mnogo toga reći,  stoga ne oklevajte da iznesete svoje dileme i pitanja, kao i da u mestu  stanovanja potražite savetodavnu pomoć stručnjaka. Srdačan pozdrav
?
Pitanje #214528. 12. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana "očajna mama u totalnom haosu". Stvar je hitna. Atmosfera u  porodici gde otac pije i bije, a majka je u depresiji nije atmosfera gde  bi se treći član porodice osećao sigurnim, zaštićenim, prihvaćenim i  podržanim. Naprotiv, mnogi bi odatle potražili izlaz. Kako deca ne mogu da  biraju gde će se roditi i ko će im biti roditelji, prinuđena su i da uče  kako da se ponašaju od onih koje svakodnevno posmatraju. Često jedan  roditelj biva razočaran kada dete ispolji njegove ili negativne osibine  drugog roditelja. Na žalost, mnogo česšće se dešava da dete i iskombinuje  najupadljivija ponašanja oba roditelja. Neko bi čak mogao da spekuliše da  je njegovo ponašanje izraz uvažavanja roditelja, jer se ne ponaša mnogo  različitije od njih. Čak deca umeju da prenaglase ponašanje roditelja u  svom ponašanju. Stoga je za njih zbunjujuće što se roditelji zbog toga  ljute. Stoga, ukoliko želite da se ponašanje deteta promeni, potrebno je  da se promene ponašanja onih na koje se dete ugleda. Ukoliko je suprug  lečen od alkoholizma, a bolest se ponovo pojavila, to je prioritet.  Bolestan član ima prednost nad onim koji to još uvek nisu. Očajanje, haos,  alkoholiyam muža i briga oko školovanja sina koji su Vas uzeli pod svoje  imaju takođe prioritet nad izostancima i vandrednim školovanjem sina.  Veoma sam radoznao da saznam kako će vaš sin reagovati kada iz kuće  nestanu alkoholizam, nasilje, očajanje i haos i kako će to uticati na  njegove odluke i ponašanje prema obaveyama u kući i školi. Srdačan pozdrav
?
Pitanje #209123. 12. 2007.

Postovani dr. Stankovicu,   Nas sin ima 11 godina i u septembru je

Postovani dr. Stankovicu,   Nas sin ima 11 godina i u septembru je krenuo u peti razred Osnovne  skole. Do sada je bio vrlo dobar djak, ali i do sada (kod uciteljice  koja  je inace, veoma energicna, ambiciozna i ima visoke kriterijume) je to  bilo malo na misice. Ponadali smo se da ce promenom sredine, krenuvsi u  peti razred malo lakse savladavati zadatke, jer ako je imao problem u  odnosu sa uciteljicom (sa kojom smo mi imali uvek srdacan odnos), tj.  ako  mu nije odgovarao taj ambiciozni pristup, racunali smo, u petom razredu  ce mozda imati problem kod jednog, dva nastavnika, ali zaboga, ne moze  imati problem sa svima. Medjutim, prica se izgleda nastavlja i on sa  velikom teskocom i puno truda dobija uglavnom lose ocene (od jedinice do  trojke). Isli smo kod vrsnog decijeg psihologa koja nam je rekla da je  dete izvanredno inteligentno, veoma osetljivo i da imamo  nekonvencionalno  dete koje ide u veoma konvencionalnu skolu. On, po nama, ima jedan  veliki  problem - samopouzdanje. Inace, van skole nemamo nikakav !  problem u odnosu sa njim. On je zreo, duhovit, voli porodicu, ima dobar  odnos sa mladjom sestrom (7 godina, upravo krenula u prvi razred),  drugari ga vole, mada se po meni nedovoljno druze medjusobno. Njegov  problem se najbolje ogleda u tome sto recimo, vezba, uci i sprema se za  test, preslisamo ga, pristojno zna gradivo i na testu obavezno dobije  jedinicu. Uzeli smo mu privatnu nastavnicu matematike, kojoj takodje  nije  jasno kako da kod kuce zna gradivo, a u skoli pokazuje tako lose  rezultate na testovima. Izuzetno lose prolazi na testu, na usmenom, kao  malo bolje. Da se razumemo - njegovo znanje nije mozda za peticu, ali  sigurno nije za jedinicu ( u najvecem broju predmeta). Ne znamo vise,  kako da se ponasamo u odnosu sa njim, ponekad se dok ga preslisavamo  iskljuci i kada mi podviknemo, on se toliko isprepada, da ne zna i ono  sto je znao. Kada ga umirujemo i govorimo mu da ce se stvari srediti, da  je on dovoljno pametan, da samo treba da se malo vise ukljuci dok uci,  on  !  se onda opusti i prakticno, nista ne dobijemo ni kada pokusamo!  da ga p  odrzimo. Molimo vas da nam pomognete nekim savetom, ako je moguce - kako  podici samopouzdanje jednom izuzetno inteligentom detetu koje konstantno  redja lose ocene? U cemu je nasa greska? Sta bi upalilo kod njega?  Inace,  i muz i ja zivimo tipican zivot danasnjice, dolazimo kuci u pola 6, te  mu  citav dan nismo na raspolaganju. Kada dodjemo kuci, mi smo vec  iscrpljeni  i verovatno nemamo dovoljno strpljenja da radimo sa njim (a bez rada sa  njim bi tek bio haos...). Imamo i mladje dete, koje je prosto prepusteno  samo sebi jer mi stalno trazimo mehanizme da pomognemo sinu, a ona jadna  sama prolazi kroz prvi razred ( i to bez po muke!). Unapred neizmerno  zahvalni za svaki savet, pomalo izgubljeni roditelji!
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani, predlažem da još jednom pročitate sopstveno pismo meni. Ono je  fantastičan primer kako vam savetnik uopšte nije potreban, jer se u pisu  opisuju proble, dileme i rešenje. Vi imate dva deteta i dva različita  rešenja. Kod starijeg primenjujete ono koje ne funkcioniše. Ne savetujem  da  probate isto sa mlađom ćerkom jer rezultat vremenom može biti sličan kao  kod  sina. I ja se čudim kako ljudi često zanemaruju jednostavnu filosofiju da  nijedna taktika nije uspešnija od uspešne taktike. Osećam slobodu da vam  sve  ovo napišem jer je decji psiholog, a vi naglašavate da je u pitanju vrsni  psiholog, isključio umnu zaostalost i izmenjen razvoj (samo opisao  nekonvecionalnost, ma šta to značilo). Osim inteligencije, a tu ste  potpuno  u pravu potrebno je i samopouzdanje, a ono se stiče prihvatanjem njegove  nekovencionalnosti bez okrivljivanja što nije ono što vi želite da on  bude,
?
Pitanje #209023. 12. 2007.

