Stetoskop
Stetoskop
Pitajte doktoraDečija i adolescentna psihijatrija

Dečija i adolescentna psihijatrija – pitajte doktora

Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 531 pitanja iz oblasti Dečija i adolescentna psihijatrija.

Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Svi odgovori (531)

?
Pitanje #1734314. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
ne znam da li Vi preterujete ili dečiji psihijatar minimizira problem koji Vi vidite, ali uvek možete da potražite još jedno mišljenje i to ne samo d-psihijatra, već i pedijatra i d.neurologa- Ne sećam se da sam Vam ukazivao da mu malo pažnje i ljubavi pružate pa da trebate još više, jer nije bilo reči o nedostatku ljubavi i pažnje već o pasivizaciji usled "izolacije" u kućnim uslovima zbog boginja. Tikovi se mogu pojaviti i onda kada se na detetovu motoriku (aktivnost) vrši neodmeren pritisak ("iz najbolje namere") usled očekivanja da dete bude "kao nekad".
Srdačno
?
Pitanje #1728613. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani mladi odrasli čoveče, čestitam na pobedi nad opakom bolešću kao što je leukemija. Posle takve bolesti, svi problemi bi mnogim drugim ljudima izgledaju mali zar ne? Zbog te činjenice, klanjam se takvoj snazi i pobedi, a vaš sadašnji problem ću posmatrati u svetlu vaših objektivnih psiholoških mogućnosti, koje su nesumniivo velike i mislim da za njih i nje potreban psihijatar već pomoć prijatelja. Posmatrajte, osluškujte kako to rade uspešni, pitajte prijatelje za savet i trikove kako su oni bili uspešni, napravite strategiju i rizikujte, a zatim sve ispočetka dok ne pronađete put i pravi način. Za to nisu potrebni psiholozi i psihijatri već trening i praksa. Svaki sledeći uspeh povećava samopoštovanje. Istina je i da se život ne sastoji samo od uspeh, zar ne? Srećno i srdačno
?
Pitanje #1723012. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, pred vama je pre šansa da pomognete ali i da se tu zaustavite, jer izazov očekuje druge. Radi se o velikom problemu, a o dimenzijama razmislite sami obzirom da ste o njemu vi saznali pre porodice. To mnogo govori o uključenosti članova porodice u živote drugih članova porodice, gde roditelji poslednji saznaju da im dete ima ozbiljne smetnje. Problemu koji ugrožavaju život neke osobe treba prići sa adekvatnom ozbiljnošću. Dakle, ako nekome želimo da sačuvamo život, nećemo se ponašati na način koji će mu pomoći da ga i dalje ugrožava. Najčešće se roditelji (oba, a ne jedan) ohrabre da otvoreno i bez agresije razgovaraju sa adolescentnom, on zatim po automatizmu odbija ili negira postojanje problema, oni zahtevaju TESTIRANJE da bi tu temu "skinuli sa dnevnog reda", on se buni zbog nepoverenja, ali ukoliko je pristup neoptužujući, neokrivljujući, on prihvata (ako je "čist") ili odbija i izbegava. Roditelji zatim zaustavljaju finansiranje, a nude pomoć ili sprečavaju dostupnost privilegijama uslovajavajući ih lečenjem. Na kraju se ispostavi da nije najvažnije kako reći, već kako motivisati nekoga ko ugrožava svoj život da počne da se leči. To može da učini porodica (UJEDINJENA OBA RODITELJA i drugi članovi porodice), koja će postaviti uslove bez nedoslednosti, uz pomoć stručnjaka koji će ih uključiti u adekvatan strukturisani tretman. Srdačno.
?
Pitanje #1701410. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana Sena,
potpuno ste u pravu kada ste komentarisali da je pitanje da li mogu dam neki savet nakon Vašeg kratkog opisa. Na žalost, mogu da dam skromno zapažanje. Prvo, da ste započeli psihoterapiju, ali ne znam da li ste je nastavili. Zatim da Vam je uključen prvo jedan, a onda drugi lek, pa ste Vi samovoljno ukinuli prvi. Treće zapažanje je da ste dobro, ali da imate loš san za koji prepoznajete uzroke. Pitam se da li biste se jo bolje osećali ukoliko biste nastavili sa psihoterapijom, zatim se konsultovali sa lekarom koji Vam je propisao lekove o daljoj terapiji lekovima i porazmislite na koji način biste mogli da bolje organizujete aktivnosti i obaveze?
