Stetoskop
Stetoskop
Pitajte doktoraKlinička psihologija

Klinička psihologija – pitajte doktora

Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 238 pitanja iz oblasti Klinička psihologija.

Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Svi odgovori (238)

?
Pitanje #35714. 3. 2008.

Problemi koje opisujete odgovaraju slici anksioznih smetnji, ne toliko u smislu potpune disfunkcionalnosti koju bi podrazumevala fobija, već pre kontinuirane napetosti i nelagodnosti koja Vas onespokojava i čini nesposobnim da relaksirano razgovarate i funkcionišete, a svaka greška koju je u tom stanju lako napraviti, izvor je nove napetosti. Niste napisali da li ste se ikada povodom svog problema javljali nekom stručnom licu. Vaše subjektivno osećanje je, verujem, varijabilno, pa se nekad oko istih smetnji osećate manje opterećeno, a nekada više. Bilo bi veoma korisno za Vas da se javite nekom terapeutu koji bi Vas uputio u tehnike relaksacije kako biste olakšali doživljaj unutrašnje napetosti i pri tom lakše funkcionisali u konkretnim situacijama. Iako sa stručne strane gledišta, Vaše smetnje ne spadaju u kategoriju težih psihičkih smenji, Vaše subjektivno stanje sigurno govori drugačije i verujem da se veoma neprijatno osećate. Niste pomenuli da li je postojao neki događaj ili problem koji biste mogli povezati sa početkom smetnji, ali nije isključeno da je neki spoljašnji ili unutrašnji konflikt isprovocirao početak smetnji. Samim tim, ukoliko biste razrešili taj potencijalni konflikt (koga ne morate aktuelno ni biti svesni) uz pomoć terapeuta, mogli biste bolje kontrolisati eventualno buduće pojavljivanje ovih i sličnih smetnji.

?
Pitanje #347729. 2. 2008.

Zaista je interesantno da Vas pitanje staro ovoliko godina jos uvek muci,a li cu ipak pokusati da na njega odgovorim. Dakle, dijagnoza emocionalne neyrelosti ne daje se na osnovu izgleda, vec na osnovu opseznije procene, u okviru koje postoji i obracanje paznje na elemente samopovredjivanja ili tetovaze, koji se smatraju jednim od znakova nize emocionalne zrelosti. Ne samo kada je u pitanju regrutacija, vec i mi u svakodnevnoj klinickoj praksi pitamo pacijente sa li imaju tetovaze, ili oziljke od samopovredjivanja, kao dosta vazan dijagnosticki znak. Smatra se da emocionalno zrela osoba ima u vidu da su to oziljci i tetovaze koje ostaju zauvek, pa se teze odlucuje za takvu vrstu "obelezavanja", odnosno, sami znaci samopovredjivanja ukazuju na visoku napetost koja trazi ventil kroz secenje ziletom ili drugim ostrim predmetima ili gorenje zarom cigarete, a sve to ukazuje u najmanju ruku na elemente izvesne psihicke nestabilnosti. Naravno da je moguce da ste od vremena samonanosenja tih povreda imali dovoljno dug period da sazrete i da budete emocionalno zreli, u skladu sa svojom dobnom grupom, cak i o vreme Vase regrutacije, a posebno dalje tokom zivota, ali su oziljci ipak ostali kao Vase vecito obelezje koje je mozda tada nepravedno prevagnulo u stranu postavljane dijagnoze. Zasto je u dijagnozi stajalo /12 ne znam, jer nikada nisam radila u vojnoj ustanovi i smatram da su to oznake koje su specificno vezane za njihovu klasifikaciju vojnika (jer takve oznake u zvanicnoj klasifikaciji ne postoje), ali moje iskustvo sa ljudima koji su mi pokazivali dokumentaciju ponetu iz vojske je da je kod regrutacije ova kategorija emocionalne nezrelosti vrlo siroko shvacena i da se u nju smestaju sve potencijalne psihicke smetnje, zbog kojih nadlezni smatraju da je sposobnost za sluzenje vojnog roka ogranicena. To bi ustvari trebalo da bude mera zastite i za samog regruta koji mozda nije u stanju da sa lakocom podnese proces adaptacije na zahteve vojnog roka, kao i mera opreza u odnosu na moguce incidentne situacije do kojih bi moglo doci na terenu psihicki posebno osetljive licnosti. Kako god bilo, smatram da je ono sto je zaista vazno kako se Vi sada osecate i cinjenica da se tokom zivota svako od nas menja, pa cak i ako smatrate da Vam je ovakvim rasporedom ucinjena nepravda, nastojte da Vas to vise ne opterecuje jer je, nadam se, dalji tok vaseg zivota pokazao da ste zreli i adekvatni. Pozdrav.

?
Pitanje #316317. 2. 2008.
Postovani, neuobicajeno je da bilo koja vrsta apstinencijalnih problema traje ovoliko dugo, kako Vi kazete, citavih 8 meseci. Vas se organizam vec davno detoksikovao ukoliko ste napravili potpunu apstinenciju, pa u pitanju moze biti samo psiholoski problem koji mozete tretirati kod psihologa ili psihijatra ukoliko smatrate da ga sami tesko prevazilazite. Cestitam na prekretnici u Vasem zivotu, zaista je ogroman uspeh odreci se droge posle, u Vasem slucaju, decenija konzumiranja i zavisnistva. Sto se samog pomenutog leka tice, mislim da bi Vam lekari o tome mogli reci, ja kao psiholog,nazalost, ne mogu, ali onoliko koliko ja znam, lecenje se kod nas obavlja klasicnim sredstvima. Ukoliko ste ovih dana saznali o tom leku, velika je verovatnoca da se on jos dugo nece pojaviti u praksi, a posebno kao zvanicni terapijski metod za lecenje zavisnistva. Jos jednom bih naglasila da, po onome sto opisujete, Vama lekovi za odvikavanje od droga nisu potrebni jer ste vec dugo apstinent! Nastojte da napravite realnu procenu svog psihofizickog stanja i da iskreno proccenite da li ste Vi jos uvek zavisnik, po bilo kom osnovu. Ukoliko jeste, pretpostavljam da to moze biti samo zaostatak psiholoske zavisnosti koja je velikim delom zasnovana i na Vasoj licnoj odluci kako cete sebe procenjivati, usmeraviti i kategorisati u zivotu.I ako se budete odlucili na terapiju podrske kod psihijatra ili psihologa koji bi Vam pomogao u prevazilazenju problema, ovakav Vas stav prema sebi i njegovom resenju, kao i Vasa resenost i motivacija ce biti od izuzetnog znacaja u tom procesu. Pozdrav
?
Pitanje #316217. 2. 2008.

Na sajtu Stetoskopa sam uspeo da nađem članke koji se tiču isključivo

Na sajtu Stetoskopa sam uspeo da nađem članke koji se tiču isključivo prerane ejakulacije. Ja imam suprotan problem - skoro nikad ne mogu da ejakuliram tokom odnosa. Fizički je sve u redu, jer kada masturbiram, nikada nemam problema. Međutim, tokom odnosa uspeo sam da ejakuliram samo nekoliko puta i to samo ako duže vreme ne masturbiram. Inače, seksualno sam aktivan oko godinu i po dana, doduše, nemam redovan seks. Imam 22 godine. Ja imam utisak da je problem u tome što moj glans nije dovoljno osetljiv na stimulacije, što je možda posledica masturbacije (masturbiram jednom do dva puta dnevno). Da li je problem psihološke prirode? 

Veoma je moguće da Vaš problem ima elemente psihološke blokade, ukoliko se u toku seksualnog odnosa, koji ne uspevate da okončate ejakulacijom, bavite drugim problemima ili temama, a niste dovoljno fokusirani na sam taj čin. Bilo bi očekivano da nemate takvih problema kada ostvarujete seksualni odnos sa devojkom do koje Vam je stalo i koja za Vas predstavlja emotivno značajniju osobu. Možda ste tokom masturbacije usredsređeni na svoje fantazme pa zato tada nema problema, a ako tokom seksualnog odnosa sa pertnerkom Vaše misli lutaju, i to može biti jedan od razloga za odlaganje ili nemogućnost ejakulacije. Ima muškaraca koji, tokom čitavog svog seksualnog staža imaju probleme ovakvog tipa, kao što ima i žena koje tokom svog seksualno aktivnog života retko ili nikad ne doživljavaju orgazam iako ne postoje organski razlozi. Obično je u osnovi ovakvog problema psihološka inhibicija koja potiče iz strukture njihove ličnosti. Za sada je dobro da ovaj problem posmatrate kao prolaznu poteškoću, a ne kao početak problema koji će Vas pratiti ceo život. Ne verujem da je masturbacija dovela da manje osetljivosti glansa, ali bih ipak preporučila da masturbaciju ređe koristite kao kanal zadovoljenja seksualnog nagona, već i samim tim što je i Vama jasno da je seksualni odnos uspešniji kada ne snižavate nivo seksualne potrebe na taj način. Kada Vaš seksualni život bude postao redovniji, verovatno ćete i imati manje potrebe za masturbiranjem, pa će se problem ublažiti ili izgubiti. 

?
Pitanje #299710. 2. 2008.