Postovani,  mozda sve ovo sto cu Vam izneti i nije problem, mozda

Postovani,  mozda sve ovo sto cu Vam izneti i nije problem, mozda se samo ja kao  majka  ne snalazim u celoj prici.  Imam sina starog 8 godina. Veoma je osetljiv i nenormalno meni privrzen.  Sa njegove nepune tri godine razvela sam se od njegovog oca zbog njegove  bolesti i dijagnoze paranodina shizofrenia. Tada, a i sada smatram da je  tako najbolje za dete i za mene. U medjuvremenu otac mu se lecio na  klinici  u Palmoticevoj i ja svim snagama guram da se taj odnos koliko toliko  realizuje u sto je moguce normalnijim i korektnim odnosima. Dete vikendom  odlazi kod oca i bude zadovoljan provedenim vremenom. S druge strane,  neposredno nakon razvoda moj sin se fiksirao i ulogu oca zamenio mojim  bratom. No, kako zivot pise romane, moj brat je morao da nas napusti i  ode  u  inostranstvo gde je zapoceo svoj zivot. Od tada dete pati za ujakom, a  kada  ujak dodje postavlja kriterijume i zahteve sve u cilju da se sestric ne  razmazi... hmmm meni je to malo cinicno sa strane mog brata... no...  fiksirala bih se na problem. Sve ove okolnosti koje okruzuje moje dete  dovode do njegovog aktivnog odbijanja da uci!  i izvrsava svoje obaveze. I samoj mi nije jasno kako donosi i ove  ocene.  Povlaci se svaki put kada mu nesto nije dovoljno jasno, domaci zadatak je  nocna mora, a s druge strane, zeli, jezivo zeli uspeh i s druge strane  strah  od neuspeha. Kako uliti samopouzdanje i bez vike naterati dete i ubediti  ga  da on moze sve to da uradi bez muke i da ce postici dobre rezultate i  biti  najbolji djak.  S druge strane, ne dozvoljava mi da sama idem bilo gde. Ni kod  drugarice,  ni kod lekara, zubara... a o neutralnim izlascima da i ne govoroim. Svuda  mora on sa mnom. Kako ga na najbolji nacin ubediti da je normalno da imam  bar delic samo svog zivota?  Unapred zahvalna
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, sve što ste mi opisali iz porodičnog života vas i deteta svakom  čoveku može stvoriti dovoljno konfuzije da makar na trenutak izgubi  sopstveni identitet i GRANICE u odnosima. Tako je sa odraslima, a šta onda  reći za decu koja posmatraju odrasle učeći od njih gde su granice i ko  donosi pravila i ko ima kakvu ulogu u njihovom životu. Nakon razvod,  ženama  je u proseku potrebno 2-3 godine, pogotovo ako su samohrane majke, da  povrate psihološku stabilnost i redefinišu svoj život. Kod vas je to ova  godina. To je i vaš brat izgleda primećivao i davao vam podršku u  postavljanju granica u ponašanju deteta ("da se ne razmazi"). Medjutim,  ujak  nije roditelj i ne treba da ulazi u nadmetanje sa roditeljem. U pravu ste  za viku. Ona ne uliva samopouzdanje, već ga oduzima. Ubedjivanje je  neefikasno, ukoliko nema motivacije i iščekivanje nagrade. Olako dobijene  nagrade gase motivaciju i ne uče decu da se bore za cilj. Zato napravite  jasan dogovor (GRANICE), oko toga šta ko želi i kako se do toga dolazi, a  kako se stvari mogu i izgubiti. Kako ubediti, pa kako ubediti? Sa  osmogodišnjakom se ne ubeđuje, jer ako roditelj saopštava detetu da želi  delić vremena samo za sebe onda ne treba sa detetom da raspravlja da li je  to istina ili ne. Ali ako želite da se vaše dete ne ponaša kao vaš  kontrolor, onda se vi potrudite najbolje što možete da nauči drugačije  ponašanje. Prvo ga motivište kvalitetno provedenim zajedničkim vremenom  (da  vas se raželi), bez kupovine igračaka, onda mu saopštite i učinite to što  želite samo za sebe, a njega onda nagradite za razumevanje kada pokaže  pozeljno ponašanje.
?
Pitanje #208923. 12. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
nemam ja moć da spašavam mlade duše. Kada bismo ovim  indirektnim putem ili bilo kojim putem imali tu moć, ko bi uopšte  tražio neki drugi oblik pomoći ili išao lekaru. Pomoći tebi zavisi od  tvog pristanka na pomoć, a to sada izgleda nemoguće jer tražiš pomoć a ne  bi  da menjaš pravila u ponašanju. Ili makar doktora. Bez tvoje pomoći onome  ko  ti pomaže, nije logično da pomoć stigne. Otuda me čudi što  odbijaš i pomisao da se javiš lekaru. Od toliko lekara da li je baš tvoj  neizbežan? I ne moraš ako imaš nekoga drugog kome bi mogla da pomogneš da  ti  pomogne. Medjutim, tvoje eksperimentisanje hranom i izazivanje  intervencije  roditelja zaslužuje pomoć od edukovane osobe, jer ovo što mi pišeš liči na  jedan začarani krug koji izgleda ovako: nisam zadovoljna sobom, osećam se  mrtvooo -- držim dijetu -- nateraju me da jedem (ili se sama prejedeš) --  krivica, nezadovoljstvo sobom (zbog gubitka kontrole) -- držim dijetu --.  Stvari može iskomplikovati i nizak pritisak koji izgleda pojačava osećaj  obamrlosti i mrtvila koji bez kafe ne prolazi. To su razlozi ZA u korist  konsultacije sa psihijatrom za adolescente. Razlozi PROTIV su svi ostali  koje si navela jer manje više spadaju u očekivanu adolescentnu dinamiku  zbivanja.