Srdačno
?
Pitanje #168888. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana Dragana,
očekivao sam da ćete svojim sledećim javljanjem napisati šta želite da nastavite da se dešava i koji je recept za promenu (a koji ste isprobali, međutim vi ste veoma korisno dopunili vaše prethodno pismo i nagovestili promenu. Na osnovu dva kratka pisma, kognitivisti bi mogli reći da je Vaša životna filosofija da "u životu SVE treba isplanirati i predvideti da se ne bi desile neprijatnosti". Ali kako isplanirati i predvideti o čemu će se čavrljati sa prijateljima i kuda će otići razgovor? Da li je onda životna filosofija ispravna ili zahteva i alternativnu? Možda "dobro je znati isplanirati i predvideti, ali nije moguće SVE, a pogotovo ne događaje u koje su uključeni i drugi ljudi". Ako svoju životnu filosofiju tako prihvatite, možda ćete onda mnogo češće biti zadovoljni postignutim jer su očekivanja od sebe i drugih mnogo skromnija i realnija imajući u vidu da je nemoguće istovremeno biti spontan i sve isplanirati i predvideti. Ipak, iako niste napisali šta želite da se nastavi da vam se dešava, računam da ovo što ste napisali je ono što želite da promenite i da bi nakon "čudesnog" jutra te osobine koje ste naveli trebale da nestanu. ODMAH. Stiv de Šazer bi vam reako da do sledećeg susreta učinite nešto drugačije, a da pratite i zapišete kada i kako ste uspeli da se suprodstavite nepoželjnim navikama. O njemu i njegovoj supruzi Inso Kim Berg možete tražiti po internetu, a ključne reči su (Solution Focused Brief Therapy, Steve de Shazer, Insoo Kim Berg).
Srdačno
?
Pitanje #168298. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
dijagnoza "hronična nesanica (insomnia chr.)" je bez polisomnografije (celonoćnog snimanja), a samo na osnovu podataka koje daje pacijent, sumnjiva kategorija, jer i pored ubeđenosti osobe da čitavu noć "nije oka sklopila" to ne biva potvrđeno i u laboratorijskim uslovima. Često je hronična noćna nesanica i praćena kompezatornim dnevnim "dremkama". Povrh svega, vi ste i budući lekar a sumnjičavost prema lekovima još više povećava nesigurnost onih koji od lekara očekuju sigurnost. Neki lekovi utiču na pamćenje neki ne, ali loš san u kontinuitetu to čini mnogo više. Izbor lekova zavisi od kliničke procene lekara. Međutim, ima osoba koje par sati spavaju, ali nemaju nikakve kognitivne smetnje (vi imate recimo dobar prosek) ili psihosomatske smetnje zbog nespavanja, koje i ne trebaju da piju lekove za spavanje samo zato što svi drugi spavaju 8 sati. Vaše dijagnoze uglavnom govore da se radilo o krizi koja je se iskomplikovala pokušajem da rešenje nađete ispijajući lekove u količini u kojoj vam ih nijedan lekar siguran sam nije preporučio. To dođe kao šetnja iz krajnosti u krajnost. Ukoliko ste uplovili u mirnije životne tokove (a atko izgleda po sadržaju vašeg psima), gde je prošlost samo ružno iskustvo koga se "stidite", vereujem da ste spremni i da se okrenete budućnosti u kojoj će i Vaše ponašanje biti umerenije kao i odluke koje donoste, pogotovo o Vašem zdravlju.
Srdačno
?
