Prof. dr Bojana Dimitrijević

Prof. dr Bojana Dimitrijević
Psihijatrija
Prof. dr Bojana Dimitrijević, redovni profesor Departmana za psihologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Nišu, na predmetima kliničke orijentacije.
Zakažite pregled
Slobodni termini za ovog lekara se ne prikazuju online, ali pregled možete zakazati na upit — kontaktiraćemo Vas radi potvrde termina.
Zatražite termin onlineO lekaru
Prof. dr Bojana Dimitrijević, redovni profesor Departmana za psihologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Nišu, na predmetima kliničke orijentacije. Drži kurseve iz Uvoda u kliničku psihologiju, Psihodijagnostike, Psihodijagnostike dece, Neuropsihologije, Zaštite mentalnog zdravlja. Doktorirala je 2000.godine na Univerzitetu u Beogradu na temu „Psihodinamika agresivnosti delinkventnih narkomana“, a tematikom agresivnosti i socijalno devijantnih ponašanja bavila se kroz brojne naučne članke i dve naučne monografije. U svom istraživačkom radu bavila se i temama primenjene psihodijagnostike, forenzičke procene, ratnim psihotraumatizmom, rizičnim ponašanjima adolescenata, kao i brojnim aspektima primene kliničke psihologije, kao i zaštite i unapređenja menatalnog zdravlja u široj društvenoj zajednici.
Kao specijalista medicinske psihologije radila je više od 25 godina u ustanovama specijalizovane psihijatrijske zaštite, na poslovima psihodijagnostičke procene pacijenata svih uzrasta i najrazličitijih psihopatoloških kategorija. Kao sudski veštak, već oko 30 godina radi na poslovima forenzičke ekspertize kao samostalni veštak, član komisija u psihijatrijskim institucijama u Nišu i Beogradu i član sudsko-psihijatrijskih odbora Medicinskih fakulteta u Nišu i Kragujevcu. Koautor je udžbenika iz oblasti sudske psihijatrije i psihologije. Mentor je specijalizantima u okviru programa specijalizacije iz medicinske psihologije na Medicinskom fakultetu u Nišu i član komisije za polaganje specijalističkog ispita.
Osnivač je i supervizor Psihološkog savetovališta za studente na Univerzitetu u Nišu koji je velika organizacija na volonterskoj bazi i koji već više od deset godina pruža savetodavnu i psihoterapijski psihološku pomoć velikom broju mladih ljudi u rešavanju raznovrsnih emotivnih, porodičnih, adaptacionih i drugih problema. Takođe je edukator u mnogim temama vezanim za probleme adolescentnog perioda i širok spektar psihopatoloških entiteta.
Od 1993. godine učesnik je, koordinator i evaluator brojnih istraživačkih i aplikativnih projekata vladinih i nevladinih organizacija, posebno usmerenih na edukaciju i pomoć posebno vulnerabilnim populacionim grupama.
Radno iskustvo
Podaci o radnom iskustvu nisu uneti.
Obrazovanje
Podaci o obrazovanju nisu uneti.
Članstva
Podaci o članstvima nisu uneti.
Ocene i iskustva
Još uvek nema ocena.
Najnoviji članci koje je lekar objavio:

Praznična depresija
Praznike, a posebno novogodišnje, očekujemo kao vreme za odmor, provod ili ostvarivanje dugo odlaganih susreta. Trebalo bi da to bude vreme opuštanja i prikupljanja snage za energican početak novog godišnjeg perioda. Za neke su praznici zaista vreme uživanja, a za druge samo gorke pilule očaja, razočaranja, tuge i izneverenih očekivanja. Kako pokazuju brojne psihološke studije, sve su češće i za sve više ljudi izvor stresa i okidač depresivnih osećanja, a sve manje dani ispunjeni zadovoljstvom, radošću i opuštanjem.
Prof. dr Bojana Dimitrijević

Narkomanija kod mladih
Zloupotreba droge je osobito karakteristična za moderno društvo. Droga se vise ne događa negde drugde i nekima drugima, ona je ovde među nama. Naglo raste broj uživalaca droga, naročito među mladima, među srednjoškolcima, pa i starijim osnovcima. Medicinski stručnjaci tvrde da nijedna droga nije bezopasna, napotiv, ostavlja teške posledice i po mentalno i po fizičko zdravlje.
