Stetoskop
Stetoskop
Pitajte doktoraKlinička psihologija

Klinička psihologija – pitajte doktora

Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 238 pitanja iz oblasti Klinička psihologija.

Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Svi odgovori (238)

?
Pitanje #17153021. 7. 2020.

Poštovani, obratite se psihijatru, možda je potrebno da Vam se promeni terapija. Ne deluje svaki lek isto kog svakog. Niste napisali koliko dugo ih pijete, ali obično kreću da daju rezultate nakon dve nedelje. Takođe možete porazgovarati sa psihijatrom o uključivanju Omega-3 masnih kiselina koje su se pokazale da pospešuju dejstvo antidepresiva kod pacijenata koji su rezistentni na terapiju. Nemojte nikako uzimati i prekidati terapiju na svoju ruku. Sve mora u dogovoru sa psihijatrom inače možete pogoršati stanje. Uz farmakoterapiju bilo bi dobro da uključite i psihoterapiju, najbolje Kognitivno bihejvioralnu ili REBT. 

?
Pitanje #16886325. 4. 2020.

Postovana, 

Bilo bi i najbolje ako imate mogucnosti da se obratite psihoterapeutu. Verovatno se radi o psihologu u drzavnoj ustanovi, pa je potpuno razumljivo zasto su termini neredovni, prosto ima veliki broj pacijenata i ne moze sve da se stigne. Sada imate veliki izbor online psihoterapeuta. Moze da se desi  da Vam psiholog, psihoterapeut ne odgovara ili pristup koji ima prema klijentu. Ali za anksioznost je potrebno imati redovne sesije. 

?
Pitanje #16842915. 4. 2020.

Poštovana, 

Ovo sto ste opisali je početak anksioznosti, koja se normalno javlja kada završavamo jedno životno poglavlje kao što je završetak studija. Neko će prevazići sa manjim a neko sa intenzivnijim tegobama, u zavisnosti od toga koliko uspešno smo prevazilazili prethodne faze. Ako postoje neki nerazrešeni konflikti iz prošlosti (bilo svesni ili nesvesni) sada će se pojaviti u vidu simptoma. 

Dakle, prvo treba razrešiti pitanje, cega se bojiš ako završiš fakultet? Iracionalna uverenja, intrapsihičke konflikte...itd. 

Ono što sama možeš je da obratis pažnju na misli koje te uznemiravaju: zabeleži te misli, tako praviš uvid. Nakon toga se prelazi u fazu ispitivanja misli, odakle dolaze, zašto, da li su racionalne, logične i korisne...

?
Pitanje #16595615. 1. 2020.

Dete je prosecne inteligencije, pri cemu je bolje rezultate postiglo na manipulativnom delu testa nego na verbalnom.  Za detaljnije objasnjenje potrebano je da se prikazu rezultati na svakoj skali posebno. Psiholog je dosao do zakljucka na osnovu testa, neposrednog posmatranja i intervjua da dete ima problema sa koncentracijom i paznjom, sto moze biti posledica stresa pri testiranju. Ali za preciznije rezultate ne bih mogla da Vam kazem bez kontakta sa detetom, da bi se pratili i neverbalni znaci. 

?
Pitanje #16457229. 10. 2019.

Poštovana, trebalo bi da poradiš na svom samopouzdanju, da se upoznaš sa asertivnim pravima, da poradiš na komunikaciji sa drugim ljudima, potom procesom odlučivanja... da se otkrije uzrok odakle to potiče.  Svakako da bi ti prijao razgovor sa psihologom, kako bi lakše prevazišla date teškoće.