Pitanje #168268. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
strah od crvenjenja u prisustvu drugih ljudi je deo socijalnih strahova, odnosno strahova od procene drugih ljudi pri čemu osoba generalno negativno procenjuje kako je drugi vide. Poznata je izraka da se samo tri stvari ne mogu sakriti siromaštvo, ljubav i kašalj. Dakle, crvenilo obraza ne spada u te tri kategorije. U Vašem slučaju ključni elementi su, dakle, STRAH (od procene drugih ljudi), prisustvo LJUDI (autoriteti imaju prednost), REAKCIJA (crvenjenje, trešenje ruku itd.) i IZBEGAVANJE (kontakta sa drugim ljudima ili skraćivanje kako bi se suzbio strah i sprečile reakcije). Upravo ova poslednja karika, izbegavanje, je ključna u održavanju i pojačavanju straha i reakcije (crvenjenja). Dakle kada imamo ove elemente, uz sagledavanje mehanizama učenja, ličnosti (obično se radi o osobama sklonim učenju strahova), kao i i stepena asertivnosti (samopotvrđujućeg ponašanja, koje se inače uči), može se planirati i strategija promene ponašanja i uverenje. U tom cilju, predlažem da se obratite terapeutu kognitivne psihoterapijske orijentacije, u Nišu ih ima prilično, u Beogradu preporučujem dr Blagoja Kuljića (sa Instituta za mentalno zdravlje u Palmotićevoj), a ako živite u inostranstvu takvi terapeuti se oznaavaju kao CBT (cognitive behavior therapist).
Srdačno
?
Pitanje #168087. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, poznat mi je problem o kojem ste pisali i u pravu ste da je potreban dobar logoped koji bi u saradnji sa psihijatrom procenjivali i vremenom unapređivali terapijski pristup. Iako vi imate 28 god. verujem da bi psihijatar dečje i adolescentne psihijatrije bio prikladniji od psihijatra za odrasle, jer se radi o problemu koji se javlja na ranijem uzrastu. Sa logopedom je potrebno putem specifičnih vežbi disanja i izgovaranja izmeniti ustaljeni obrazac (motornu šemu) govora i disanja, a sa psihijatrom bi bile razmatrane druge dijagnostičke i terapijske opcije. U obzir dolazi i biofidbek trening relaksacije i ujednačavanja disanja i srčane akcije koje pacijent usklađuje dobijajući sve vreme informaciju sa kompjuterskog monitora o stepenu uspeha u tome. Takvu metodu sprovodimu na Klinici za mentalno zdravlje u Nišu, ali vi se možete raspitati i u vašem mestu o svim preporučenim stručnjacima. I na kraju, možete se i sami informisati putem interneta o tzv. HRT bihejvioralnom protokolu (Habitual Reverse Therepy), koja je namenjena terapiji tikova, ali se može uspešno primenjivati i kada je mucanje (na engleskom stuttering) u pitanju. Srdačno
?
Pitanje #167226. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
ono što ne smete da uradite je usko polje delovanja a podrazumeva ponašanja u vezi sa zanemarivanjem prava deteta ili fizičkog, emocionalnog i seksualnog zlostavljanja. Verujem da ni jednu od pomenutih pseudovaspitnih metoda niste ni nameravili da primenite. Ono o čemu biste morali da vodite računa je da stvorite timsku podršku stručnih organa škole koje će stati iza vas u slučaju da se strukturisanje rada sa decom ne dopadne nekom od roditelje (a pravilo je da se najviše bune oni koji najmanje ulažu, jer dodatni zahtevi prema tretmanu dece zahtevaju i promenu kućnog reda i pravila u porodičnom okruženju). Kod dece koja su zapostavljena, potreban je dodatni rad sa pedagogom i nastavnikom srpskog jezika. Deca koja pokazuju simptome poremećaja trebaju biti upućena lekaru (jer u suprotnom učestvujete u zanemarivanju njihovih prava na lečenje). Vi možete napraviti dobre prostorno iskustvene rasporede, odnosno da vodite računa koje dete će sedeti napred, koje bliže vama, balansu odličnih i "slabih" i da započnete sa postavljanjem jasnih pravila i granica u ponašanju koja ćete dosledno da sprovodite. Srdačan pozdrav i srećno
?
Pitanje #163721. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Prema raznim udžbenicima gornja granica za usvajanje kontrole sfinktera (kontrole mokrenja i defekacije) je promenljiva, ali ukoliko postoji mogućnost da se na neki problem ili poremećaj deluje preventivno, ne treba čekati da se probiju sve granice koje su veštački postavljene (statistički i dogovorom lekara na nekom sastanku). Zbog toga, savetujem da se obratite pedijatru nefrologu koji će sa svoje strane proceniti da li je problem u funkciji nekog organa koji je u sastavnom delu mokraćnih puteva ili je trening uspostavljanja kontrole mokrenja neuspešan iz nekog drugog razloga, kada je potrebno uključiti i drugog lekara, između ostalih i dečjeg psihijatra.