Prof. dr Bojana Dimitrijević
Svi odgovori doktora (91)
Imam 33 godine, živim u jednom malom gradu, udata sam i imam
Imam 33 godine, živim u jednom malom gradu, udata sam i imam dve devojčice od 6 i 4 godine. Naizgled sve bi trebalo da bude lepo. Udala sam se veoma mlada (sa 19 godina). Ja sam po prirodi stidljiva, povučena i zatvorena osoba, a suprug je nešto suprotno i u principu odatle proizilaze naše nesuglasice koje su u početku braka bile izražene. Međutim, vremenom smo se nekako uskladili i nemamo nekih većih problema u odnosu. Moj psihički krah je nastupio kada nam je nastradalo prvo dete koje je tada imalo dve godine. Od tada sam se povukla skroz u sebe, imam strahove i svašta mi prolazi kroz glavu. Posle toga sam rodila dve zdrave i prave devojčice kojima sam se posvetila u potpunosti i koje su ceo moj svet. Sada kada su obe krenule u obdanište, ja sam se vratila na posao jer radim u jednoj privatnoj firmi u knjigovodstvu. Međutim, psihički se ne osećam dobro, imam strahove od smrti, od bolesti, da će deci nešto da se desi. Nisam raspoložena ni za razgovore sa ljudima. Iako imamo svoj krug prijatelja, ja odlazim i družim se sve protiv svoje volje i zbog porodice. Izgubila sam interesovanje za bilo šta u životu i u stanju sam da sedim i zurim ceo dan u jednu tačku. Pre dve godine sam imala i operaciju zučne kese kojoj su prethodili svi oni grozni napadi žuči i to me je načisto slomilo. Volela bih kad bi mogao da mi pomogne samo Vaš savet ili neki antidepresiv koji biste mi predložili jer ne znam kome bih mogla da se obratim za stručnu pomoć u mom malom gradu. Znam da sam tek potrebna deci, a sve više i više gubim snagu i volju.
Gubitak deteta je veoma teška trauma koja često obeležava tok čitavog života i verujem da Vam je trebalo mnog snage da nastavite dalje, a posebno da budete "kao nekad". Iako ste naizgled nastavili sa svojim životom, očigledno da niste proradili dovoljno teret koji je na Vama. Kako u malom gradu zaista može biti problem da nađete pravog stručnjaka za svoj problem, verujem da ipak možete da u prvom većem gradu potražite stručnu pomoć jer antidepresive ne možete uzimati ni bez preporuke niti bez nadzora psihijatra, koji će tokom tog perioda i u razgovorima proći sa Vama problematične oblasti koje Vam zadaju najviše emotivnih problema. Znam da Vas održava ideja da ste potrebni deci, ali da biste njima mogli da date svoj emocionalni potencijal, trebalo bi da radite na prevazilaženju svojih problema, jer nije dovoljno da budete tu, već i da mogu da osete Vašu snagu i podršku. Zato bi snagom volje trebalo ne samo da fizički budete na mestima gde Vas porodica vodi, već da pokušate da se zainteresujete i nađete neko zadovoljstvo među bliskim i dragim ljudima, da uživate u toj deci koja rastu i da nalazite zadovoljstva i u partnerskom odnosu, kao i da svoje misli usmeravate na pozitivne sadržaje, da se uključujete u nove aktivnosti i da pokušate da sadržinski obogatite svoj život, a ne da budete mehanička žena koja će prosto da diše i postoji. Ukoliko osećate da to bez pomoći stručnog lica ne možete, potražite van svog mesta boravka, ako mislite da je tako bolje, nekog profesionalca koji treba, bar za početak, da Vam da oslonac i smernice i da Vas oslobodi sumornih misli.
Ovo nije pogodan način da se daju uputstva o primeni autosugestije. Da biste savladali te veštine, uputno je obratiti se psihologu ili psihijatru lično, kako bi Vas kroz nekoliko susreta osposobio da ovladate osnovnim pravilima autosugestije, ili se možete informisati kroz mnoštvo psiholoških "priručnika" koji detaljno obrađuju ovu temu na stotinama strana. Nesumnjivo ovladavanjem sposobnošću autosugestije, odnosno savladavanje tehnika autogenog treninga, ima mnogo prednosti u ovladavanju sobom i kontroli sopstvenog doživljavanja i ekspresije ponašanja.