?
Pitanje #16454128. 10. 2019.

pitanje

Patim od depresije i anksioznosti , veoma sam stidljiv kad nisam u dobrom poznatom drustvu i probao sam da to prevazidjem ali prosto kada se pojavi neko pred kim nisam opusten, glas krene da drhti i mumlam tako da me niko ne razume pa nekad ni sam sebe . Osim toga zbog zdravstvenih problema za koje nemam petlju da odem kod doktora , osećam se loše psihički i izgubio sam volju za životom . Porodica mi je nudila odlazak kod psihijatra ali nikako ne bih mogao uživo a i verujem da psihijatar ne može ništa da pomogne . Kada me drugari zovu na primer u tržni centar odbijam da idem jer bih mogao da sretnem nekog kog poznajem a to mi stvara neprijatnost i moglo bi se reći i da se stidim sam sebe . Sa društvom se vidjam uglavnom u kafiću ili na nekom ugovorenom basketu ili šetnji ali samo kad sam siguran da nikog poznatog neću sresti u blizini . Osim svega navedenog , završio sam gimnaziju i nisam ni probao da upisem fakultet zato što prosto mi nijedan ne odgovara ,a osim svega ne znam čime bih se bavio a verovali ili ne, ne znam ni šta volim ni šta ne . U poslednje 3 god desi mi se čak da na mesec dana (nekad manje nekad više) promenim klub za koji navijam ne zbog rezultata već prosto mi tako naidje haj da kažem osećaj i isti se ugasi iz čista mira nakon nekog vremena. Da se zaposlim takodje ne želim jer mi jako teško pada ta komunikacija s ljudima a i uobrazavam da i zbog zdravlja ne bih mogao . Treba napomenuti da sam pre jedno 3 godine pao sa šipke za zgibove na potiljak ali nisam imao mučnine ni ništa ali i za to sam čak uobrazio da je uzrok nestanka mojih emocija . Vrlo često se desi da bi trebalo da budem srećan i da možda i jesam , ali nikako da se tad nasmejem . Pre par meseci umrla mi je baka koju sam mnogo voleo , nisam plakao , kao da mi nije došlo do mozga sve to...Da li sam psihopata ludak ili šta već i ima li spasa

Poštovani, treba da porazgovaraš sa psihologom ili psihoterapeutom da razjasniš ono što te muči, kao i da pronadješ adekvatan način kako bi se oslobodio stida i svih ostalih strahova, stega. Odlazak kod psihologa ne znači da nešto sa tobom nije u redu, već da dosadašnji način funkcionisanja nije adekvatan.  Ako ti je neugodno uživo, za početak možeš da probaš online seanse koje se sada već uveliko rade. 

?
Pitanje #16452026. 10. 2019.

Ono što možete sami je da pokušate da se prisetite situacije kada ste bila sigurni u sebe, to vam može dati snage za nove izazove. Taj osećaj sigurnosti, snage iskoristite u situaciji kada znate da možete biti nervozni i napeti. Napravite plan kako možete ohrabriti sebe u toj situaciji. Koje su to rečenice koje vas pokreću. Nemoj analizirati misli koje vas sputavaju, samo ih pustite da prodju, posmatrajte ih sa distance. 

?
Pitanje #16436116. 10. 2019.

Poštovani,

Niste adekvatno prošli kroz proces tugovanja nakon raskida. Tugovanje ima svoje faze i traje odredjeni vremenski period u zavisnosti od osobe, životnih okolnosti itd., ali ne toliko dugo.  Najbolje je da porazgovarate sa psihologom, psihoterapeutom jer nije jednostavno da Vam mogu ovim putem pojasniti. 

?
Pitanje #16430312. 10. 2019.

Poštovani, niste adekvatno prosli kroz proces tugovanja. Ono što sami možete je da se usmerite na neku aktivnost, sport, hobi...

Nakon adekvatnog procesa žaljenja biste se usmerili na dalje mogućnosti koje su pred Vama. 

 

?
Pitanje #16384313. 9. 2019.

Poštovana, može biti anksioznost ali može biti i nešto skroz drugo. Dobro je da znate da vrtoglavica nije bolest već stanje koje može biti izazvano iz brojnih drugih razloga. Posetite neurologa i on će vas uputiti dalje. 

?
Pitanje #14312528. 12. 2015.