POSTOVANA GOSPODJO,CULA SAM OD CERKE, INACE STUDENTA FILOZOFSKOG FAK. U NISU, DA

POSTOVANA GOSPODJO,CULA SAM OD CERKE, INACE STUDENTA FILOZOFSKOG FAK. U NISU, DA STE IZUZETAN PSIHOLOG. OBRACAM VAM SE KAO RODITELJ CIJE DETE IMA PROBLEMA ZBOG NAJBOLJE DRUGARICE. MOJA CERKA JE U POSLEDNJE VREME OPSEDNUTA NACINIMA KAKO DA DOKUCI SUSTINU PROBLEMA I POMOGNE SVOJOJ DRUGARICI. DOTICNA DEVOJKA IMA 27 GOD,BILA JE IZVRSTAN UCENIK I VEOMA JE INTELIGENTNA, UCTIVA,VASPITANA,NACITANA. BILA JE IZVRSNA OSOBA.PRE OKO 2 GODINE IMALA JE VRLO NEPRIJATNA DESAVANJA U PRIVATNOM ZIVOTU I KAKO SAMA KAZE, ZIVOT JOJ NIJE ISTI NITI CE BITI. SVE JE DELOVALO NORMALNO I UOBICAJENO,CINILO SE DA IMA NORMALAN ZIVOT, MEDJUTIM U ZADNJIH NEKOLIKO MESECI APSOLUTNO SVI KOJI JE POZNAJU PRIMETILI SU DA SE DETE TOTALNO PROMENILO! PROMENA JE POSTALA VIDLJIVA PRE VISE OD GODINU IPO DANA, ALI ZADNJIH MESECI IZRAZENIJE.STALNO JE TUZNA,CESTO PLACLJIVA ILI BUKVALNO PLACE, IMA NEKE CRNE MISLI, SEBE KRIVI I OSUDJUJE BUKVALNO ZA SVASTA,NE IZLAZI,RETKO SE DRUZI..CAK I KADA SE SMEJE ILI NORMALNO RAZGOVARA, ! NEKA TUGA, ZABRINUTOST,BEZVOLJNOST PROSTO ZRACE IZ NJE,IZ NJENIH OCIJU. NE SMINKA SE, KAZE CEMU TO, A NEMA NI VOLJE, NE OBLACI SE ZENSTVENIJE,KAZE NEMAM ZA KOGA,KO CE U MENE DA GLEDA, IONAKO JE TO NEBITNO.. ZNAM JOJ RODITELJE GODINAMA,VISOKOOBRAZOVANI LJUDI,POSLOVNO USPESNI, DETE ZNAM OD MALENA.MOJA CERKA JE TOLIKO OPTERECENA IDEJOM DA "DRUGARICKU IZVUCE IZ AMBISA" DA JA TO NE UMEM OPISATI! VIDIM DA NA SAJTOVIMA CITA O DEPRESIJI,MANIJAMA,LEKOVIMA..TAKO SAM SAZNALA GDE JE IZVOR CERKINOG PONASANJA.POKUSALA SAM DA RAZGOVARAM SA MAJKOM OVE DEVOJKE, ALI NJEN STAV ME ZAPREPASTIO, KAZE NE PRAVITE BOLESNIKA OD MOG DETETA KAD TO NIJE, NE MOZE COVEK SVAKI DAN DA BUDE SRECAN!? NEDUGO POTOM DEVOJKA JE KOLABIRALA U CEKAONICI HITNE POMOCI I POTOM JE CERKA SLUCAJNO VIDELA U IZVESTAJIMA LEKARA NEKOLIKO UPECATLJIVIH IZRAZA I PRIBELEZILA. AKO SAM DOBRO UPAMTILA, TO SU SLEDCI:MMPT TEST-DOMINIRAJU D,Hs,Pd CRTE-REPRESIVNI MEHANIZMI ODBRANE-ZOLOFT 2+1-F60.31,F32.1,F34.1 OBS. MOLIM VAS OBJASNITE ! MI ZNACENJE OVIH NALAZA I MOLIM VAS ZA SAVET! KAKO DA POMOGNEM! O DETETU KOJE JE SKORO KAO CLAN NASE PORODICE?STA RECI,STA UCINITI?POKUSALI SMO S PRICOM, ONA SE RASPLACE I TAKO NEKOLIKO PUTA. JEDNOM JE PRIZNALA DA SE OBRACALA RAZNIM LEKARIMA ZA POMOC ALI...OCIGLEDNO NEMA REZULTATA! I BOJIM SE DA CE PREVELIKO INTERESOVANJE MOJE CERKE IMATI REPERKUSIJE.VEROVATNO CE ODGOVOR BITI OPSIRAN I KOMPLEKSAN, ALI KAO RODITELJ I KAO COVEK MOLIM VAS ZA POMOC!!! UNAPRED HVALA! ZABRINUTA MAMA
Postovana, nije iznenadjujuce da nekada roditelji ne primecuju ili ne zele da primete da se sa njihovim detetom nesto desava, ili zbog preokupiranosti svojim poslovima ili jednostavno zato sto je stereotip da je to dokaz neke njihove greske u vaspitanju, odnosu prema detetu ili neke druge njihove greske, ukratko, dokaz njihove roditeljske neuspesnosti i neadekvatnosti. Cesto sam se sretala sa takvim primerima u praksi kada se roditelj prosto i na nas kao profesionalce naljuti kada skrenemo paznju da postoji neki poremecaj, pa cak vise i ne dovedu dete i problem gurnu u stranu kao da ne postoji. Tako je i sa sugestijama sa strane, od strane drugih dobronamernih roditelja. Verujem da se Vase dete iskreno brine za zdravlja svoje drugarice, jer je to upravo vreme u njihovom razvoju kada su za najbolje drugove/drugarice vezane skoro vise nego za porodicu, poznaju se cak mnogo bolje nego sto ih roditelji poznaju. Preterano je sto se Vasa kcerka toliko okupira ovim problemom, jer verovatno trosi znacajnu kolicinu energije, koja je i njoj samoj potrebna za resavanjenjenih problema. Dakle, dijagnoze koje su njenoj drugarici postavljene ukazuju pre svega na poremecaj licnosti, odnosno na osobenosti njenog karaktera koji verovatno obiluje preosetljivoscu i velikom emotivnoscu, kao i na poremecaj raspolozenja, gde dominira depresija, na sta ukazuje i farmakoterapija koju navodite. Ne znam da li su se njome do sada ozbiljnije i postojanije pozabavili strucnjaci, ali ne verujem da je dovoljno samo propisati joj lekove, nego u ovom osetljivom periodu razvoja individualnosti, puno razgovarati sa njom i pomoci joj da prevazidje svoje nedoumice, nedostatak samopouzdanja i nedostatak optimistickog stava prema buducnosti. Kontinuiran rad sa psihologom bi joj mogao pomoci, jer ove dijagnoze ne ukazuju na ona posebno teska psihicka oboljenja koja podrazumevaju npr.neophodno hospitalno lecenje. Adolescentni period je speifican zbog toga sto nema sigurne prognoze odredjenih smetnji - nekada smetnje i simptomi koji izgledaju veoma dramaticno, u nekom drugom periodu bili bi siguran znak najtezih psihijatrijskih oboljenja, ali ako se desavaju u adolescenciji, mogu imati prolazni karakter i u buducnosti se ne ponoviti niti ostaviti neke dublje posledice po psihicko zdravlje. Zato je veoma dobro sto se neko osim njenih nedovoljno zainteresovanih roditelja ukljucio u brigu o njenom zdravlju, ali nije dovoljno da se podrska pruza na prijateljskoj osnovi, vec bi bilo jako dobro da se devojcica javi za strucnu pomoc.Ukoliko roditelji ne zele sa tim da se suoce, to u ovom momentu nije neophodno, neka se ona sama javi, a o daljem toku ce se dogovarati sa terapeutom. Problemi su, verujem, sasvim resivi, uz odgovarajuci strucni tretman i sustinsku brigu za njeno zdravlje koje treba da pokaze i strucjak koji sa njom radi. Postoje mnoge instance i u drzavnim ustanovama gde moze da se javi, ukoliko je student i u Studenstkoj poliklinici, i na Klinici za zastitu mentalnog zdravlja i u Domu zdravlja. Ukoliko smatrate da ima spremnosti od strane same devojcice da dalje trazi za sebe pomoc, to je velika prednost. Posto napominjete da je vasa kcerka student Filozofskog fakulteta, neka se ukoliko zeli ona javi meni pa cemo organizovati za drugaricu savetodavni rad u besplatnom Savetovalistu za studente koje ja vodim u Banovini, da makar procenimo dokle su smetnje napredovale i sta je dobro dalje uciniti. Mnogo pozdrava 
?
Pitanje #29046. 2. 2008.

Postovanje Profesorice! Hvala Vam na odgovorima. Imam jos neka pitanja. Ponasanje mog

Postovanje Profesorice! Hvala Vam na odgovorima. Imam jos neka pitanja. Ponasanje mog oca je slicno kao, sto je bilo. Stalno je napet, stalno nesto pomera. Nista ne uradi kako treba. Nekih stvari se ne seca. A nekih stvari, kojih se mi ne bi nikada setili, zna odmah. Rekao bih da se ponasa kao malo dete od nekih 4-5 godina. Stalno trazi cigare, pa ponekad i od slucajnih prolaznika. Obruka nas pred svima. Kada mu kazemo da se primiri ili da cuti, ne vredi. Sto se tice pica, ne pije vec godinu i vise dana. Mi mu kuci ne dozvoljavamo da pije. Za ovih godinu dana skoro da nije nista popio. Uopste nije uvidjajan u odnosu na druge ljude, pa i na porodicu. Ni na jednoj analizi, mu nisu nasli nista, samo blagi gastritis. Bio je malokrvan, ali na analizi na okultno krvarenje nista nije bilo. Ostalo je odraditi irigografiju i CT endokranijuma. Mene interesuje, da li da radimo CT ili bolje magnetnu rezonancu. Da li vrsta analize moze uticati na kvalitet u ovom slucaju. Ja sam elektro inzenjer, telekomunikacija i znam da magnetna rezonanca daje bolje slike ! u najvise slucajeva. Trenutno pije Bilobil kapsule od pre nekoliko dana, navodno poboljsavaju pamcenje. Prethodno je jedno vreme pio Ksalol i Cavinton. Ja nisam primetio razliku kada je pio Ksalol i Cavinton. Sada malo bolje izgleda, mada je i sad mrsav. Interesantno je da puno jede, ali je mrsav, doduse, malo se popravio. Molim Vas da mi odgovorite sto pre. Tek sam sada video odgovore, jer sam mislio da se odgovori salju na email adrese. Hvala Vam unapred. Vec ste puno pomogli.

Postovani, o problemima Vaseg oca do sada niste pisali meni vec verovatno dr.Oliveri Zikic, kako sam mogla da prepoznam pretrazujuci sadrzaje pisama. Problematika i jeste bliza psihijatru nego psihologu, pa Vas molim da se za konsultacije o farmakoloskom dejstvu lekova ili upotrebljivosti i efektima odredjenih laboratorijskih metoda ipak javite njoj. Sto se tice klinicke slike koje opisujete, veoma je slicna smetnjama koje nastaju usled psihoorganskog sindroma koji se moze konstatovati ne samo preko CT-a ili magnetne rezonance, vec i preko neuropsiholoske dijagnostike (koju moze izvrsiti psiholog u specijalizovanoj ustanovi) i utvrditi da li su se njegove ukupne sposobnosti umanjile u odnosu na nekadasnje tj, u odnosu na potencijale. To moze i biti, ali ne i iskljucivo, posledica dugogodisnjeg alkoholizma. Psihoorganski deficit se odrazava na globalno funkcionisanje koje je znacajno losije, sa smanjenom kriticnoscu, promenama i smetnjama u pamcenju, dezorganizovanim regresivnim ponasanjem i dr. Bilo bi dobro da se od strane neuropsihologa konstatuje stvarno stanje, medjutim, ukoliko je rec o psihoorganskim smetnjama, u najvecem broju slucajeva skoro da nema mogucnosti znacajnijeg popravljanja stanja, vec se, naprotiv, sa godinama ocekuje izvesna progresija smetnji, odnosno pogorsanje simptoma. Pozdrav

?
Pitanje #273731. 1. 2008.