Sto se tice Vase veze, ona je zaista teren na kome treba dobro razmisliti koji su naredni koraci. S jedne strane ste Vi predimenzionirali njegov znacaj u svom zivotu, jer on sigurno nije jedini mladic koji bi Vas mogao voleti i koji bi Vam mogao biti znacajan, a sa druge strane i od njega je neodgovorno da Vas izlaze situaciji da se mirite sa njegovorm dvostrukom vezom, iako zna koliko Vam bola zadaje. Sigurno je da odluka nije laka, ali bi njegovo opredeljivanje za jednu ili drugu vezu bar razresilo neizvesnost koja se ovakvim vodjenjem dvostruke veze samo nastavlja i produbljuje bez mogucnosti razresenja.To sto nalazite za njega opravdanje da ovako postupa jer ne bi zeleo nikog da povredi, samo je delimicno tacno, jer je on sigurno svestan da Vas i ovim stalno povredjuje. Pomoc psihologa, kome biste se neposredno i kontinuirnano obracali u nekom narednom periodu, mogla bi vam pomoci da steknete sigurnost u sebe, kao i da sebe usmerite na raznovrsnije aktivnosti i kontakte, sto biste i sami zeleli. Sama cinjenica da nemate prijatelja i bliskih osoba, vec Vas cini previse ranjivom i nespremnom za resavanje emotivnih problema sa kojima se suocavate.
Ideja da se obratite dečijem psihologu ili psihijatru nije loša, jer ima izgleda da se radi o emocionalno nezrelom dečaku koji možda i nije s Vaše strane dovoljno pripremljen za dolazak mlađeg brata, pa je ljubomora time uzrokovana, ili primećuje da je Vaša pažnja neravnomerno distribuirana između njih dvojice, što opet može podstaći "proteste". Obično je način da se prevaziđe ovakvo ljubomorno ponašanje podsticanje timskog porodičnog funkcionisanja, organizovanje dnevnih aktivnosti tako da deci poveravate "odgovorne" poslove, kojima ćete dati odgovarajući značaj, da Vam npr. nešto važno donesu iz druge sobe ili da na njih računate kada je u pitanju npr. provera termostata na frižideru, ili tako nešto, čime ćete pokazati njihovu važnost u skladu, naravno, sa njihovim uzrastom. Znate da je najbolja taktika da se najnemirniji đak u odeljenju postavi za kontrolora ponašanja, tada se i on oseća važnim i smiruje svoje ponašanje! Tako i Vi ovde treba sa dosta takta da pristupite ovom problemu, da preispitate da li ste i Vi možda povremeno doprinosili, manjkom svoje diplomatije, ovakvom ponašanju, pa da pokušate da i u svom i u ponašanju deteta/dece izazovete korekciju postupaka. Ukoliko ustanovite da to niste u stanju sami, potražite ipak stručnu pomoć jer će pasivnost po pitanju tog problema sada vrlo verovatno dovesti do produženja ili komplikovanja problema.
Potrebno je eliminisati sumnju na neke organske faktore koji mogu usloviti pojačanu potrebu za spavanjem, što ćete utvrditi posetom lekaru opšte prakse i elementarnim pretragama koje će pokazati da li postoji npr. anemija koja može imati kao posledicu preteranu pospanost. Ukoliko utvrdite da nema organskih uzroka, valja razmisliti o psihološkim razlozima. Često je pojačana potreba za snom, opet napominjem, ukoliko su isključeni organski faktori, pokazatelj otpora i "bežanja" od realnosti i obaveza, previše napornih odluka ili drugih pritisaka koje nam život može doneti. Ukoliko je to slučaj, potrebno je doći do suštine problema, jer se samo uzimanjem "razbuđivača" - energetskih pića i kafe, ne rešava koren, osnova problema. Zato je koristan rad sa psihologom, koji će pomoći u razrešavanju psihičkih konfilkata, a samim tim će se i potreba za snom smanjiti i dovesti u normalu. Vaše pitanje je neutralno formulisano, pa ne znam da li je to Vaš problem ili problem nekog Vama bliskog. Naravno da, ukoliko ovom prilikom pišete iz brige za neku drugu osobu koja previše spava, treba razmotriti i mogućnost da uzima sedative ili neku vrstu psihoaktivnih supstanci koje mogu izazivati pospanost, a da okolina i ne pretpostavlja da je to u pitanju. Ako je to Vaš lični problem, onda svakako znate i kakav je Vaš način funkcionisanja, a verovatno i koji bi mogli biti problemi koje je lakše prespavati, pa se valja njima pozabaviti.