?
Pitanje #208823. 12. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
zlatno pravilo harmoničnog razvoja deteta je da onu  veštinu (u smislu osamostaljivanja motornog, emocionalnog, intelektualnog)  kojom dete ovlada treba podsticati da dalje usavrši. Sve ostalo je  zaustavljanje ili sputavanja koje će dete vratiti na prethodnu razvojnu  fazu. Drugim rečima, treba pomagati detetu da se osamostaljuje shodno  njegovim sposobnostima, snagama, a ne praćenjem sopstvenog (roditeljskog)  kalendara izbaždarenog knigama ili prethodnim detetom. Sa druge strane,  treba voditi računa i da dete na tako malom uzrastu ima veoma ranjivu  ličnost jer je zavisno umnogome od spoljašnje podrške i nege i da je osim  ljubavi detetu potrebna sigurnost, jednostavnost, predvidivost i  doslednost. Ti  faktori treba da podstaknu roditelje (oba) da pažljivo planiraju svoje  postupke prema detetu i da u detetovom životu nema dramatičnih obrta i  nejasnoća. Dakle, red u vidjanju i redosledu dogadjanja (predvidljivost)  je  potreban i odraslima, a da ne govorim o deci, koja verbalno ne mogu  izkazati  nezadovoljstvo.
?
Pitanje #194211. 12. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Kako ste mi napisali, izgleda da ponašanje vašeg sina deluje na vas tako da  vi probate sve i svašta a neistrajete, niti imate uspeha ("jako slab uspeh,  a izuzetno inteligentan (inteligentni)". Pitam se ko je usvojio čije  ponašanje? Do sada ste za sve krivili oko (njegovo), i verujem da ste se u  skaldu sa tim uverenjem i ponašali (pretpostavljam sa premnogo razumevanja,  a malo granica), a sada se bojim da ćete možda preći na mesto u kome nije  dostupna dečja psihijatrijska služba i psihološko savetovanje i nastaviti  sa razumevanjem, ovogo puta sebe, jer nemate mogućnosti da pomognete.  Međutim, primećujem da ste upotrebili stručne oftalmološke termine što mi  daje nadu da vam je medicinska i psihološka pomoć ipak dostupna, možda u  okolini. Zbog multiplih problema sa kojim se suočava vaš sin (i danju i  noću), ali i članovi porodice (koji ne mogu da ga gledaju kako se vuče po  kući i zbog toga traže pomoć i za njega, a verujem i sebe), predlažem da se  prvo posavetujete sa školskim psihologom, a zatim i decjim psihijatrom koji  će proceniti može li neko istovremno biti hiperaktivan i bezvoljan, apatičan  i toitalno nezainteresovan za okolinu i da li je to ADHD ili neki drugi  razvojni poremećaj ili je potreban neki drugi vid pristupa koji zahteva  drugačije ponašanje drugih članova porodice, ali ovog puta bez odustajanja,  konfuzije. Srdačan pozdrav
?
Pitanje #19246. 12. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Teško je reći da li imaš ili nemaš bulimiju, ali svakako da si opisala  ponašanje koje veoma na to podseća. Uopšte svi poremećaji ishrane imaju više  zajedničkih karakteristika a jedna od njih je pridavanje preteranog značaja  i sopstveno vrednovanje kroz fizički izgled i telesnu težinu. U tu svrhu  hrana postaje instrument i koristi se u svrhe za koje nije namenjena, a  ponašanje se održava i pored štetnog uticaja na zdravlje i moućnost pojave  ozbiljnih medicinskih komplikacija. Hrana se može koristiti u smanjenju  neprijatnosti i to predstavlja najvažniji način da se nauči zloupotreba  hrane i održavanje problema ishrane. Kratkotrajno osećanje krivice i  samoprekorevanje zbog gubitka kontrole samo dodatno pojačava nezadovoljstvo  sobom koje ponovo rezultuje smirivanjem kroz ishranu. I tako u krug.  Okolina, porodica, ukoliko zna šta se događa ima značajnog uticaja u  nastanku i održavanju problema jer se pokazalo da bulimija nastaje u  konfliktnim porodicima, što ne mora da važi za tvoju porodicu, a da bulimija  nekako pomaže članovima porodice da se ne bave rešavanjem svojih problema  nego bulimijom. Naravno bezuspešno. E sad, ti tražiš pomoć. Držanje dijete  i pomoć ne idu zajedno. Dijeta podstiče prejedanje, jer bulimične  adolescentkinje zadaju sebi striktne dijetalne zadatke koje je nemoguće  ispuniti, pogotovo pod stresom ili nezadovoljstvom, kao i ti sedmodnevnim  izgladnjivanjem. Dakle, nema dijete i lečenja bulimije. Potrebno je da  odložiš planiranje idealne težine dok ne povratiš normalne obrasce ishrane  (tri prosečna obroka dnevno). A o bulimiji potraži literaturu preko  interneta. Ima dovoljno sajtova i na srpskom i na hrvatskom jeziku koji ti  mogu pomoći da proceniš da li je potrebna dalja konsultacija.
?
Pitanje #19024. 12. 2007.