Postovana,  U vezi sam 9 godina sa osobom koju jako dobro poznajem.Sve

Postovana,  U vezi sam 9 godina sa osobom koju jako dobro poznajem.Sve je bilo u redu  do pre mesec dana kada se on promenio.Povukao se u sebe,ne zeli nikoga da  vidi,sve ga nervira,cak i moje prisustvo.Razgovarala sam sa njim i dosla  do zakljucka da je upao u krizu identiteta.Kaze da ne zna sta zeli u  zivotu,nema zelju za porodicom,nema zelju da vidi  sestru,roditelje,prijatelje...samo zeli da bude sam.Kaze da mu je totalna  konfuzija u glavi i da vise ne zna ni sta oseca prema meni.Nisam  napomenula da smo vereni i da zivimo zajedno.Ta njegova situacija jako  utice na mene da sam i ja zapala u neku vrstu krize.Znam sta zelim,ali sam  psihicki ubijena i strasno nervozna.Ne znam kako da se ponasam prema  njemu,a da ne izazovem negativnu reakciju s njegove strane.Imao je jednu  krizu vezanu za posao,gde je trebao da predje na bolje radno mesto,sto se  na kraju nije ostvarilo.Vratio se na staro radno mesto gde je takodje imao  perspektivu za dobru zaradu,ali naravno to se promenilo samim povratkom.O!  d tada je poceo da tone i mene da povlaci zajedno sa njim.Do pre par  meseci je zeleo porodicu,a sada ne zeli nista.Kaze da se bori i da mu  treba vreme da shvati da li sam ja prava osoba za njega.Zeli da bude sam i  da ponovo oseti zelju zamnom tj. moju blizinu i prisustvo.Nema zelju za  drugim zenama.Kaze da ne zeli da me izgubi,ali trenutno mu se sve zbrkalo  u glavi.Tesko mu je da me gleda kako patim i zato je trazio od mene da se  sklonim na neko vreme,da on pokusa da povrati osecanja koja je gajio prema  meni.Ne znam sta da radim.Plasim se da to sto cu ja da se sklonim i  udaljim od njega ne izazove totalno odbacivanje mene.Htela bih da mu  pomognem ali stvarno ne znam kako.Savetovala sam ga da ide kod  psihologa.Razmislja o tome.Ne znam da li da idemo zajedno ili da ga pustim  samog.Ne zeli niciju pomoc sa strane u vidu saveta.Stvarno sam u dilemi i  cela situacija jako utice i na mene tako sto gubim snagu da se borim i  dalje sa tim.Volela bih da mi date neki savet kako da pomog!  nem i njemu i sebi.Ja sam prosla krizu kad nisam znala sta da !  radim sa  svojim zivotom i sa njim konkretno.Pokusavala sam da mu objasnim kako  najlakse da prihvati trenutno stanje,ali opet je svaki covek drugaciji i  na razne nacine resava svoje probleme.Mozda sam Vas zbunila ovim  nepovezanim pisanjem,ali se nadam da ce Vam bar malo razjasniti  situaciju.Hvala Vam unapred i svako dobro.
ponasanje koje Vas verenik pokazuje mozda je zaista neposredno povezano sa razocarenjem na poslu, sto moze povuci za sobom i generalno razocarenje i privremenu krizu koja bi se manifestovala kroz depresiju, ali mi se cini da je njegovo ponasanje ipak previse intenzivno promenjeno ukoliko je u pitanju samo to. Ocekivalo bi se da u situaciji kada je na profesionalnom polju povredjen, ponizen ili razocaran, upravo oslonac nalazi u podrsci bliskih ljudi - Vas, roditelja, prijatelja, Naprotiv, on se od svih povlaci. Na osnovu ovog pisma ne mogu da zakljucim kakva je on licnost i da li mu se u periodima pre ovog javljalo da udje u psihicke krize kada se nadje pred problemima, ali nije iskljuceno da je po svojoj strukturi licnosti preosetljiv i da je sklon da reaguje dramaticnije nego vecina drugih ljudi, pa mu je i ovaj poraz zato teze pao i uveo ga u niz novih razmisljanja, dilema i preispitivanja. Sve ovo sto mu se desava, trabalo bi da bude privremeno, za sta Vi treba da imate sluha i strpljenja, pa ako on od Vas trazi da se udaljite da bi preispitao svoja osecanja, mozda ne bi bilo lose da tako i uradite jer cete onda imati pregledniju situaciju sto je i za Vas vazno. Zar nije bolje da se oboje suocite sa svojim osecanjima sada, u prvim fazama zajednickog zivota, nego da u takvu nedoumicu dolazite kasnije, odnosno da se i Vi pitate zasto je ostao sa Vama, da li bi uopste veza potrajala da nije bilo Vaseg insistiranja. Ukoliko je veza stabilna, nema sumnje da ce produziti i posle odvojenosti. Ako su osecanja u medjuvremenu izbledela, nema mnogo ni smisla insistirati na njenom nastavku. Nije iskljuceno da on ovim trazi put da izadje iz veze/verenistva, to nikako ne mozemo znati, ali je ovo i dobro vreme da ne samo on vec i Vi shvatite kojim ce putem Vas zivot dalje ici. Moze da se desi, takodje, o cemu na osnovu ovih podataka ne mogu da zakljucijem, da je Vas verenik na pocetku ozbiljnijih psiholoskih problema i poremecaja koji se manifestuju emocionalnim problemima, konfuznoscu i potrebom za presipitivanjem sebe. Ne bih rekla da je u pitanju kriza identiteta jer se ona vezuje za adolescenciju, pa iako niste napomenuli koliko godina oboje imate, verujem da ste prevazisli adolescenciju. Ipak, dozivljaj identiteta nekada biva poljuljan u okviru nekih ozbiljnijih psihickih poremecaja, kao njihov pratilac ili najava. Zato veoma toplo savetujem da se javi psihologu ili psihijatru, mislim bolje individualno nego sa Vama jer je ovde pre svega u pitanju njegov unutrasnji problem koji najpre treba da se resi pa tek eventualno partnerski odnos ako on jos uvek bude problematican. Pozdrav.
?
Pitanje #271330. 1. 2008.

Imam 30 godina i pre 3 godine operisala sam fibroadenom dojke. Nakon toga,

Imam 30 godina i pre 3 godine operisala sam fibroadenom dojke. Nakon toga, u meni se sve promenilo, izgubila sam neke svoje životne radosti. Kada odlazim kod lekara, pa čak i kod lekara opšte prakse, imam utisak kao da odlazim na neko strašno mesto gde će mi svašta raditi. Od tada nisam otišla na kontrolu u vezi izvršene operacije. U poslednje vreme nemam interesovanja da sredim svoj fizički izgled, poput odlaska kod frizera i slično. Zatim nemam želju da sebi kupujem nove stvari, pa čak i one neophodnije. Na primer prošle godine roditelji su mi dali novac za rođendan da sebi kupim cipele, ali ja to nisam uradila iz neobjašnjivog razloga, kao iz nekog inata. Da napomenem, i to da sam udata i imam ćerku od 5 godina, i da sam u poslednje vreme jako nezainteresovana za intimne odnose sa suprugom. Interesuje me da li je meni potrebna pomoć stručnjaka i gde da se obratim za pomoć?

Nije redak slučaj da ljudi posle ili u toku težih i teških bolesti izgube nekadašnji entuzijazam, želju za velikim delom aktivnosti koje su im nekada pričinjavale zadovoljstvo, odnosno da opterećenje bolešću, koliko god ono bilo svesno savladavano, počne da dominira njihovom svakodnevicom. Fokusiranje na bolest svakako znači da veliki deo energije odlazi na strahove vezane za to kako će se tok bolesti dalje razvijati, kakve su realne prognoze u Vašem konkretnom slučaju, šta ako Vam se nešto desi, a niste u stanju da dete izvedete na put... i ko zna još koje dileme. Nauka i praksa dokazuju da su volja za životom, pozitivna energija u odnosu na događaje, ma kako nam oni teško pali, i optimističan pogled na budućnost, ekstremno značajni faktori u produženju životnog veka i kvaliteta toka bolesti, pa neka Vam to bude početna tema za razmišljanje. Zdravstvena intervencija koju ste imali, i Vama je jasno, trebalo bi da bude završetak te neprijatne epizode Vašeg života i ne mora da ima posledice ili recidive u budućnosti. Naravno da imate razloga za život, i to, naravno lep i ispunjen zadovoljstvom jer ukoliko to nije, a sami doprinosite da ga činite sumornim i praznim (ne samo za sebe, već i za članove svoje porodice), onda to svakako nije ono što biste želeli. I zbog Vašeg deteta je veoma značajno da se "vratite k sebi" jer će joj Vaša energija i volja za životom biti uzor kasnije u životu, budući da se deca ugledaju na svoje osnovne modele za identifikaciju - roditelje, i to pre svega, roditelje istog pola. Nastojte da se voljno otrgnete od razmišljanja koja Vas čine nesrećnom i odnose Vam energiju, da najpre pokušate da sami donesete odluku o tome da poboljšate kvalitet svog života pozitivnim promenama - poklanjanjem više pažnje sebi, suprugu, da nalazite zadovoljstvo u rekreativnim aktivnostima ili bilo čemu što Vas čini opuštenijom i zadovoljnom. Ukoliko shvatite da sami nemate dovoljno snage da to uradite, javite se psihologu ili psihijatru jer će stručna podrška sigurno pomoći da se osećate bolje i unesete više energije u svoj život. Jako ste mladi, pred Vama je još mnogo raznovrsnih mogućnosti na koje ste u svom depresivnom raspoloženju i zaboravili ili Vam izgledaju daleko, nezanimljivo ili nerealno. Kada budete počeli drugačije da se osećate, videćete da će i Vaš pogled na svet i budućnost biti realno ružičastiji. 

?
Pitanje #262727. 1. 2008.