Već neko vreme imam problem sa hipohondrijom. Sve je počelo u septembru

Već neko vreme imam problem sa hipohondrijom. Sve je počelo u septembru ove godine kada sam se ekserom ubo u koleno. Tada mi je komšija rekao da odem da primim antitetanus, što ja nisam uradio. Posle nekoliko dana sam video na internetu šta je tetanus i od tada se ne mogu smiriti. Sve je počelo brojanjem dana inkubacije tetanusa (21 dan) i kada se to završilo igrajući karte ubodem se na iglu koju mi je baka dala da uvučem. Opet isti proces opet brojanje dana. I sve tako u krug. I kao baksuz, čim se zavrsi 21dan, ja se opet povredim i opet brojim. I tako sve od septembra do sad... Shvatam ja da se meni ništa neće desiti jer sam vakcinisan, jer su to male ranice koje sam odmah ispirao hidrogenom i vodom.  Ali sada to više nije problem, već događaj koji se desio pre 8 dana, a to je napad psa kada sam bio na selu kod strica. Pas me nije ujeo, tj. nisam osetio ujed i sutradan pogledam nogu i vidim neke ožiljke koji su stari moguće godinama. I čim sam to video, noga počinje da me boli. Sad brojim dane da ne dobijem besnilo iako je pas vakcinisan redovno. Ali problem je to što kad god se negde udarim, mene to boli koliko traje i taj period inkubacije ali posle toga nestaje kao da ga nikad nije bilo. Taj način života me ubija, povukao sam se u sebe stalno sam u kuci, retko izlazim.  Plašim se da me to ne uhvati negde napolju. Bio sam kod psihologa koji me je ubeđivao da mi niša neće biti, ali ja to ne mogu da prihvatim. Pijem Lexilium uveče pred spavanje, jer mi je to najgori period.  Molim Vas za neki savet i da li je moguće da svi ti bolovi koji nastaju mogu biti psiha? 
Na ovo pitanje sam već odgovoila da je najbolje da se obratite psihoterapeutu kako biste razrešili svoje strahove.

?
Pitanje #14206519. 11. 2015.

Nalazim se u svojevrsnoj psihičkoj krizi već nekoliko mjeseci. Sve je kulminiralo