?
Pitanje #163321. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
Vaše pitanje ne može nikako izgledati glupo, neprecizno ili bilo kako, jer ja ne vidim ni jedno pitanje. Stoga, ostaje mi samo da prokomentarišem ono što ste napisali, a odnosi se na sasvim uobičajenu svakodnevicu studenta opisan na "dramatičan" način. Uobičajeno je da zbog promene životnih okolnosti (izlazak iz đačke klupe i grupe od tridesetak vršnjaka, zatim lično emocionalno i umno sazrevanje) dođe i do promene intersovanja u uspostavljanju kontakata sa vršnjacima koji se redukuju na interesovanje prema najčešće jednom emocionalnom partneru i par bliskih i poverljivih prijatelja kako bi neko ko je odgovoran student mogao da završava sve veće i veće obaveze. Ne vidim zašto je potrebno objašnjavati ukoliko Vam to ne prija, jer je Vaše (asertivno) pravo da ne dajete objašnjenja ukoliko to ne želite. Želja da se pobegne iz neke neprijatne situacije (a to se ne čini ili se mnogo "objašnjava") može biti upravo odraz neasertivnosti, odnosno nepoznavanja načina da se bez neprijatnosti odbrane sopstvena prava i da se kaže NE kada se misli NE. Na ovom sajtu, ali i na drugim pogledajte tekstove o asertivnosti.
Pozdrav
?
Pitanje #1628430. 11. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, vaše šitanje je sjajan primer za situaciju gde klijent traži pomoć, a terapeut ne zna šta je problem niti koji je uski ni širi cilj "terapije", a rešenje je moguče. Otuda je i nastala tzv. terapija orijentisana na rešavanje problema Stiva de Šazera, veoma popularna osamdesetih u Americi, jer je zasnovana na postavci rešavanja problema i onda kada terapeut ništa nezna o problemu, niti mu je to neophodno, osim ako klijent ne želi da ispriča "svoju priču" kako bi mu "bilo lakše". Prvi komentar bi bio da ste možda vi ustvari takvi i da je to vaš stil življenja. Ako je odgovor negativan, jer ste se prisetili kako ste imali i mnogo drugačijih iskustava u životu, prvo pitanje bi bilo; Pretpostavite da se jednog jutra probudite i ustanovite da se desilo čudo i da je problem rešen. Kako bi znali da je problem rešen i po čemu? Šta bi bilo drugačije? Zatim, na skali od 0 do 10 gde nula pokazuje koliko ste bili depresivni i usamljeni kada ste mi se obratili, a 10 pokazuje kako se osećate dan nakon što se desilo čudo, gde se baš sada nalazite na toj skali? Između ovog i sledećeg vašeg pisma posmatrajte, šta se dešava u vašem životu što biste želeli da se nastavi da se dešava. Ako nešto funkcioniše, nemojte da prestajete da to potkrepljujete da se to nastavi. Nastavite to da radite još više. Ako izgleda kao da ništa ne funkcionišete, izaberite da eksperimentišete, obuhvatajući nezamisliva čuda. Promena počinje sada, ne sledeće nedelje. I ne zaboravite da nam javite vaš recept za promenu. Srdačno
?
Pitanje #1623029. 11. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
zaista ne razumem koje su to metode primenjivane (i iz kog veka), pogotovo tretman čupanja trepavica ukoliko se ne radi o zapaljenju folikula dlake trepavica. Dobro je što se terapiju uključio i dečji psiholog, ali savetujem da se obratite i dečjem psihijatru (postoji razlika koja je bitna u terapijskom delu). Važno je razgraničiti nekoliko stvari, da li je izlečen konjuktivitis i da li su alergijske reakcije u pitanju. Drugo, ukoliko je tikovi u pitanju (a radi se o jednostavnom motornom i jednostavnom vokalnom tiku koji se smenjuju) treba znati da li se oni nekada javljaju i istovremeno ili su jasno odvojeni, da li prate neko infektivno stanje (pogotovo infekcije grla i nosa) i kakvi životni događaji prethode pojavi i gubljenju tikova. Važno je i ne obeshrabriti se kada se nakon "mirnog" perioda ponovo tikovi pojave, jer je takva priroda tikova. Treće, važno je sagledati i ostale psihičke funkcije i uopšte organizaciju psihomotorike i porodičnog funkcionisanja. Dakle, jedno kompletno sagledavanje je dobar put u dobro terapijsko planiranje. Bihejvioralni tretman koji je započet je dobar način, ali bih predložio kompletiranje sagledavanja konsultacijom sa dečijim psihijatrom i nezatvaranje slučaja jer stanje koje traje par godina zaslužuje i praćenje nakon gubitka simptoma.