Postoje metode kojima samostalno, ili uz pomoć terapeuta, može da se "vežba" ponašanje u situacijama koje Vas uznemiravaju, kako biste kada stvarno budete u takvoj situaciji, doživeli okolnosti kao "već viđene". Ukoliko to hoćete da pokušate ne uključujući psihologa/psihijatra, pokušajte sa jednostavnim vežbama relaksacije kada osetite uznemirenje, odnosno, pokušajte da za sebe odvojite nekoliko minuta, udobno sednete/legnete i nastojite da potpuno opustivši svoje telo stvorite u glavi predstavu izuzetno prijatnog mesta ili situacije koja bi Vam, kada uvežbate, za veoma kratko vreme mogla povratiti pribranost. Takođe, vežbe "zamišljanja" uznemirujuće situacije, koje biste prekidali čim osetite pojačavanja napetosti, ali ponavljali uporno više dana sve dok se prag uznemirenosti polako ne počne pomerati, a intenzitet spuštati, nisu loše za početak. Kada postoji otpor prema pojedinim mestima ili institucijama, nije loše da odete u Vašu zdravstvenu ustanovu i kad nemate zakazan pregled, da biste sebi umanjili uznemirenje privikavanjem na mesto i okolnosti. Kada se nešto češće viđa ili o tome misli, trebalo bi da nivo uzbuđenja generalno opada. Takođe možete vežbati zamišljanje sebe u gužvi, i kao što sam već rekla, prekidati to zamišljanje kada osetite značajnu neprijatnost. Te vežbe zamišljanja kasnije se nastavljaju vežbanjem uživo, namernim ulaskom najpre u manju, a postepeno u sve veću gužvu, kako biste se oslobodili neprijatnog osećaja. Nije loše ako u svemu tome imate podršku neke bliske osobe koja će sa Vama prolaziti kroz to i objektivno moći da zapazi i kada Vaše uznemirenje značajno raste i kako napredujete u svojim vežbema, ili da se javite terapeutu koji će Vam dati detaljne instrukcije o ovim i mnogim drugim metodama kojima se mogu sanirati ovakve smetnje, a zatim povremeno pratiti Vaš napredak. 

?
Pitanje #262627. 1. 2008.

Poštovani,   imam 31 godinu i probleme koji u poslednje vreme (ovde mislim

Poštovani,   imam 31 godinu i probleme koji u poslednje vreme (ovde mislim u poslednjih  vise meseci do godinu dana)postaju sve nepodnosljiviji, naime, jos od  studentskih dana imam problem sa drhtanjem ruku u odredjenim situacijama  kao sto je kad pijem kafu pa sam najvise zbog toga i prestao da je pijem,  a sad mi se javlja taj problem kada jedem supu i to u vecem drustvu ili  kad odem negde i odjednom osetim da mi krv nadodje u obraze i da crvenim  i preznojavam se. Stalno osecam unutrasnju napetost i nervozu. Stanje se  pogorsalo letos kada sam zbog posla morao da odem u inostranstvo i let  avionom mi je jako tesko pao, tacnije imao sam veoma izrazen strah, a dok  sam bio u inostranstvu bio sam sam u hotelu i imao sam poremecaj u  spavanju tacnije nisam skoro uopste spavao. U poslednje vreme skoro da se  i ne druzim sa prijateljima pravdajuci se time sto nemam vremena zbog  posla a u stvari ne uzivam ni u cemu i sve mi predstavlja opterecenje, ne  bavim se nikakvim fizickim aktivnostima iako sam!  do pre nekoliko godina redovno trenirao. Kako sam poceo sve vise da radim  prestao sam sa treninzima a prostorije u kojima sam radio nisu imale  dnevne svetlosti ali u pocetku mi nije smetalo. Pre nekoliko meseci mi se  desilo prvi put da kad prelazim preko pesackog mosta imam osecaj  vrtoglavice i straha i kao da se most pomera pod mojim nogama. Takodje sam  uglavnom neraspolozen i zabrinut i kada imam razlog za to i kada nemam,ni  cemu se ne radujem i nista mi ne pricinjava zadovoljstvo, pamcenje mi je  jako lose i osecam nekakvu "zamucenost" u glavi. Bio sam kod lekara koji  mi je dao uput za psihijatra i on mi je odmah prepisao ksalol 3x1, nisam  imao poverenje u tog lekara najvise zbog toga sto mi je recept prepisivao  saslusavsi manje od pola od ovoga sto sam sada napisao, pa nisam ni  pocinjao sa terapijom. Jedini dan kad sam bio onaj "stari" je bio dan  posle snimanja rendgenom glave, naime imao sam upalu sinusa i morao sam da  ih snimim i taj dan posle snimanja nisam osecao n!  ikakvu napetost, glava mi je bila skroz "bistra", pa me zanima!  da li j  e moguce da rentgenski zraci dovedu do promene "hemije" u mozgu. Citajuci  po ranijim odgovorima prepoznao sam gore navedene simptome u socijalnoj  fobiji sa elementima anksioznosti i depresije. Naravno nista ne zelim da  radim na svoju ruku, zato Vam se i obracam i nadam se da mozete da mi  pomognete i da mi preporucite sta da preduzmem da se ponovno osecam  normalno. Hteo bih da vas pitam da li su lekovi Seroxat i Paroxetine  isti i da li mi mozete preporuciti nekog od Vasih kolega u Beogradu kome  mogu da se obratim za pomoc.   Pozdrav
Vasi psiholoski problemi, koje ste i sami prepoznali kao velikim delom vezane za socijalne situacije, odnosno ponasanje u prisustvu drugih ljudi sto ima kvalitet socijalne fobije, vremenom su se generalizovali i na mnoge druge situacije koje sve vise sputavaju vase slobodno kretanje i namecu nova i nova ogranicenja u socijalnom polju. Dominantne smetnje koje ja prepoznajem u Vasem pismu ukazuju na dosta izrazenu anksioznost, zbog cega je verovatno i neuropsihijatar kome su Vas poslali propisao anksiolitik koji bi, spustajuci nivo anksioznosti, trebalo da olaksa funkcionisanje u mnogim oblastima generalizovanih tegoba. Zato savetujem da se ipak ponovo obratite psihijatru koji bi mogao, pocevsi sa farmakoterapijom i uz dodatnu, najbolje bihevioralnu psihoterapiju, da dovede do normalizacije Vaseg svakodnevnog funkcionisanja. Za pitanje o sastavu i farmakoloskoj osnovi lekova morate se obratiti psihijatru, mozete i na ovom sajtu drOliveri Zikic koja se veoma strucno bavi upravo bihevioralnim terapijskim metodama, pa biste od nje verovatno mogli dobiti preporuku za kolegu u Beogradu. Sto se tice Vaseg dozivljaja da Vam je posle snimanja glava bila "bistra", ne bi se reklo da su vas rendgenski zraci "protresli" i privremeno izlecili - mnogi nasi pacijenti privremeno se osecaju bolje samo znajuci da ce nekim laboratorijskim ili medicinskim metodama biti pouzdano sagledani, pa se nezavisno od toka bolesti i lecenja osecaju bolje vec prilikom odlaska na snimanje, znajuci da tom prilikom rade nesto korisno za sebe. Ovo treba samo da Vam ukaze da je "preklopnik" za Vase smetnje upravo u Vama i da je moguce resiti ih se, zavisno od stava koji prema tome zauzmete. Posto je ovakve smetnje tesko leciti bez strucne pomoci, a Vas subjektivni dozivljaj ogranicenosti ponasanja je veoma intenzivan, dalje odlaganje strucne intervencije moze doprineti dodatnoj generalizaciji tegoba i Vasoj nepotrebnoj muci. Krenite psihijatru sa vise poverenja, jer iskusnim profesionalcima najcesce nije ni potrebno da cuju svedetaljeVase price da bi prepoznali sta je Vas osnovni problem, iako je Vama mozda izgledalo da Vasa prica nije dovoljno ozbiljno shvacena. Pozdrav.
?
Pitanje #248620. 1. 2008.

Postovana Prof.Dimitrijevic:   Otac sam mal.deteta (sin star 19 meseci) rodjenog 2006. u