Devojcica,Masa 9,5god.treci razred.Odlican uspeh u skoli.Omiljena od   strane vaspitaca,ucitelja,uopste starijih.Prosle skolske godine

Devojcica,Masa 9,5god.treci razred.Odlican uspeh u skoli.Omiljena od   strane vaspitaca,ucitelja,uopste starijih.Prosle skolske godine na testu o   drugarstvu   nalazi se medju omiljenim drugarima.Savesana,odgovorna,vredna,zrela.U   odeljenju postoji devojcica "vodja",u daljem tekstu Milica, Problem   pocinje   verovatno jos u prvom razredu. U drugom se komplikuje.Pokusavamo da na   problem gledamo kao na prolaznu fazu ali ne ignorisemo ga,razgovaramo o   tome   i cinilo nam se da je Masa uspela da prevazidje problem.Problem nastaje   neslaganjem,tj.potrebom Milice da dominira.Istina da su nacini kojima se   devojcica po nekad sluzi izvan ocekivanja za dete tog uzrasta, ali mi kao   roditelji ne zelimo da problem baziramo na Milici, jer ce u zivotu uvek   biti   neka Milica.Ove godine problem postaje jos veci tako sto Masina najbolja   drugarica sa kojom   je jako bliska jos iz vrtica,prilazi Milici i intezivno sa njom provodi   vreme.Masa pocinje da se povlaci,da ne izlazi na odmore,ili igra fudbal sa   decacima,mada je to po nekad i ranije radila, mislim na druzenje sa   decacima.Ima osecaj da je odbacena.Na pitanje da li postoji jos neka   drugarica sa kojom bi mogla da se druzi,ona odgovara da nema jer sve   "lete"   oko Milice.Mozda sve ovo ne bi bilo toliko znacajno da ona ne pati.Cesto   je   neraspolozena,placljiva,nervozna i sve vise neprijateljski raspolozena   prema   mladjem bratu.I ako razlozi za neslaganje sa bratom postoje,sve cesce je   njeno reagovanje neprimereno situacijama sto dodatno komplikuje   stvar.Pokusao sam da budem objektivan u opisivanju problema kako bih mogao   da dobijem najbolji savet.Ako je potrebno da imate jos neku informaciju   rado cu Vam odgovoriti na pitanje.Do tad srdacan pozdrav.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Najkorisnija dodatna informacija bi mi bila šta želite da ja učinim za vas?  Zar to nije čudno da devojčica "...Odlična, omiljena od strane vaspitača,  učitelja, uopšte starijih, na testu o drugarstvu nalazi se medju omiljenim  drugarima, savesna, odgovorna, vredna, zrela..." bude predmet konsultacije  oca sa dečjim psihijatrom? Na koju vrstu komentara ja treba da se oslonim,  da je devojčica omiljena ili odbačena, zrela ili plačljiva i neprijateljski  raspoložena?  Koliko je zaista Milica postala Mašin problem, a koliko vaš? Jedno je  sigurno, a to je da vi ne ignorišete problem. Ukoliko ne uspevate da joj  pomognete, rizikujete da svojom umešanošću upravo pomažete da problem odnosa  Maše i Milice postane kućni problem, jer se prenosi i na odnos Maše i brata.  Često deca nađu način da sarađuju i sama reše konflikte, ali je isto tako  često da roditelji reaguju na takav način da deca ne mogu da izađu na kraj  sa roditeljskim rešenjima za njihove probleme nego sa samim problemom. Možda  je došao trenutak da počnete da ignorišete Mašin odnos sa Milicom i  posmatrate kako se to odražava na odnos sa bratom i vama.
?
Pitanje #19014. 12. 2007.