Srdačno
?
Pitanje #1622129. 11. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
zahvaljujem na podršci i pohvalama, sa zadovoljstvom ću ovako nastaviti i dalje. Deteu od dve godine se ne objašnjava, već pokazuje. Ono u tom uzrasti razume 200-300 reči i tek počinje da sklapa rečenice od tri reči (mada to ne čine sva deca sa dve godine). Ako tada objašnjavate, samo gubite vreme. Pokažite šta joj govorite, "to može...to NE" i fizički joj pomozite da ne čini ono što ne želite (nikako batinama, štipanjem itd, već blagim sputavanjem, skretanjem i odnošenjem bez daljih komentara). Ukoliko ne odustaje, odvedite je do drugog mesta i zainteresujte je drugim predmetom. To je potrebno uraditi onoliko puta koliko je potrebno da nauči da vaše NE znači NE, umesto možda ili DA, AKO JAKO PLAČEŠ I HISTERIŠEŠ. Kada odustane, ne propustite priliku da je jako pohvalite i nagradite zbog naučene lekcije. Ukoliko se baca na pod i "histeriše" izašite iz te prostorije i ono će krenuti za vama, jer je važnije da dobije vas nego bilo šta drugo. Naučite dete da kada kažete NE to i mislite. Možete uključiti i brojanje do 3, što često pomaže ako posle toga sledi konsekvenca. A bake i deke treba zamoliti da Vam pomognu ili da Vam barem ne odmažu u učenju deteta socijalano prihvatljivom ponašanju.
Srdačno
?
Pitanje #1603726. 11. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Na uzrastu od dve godine dete bi trenačo da ovlada značenjima 200-250 reči, da izgovara više rečenica od tri reči, da zna svoje ime i upotrebi ga adekvatno i da odgovara na pitanja koja ukazuju na nešto npr. Gde je tvoja mama, čiji je ovo tata itd. Naravno, poremećaj razvoja govora ne podrazumeva izgovaranje razumljivih reći i bez rečenica kao i uočljivo razumevanje izgovorenih tuđih reči (kao kod vaše ćerkice), alil jeste razlog za povećanje opreza i odlazak na savetodavni razgovor sa logopedom radi uključivanja u razvojno praćenje.
Srdačno
?
Pitanje #1587524. 11. 2008.

Poštovani, imam problem, nadam se da ćete mi nekako pomoći. Vaspitač sam

Poštovani,
imam problem, nadam se da ćete mi nekako pomoći. Vaspitač sam po profesiji, ima samo 5 godina staža i ovo je prvi ozbiljan problem na koji sam do sada naišla. Naime, u grupi imam devojčicu od 5 god koja ima problem sa hranom. Pošto, kako njena mama kaže, ona kod kuće ima poseban "ritual" pri svakom obroku, (ceđenje supe, pasiranje hrane, iako ima 5 god), što joj mi u vrtiću ne možemo ispunjavati. Svako jutro ona sa mamom ode do jelovnika, pročita šta tog dana ima za jelo, i ukoliko je jelo koje ona ne voli, obavezno povrati kad joj se ispred nje stavi tanjir. Problem odlazi čak i dotle da i kad kuvarica unese kolica sa hranom ona već povrati. Problem je veći što dete neće da kaže da je povratilo, u stanju je dugo tako ispovraćana da sedi, dok mi ne odreagujemo. Napominjem da dete nije ni malo povučeno (da bismo to pripisali nekom strahu, ćutljivosti, povučenosti...), već je kao i svako dete pomalo netašna. Roditelji ne žele da prihvate problem, tj. brane se time da "ne znaju zbog čega je malecka takva", uporno tvrde kako je ona stidljiva pa "ne sme da kaže da je povratila" (tome bih dodala da se letos ukakila a da nije htela da prijavi to koleginici, već najnormalnije obukla se i otišla da pere ruke). Dete vrlo dobro primećuje plašljivi glas majke i oca, koji su jako povučeni ljudi, po mom mišljenju to koristi i vrlo svesno to radi. ona, po meni, "planira" da povrati još od ujutru kad joj se pročita šta je na jelovniku. Da pomenem i to da dete ne doručkuje u vrtiću, samo ruča, a kući odlazi odmah posle spavanja, dakle ne užina. Vrtićkom psihologu se ne možemo obratiti jer je na trudničkom a nemamo zamenu.