Nalazim se u svojevrsnoj psihičkoj krizi već nekoliko mjeseci. Sve je kulminiralo onda kad sam dobila otkaz koji je doduše samo otvorio pandorinu kutiju. Faze nesanice, gubitka apetita, volje za životom, zatvaranja u sobi, konstatntnog plača srećom su iza mene. Nekako sam se uspjela izvući. Normalno spavam, vježbam, pravilno se hranim, puno čitam, pa i knjige o samopomoći, gledam videe motivacijskih govornika. Pa obzirom kakva sam bila i kakva sam danas, mogu reći da sam ponosna na sebe, jer apsolutno sam sve sama to prošla. Prijatelji i dečko su bili tu, ali nisam nikog htjela daviti. Znali su da sam loše, ali toliko loše nisam htjela da iko zna. Korijen mog problema je zapravo moja majka. Za sebe mogu reći da sam bila i da jesam zaista dijete za primjer, ali tek sad uviđam koliko je stroga bila prema meni, a što sam ja onda dala sebi zadatak da još više budem stroga prema sebi. Više mi je bila autoritet nego roditelj-prijatelj. I sve je bilo super do trenutka kad sam izgubila posao i ušla u vezu s momkom koji nije po njenim mjerilima. Omalovažava me, vrijeđa, govori da sam glupača, neambiciozna, da sam kriva za njenu bolest, da sam pod uticajem crne magije porodice moga dečka i da više nikako to dijete ne prepoznaje. Svjesna sam da se neće promijeniti, da su to njene frustracije i provincijski kompleksi, ali to me čini jako nesretnom i narušava mi samopouzdanje i toliko energije oduzima da jednostavno nisam u stanju ponekad okrenuti se svojim prioritetima. Ubijeđena je da ću se udati kriomice, da ću čistiti tuđe podove i da ću si zagorčati život ako uđem u brak s nekim ko me voli i koga ja zaista volim. Svaki izlazak mi se pretvori u košmar jer ona eksplodira, a ponekad ako i šuti, ubija me tjeskoba i strepnja kad će ponovo planuti. Željna sam izaći kao nekad, otići prošetati, provesti vrijeme s ljudima s kojima se osjećam bolje, koji me oraspolože. Kuća mi je pravi pakao. Priroda mog zanimanja odnosno posla je da ga mogu radit ili samostalno ili otići odavde jer državne službe, zna se, ne dolaze u obzir. Ali nemam uopće vjere u sebe niti samopouzdanja, hrabrosti dovoljno da počnem sama, učim trenutno strani jezik, ako bih se odlučila na odlazak. Jako sam povrijeđena, nesigurna, tužna jer ona je uzrok toga. Da, znam da ćete reći da sami sebi stvaramo te negativne emocije a ne drugi, jer taj drugi je takav kakav je. Ali ipak teško se oduprijeti tome pogotovo jer je roditelj u pitanju i zaista boli. Otac ne želi uopće da se miješa, šuti. A i njega krivim, jer zna kakva je i ni u jednom trenutku nije stao u moju obranu. Ignorira sve. Sa sestrom, koja je na faxu, nemam blizak odnos, iako sam se zaista trudila, ali ima taj neki animozitet prema meni koji se vuče od djetinjstva, perioda kad sam ja bila miss savršena, a ona prosječan odlikaš, a često i glupača koja nikad nije bila kao ja. Situacija u široj porodici je također nikakva, mama je zahladila odnose i sa svojom i očevom obitelji. Naravno, svi su krivi osim nje. Ako bih se s nekim čula, posjetila tetku, obavezno bih na tapeti završila jer tim kontaktom navodno nju želim povrijediti. Ne znam šta da radim. Nema šanse da razgovaram, jer svaki put ona toliko nebuloza kaže koje uopće nemaju veze sa zdravim razumom i jednostavno ostanem bez teksta, otplačem i treba mi nekoliko dana da dođem sebi. Ne znam više kako da se postavim. Ako pokušam biti razumna, onda neće da me sluša, ne vjeruje mi i opet drži svoje mišljenje. Ako pokušam ignorirati, onda plane još više. Ne mogu biti nikako u istoj prostoriji s njom, odradim kućne poslove i trk u sobu na knjigu. Vjerujem da joj je potreban stručni razgovor, više nego meni, ali ako bi joj iko to sugerisao, mislim da bi tek poludjela. Svaki put obećam sebi, od danas ću izaći bar malo da vidim dečka i prijateljice, al opet ostanem u kući jer me ubija tjeskoba. I onda mi se sve svede od subote do subote kad cijelo vrijeme zurim u sat, žureći kući. Vjerujem da će mi se sve posložiti, želim biti optimistična, ali jako teško i sporo ide uz nju kao takvu. Šta da radim?
Iako Vi sami čitate popularnu psihologiju i knjige o samopomoći, ipak je to nedovoljno da sebi pomognete. Neophodno je, ako želite stvarno izaći iz problema sa majkom, da krenete na psihoterapiju jer jedino tako kroz razgovor i dijalog sa nekim neutralnim možete doći do uvida u sebe i svoju majku, koja je najvažnija figura za razvoj svake ličnosti. Smatram da ste na ispravnom putu da se potpuno osamostalite i odvojite od roditelja jer živeći sa njima pod istim krovom nezadovoljstvo se produbljuje. Možda možete sugerisati majci da se ona obrati psihoterapeutu, mada sumnjam da će ona to želeti. Ali, zato Vi možete to učiniti za sebe i pronaći prave uzroke svojih simptoma. Mi ne možemo birati svoje roditelje niti bilo koga menjati, ali možemo sebe i svoj način gledanja na stvari, na sebe i na situaciju u kojoj se nalazimo. Samim tim i emocionalni doživljaj svega će se promeniti.
?
Pitanje #1417488. 11. 2015.
Poštovana,
Razgovarajte sa majkom o tome da ga ona mora na neki način usloviti nečim radi lečenja. Najčeščeće se kod alkoholičara može postići motivacija ako se uplaše veoma mnogo bilo za svoje zdravlje, bilo za gubitak posla ili pak razvod braka. Ona može ako želi da odigra vrlo važnu ulogu ako mu kaže da neće ostati u tom braku ukoliko on nastavi da pije. Međutim, ako majka ne shvata ozbiljnost problema i kakva šteta se čini vama kao detetu kao i svoje " saučestvovanje" u njegovom nastavljanju prekomernog pijenja preteranom tolerancijom na takvo njegovo ponašanje, onda se malo toga može učiniti. Već sam vam rekla da vi kao dete niste tu da njega lečite već da živite svoj mladalački život punim plućima. Sve ovo što navodite i osećaj stida zbog neprimerenog očevog ponašanja su već odavno poznate posledice koje alkoholizam kao bolest ostavlja na porodicu. Vaša majka može otići u odeljenje zavoda za mentalno zdravlje (paunaova ulica na banjici) koje se baš bavi ovim problemom kao i drugim bolestima zavisnosti i posavetovati se stručnjacima kako da ga motiviše na lečenje.
Pozdrav
?
Pitanje #1415381. 11. 2015.
Alkoholizam je ozbiljna bolest zavisnosti. Tačno je da Vaš otac urušava svoje zdravlje, ali pošto je alkoholizam i socijalna bolest, on svojim neumerenim pijenjem urušava i zdravlje svoje porodice i svoje dece. Stoga bi bilo dobro da Vi, zajedno sa majkom, njegovom suprugom, pokušate da ga motivišete na lečenje, a ako on to ne želi da sebe zaštitite ograđujući se od takvog njegovog ponašanja. Tu ne može biti govora o ničijoj krivici, a ponajmanje o Vašoj kao deteta. Nažalost, deca često doživljavaju osećanje krivice kada sa roditeljima nešto nije u redu. Postoji samo odgovornost, i to pre svega njegova, da preduzme nešto za sebe i oslobodi se zavisnosti, ali i Vaše majke koja sve to podnosi.
?
Pitanje #1415341. 11. 2015.
Mislim da sam odgovorila na ovo pitanje kada sam rekla da alkoholizam jeste ozbiljna bolest zavisnosti, da pored alkoholičara strada i njegova porodica, da se može lečeti i da je potrebna lična motivacija za lečenje koja indirektno može doći i od porodice. Takođe, da deca alkoholočara često imaju osećanje krivice i misle da nešto mogu da učine da spreče oca u takvom ponašanju ili druge ljude da mu ne daju piće - to je sve iluzija i zabluda: ne može se ništa učiniti bez autentične motivacije zavisnika, a oni se jako teško odlučuju na lečenje. Supruga svojim podnošenejm takve situacije indirektno potpomaže nastavak pijenja, pa je potrebno da ona shvati da život u takvom braku nema perspektivu.
?
Pitanje #14144929. 10. 2015.