Veoma često odnos dece prema hrani reflektuje neke druge probleme koje ne žele ili ne mogu da iskažu, a postoje u okruženju. Očigledno je da polazak u vrtić, gde ekstremno pokazuje da joj tu nešto smeta, treba da Vam bude signal da i kod kuće reaguje selektivnim uzimanjem hrane na nešto što joj ne odgovara. To može biti način da privuče Vašu pažnju, ukoliko doživljava da joj niste dovoljno ili nedovoljno kvalitetno posvećeni, ili ukoliko je u pitanju neki drugi faktor porodičnog funkcionisanja koji u njoj izaziva nesigurnost. Sigurna sam da svoje dete najbolje poznajete i da, ukoliko sada ne znate šta bi mogao biti faktor njenog otpora, to možete u narednom periodu da shvatite i pokušate da ispravite. Odbijanje hrane pre svega je pokazatelj njenog otpora. Čemu, to Vi procenite. Nasilno hranjenje nikako nije dobar model. Takođe, popuštanje svim njenim izmišljotinama po pitanju jelovnika, takođe nije preporučljivo, jer time detetu stavljate do znanja da su granice Vašeg dozvoljavanja svih njenih postupaka neograničene, što verovatno nije tačno. Ona kroz takve zahteve isprobava granice Vaše tolerancije (to deca rade od najmanjeg uzrasta) a Vi negde ipak morate da stavite tačku i da pokažete da je Vaša reč zadnja. To sve treba da bude blaga i diplomatska taktika, ali je važna zbog toga što se ponašanje i odnos roditelji-deca generalizuju i na budućnost, pa će i u perspektivi smatrati da može sve što kaže i poželi, što opet za nju nije dobro. Deca se osećaju sigurnijom pored roditelja koji su fleksibilni autoriteti, mnogo više nego pored preterano popustljivih i preterano demokratičnih roditelja. To opet ima dalje implikacije na formiranje njihove ličnosti. Dakle, kada je reč o Vašim postupcima sada, pokušajte da joj pružite dovoljno kvalitetne pažnje, zaokupite je kreativnim aktivnostima i navedete je da, zajedno sa Vama, roditeljima, pojede istu hranu sa objašnjenjem primerenim njenom uzrastu, na primer da će od tog i tog jela imati više snage, sjajniju kosu, jače zubiće... ili već nešto slično, a da uz obrok pričate o zanimljivim temama koje će doprineti da hrana sama po sebi ne bude toliko važna stavka u Vašim životima. Ovako ste se toliko fiksirali na problem hrane da je i njoj potpuno jasno da je to sredstvo kojim može da manipuliše. Ako odbija, ne insistirajte, ali ne pravite od toga ni scenu ni problem, prosto kao da se ništa bitno nije dogodilo, pa kroz par sati ponovite istu priču, sve vreme ne pridajući toliko značaja hrani, već kvalitetu vaših komunikacija.