Molim vas da nam pomognete u sledecem: treba da upoznamo sedmogodisnjeg   decaka

Molim vas da nam pomognete u sledecem: treba da upoznamo sedmogodisnjeg   decaka koga bi trebalo da usvojimo a do sada nismo mogli dobiti previse   informacija o njemu, osim sledeceg: sa dveipo godine oduzet je od majke   koja   ga je zapostavljala i kojoj je on trece od osmoro dece sa pet ili sest   partnera, i svu decu je bezuslovno predala na usvajanje. Otac je nepoznat.   Decak je proveo 6 meseci u Zvecanskoj pa je potom smesten u seosku   hraniteljsku porodicu u selu u kome postoji centar za porodicni smestaj i   mnoga domacinstva se time bave, i tamo je kao jedino smesteno dete pored   dvoje njihove dece evo cetiri godine. Kazu da treba da mu se usade   higijenske navike, da ima enurezu, da je `lepljiv`(?), da je vrlo ziv i   brz   i aktivan, da je dominantan (?), da je `zapustene` inteligencije i da   sjajno   boksuje i igra fudbal. Da je pripreman do nedavno da ce njegova majka doci   po njega, pa mu je sada receno da to vise ne vazi, nego ce doci neki cika   i   teta...koji ce mu biti mama i tata. D!   a se on jaako leepo adaptirao na tu hraniteljsku porodicu i da ih zove   majka, tata, brat, sestra i da mu se ne ide odande, da ima tamo puno   zivotinja, puno druge dece, sirinu... Kod nas je to potpuno drugacije,   dece   druge nema na puskomet, zivotinja nema, mi zivimo u vikend zoni 35km od   grada, skola je na 4km bez trotoara, sigurno ce mu biti i dosadno. Imace   potpunu promenu miljea, on obozava Grand Paradu a mi inace gledamo TV samo   probrano,...shvatate sta hocu da kazem. Brinu me mnoge cinjenice,   izostavljam sada sve ono sto me raduje i cemu se lepom nadam, i pitam vas:   na sta treba da obratimo paznju i na koji nacin. Imali smo medju   prijateljima jednu neuspelu adaptaciju, i osvedocili se koliko je slaba i   nikakva sistemska podrska za usvojitelje i usvojenike. Unapred hvala
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Čitajući vaše pitanje čudio sam se sopstvenoj smelosti da pokušavam da  odgovorim na pitanje o ponašanju dečaka koga ne samo da ja nikada nisam  video, nego nisu ni oni koji mi postavljaju pitanje u vezi tog dečaka. Kao i  vi, i ja se pitam šta bih trebao da imam na umu pre nego vam odgovorim? Dete  koje ste opisali okusilo je sve forme zastite koju omogućava socijalni  sistem. Od institucije, preko hraniteljstva, pa sve do usvojenja koje  najbliže odgovara uobičajenoj porodičnoj organizaciji. Prva dva oblika  zaštite nose svoje rizike za razvoj psihopatoloških i sociopatoloških  ispoljavanja. Najveći rizik nosi boravak u institucijama, najmanji u  usvojiteljskoj porodici. Prednost života u hraniteljskoj porodici u kakvoj  živi "vaš" dečak u odnosu na život u institucijma je što ima stalne figure  roditelja, manje je dece što omogućava bolju kontrolu ponašanja, manja je  razlika u godinama među decom, bolja polna balansiranost (muška-ženska  deca), individualna a ne grupna nega, bolja fizička nega, manja izolovanost  od spoljašnjeg sveta, bolje i stalnije vršnjačke relacije. Pormena sredine  boravka i startelja, svakako lakše emocionalno podnosi sedmogodišnjak nego  četrnaestogodišnjak.Ono što će dečak dobiti usvojenjem mnogo veća  fokusiranost na njegove individualne fiziološke, emocionalne, umne potrebe  kao i na bolju kontrolu ponašanja. Ne treba da se obeshrabrite promenom koju  ćete doneti dečaku, jer mu predstoji mnogo učenja novih ponašanja i  pobeđivanja zapuštenosti, kako u kući tako i u školi, a kako ćemu promena  prijati zavisiće i od vas. Deca idu na usvajanje da bi im usvojitelji  pružili zaštitu, negu i pomogli im da se osamostale, a ne da ih zabavljaju i  zapuštaju inteligenciju i higijenske navike. Predlažem da od samog starta  napravite mrežu pomoći tako što ćete potražiti dečjeg psihijatra u najblžem  mestu sa kojim ćete se konsultovati oko ravojnih smetnji koje dečak već  pokazuje (noćno mokrenje, vrlo brz i aktivan itd.). Psihijatra ćete povezati  sa nadležnim iz Centra za socijalni rad, kao i sa stručnim timom škole  (učitelj, psiholog, pedagog), čime ćete mrežom pomagača u znatnoj meri Vi  pomoći dečaku da se adaptira na novi, ali uobičajeni način života  sedmogodišnjaka koji žive u porodici sa jednim detetom. Strpljivo i hrabro.  Srećno
?