Postovana Prof.Dimitrijevic:   Otac sam mal.deteta (sin star 19 meseci) rodjenog 2006. u braku iz ljubavi  koji je sa puno optimizma zapoceo u Kanadi. Supruga (po obrazovanju  psiholog/matematicar sa zvanjem stecenim u SAD) i ja (elektrotehnicki  inzenjer/prevodilac) smo duze od 10 godina proveli u Severnoj Americi, gde  smo se upoznali pocetkom 2005. i vencali nakon sestomesecne veze. Na  prolece 2006. u supruginoj poodmakloj trudnoci smo se preselili u Beograd;  suprugino samopouzdanje a i nas partnerski odnos su erodirali usled  progresivnog gubljenja motivacije kod supruge, njene preterane vezanosti  za primarnu porodicu (dete razvedenih roditelja) vracanje depresivnih  epizoda nadovezanih istoriju anksioznosti, zbog koje je tretirana od 1998  sa fazama poboljsanja, nakon razlicitih tretmana od strane nekoliko  psihoterapeuta koji su se smenjivali svakih par godina. Lekari koji su  vodili trudnocu u Kanadi prognozirali su da bi mogla biti izuzetno rizicna  ukoliko supruga ne prestane sa pusenjem i ne eliminise upo!  trebu Rivotrila koji je u tom momentu koristila. Terapijske preporuke koje  je dobila u Beogradu krajem 2004 podrazumevale su postepeno skidanje sa  tada aktuelnog Lamictala, uz paralelan rezim uzimanja Rivotrila... Iako se  u vise navrata "posvadjala s terapijom" supruga je do pocetka 2005. (kada  smo se upoznali) uspela da uspostavi delikatnu ravnotezu i dozu Rvotrila  svede na 2 x 1/4 tablete od 2mg dnevno. U stresnim situacijama koje su  usledila a kojih je bilo napretek zbog prelomnih odluka koje je donela bez  saglasnosti svojih roditelja (odustajanje od preseljenja iz doma svog oca  u SAD - za Beograd, gde su je ocekivali ugovor za posao, moguce stan, i  neposredna briga majke) supruga je ispoljila cestu malodusnost, koju su u  prvih 6 meseci otpocinjanja naseg zajednickog zivota u Kanadi (gde sam  ziveo i radio) uspevale da odagnaju drazi prvi put dozivljene potpune  slobode izbora (stepen njene emotivne izgradjenosti i individuacije ostao  je na nivou starijeg adolescenta uprko!  s briljantnom intelektu sa izuzetnim IQom i talentom za pisanu!  rec) i  donosenja zajednickih izbora za buducnost, koja je otvarala sijaset  mogucnosti i dobrih opcija. Vremenom je, medjutim atmosfera radosti poleta  i entuzijazma pocela da naginje ka iracionalnosti, strahovanjima od  neizvesnosti i potrebama da se trazi neprekidna psiholoska podrska od  (supruginih) roditelja. Pojave migrena, povremene epizode blazih ili  snaznijih apstinencijalnih kriza (bilo vezanih za nikotin bilo za  klonazepam cije bi konzumirane kolicine enormno narasle a onda se naglo  smanjivale u situacijama kada bi se demoralisala) i konacno nespremnost da  zarad zdravlja deteta stavi pod kontrolu svoje lose navike - dovodile su  do teskih stanja i meni novih bizarnih i zabrinjavajucih manifestacija  (jednom mesecno epizoda zapadanja u autisticno stanje sa gubitkom moci  govora, paralisanjem mimike edemom jezika grla i usana, paralisanjem  motorike, gubljenjem misicnog tonusa, izostajanjem reakcije na spoljne  stimulanse, gubljenjem svesti nalik transu, nocnoj inkontinenciji, nocn!  im morama pracenjim burnim glasnim dijalogom u snu i epizodama laznog  budjenja, disocijativnim amnezijama). Pretpostavljam da naslucujete dalji  razvoj dogadjaja. Zabrinut za zdravlje nerodjenog deteta i obeshrabren  upornim odbijanjem supruge da prihvati medicinsku pomoc (bojala se  hospitalizacije, gubitka statusa u Kanadi i mogucnosti da bude lisena  roditeljskog staranja) u kratkom roku sam napravio plan za preseljenje u  Beograd, u kome smo od marta 2006. do aprila 2006. bezuspesno pokusavali  da rekonstruisemo dom i nuklearnu porodicu.   Epilog cele price je sudski proces koji je nekoliko meseci nakon  supruginog uzimanja 6-struke maksimalne dozvoljene doze Rivotrila  (nedokumentovan pokusaj suicida u Beogradu iz januara 2007. posle koga  odbija preporuku dotadasnjeg psihoterapeuta - detoksikaciju na VMA i  hospitalizaciju, kada sam na 2-3 nedelje preuzeo svu brigu o detetu dok se  o suprugi starala njena majka) pokrenut protiv mene uz neistinite navode o  nesuglasicama pa cak i nasilju u porodici.  Njenim navodima doveden sam u veoma nezavidnu poziciju iskljucivog  vinovnika za njeno krhko psihicko stanje i kolaps bracne zajednice, i  proglasen za uzurpatora zajednickog stana koji je samovoljno napustila  odvodeci dete u dom svoje bake.  Uprkos tome sto sam dao i dajem sve od sebe da ne zapostavljujuci nas  emotivni zivot, nosim pun teret kucnih obaveza (postedjena je apsolutno  svih aspekata vodjenja domacinstva) staranja o detetu (i njoj) i vracanja  svojoj profesiji - u ocima suprugine primarne porodice postao sam, kao  svedok njene anamneze, persona non grata i potencijalni razbijac jednog  brizljivo skrivanog tabua.   Nadam se da cete iz ove naracije naci elemente da mi pruzite odgovor na  kljucno pitanje vezano za dva domena vase ekspertize:   - vidi li medicinska nauka dugorocnu psiholosku i fiziolosku zavisnost od  medikamenata (Rivotril) kao dugorocni hazard po mentalnu stabilnost  poslovnu sposobnost   - da li su i u kojoj meri kompromitovani zivot i zdravlja deteta  (prenatalno i tokom laktacije) neodgovornim odnosom prema terapijskim  uputstvima vezanim za Rivotril (ucestala visestruka prekoracenja doze -  kao "zamena za sedative" - bez postupnog vracanja na normalu) i do koje se  mere ovaj podatak moze uzeti kao argument u postupku vestacenja za  roditeljsku podobnost   Unapred zahvalan,  v.f.
Vase iscrpno pisno samo delom zahvata moje kompetencije kao klinickog i sudskog psihologa, a delom se odnosi na psihijatrijski, osnosno farmakoloski aspekt dejstva lekova o kome ce se kompetentno izjasniti psihijatar. Citava Vasa prica ukazuje na dosta problematican psihicki status Vase supruge, koju njeni roditelji stite u stilu klasicnog "prikrivanja porodicne sramote", sto onda na Vas moze baciti i neistinito svetlo zbog cega se osecate povredjenim i izmanipulisanim. U samom sudskom psitupku znacajno je sve sto imate od medicinske dokumentacije sto bi moglo potvrditi i argumentovati njene oscilacije vezane za zdravstveno stanje i / ili svedoke koji mogu potvrditi da su licno ucestvovali u njenom lecenju ili prisustvovali epizodama njenog neadekvatnog ponasanja. Naravno, i ona ce na isti nacin prikupljati argumente da dokaze Vasu neadekvatnost, tako da Sud treba da oceni verodostojnost i tezinu i jednih i drugih dokaza. Sve sto nije argumentovano dokazima i svodi se na rec (Vasu ili njenu) ima mnogo manju tezinu za sudski proces. Dakle, sve sto je dokazivo a tice se njenog neodgovornog odnosa i prema svom zdravlju i prema detetu i pre i nakon njegovog rodjenja, ima znacaja za odredjivanje roditeljskog prava. Ipak, u postupku konacnog dodeljivanja prava na roditeljsko staranje praksa je da se trazi psihijatrijsko-psiholosko vestacenje oba roditelja gde se aktuelno sagledava njihova licnost i moguce patoloske manifestacije jer neko ko je lecen nije po definiciji nesposoban da bude adekvatan roditelj, odnosno kategorija mentalne neuracunljivosti i stepena poslovne sposobnosti vezana je za konkretnu situaciju i period, osim za najteza psihijatrijska oboljenja (sto mislim da kod Vase supruge nije slucaj). Znaci, sudija, tuzilac ili advokat (Vas ili njen) predlozice ovakvo vestacenje, a moze se traziti psihijatrijsko-psiholosko sagledavanje i deteta, iako je tako malo, kako bi se uz sve prethodne dokaze dobila konacna procena o podobnosti i jednog i drugog roditelja i to je jedan od znacajnih momenata u procesu donosenja odluke ciju tezinu, ipak, konacno ceni sudija koji vodi postupak. Iako u Vasem obrazlozenju ima dosta argumenata koji govore u prilog njene neadekvatnosti, govoreci iz mog iskustva u sudskim vestacenjima, obe strane navedu mnostvo dokaza protiv one druge i svako ima svoj ugao gledanja pa je zato sada, uprkos Vasem detaljnom izlaganju, nemoguce proceniti koliku ce tezinu imati Vasi naspram njenih argumenata.
?
Pitanje #248520. 1. 2008.