Imam 33 godine. Prvi napad panike imala sam pre 12 godina, nisam
Imam 33 godine. Prvi napad panike imala sam pre 12 godina, nisam ni bila svesna šta me je snašlo, a već je sve "prošlo" da tako kažem. Posle dve god. našla sam se u istoj situaciji i u periodu terapije Xalolom od tri meseca, opet sam bila ona stara. Pre dve godine (posle bolnog raskida duže veze čijih sam zadnjih tri meseca provela plakajući, a ujedno ostala i bez posla) opet su usledili panični napadi tj. depresija praćena njima, ovog puta sve je bilo dosta ozbiljnije. Prepisana mi je terapija Rivotril i Flunisan. Sve je izgledalo kao da ide na bolje, po završetku terapije počele su da mi se nameću misli, uglavnom agresivnog karaktera. Nekako sam uspela da se izborim sa svim što me je snašlo, pronašla sam novi posao, počela da izlazim i čini mi se pronašla opet smisao života. Moj trenutni posao je dosta stresan, puno radim i nemam dovoljno vremena za sebe. Ponovo počinjem da se osećam anksiozno i depresivno (možda bih pre rekla ravnodušno). A moj najveći problem je u tome što želim da stupim u brak i rodim dete, ali se plašim i svakodnevno razmišljam o tome kako za to nisam sposobna (dosta sam čitala o postnatalnoj depresiji i tome kako je kod žena koje su pre trudnoće bolovale od depresije veća verovatnoća da i po porođaju obole od iste). Takođe me muči saznanje da nisam ona kakva sam bila pre i da takva neću ni biti i teško mi je da prihvatim drugačiju sebe.
I sami kažete da su se Vaše prethodne epizode psihičkih smetnji završavale oporavkom i ozdravljanjem posle relativno kratkog lečenja. Vi ste preosetljiva osoba, koja događaje u životu shvata dosta lično i burno na njih reaguje, ali to nikako ne znači da niste u stanju da uspešno podnesete obaveze koje nosi brak, niti izazove koje nosi trudnoća i odgajanje dece. Čak i ako istraživanja pokazuju da postoji veća verovatnoca od ponavljanja epizoda psihičkih bolesti u trudnoći a osobito posle porođaja kod žena koje su imale smetnje ranije, to ne znači da ste Vi sigurno predodređeni za to - govorimo samo o statistici. Dakle, koliko shvatam, Vi uspešno obavljate svoj stresan posao, iako vam to ne pada lako - nisu Vaši kapaciteti toliko slabi koliko ih nekada vidite. Ipak, ukoliko se rešavate na trudnoću, korisno je da u periodu planiranja i praćenja trudnoće budete pod nadzorom psihijatra koji bi Vam pomogao da sa manje straha i stručnom pomoći iznesete ovaj, za većinu žena manje ili više sresan period. Ukoliko i van planiranja trudnoće osećate da ne možete sami da izađete na kraj sa svojim promenama raspoloženja, potražite stručnu pomoć već sada u ordinaciji psihologa ili psihijatra, kako biste time olakšali suočavanje sa svakodnevnim frustracijama i radom na sebi očvrsli svoje kapacitete za prevazilaženje novih životnih prepreka.
Moj veliki problem je nesanica. Imam velikih problema sa snom iako sam
Moj veliki problem je nesanica. Imam velikih problema sa snom iako sam umorna. Ležim, ali ne mogu spavati. Spavam svega 5h dnevno. Inače, jako se umorim u toku dana i nisam tada u mogućnosti da spavam jer ili radim ili sam na fakultetu. To mi predstavlja veliki problem jer ne mogu da učim, a bliže mi se ispiti. Imate li neki tretman liječenja koji sama mogu primjeniti ili neku drugu metodu učenja jer ja jednostavno više nemam ideja kako da sama sebi podignem koncentraciju, smanjim umor, da spavam kada treba? Posljedica mog nespavanja je umor, bol u glavi, razdražljivost. Iako to ne ispoljavam, vidim da imam veliki problem. Inače sam treća godina fakulteta. Niko u porodici, koliko mi je poznato, nije imao problem sa snom. Ako bude gramatičkih grešaka dok ovo budete čitali, nemojte se iznenaditi pošto sam umorna. Šta da radim?