Od subote je počela da me boli glava. Prvo sam osetila probadanje

Od subote je počela da me boli glava. Prvo sam osetila probadanje sa desne strane, zatim tup bol u potiljku, ili čelu. Kada me boli čelo bol tj. pritisak se spušta na gornju vilicu, osećam trnjenje nepca. Nemam druge simptome, nisam prehlađena, nemam temperaturu. Moja doktorka me je uputila kod očnog, misleći da je očni pritisak. Nemam pritisak, a oftalmolog mi je konstatovao blaži astigmatizam, ali ona kaže da to nema veze sa glavoboljom. Za deset dana je rekla da se opet javim da mi širi zenice, da opet proverimo vid. Dioptrija mi je +0,25 i +0,75, krvni pritisak je 110 sa 80. Kada su moji simptomi počeli promenilo se vreme, naglo je otoplilo. Da li sam ja možda meteoropata ili možda sve to umišljam? Prosto imam utisak da moja doktorka mene ne shvata ozbiljno, zato što sam mlada. Imala sam stresan period u porodici. Šta mislite da može biti?
Možda nije loše da Vam Vaša doktorka da uput i za neurologa ili neuropsihijatra jer pominjete neki stresan period, a samim tim možda je došlo do prenapregnutosti nervnog sistema. U svakom slučaju, Vi možete doći i na psihoterapiju (DZ "Jedro" gde radim kao psihoterapeut) da biste naučili kako da prevaziđete stres i načine da se opuštate.

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460