Radi se o problemu koji traje vec duze vreme i odnosi se

Radi se o problemu koji traje vec duze vreme i odnosi se o mojoj sada vec  bivsoj drugarici i koleginici sa fakulteta koja sad ima oko 31. Bez obzira  na to sto ima neki kilogram vise, mnogo je pametna, snalazljiva,  komunikativna, govori vise stranih jezika, ali ocito ima neki  problem.....Dok je studirala (jedva je zavrsila, a ja sam zavrsila 3-4  godine pre nje) imala je velikih problema. Nije htela da uci, trazila je  neki izgovor da ne ide na ispit, domace zadatke nije htela da resava i  vrlo cesto joj je tata resavao. Iako je jako zauzet, nalazio je vreme da  joj resi zadatke i donese kuci (puno radi kako bi je omogucio sve udobstva  u zivotu, kupio joj je stan, auto, novac, sve!). Mislim da je glavni  razlog neki kompleks koji ona ima odavno zbog njenog brata (stariji od nje  3 godina) koji vrlo uspesan. Zavrsio je fak sa najvisokim prosekom,  magistrirao je u inostranstvo i je sve naj, naj. U pocetku su ziveli  zajedno (njih dvoje). Ona je uvek njega kontrolirala, gde izlazi, ski!  m se druzi. Cesto se druzila i s njegovin frendovima koji prakticno je  usvojila kao svoji. Druzeci se sa njom upoznala sam njega, zblizili i tako  smo se poceli zabavljati, ali zbog njenog nezgodnog karaktera bojali joj  smo se reci. Poslo nam je super. U medjuvremenu poceli smo ziveti zajedno.  Kontakti sa njom sveli su se na minimum. Kontaktirala je samo njega. Bila  je povredjena zasto joj nismo rekli.  Sve bi bilo recimo „ok“ ako probleme nisu postale nepodnosljive. Njihovi  roditelji su postali jako zabrinuti zbog nje. Svesni su da nesto nije u  redu sa njeno zdravlje. Ona je konstantno u neku tesku depresiju, place  danima, nece ziveti, kaze da ce da se ubije i kaje se sto je ziva (to njih  ubija). Spava ceo dan, nocu gleda TV, nista ne radi, samo analizira sve  nase postupke i razmislja o nebitnim stvarima (ali to za nju je  najbitnije). Misli da niko nista ne radi za nju a ona pravi sve za druge.  Svadja se sa svima ako joj nesto kontriraju. U svaku priliku hoce da  pokaze da je bolja, vrednija....Izgubila je sve frendove, nema s kim  druziti. Ide s mamom i tatom na more, za Novu godinu. Svadja se svima, i s  njim ali opet se javi jer nema s kim da druzi. Optuzava sve da uzivaju i  misle samo o sebe a da je ona sama i da jako pati. Optuzava roditelje da  oni namerno nju povredjuju!?!? Nervozna je jako. Sta oni i da kaze, ona se  ljuti. Uvek ih optuzuje da stalno zasticuju njen !  brat, a nju ne vole i je osudjuju!!! Oni joj objasnjavaju da nije  tako.....danima....Roditelji su normalni dobri ljudi, vole je, pa se pitam  kako ona to moze tako misliti!?!? Koji roditelj prave namerno loso svojoj  deci?!? Ocito ona nemoze pravilno da razmatra, razmislja, zakljucuje....  Zao mi je zbog toga jer znam da je ona mnogo dobra i pametna. Neznam sta  se desava. Nisam ovo primetila dok sam se druzila s njom (mozda je  depresija postojala ali je ja nisam primetila), ali sad vidim da su oni  imali probleme s njom i u proslosti. Svi smo pod stresom i mislimo da ona  to nesvesno radi. Nemogu ni pretpostaviti sta ce da e desi ako joj neko  kaze da joj treba strucna pomoc. Nihovi roditelji su izgubljeni. Ne znaju  sta da rade. Ovo gi opterecuje i gube volju za sve, a da nema njih, ona ne  bi imala od cega da zivi. Udovoljavaju joj sve i opet nije sretna. Ona  nezna da se raduje, a mnogo ljudi mogu samo da sanjaju o onome sto ona  ima, samo treba da pomisli.  Mi smo isto izgubljeni, nismo znali sta da radimo, molili smo je da  zaboravi za sve sto smo je "uvredili", ali ipak plakala je, optuzivala  kako smo mi bezobzirni prema nju….Postavlja puno uslove, trazi da joj je  zovemo svaki dan, da je kanimo da dodje kod nas (a kad dodje, sedi po ceo  dan zasto nema druge obaveze, a mi idemo na posao i nemamo bas puno  vreme). Kad god se javi njen brat, ona ga zadrzava i po 2 sata na tel, i  sad izbegava da je trazi jer ona govori neke bezvezne stvari, a on nema  vremena za to. Ona ga trazi samo kad nesto treba, a on to odma ispuni, pa  sta i da je imao u plan....  Mi je volimo i hocemo da smo tu kad god joj nesto treba. Cak i kad neki  put zeli neke stvari koji ne smije (na neka porodicna proslava zelela je  da ne idem ja, da ide samo on?!!? Ali i to smo ispunili)  Neki put pomislimo da prekinemo bilo kakav kontakt s njom jer ovo ovako  vise ne ide, ona da postavlja uvjete, koliko i da zelimo da joj ugodimo,  sve nesto nije u redu. Hocemo da jednostavno zaboravi na nas, ali ona to  ne prihvata. Maltretira sebe, a i sve nas.  Zbog ovog problema. nemozemo da planiramo nas zivot….mi zivimo vec 3  godine skupa, hocemo djete, porodicu, ali bojimo se da je ne povredimo.  Bojimo se najvise za roditelje jer su ljudi na mesto, oni su se udaljili  od nas, boje se da ne naprave problem ako ona sazna da smo bilo kod njih  ili oni kod nas. Zapostavljaju drugo dete zbog nje, ali sta ce. Ovo nas  duze vreme muci, hteli bi da resimo ovaj problem, da mozemo planirati  porodicu, jer ovo nemoze ovako.  Iskreno se nadam da nam mozete pomoci kako da se postavimo prema nju i  prema njihovim roditeljima, jer sve sto smo probali je bilo uzalud.  Hvala vam puno  Zelim Vam sve najlepse  Pozdravljam Vas i ocekujem odgovor sto prije  Zabrinuta
Ono sto pisete o svojoj buducoj zaovi, sestri Vaseg mladica, veoma lici na veoma razmazeno detinjasto ponasanje koje se formiralo zahvaljujuci izuzetno, odnosno preterano popustljivom ponasanju roditelja od najranijeg detinjstva pa nadalje. Ovakav tip preterano demokraticnog vaspitanja, kada roditeljsko "ne" prakticno i ne postoji da bi se, zbog ljubavi prema detetu, udovoljilo svakoj njegovoj zelji, doprinosi sve vecim i sve nekriticnijim zahtevima deteta koje time prakticno postaje glavna figura oko koje se citava porodica vrti. Ona tokom godina nije prevazisla taj nivo razmazenog deteta, to je jos uvek, i posto joj se uvek udovoljavalo, a to se nastavlja iako je uveliko odrasla osoba, nema ni razloga da menja ovakav model ponasanja jer je time i dalje u centru paznje, a kad nije, ona to pokusava da povrati svim sredstvima - optuzivanjem, pretnjama, nametanjem, izmisljanjem posebnih zahteva, beskonacnim pricama...Roditelji su bespomocni a i ne pokusavaju da promene svoj stav prema njoj - upravo ta njihova bezuslovna popustljivost i doprinosi da ona sve vise i vise trazi, a prakticno nista pozitivno ne pruza. Upravo kod dece koja su vaspitavana na taj preterano popustljiv nacin, posledica je da su nezadovoljna svim, a i sobom!Dakle, preterano popustanje nema za posledicu srecu i zadovoljstvo deteta, vec upravo obratno, jedno stalno i rastuce nezadovoljstvo gde takva osoba, i kad odraste,ne nalazi zadovoljstvo ni u cemu niti je sebi dovoljna i srecna. Posto je ovakvo ponasanje trajalo toliko mnogo godina, i sam proces "popravke" nije lak, ali je put resenja porodicna terapija koja bi bila koncipirana u smislu izmene uloga i oblika ponasanja svih clanova porodice. Ne morate, zato, da trazite od nje da se leci, vec da joj na neki nacin objasnite da cela porodica treba da se ukljuci u neki vrstu tretmana kako biste naucili bolje da funkcionisete jedni sa drugima, a ne da nju izdvojite kao problem. Mozda ce tako lakse prihvatiti. Uostalom, i ona se ne oseca dobro u svojoj kozi, rekla bih, pa ce mozda uz takvo obrazlozenje dati i sebi priliku da nesto promeni. Naravno da je citava situacija i za njene roditelje, a i za vas dvoje veoma problematicna jer je nerazumno da ceo svoj zivot i planove o porodici podredite njenim hirovima!Ukoliko porodicnom psihoterapijom uspete da razresite ovaj bazicni problem, i Vi cete bez grize savesti i opterecenja moci da planirate i vodite svoj zivot a da joj pri tome pomognete da se na neki nacin i ona osamostali, sto ce osloboditi opterecenja ili ce ga bar smanjiti, za celu porodicu. Pozdrav.
?
Pitanje #248420. 1. 2008.
postoje takozvani primarni strahovi koji vuku korene od nase sirove, pocetne ljudske egzistencije u prirodi - medju njih spada i strah od divljih zivotinja (pa i zmija, naravno) koje su u prirodi realna opasnost, kao i strah od smrti koji je jedan od prvih sa kojim se covek od samog pocetka svog zivota suocava u raznim oblicima (pa i u vidu straha od mrtvaca). Cak i oni koji ne gledaju mnogo strasnih filmova ili filmova sa sadrzajima koji bi potencirali ove strahove, u nekoj meri ih osecaju, nezavisno od toga da li su u zivotu imali neka licna neprijatna iskustva tog tipa. Dakle, kod Vas se radi o strahovima koji su duboko ukorenjeni u ljudima jos od nasih pre-predaka, samo ih neki osecaju i manifestuju intenzivnije a neki manje intenzivno, sto opet zavisi od same licnosti i spleta zivotnih dogadjaja. Zato nemojte sebe smatrati bolesnom osobom. Naravno da intenzitet Vaseg straha, koji prevazilazi uobicajene kriterijume pa Vas i onemogucava da uzivate u nekim porodicnim aktivnostima, smeta. Postoje tehnike bihevioralnog tretmana koji bi donekle mogle ublaziti intenzitet Vasih strahova i ukoliko zaista ovaj problem dozivljavate kao veoma bitan, obratite se nekom bihevioralnom psihoterapeutu koji ce Vam znacajno redukovati stepen tegoba. Nasiroko poznati strucnjak iz Nisa je prof.dr Jezdimir Zdravkovic koji je i evropski poznat u oblasti bihevioralne psihoterapije, a aktuelno na Klinici za zastitu mentalnog zdtavlja radi dr Olivera Zikic koja se takodje izuzetno uspesno bavi i ovim, izmedju ostalih problema, a uostalom je i mozete naci na Stetoskopu gde sa psihijatrijske tacke gledista odgovara na pitanja zainteresovanih klijenata. Ipak. posto pretpostavljam da zivite u gradu gde je zaista minimalma mogucnost da dodjete u kontakt sa zmijom, verujem da to ipak nije tema sa kojom se svakodnevno srecete a svakako da nije potrebno da svoj strah pojacavate gledanjem filmova na tu temu. Pozdrav.
?
Pitanje #242617. 1. 2008.

U borbi protiv stresa i anksioznosti imam problem da pobegnem od crnih misli,

U borbi protiv stresa i anksioznosti imam problem da pobegnem od crnih misli, odnosno da promenim tok misli koji pojačava anksioznost, koja opet šalje crne misli i tako u začarani krug. Molim Vas da mi preporučite neku tehniku skretanja pažnje i kontrole misli koja mi može pomoći. Drugo pitanje je vezano za fizičku aktivnost. Da li fizička aktivnost može da pojača otpornost na stres - naravno u dužem vremenskom periodu? I da li je pri akutnom stresu u poslednjoj fazi stresa - iscrpljenosti preporučljiva pojačana fizička aktivnost koja ubrzava metabolizam? Ili je preporučljivo mirovanje, tečnost, posebna ishrana? 

Niste mi naznačili o kakvom se stresu radi, odnosno od čega to nastojite da se odbranite, ali simptomi o kojima govorite ukazuju pre svega na depresivnost. Ukoliko samo nastojite da "skrenete pažnju" od bolne teme, bojim se da to neće trajnije da reši Vaš problem, jer će on ostati nerešen, a same tehnike skretanja misli će ga privremeno potisnuti, što ne znači da on vremenom neće postati još ozbiljniji i teže rešiv. Ne predlažem "tehnike za skretanje pažnje" već manje ili više konkretno bavljenje problemom koji Vas muči, što biste, ukoliko smatrate da ne možete sami, uspešno mogli da izvedete u saradnji sa psihologom, koji bi Vam pomogao u sagledavanju, analizi i drugačijem pristupu problemu ukoliko on sam po sebi nije lako rešiv. Za savladavanje bihevioralnih tehnika nije moguće dati instant savet ovim putem, već je za to potreban koliko-toliko kontinuiran rad sa terapeutom. Kada je prisutan stres ili krizno stanje, fizička kondicija je izuzetno važna, pa ukoliko je imate, lakše ćete prebroditi postojeće probleme. Umereno fizičko vežbanje - rekreativnosti preporučuju se uvek, naravno, u skladu sa trenutnim fizičkim mogućnostima onoga koji problem ima, ali se lagane i postepeno intenzivnije fizičke aktvnosti preporučuju u terapijske svrhe čak i kako bi se iscrpljenost prevazišla. Na primer, desetominutna lagana šetnja verovatno će biti prihvatljiva i osobi koja je fizički dosta slaba i iscrpljenja, ali je deo uvodne aktivnosti koja će se kroz, recimo, nedelju dana, produžiti za još pet minuta, da bi se postepeno kroz više nedelja ustalila kao neopterećujuća i organizmu potrebna aktivnost koja je blagotvorna i na psihološkom planu.

?
Pitanje #242517. 1. 2008.