Nesanica upravo izaziva simptome koje ste naveli, tako da je jedno od rešenja da se obratite psihijatru da bi blagom medikamentoznom terapijom omogućio da se Vaš organizam odmori i detoksikuje, a time i pripremi za svakodnevne fizičke i intelektualne napore. Jasno je da niste u stanju da učite kada ste već konstantno umorni. Ne znam kakve metode učenja primenjujete sada, pa time ne mogu ni da komentarišem koje bi metode bile pogodnije, ali je prioritet da fiziološki obezbedite svom organizmu dovoljnu količinu odmora, kako bi bilo koja metoda bila efikasna. Ukoliko niste pristalica lekova, a niste pomenuli da li ste se već javljali lekaru za pomoć oko ovog problema niti da li ste nekada uzimali lekove u tom cilju, možete pokušati sa biljnim preparatima kojih ima u izobilju, a mnogi upravo pomažu u opuštanju i regulisanju sna. Takođe, neophodna je relaksacija pred spavanje, dakle, bavljenje stvarima koje Vas opuštaju kako biste lakše utonuli u san, ili uzimanje lagane hrane ili napitaka (toplo mleko, blagi čajevi) koji neće dodatno razdraživati Vaš organizam pred period odmora. Ukoliko ste pušač, istraživanja takođe pokazuju da nikotin deluje na ometanje procesa uspavljivanja, pa i o tome treba voditi računa. Možda će neke izmene u pravcu zdravijeg načina života bar delimično doprineti rešavanju ovog problema. Ukoliko to ne bude dovoljno, ipak se obratite lekaru koji će Vam medikamentima olakšati ovaj, ne tako teško rešiv, problem.
kada govprite o konzumaciji alkohola koja Vam kod supruga smeta, ne govorite o kojim je kolicinama alkohola rec. Mozda bi Vam i najmanja kolicina alkoholnih pica koju uzme smetala, ali se zaista razlikuje da li je rec o alkoholicaru ili o osobi koja u umerenim kolicinama uzima alkohol.Mozda je njegov nacin uzimanja alkohola i njegova nacin pruzanja otpora nacinu zivota koji mu u necemu ne odgovara, ali to opet nije opravdanje da na Vase uporne molbe da izmeni svoje navike, cak i ne pokusa da Vas shvati i izadje Vam u susret. Ili cinjenica da ne konstatuje Vas premor i naprezanje krajnjih granica tolerancije. To ipak nesto govori o Vasim partnerskim odnosima, pa iako se iz Vasih reci negde moze zakljuciti da su primedbe vezane najvise za Vase preuzimanje porodicnih i obaveza oko dece, problem kao da je nesto dublji. To sto ste Vi "glavni majstor" kada su u pitanju deca i kuca, klasican je stereotip zene-domacice-majke i to velikim delom spada i u model vaspitanja koji nam prenose roditelji i sredina, pa to i ne bi bilo toliko tesko da imate razumevanje od supruga na drugoj strani. Ovako, on kao da se povukao u svoj posao i svoja sitna zadovoljstva, a odrzavanje Vaseg zajednickog zivota prepusta Vama.To nije ono sto ste ocekivali od braka, verujem, i sa tim bi trebalo otvoreno da ga suocite.Ukoliko bi pristao da ide na bracno savetovanje, mozda bi to bio dobar nacin da i jedno i drugo shvatite i kazete sta sve smeta, jer nagomilane teskoce ce se teze otkloniti ako se one godinama stavljaju na stranu. Sam alkohol je samo fiksirana tacka koje na koju ste se osvrnuli, a verovatno da bi mogla da se napravi citava lista problema koju bi trebalo resavati.Ukoliko zelite da odrzite i revitalizujete brak, nije resenje pretiti napustanjem, vec predloziti konstruktivno resavanje problema, ako treba, uz strucnu pomoc. Ili mozda sami mozete resiti otvorenim i postenim razgovorom u cetiri oka, uz pretpostavku da ste oboje spremni na poneki kompromis zarad poboljsanja kvaliteta zivota i odnosa. Savetujem da razgovor ne pocinjete optuzbama i patetikom, nego predlogom da kao dva dugugudisnja druga koja su dosta prozivela zajedno, pokusate da nadjete konstruktivno resenje za probleme koji medju vama izreceni ili neizreceni postoje. Razgovor koji pocinje optuzbom podstice onog drugog da se brani, nekad cinizmom, nekad agresijom, nekad otporom, ali obicno ne odovodi do zeljenih rezultata.
Pitajte doktora
Imate nedoumicu u vezi sa svojim zdravljem? Postavite pitanje i dobijte odgovor lekara u najkraćem roku.

Prijavite se na Stetoskop Gazette
Mesečni bilten o zdravlju, inovacijama i svemu aktuelnom u medicini.