Bila bih Vam zahvalna ukoliko biste me kao stručno lice posavetovali šta da preduzimam po ovom pitanju.
Srdačan pozdrav
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, razlozi za ovakvo ponašanje devojčice mogu biti tzv. organski i psihogeni. Organski (čulna prenadraženost, gadljivost na jela sa jačim mirisom, ukusom i veoma glatkom teksturom, problemi sa zubima, mišićima za žvakanje i gutanje, neko zapaljenje usne duplje) najverovatnije nisu u pitanju. Sa druge strane, psihogeni (lični i porodični) problem je mnogo verovatniji, ali je potrebna analaza na koji je način dete naučilo takvo ponašanje, što vi ni ja ne možemo bez više podataka. Ali pošto u ovom trenutku ne možete da očekujete pomoć vašeg psihiologa, kao ni devojčicinih roditelja, ostaje nam da teoretišemo o naučinu učenja ponašanja. Po opisu. reklo bi se da dete teže uči strahove, a lakše uči ponašanja koja se uče putem nagrade i kazne. Porodična dinamika upućuje da svojim ponašanjem dete značajno aktivira roditelje koji su opisani kao strašljivi i pasivni. U toj kombinaciji, moguće da je devojčica takvim ponašanjem naučila da dobija pažnju (to nije isto što i da skrene pažnju) i pozove roditelje i druge osobe koje se njom bave na više aktivnosti i kontakt sa njome. Ima roditelja koji umesto igre, zabave, nežnosti, otovorenog pokazivanja emocija nude hranu ili razgovaraju otovoreno i puno sa decom kada su hrana i ponašanje oko hranjenja tema, a postanu nedostupni kada su druge teme od važnosti za dete u pitanju. Otuda i neznanje "zašto je malecka takva" (kada oni čine sve što znaju da joj pomognu). Tako, način na koji se detetu pomaže postaje način da se "štetno" ponašanje zadrži. Ono što vi možete da učinite, ukolko je opisani mehanizam tačan, je da u svakom drugom trenutku osim kada je hranjenje u potanju, devojčicu primetite, pohvalite za neko dobro ponašanje, da sa njom razgovarate, a da njeno ponašanje tokom ishrane ne komentarišete, već samo da joj pomognete da se SAMA obriše. Ukoliko je na jelovniku "gadna" hrana, dozvolite joj da ne jede, ali tada obustavite svaki komunikaciju (osim elementarne) sa njom i skoncentrišite se na decu koja jedu. Tako će takvo ponašanje sve manje biti "predstava" koja uvek ima komunikativnu publiku. Ukoliko se i pored toga, ponašanje održava, potrebno je u dogovoru sa stručnim timom vrtića uputiti roditelje u razvojno savetovalište (kod dečjeg psihijatra ili psihologa) kako bi se sagledali obrasci odnosa deteta i roditelja, ali i postojanje drugih smetnji koje bi mogle da utiču na ponašanje deteta i roditelja. Srdačno
?
Pitanje #1587424. 11. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
subspecijalizacije traju najmanje godinu, a najviše 3 godine, što mislim da je period koji je neodpustiv da pacijent bude bez kontrole. Ukoliko nije moguće da je pregleda njen psihijatar, a ne posotoji drugi u Vašem gradu, siguran sam da možete dobiti uput za pregled u regionalnom centru. Terapija koja joj propisana nije za "duže staze", i najmanje što se očekuje je korekcija davanja lorazepama. Naravvo, nikako Vam ne savetujem da to činite na svoju ruku pre pregleda.
Srdačno

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460