Nije redak slučaj da se i kod mladih i zdravh ljudi pojavi problem prerane ejakulacije, posebno kada je opšti nivo energije visok, a u situacijama snažnog seksualnog uzbuđenja. Nastojte da u situacijama seksualne predigre svoje misli, koliko god je to moguće, usmerite na neku neutralnu temu kako biste suzbili preterano narastanje uzbuđenja i prebrzo završavanje potencijalnog uživanja. Kada Vaši seksualni odnosi postanu redovniji i mogućnost kontrole ritma seksualne igre bolja, regulisaće se i ovaj problem, koji je velikim delom i povezan i sa seksualnim neiskustvom, ali i snažnim seksualnim potrebama.

?
Pitanje #240615. 1. 2008.

Imam 40 godina, supruga i ćerku od 12 godina. Fakultetski sam obrazovana

Imam 40 godina, supruga i ćerku od 12 godina. Fakultetski sam obrazovana i  radim cenjen i dobro plaćen posao. U braku sam 12 godina. Venčali smo se  nakon 12 godina zabavljanja i velike (prave) ljubavi . Medjutim uspeli smo  da prokockamo svoju vezu.   Poslednjih nekoliko godina zapostavili smo svoj odnos. Moram priznati da  je veliki deo krivice na meni. Nisam negovala naš odnos, već sam samo  obavljala obaveze. Moje slobodno vreme je bilo usresredjeno samo na ćerku.  Nisam imala želju za seksom, možda zato jer nisam bila zadovoljna svojim  fizičkih izgledom (koji sam takodje zapustila tako što sam se ugojila) i  izgubila samopouzdanje, ili zato što sam često bila premorena, ili iz  nekih drugih razloga, pa su naši intimni odnosi bili vrlo proredjeni  (toliko da je moj suprug rezigniran već poreo da ih beleži kao pravu  retkost...dešavalo se to prosečno jednom mesečno,,,).   Iskreno mislim da se moj suprug oseća pomalo inferiorno, jer nismo istog  obrazovanja. On ima završenu srednju školu, radi dva posla, ali novac  zaradjuje na teži način. Vredan je i ja ga cenim zbog toga. Ja nikada  različiti stepen obrazovanja, ni materijalnu podršku mojih roditelja  (stan u kome živimo su mi oni kupili) nisam potencirala kao njegov  nedostatak (njemu roditelji ništa nisu pomogli), ali on podsvesno  verovatno ima neki kompleks od toga. Smatram da je inteligentan, i da je  mogao biti uspešniji u poslu, a mislim da i njega frustrira to što na svom  prvom poslu ima za pretpostavljene osobe koje nisu ništa bolje od njega, a  kojima mora da se poredi. On uvek tvrdi da je ponosan na mene i na moj  uspeh u poslu, i verujem da je iskren u tome, ali i sujeta verovatno  radi...  Medjutim, prebacuje mi da njemu nisam dala dovoljnu podršku da se  osamostali u poslu. Moram priznati da sam ja preoprezna i da ne volim  rizik i to je jedini razlog što sam za njegove ideje imala sto “ali”…  Mada, mislim da on prebacuje krivicu na mene, i za svoja lična  nezadovoljstva samim sobom (ili za to što bez mene finansijski ne može da  reši egsitencijalna pitanja koja bi želeo).   Nikad nisam bila tipična ženica posvećena kućnih poslovima, koja gleda u  svog muža kao u kućno božanstvo (kod nas se nikad nije znalo ko je glava  porodice-ja sam uvek zagovarala ravnopravnost i demokratiju). Vaspitavana  sam da su žene ravnopravne i tako sam se uvek i osećala i ponašala. Sada  sam prvi put pomislila da mu treba da se u odnosu na nekog oseća  vrednije, superiornije, «kao pravi muškarac»...   Da ne dužim više, pre par meseci shvatila sam da je mom mužu dosadilo da  čeka na mene. Primetila sam da se stalno dopisuje SMS porukama, i neke  koje sam pročitala su me uverile da ima drugu vezu i to nije samo prolazni  seks. Poruke koje on dobija govore upravo ono što sam ja davno  prestala...”ljubavi, dušo, jedini, najlepši...” Ta osoba mu piše da ga  voli... a vode i razgovore koji ponekad traju i sat vremena.  Ja sam se potpuno otreznila, radikalno promenila (doterala liniju,  postepeno su se naši seksualni odnosi uspostavili, obogatili i sada su  mnogo češći, kuvam mnogo češće, trudim se oko njega više nego što i  zaslužuje) ali bojim se da nije kasno... Ne želim da se predam, velikim  delom i zbog ćerke, koja ga obožava i ne bih želela da joj slomim srce i  unazadim je emotivno zauvek. S druge strane izjeda me ljubomora, besna sam  i jadna, a moram da glumim dobro raspoloženje jer znam da je pobegao od  ozbiljne i umorne osobe (kakvom sam postala od ranije, vedre i ljubazne).  Dodatni problem je što je kod nas vladala totalna demokratija (on je mogao  izaći sa svojim drugovima, ići na «muško» skijanje, imao je popunu  slobodu, doduše kao i ja, koja za razliku od njega, svoju slobodu nisam  koristila). Uvek sam smatrala da je primitivno to što su se drugi muževi  bojali svojih žena, pravdali im se i verovatno isto postizali uz laži...  Smatrala sam da sam ja napredn!  a i savremena, a sad mislim da sam možda bila i glupa.   Nisam sigurna da li svoju vezu želim da sačuvam zato što ga još uvek  volim (ne mogu sad da trezno preispitam i odvojim svoje emocije) - ili  samo da bi sačuvala porodicu, da li samo zbog deteta ili zato što ne mogu  da priznam poraz i da predjem preko svoje sujete. Ali svakako bih razlaz  doživala kao veliki poraz. Mada ne mogu verovatno još dugo ni ovako.  Postala sam opsednuta. Svakodnevno mu pregledam telefon i svakdnevno sam  poražena time da su razmenili nekoliko poruka (nekad i desetinu) i poneki  telefonski razgovor. Mislim da je i ona udata i da nije mladja od mene,  ali postajem neizdrživo radoznala da saznam sa kim imam posla? I naravno  paničim kad pomislim da se možda i zaljubio, verovatno u idealizovanu  sliku o sebi, koju ima u tudjim očima.  Pokušala sam da razgovaram sa njim o tome da ne mogu da tolerišem da živi  kao momak, i da sam spremna da dam sve od sebe da sačuvam našu porodicu.  Naravno dobila sam sve one prigovore koje sam i zaslužila tokom predhodnih  par godina. Ipak, smatram da sam dobar čovek, priznala sam mu da sam  grešila, da se kajem - ali on je u afektu tvrdio da sam se kasno setila i  da mu je dobro tako kao do sada, da se navikao. Nisam smogla snage da ga  konkeretno pitam za tu drugu vezu koju ima, verovatno bojeći se šta mogu  čuti. Bez obzira što sam kriva, osećam da ja ipak ovo ne zaslužujem. On se  čudi velikim promenama kod mene i hrabri me u tome, ali kod sebe ništa ne  menja (a naravno da i tu ima stvari koje bi se trebale popraviti). Daje mi  samo verbalnu podršku, ali meni treba više od toga. Mislim da je osim ove  veze imao još nešto i sa drugom osobom sa kojom hoće da prekine, ali  nailazi na otpor. On smatra (ili samo tvrdi) da mu to što sam ja  zapostavila našu vezu d!  aje za pravo da radi šta hoće. Mada moram priznati da je puno puta tokom  predhodnog perioda tražio da razgovaramo žaleći se da nije tako zamišljao  naš život, ali i tada je nalazio krivicu samo u meni. A ja pouzdano znam  da nisam samo ja kriva.   Očajna sam, pomišljam da angažujem privatnog detektiva (da bih saznala sve  ono što me kopka), da se ubijem, da pozovem tu ženu i apelujem na nju ako  ga stvarno voli ili da je zaplašim, da je ocinkarim kod muža (ako ga ima),  a bojim se jako za svoje zdravlje...mentalno i fizičko.   Ne mogu da se pomirim sa tim da dve normalne, razumne osobe koje su  doživele iskrenu i pravu ljubav, za koju smatram da je retka, koji imaju  divno dete - ne mogu to da sačuvaju. Uvek sam smatrala kukavički da se  ljudi koji imaju decu razvode bez nekog velikog razloga (alkoholizma,  droge, nasilja, kocke...). A mi smo stvarno beskrajno daleko od toga: za  24 godine koliko smo zajedno nismo jedno drugom rekli ni jednu pogrdnu ili  uvredljivu reč u svadji.   Molim Vas za pomoć. Da li je ovo utopija? Ima li nade za mene ako budem  dovoljno uporna? Da li se baš sve može upornošću i strpljenjem postići?   Molim Vas nemojte mi poslati odgovor na moju mail adresu sa koje vam  saljem pismo, vec ga objavite na medju ostalim odgovorima. Hvala!