Pitanje #19004. 12. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, vaš sin i vi pokazujete znake naučenog straha. On od od jakog  zvuka i svih objekata koje je povezao sa neprijatnošću, a vi od njegove  strašljive reakcije, tako da on sve čini da izbegne suočavanje sa objektima  koji ga podsećaju na traumatski događaj, a vi pokušavate da svoj strah  umirite umirivanjem njega pričajući mu "non'stop". Njegov problem neće  nestati pričom jer nije ni naučen pričanjem, već izlaganjem neprijatnosti,  pa tako jedino može i nestati. Vaš strah hoće nestati informacijama (u šta  se ja uzdam), jer je i naučen uverenjem da detetu treba pričati da se ne bi  plašilo. Srećom deca su kreativna, pa se uz malu pomoć odlučuju da pobede  strah, jer je potreba za igrom često jača od straha. Jedina prepreka može  biti vaš strah koji ga dodatno senzibiliše, jer ga pokušavate umiriti pričom  onda kada je potrebno da izdrži blagu neprijatnost izlaganjm. Princip je da  se postepeno (po 45 minuta) izlaže doziranom strahu (sve bliže i bliže mestu  koje izaziva najveći strah ), tako što ćete se igrati sa njim prvo na mestu  na kome nema nikakvog straha i to tokom dana kada je inače veseo i pričljiv,  a svakoga dana ćete se blago pomerati prema mestu kojeg se najviše boji. Na  kraju igre ćete ga pohvaliti za druženje, ali i za pokazanu hrabrost. Naglo  i kratkotrajno izlaganje neće biti od pomoći, naprotiv, još više i trajnije  može učvrstiti strah, te otuda su moguće reakcije generalno povišene  strašljivosti i budnosti. Srećom, kako se gasi generator straha, tako opada  i nivo opšte uplašenosti i budnosti. Dakle, manje priče, a više akcije kroz  igru i taktiku.
?
Pitanje #177825. 11. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Godinu i po dana je zaista dug period za loše psihofizičko i socijalno  funkcionisanje. Zbog simptoma koje ste opisali verujem da trpe i drugi  segmenti vašeg života, osim akademskog uspeha. Zbog lekova koje ste naveli,  pretpostavljam da ste zatražili pomoć psihijatra koji je, opet  pretpostavljam, te lekove propisao zbog depresivnog raspoloženja i sindroma  hroničnog zamora koji podrazumeva opisanu slabost, zamorljivost i  zabrinutost zbog smanjenja mentalnih i telesnih sposobnosti. Medjutim, nemam  informaciju da li ste obavili i dodatne labratorijske analize i  konsultativne preglede interniste i neurologa. Ukoliko su ti nalazi uredni,  osim vidjenja sa psihijatrom, korišćenja lekova, svakako je potrebno  napraviti i neke izmene u načinu življenja, da bi i efekti lekova i  razgovora zaista bili delotovorni i lekoviti.
?
Pitanje #174523. 11. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Odogovoricu na pitanje u skladu sa svojim znanjem i mogucnostima, ali cu  vase pitanje i pokusati da prosledim koleginici Bojani Dimitrijevic koja je  kao klinicki psiholog mnogo kompetentnija da vam odgovori i protumaci nalaz  koji je dobijen psiholoskim testiranjem. Za oblast decje psihijatrije su  manje interesantne apsolutni brojevi koji se dobijaju psiholoskim  testiranjem, a mnogo vise postojanje uskladjenost medju njima (harmonicnost)  i vidljivo ponasanje deteta kroz vreme. Dakle, paznju zasluzuje  disharmonicnost (razlika) izmedju brojeva 61 (jezicke sposobnosti) i 87  (manipulativne sposobnosti). Takva testovna disharmonicnost moze ukazivati  da u svakodnevnom zivotu decak mozda ima smetnje u ponasanju, ali ne mora  ukazivati na neko konkretno mentalno oboljenje. U svakom slucaju decak  zasluzuje pregled, a vi konsultaciju sa decjim psihijatrom koji ce uz nalaz  psihologa dobiti kompletnu klinicku sliku, a sto ce omoguciti i da dobijete  konkretnijie odgovore na vasa pitanja.
?
Pitanje #165814. 11. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,  pošto je već bilo pitanja slišno vašem, a na njega sam odogovorio detaljno,  molim vas potražite ga na stranici sa odogovorima. Sve aktivnosti koje su  suprotne spavanju, razbudjuju dete. Pored svega što ćete pročitati kao savet  kako postupiti u konkretnoj situaciju, predlažem da se u gradu u kome živite  obratite i dečjem neurologu jer je indikovano uraditi EEG snimanje u  spavanju (rutinski), kako bi se isključili i uticaji koji nisu u vezi sa  neadekvatnim rutinama uspavljivanja i održavanja sna. Pozdrav
?
Pitanje #148027. 10. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite

Vas problem je jednostavno resiv i bez pilula za spavanje. Ja kao  psihoterapeut lekove inace propisujem izuzetno i samo kada nefunkcionalno  posanje nije moguce kontrolisati drugim funkcionalnim ponasanjem. U vasem  slucaju radi se o paradoksalnom povecanju budnosti u vreme odlaska na  spavanje upravo brigom da se necete uspavati. Stanje zabrinutosti je u  suprotnosti sa stanjem relaksiranosti koje je potrebno za uspavljivanje.  Prva stvar je da danju ne nadoknadjujete ono sto propustite nocu. Dakle,  nema dnevne "dremke". Zatim je potrebno uvesti ritual uspavljivanja, sto ce  reci da jedan sat pre odlska na spavanje uvedete ritual uspavljivanja.  Iskljucite mobilni telefon i televizor u spavacoj sobi i sve aktivnosti koje  obavljate trebaju imati relaksirajuci i u intezitetu opadajuci karakter. Sta  je za nekoga relaksirajuce je relativna stvar. Za mnoge tusirane pred  spavanje ima razbudjujuci efekat, ali svakako ispijanje razbudjujucih  napitaka (cajeva, kafe itd ) je nepreporucljivo. Citanje laganog stiva u  krevetu je za mnoge dobar uspavljivac. Vazno je da sebi ne zacrtate cilj da  morate da se uspavate. Vas cilj je da se odmorite, pa ako san dodje to je  OK, a ako ne dodje i to je OK. U ovom drugom slucaju lekovito je da se  potrudite da ne zaspite uopste. Do sadasnjii rekord u nespavanju je 11 dana  i noci, sto ce reci da ste za vasih 3 nedelje ili taj rekord potukli ili  ipak koliko toliko spavali. Dakle ne trudite se da spavate. To je spontana  pojava. Vi se mozete potruditi da ne spavate, sto vam i preporucujem ukoliko  imate upornu nesanicu, jer bioloska potreba za spavanjem ima nagonski  karakter i san ce svakako doci i mimo vase volje koja je u ljudskoj vrsti  jos uvek slabija od nagona. Pozdrav

?
Pitanje #147025. 10. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite

Poštovana, čak 70% adolescenata barem jednom proba neku od psihoaktivnih  supstanci (nikotin, marihuana, inhalanti, amfetamin, kokain, heroin, LSD,  sedative i hipnotike), ali manje od 7% nastavlja zloupotrebu sustanci, a još  manje postanu ovisni. Rizik da li će neko prestati nako prvog ili drugog  korišćenja zavisi od mnogo faktora, od individualnih, porodiičnih,  vršnjačkih pa do društvenih i kulturalnih.O svemu tome kao i o znacima  korišćenja psihoaktivnih supstanci, preporučujem da pročitate u literaturi  dostupnoj i preko interneta. U većim gradovima postoje savetovališta i  dnevne bolnice za zloupotrebu psihoaktivnih supstanci i politoksikomaniju  adolescenata, gde možete dobiti detaljnije odogovore i savete šta u  konkretnoj situaciji treba činiti.

?
Pitanje #146925. 10. 2007.

Zelim da vam ispricam nesto o sebi,a vi da mi date vashe

Zelim da vam ispricam nesto o sebi,a vi da mi date vashe misljenje o   tome.   Imam 17 godina.Mislim da nisam klasichan 17-o godisnjak zato sto ne volim   buchna mesta,i mesta sa mnogo ljudi (diskoteke,klubove...)   Volim mirnu atmosferu.   Nemam drugove niti drugarice sa kojima odrzavam kontakte izvan skole.Kada   sam sa njima u skoli sve funkcionishe perfektno,dok izvan skole sve se   rushi   zbog toga sto sam drugaciji.Takvo stanje traje odprilike 4 godine.   To je pocelo od kad su poceli izlasci,proslave rodjendana u kasnim   vecernjim satima...   Tada sam postao drugaciji zato sto moji roditelji umesto da mi svekog   petka ili subote u 22h kazu da idem u provod,oni zakljucavaju tad vrata i   nema izlaska iz kucje...Kazu da mogu da budem izvan kucje svega do 10   sati.Hocju da napomenem da nisam problematican u smislu,ne tucem se,ne   pijem...Miroljubiva sam osoba...   Josh bi nekako mogao da ih razumem da mi zabrane da idem u   diskoteke,klubove,ali ne mogu da razumem zasto mi isto tako zabranjuju da   budem posle 10 sati u gradu u nekom kaficju sa devojcicom sa kojom sam u   ozbiljnoj vezi ili jednostavno setam sa njom.   Kazu da sve isto mogu da radim i preko dana i da nema potrebe da budem   posle 10 sati izvan kucje.Jednostavno ne mogu da im objasnim...   Za kraj josh zelim da kazem da sam se toliko navikao na strogi rezim   mojih   roditelja,da cak recimo sutra da mi dopuste da izadjem,pitanje je da li   bih   izasao negde.Zato sto ne verujem da bih umeo u tome da uzivam.Mislim da   bih   se smorio.Takav smor mi se desio na maturi u osmom razredu.Jedva sam cekao   da odem kucji...   Da li je ok od strane mojih roditelja da me tako ogranicavaju,i da li je   ok da ostanem nepismen po pitanju izlazaka i druzenja???   Sta mi predlazete da cinim po tom pitanju???     Srdacan pozdrav
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite

Mnogi sedamnestogodišnjaci ne posećuju bučna mesta sa mnogo ljudi (čak jedna  trećina adolescenata), tako da po tom pitanju nisi izuzetak. Pišeš da si  istovremeno zainteresovan za druženje sa vršnjacima i da imaš ozbiljnu vezu,  ali da zbog toga što ti roditelji ne govore svakog petka ili subote da  izađeš, ti radije ostaješ kući. Čak nisi ni siguran da bi ti prijalo kada bi  ti sutra dopustili da izlazi posle 22. Reklo bi se da je situacija zamršena  da zapravo nije jednostavna. Konflikt roditelja i adolescenta između  kontrole kretanja i borbe za autonomijom je tipičan za tvoj uzrast.  Roditelji tada treba da pokažu veću fleksibilnost, a adolescent oodgovornost  za svoje postupke. U tvom slučaju ja bih se skoncentrisao na rešavanje  problema zajedno sa roditeljima. Prvo, potrebno je da odrediš koji bi  problem da rešiš, odnosno šta je tvoj konačni cilj i zašto je on tebi bitan,  a koje su mu mane. Ako prevagnu poziitivni argumenti napravio bih spisak do  sada primenjenih rešenja i procenio koja su bila uspešna, koja ne. Onda  sledi strategija pravljenja novih mogućih rešenja za ostvarenje plana i  odabir jednog koji treba razraditi "korak po korak". Napraviti alternativna  rešenja ukoliko stvari krenu nopako. Uvek je korisno raspitati se kako su i  drugi rešili slične probleme sa svojim roditeljima. Srećno

?
Pitanje #13445. 10. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite

Poštovana, uzrast u kome se nalazi vaša mlađa ćerka je biološka prekratnica  detinjstva i mladalačkog doba (dakle, početak puberteta) i predvorje  psihološke granice i ulaska u adolescenciju. Promene u ponašanju,  raspoloženju i intelektualnom funkcionisanju su očekivane i zahtevaju vreme  potrebno za individualnu adaptaciju ali i za adekvatno prilagođavanje  okoline. Iako izgleda zastrašujuće, izveštaj psihologa koji ste prepisali od  koristi je u sagledavanju intelektualnog funkcionisanja i TRENUTNIH  psiholoških slabosti. Ali, zlatno kliničko pravilo koga se pridržavam je da  ne lečim papire i nalaze već osobe, koje su mnogo više od pukok opisa  njihovog ponašanja i "ličnosti". Stoga nalaz ne bih da reinterpretiram, niti  bih na osnovu njega mogao da preporučim tretman. Radi se o stručnim  metaforama, koje su promenljivog karaktera. Odlazak kod psihijatra je  svakako prilika za ojačavanje postojećih psiholoških snaga i kreiranju novih  veština u savlađivanju slabosti. Propisivanje lekova nije u domenu rada  psihologa, kao ni postavljanje kliničkih dijagnoza kao što je adolescentna  kriza, pogotovo što se ne radi o adolescentnom uzrastu. Ukoliko u Kruševcu  nema decijeg psihijatra, možete ga potražiti u Ćupriji, a ni Niš nije "preko  sveta". Broj preko koga se možete informisati o zakazivanju pregleda je  018-238-707 (Klinika za zaštitu mentalnog zdravlja). Srdačan pozdrav

 

?
Pitanje #127528. 9. 2007.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite

Poštovani, zahvaljujem pre svega na strpljenju. Neujednačeno ponašanje vašeg  deteta u vašem prisustvu i prisustvu dadilje ukazuje da se radi o naučenom  ponašanju, a ne nekakvom poremećaju. Razlozi su najverovatnije krajnje  očekivani, jer se tokom vikenda povećava bliskost između deteta i roditelja,  pa je i potreba za produženjem trajanja odnosa razumljiva. Najčešće, radi se  o remećenju ili izostanku rutine odlaska na spavanje i uspavljivanja,  odnosno preskakanje pripreme, postepenog smanjenja aktivnosti i izostanka  jasnog signala za opdlazak na spavanje. Često se prati sat i potreba  roditelja da predahnu, a ne detetetova signaliacija kada je pospano, čime se  dobija razbuđeno i razdražljivo dete. Ukoliko se već prati sat, važno je  znati da se kod dece i odraslih faze najviše i najniže budnosti smenjuju na  90 min. tako da ako ne prepoznate kada je dete pospano, sledi druga faza  kada je uspavljivanje teško izvodljivo bez pripreme, signala za spavanje i  ponavljane rutine. Za početak promene, treba se držati pravila da ništa  bolje ne uspeva od uspeha. Odvojite jedan dan da biste uočili na koji način  dadilja uspavljuje vašu ćerkicu. Možete pogledati i video snimak ili da je  jednostavno zamolite da vam ispriča do detalja postupak pripreme i  uspavljivanja. Drugo, možete koristiti trikove - signale za uspavljivanje  (lutke koje će ona uspavati, lampicu dobre vile itd.),.i bez insistiranja i  nestrpljivosti

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460