Postovana, Vase obimno pismo izuzteno slikovito i jasno je odslikalo istoriju Vaseg braka, koji je dosao u dosta kompleksnu fazu. Ocigledno je da ste velikim delom i sami zasluzni za ovo do cega je sada doslo, iako Vasa namera nije bila da dovedete do razaranja bracne zajednice. Pogresni model komunikacije odvijao se i uvlacio u Vase odnose godinama, pa se ni izmene na bolje ne mogu ocekivati kao instant resenje, vec ce za eventualni pozitivni pomak takodje trebati vise vremena. Vas suprug je u jednom trenutku braka izgleda odlucio da ne zeli vise da se trudi da popravi nezadovoljavajuce odnose i sadasnje ponasanje je posledica takve odluke, ali ne znaci da je doneo odluku i da brak prekine. Zato, ukoliko imate zaista jaku resenost da brak odrzite, trebalo bi da dovoljno dosledno i dovoljno uporno negujete bolje obrasce partnerskog komuniciranja, kako bi njemu postalo jasno da je to novi pristup (koji nije samo Vas trenutni hir) i da ce mu buducnost sa Vama biti bolja nego prethodne godine kada se osecao zapostavljenim i inferiornim. To podrazumeva da i dalje radite na sebi i da ga povremeno i iznenadjujete pozitivnim promenama u svom izgledu, da negujete bliskost u odnosima - da se interesujete za njegov posao, prijatelje, eventualne probleme, da mu konacno pruzite podrsku sa manje ustezanja i opreznosti; da u intimnim odnosima budete sa njim predani i posveceni i da pokusate da odgovorite njegovim potrebama (jer ako svoje potrebe podmiruje uz vas, manja je verovatnoca da ce mu biti potrebno bilo koja zena sa strane); da mu otvorenije pokazujete (ne samo govorite, vec neverbalno porucujete) da Vam je stalo do njega i da Vam je potreban. Dozvolite mu da se bar u nekim oblastima Vaseg zivota oseca superiornim, kao sto ste sami zakljuciti to mu je sigurno potrebno. Posto ste mu do sada davali punu slobodu kretanja bez nepotrebnih pitanja, bilo bi previse nametljivo da sad pocnete da ga kontrolisete i ispitujete, ali je moguce da se cesce njemu pridruzujete kad negde ide ili bar da se izjasnite da biste voleli da budete zajedno umesto da ide u "muski provod", a da u tim momentima i sebi i njemu napravite prijatnu atmosferu koja ce ga i sledeci put prelomiti da bude sa Vama usmeto da trazi oduska van kuce. On tek sad treba da u Vama prepozna osobu u koju se nekada zaljubio, ali posto to ne ocekuje i misli da je ta osoba zauvek nestala, trebace mu vremena da vidi ponovo promene koje cinite u cilju odrzanja braka. U ovom trenutku nije najvaznije da li je razlog za vase nastojanje da brak odrzite ljubav, strah, ponos ili sigurnost deteta, bitno je da ste spremni da ulozite napore da bitno popravite partnerski odnos. Ukratko, budite istrajni i nastojte da se Vas odnos iz dana u dan sve vise popravlja, ali je ishod, kao sto i sami znate, dosta neizvestan i zavisi od mnogih faktora pa i od kvaliteta paralelne veze koju je uspostavio. Ako podjete od toga da tajne veze imaju i mnostvo otezavajucih okolnosti i da vremenom i kod njih dolazi do zasicenja i problema koji nisu ni nalik na pocetnu ljubavnu euforiju, velika je verovatnoca da ce prave vrednosti Vaseg braka shvatiti kada se ta veza donekle "istrosi" i izadje iz faze "nove ljubavi". Smatram da se svakodnevnim citanjem njegovih poruka nepotrebno opterecujete i pravite sebi novu muku, odnosno da nije potrebno da direktno pratite njegovu ljubavnu aferu uz to strasno se nervirajuci. Pokusajte da ga povratite ne zato sto ima drugu vec zato sto ste uvideli svoje greske u braku i potreban Vam je. Ukoliko ga direktno suocite sa tim da znate za vezu, ili zovete suparnicu ili njenog eventualnog muza, dovescete ga u situaciju da mora direktno da prelomi i donese konacnu odluku o Vasem braku koju, ocigledno, jos nije doneo, a to moze biti veoma rizicno. Nastojte da unesete pozitivne promene u brak, a onda ce verovatno uzvratno i on popraviti neke stvari. Provodite vise kvalitetnog vremena zajedno, ucinite da se oseca potrebnim, zeljenim i sigurnim. Mnogo pozdrava, Prof.dr Bojana Dimitrijevic

?
Pitanje #240215. 1. 2008.

Postovana Dr. Dimitrijevic,   Nedavno sam presla u drugi sektor firme u kojoj

Postovana Dr. Dimitrijevic,   Nedavno sam presla u drugi sektor firme u kojoj radim vec nekoliko godina.  Prvih nekoliko godina sam imala stres od kolicine posla, ali sam zato sa  kolegama imala fantastican odnos. I inace sam po prirodi vrlo  komunikativna, volim ljude, ni sa kim nisam u svadji i ne mogu da radim u  okruzenju gde postoje spletkarenja i podmetanje nogu. Osoba na koju sam  najvise upucena na novom radnom mestu i koja mi je u neku ruku nadredjena  (i na ciju sam teritoriju ne svojom voljom dosla) je u principu vrlo  korektna prema meni u svemu sto se posla tice ali u poslednje vreme  zauzima prema meni i suvise sefovski stav. Imam utisak da zeli da me  ukalupi ne bih li radila po vec zacrtanim pravilima koja ona postavlja. I  ja, zaista nemam nista protiv posla (jer sam vec i navikla na veliku  kolicinu posla), ali mi stav te osobe vrlo smeta. Iako i ta osoba i ja  imamo zajdnickog sefa (koji je iznad te osobe)ja se stalno osecam kao u  srednjoj skoli i konstantno moram da merim svoje postupke, iako sam!  duze u tom poslu od te osobe - od konkretnih postupaka u poslu pa do  odlaska na pauzu...Vrlo mi je vazan sklad na iovako stresnom poslu. Mozete  li mi pomoci da se postavim na pravi nacin prema osobi sa kojom radim,  koju vrlo iritira moj prisan odnos sa bivsim kolegama sa kojima sam i  dalje u konstantom kontaktu (ta osoba inace, nema neke vrlo bliske  prijatelje na poslu).  Iako mozda ovo zvuci bezazleno, verujete mi da mi vrlo ugrozava  svakodnevicu. Zbog stresa sam u proslosti imala ozbiljne zdravstvene  probleme, pa ne zelim da ponovo udjem u taj zacarani krug.  Hvala unapred.

Problem sa kojim ste se suocili je pravi test za Vasu emocionalnu ravnotezu, koja je, naravno poljuljana novonastalim i ne posebno prijatnim okolnostima. Najpre treba podsetiti da neki ljudi, posebno neposredno posle promocije na neke vise funkcije, vole da demonstriraju moc i da se ponasaju zapovednicki iz licne nesigurnosti, pa to moze da deluje veoma iritirajuce na druge kojima se (posebno kad je to sasvim nezasnovano) obracaju sa visine. Postoji mogucnost da se vasa "sefica" kroz neko vreme "vrati k sebi", mozda je ovo samo faza u njenom pokusaju trazenja profesionalnog identiteta, a mozda i bude takva nadalje. Bilo da je u pitanju privremen ili trajan iritirajuci stav, Vase ponasanje treba da pokaze da Vas ono ne pogadja, jer ce izgubiti smisao ukoliko ne pokazete da se osecate ponizenom (a cilj omalovazavajuceg ponasanja je da Vas ponizi, zar ne?). Dakle, ukoliko shvatite da je ponasanje vase sefice posledica njenih unutrasnjih problema i potrebe za trazenjem sigurnosti u profesionalnom miljeu, mozda ce Vas manje pogadjati. Mozda takodje sve to nije usmereno licno na Vas, vec generalno na sve one koji su joj na neki nacin podredjeni.Gledajte da svoj posao obavljate maksimalno dobro, ukoliko imate pretpostavku da bi Vam mogla nesto konkretno napakostiti osiguravajte se na primer obavestavajuci o svojim planovima i aktivnostima i sefa iznad nje (npr.kada postoji komunikacija preko maila, svaki poslovni mail se prosledi ne samo njoj vec i visem sefu) sa ne bi doslo do netacne interpretacije Vasih postupaka. Ako se postavite kao da ste jaki i sposobni da se suocite sa problemima kakvi god da su, ako ne pokazete da Vas to izbacuje iz koloseka i da cete se dosetiti nacina da sacuvate svoj integritet, to ce i onima okoVas biti jasno.To naravno, nikako ne treba da bude bazirano na svadji ili agresiji prema osobi koja Vas iritira, vec ce Vase oruzje biti jos jace ukoliko pokazete mudrost, stabilnost i izdrzljivost, a pri tome efikasno izvrsavate svoje poslove. Recite sebi da cete raditi najbolje sto mozete i da necete dozvoliti da vas okolnosti iznerviraju, i tada ce inat biti Vas najbolji prijatelj. Ukoliko pokazete da stvarno ne mozete da radite u stresnim okolnostima, i drugima cete osloboditi put da izazivaju Vase mogucnosti podnosenja socijalnog pritiska. Ukoliko mislite da niste u stanju da ovo osmislite i izvedete sami, pomoc psihologa bi Vam mozda pomogla da lakse i doslednije naucite nove nacine ponasanja u stresnoj situaciji. S postovanjem, Prof.dr Bojana Dimitrijevic

?
Pitanje #232011. 1. 2008.

Imam jedan veliki problem, a to je prerana ejakulacija. Imam 17 godina

Imam jedan veliki problem, a to je prerana ejakulacija. Imam 17 godina (uskoro 18). Već nekoliko puta sam pokušao da imam seks sa devojkom. Međutim, već posle kratke predigre, taman kad treba da to obavimo, ja ejakuliram već posle par ulaza. U čemu je moj problem? Inače, sportista sam i ne bolujem ni od kakvih bolesti.

Vaš problem verovatno nije tako ozbijan kako Vam se čini, jer Vas verovatno i nedovoljno seskualno iskustvo čini napetijim i nervoznijim nego što ćete biti kada ga u narednim godinama steknete. Prevelika seksulana želja i posebno želja za konkretnom partnerkom mogu biti razlog prerane ejakulacije, koja Vas dovodi do neprijatnosti, stida i straha od sledećeg neuspeha. Ukoliko nastojite da prilikom vođenja ljubavi misli fokusirate na neku neutralnu temu koja bi donekle smanjila nivo Vašeg seksualnog uzbuđenja, mogli biste produžiti seksualni odnos. Takođe, ukoliko imate često i snažno izraženu seksualnu potrebu, masturbacija kraće vreme pre očekivanog seksualnog odnosa smanjila bi napetost i potrebu za brzim i snažnim seksualnim pražnjenjem, a Vas bi poštedela neprijatnosti i daljih dilema. Pretpostavljam da Vaša dobra sportska kondicija upravo pretpostavlja i visok energetski nivo pa i povišene seksualne potrebe, a da je ovakav problem samo posledica velikih seksualnih potencijala, a da ćete na ovaj način bar delimično rešiti postojeći problem bar dok ne uspostavite ritam redovnih seksualnih odnosa koji će pomoći u boljoj kontroli seksualne želje i realizacije odnosa. 

?
Pitanje #22628. 1. 2008.

Što se naslova Vašeg rada tiče, bolje je da ne bude "uticaj" jer je metodološki neispravno razmatrati pitanje kauzalnosti na malim uzorcima (koji su obično neminovnost u praktičnim radovima), već "Povezanost mentalnih sposobnosti i disgrafije", što zvuči umerenije i istinitije. Smatram da je izabrana tema već mnogo, mnogo prizemnija i da ima veoma dobrih mogućnosti da se napravi jasan i metodološki čist nacrt, i kao što sam već ponudila pomoći ću Vam u tome kada mi budete poslali globalni predlog nacrta. To nije dug posao i nemojte toliko brinuti oko nemogućnosti ovladavanja problemom. 

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460