Pitajte doktoraDečija i adolescentna psihijatrija
Dečija i adolescentna psihijatrija – pitajte doktora
Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 531 pitanja iz oblasti Dečija i adolescentna psihijatrija.
Da zakažete pregled pozovite 063 687 460
Lekari iz ove oblasti
Svi odgovori (531)
?
Pitanje #186634. 1. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Impotencija i pad seksualne želje su dve odvojene pojave. Prva se odnosi na sposobnost realizacije seksualnog odnosa, a druga se odnosi na ono što definiše. U vašem slučaju impotencija nije opisana vašim pismom već smanjenje seksualne želje. Seksualna želja je u obrnutoj proporciji sa nivoom psihičke napetosti, odnosno blaga napetost povećava seksualni apetit, a jaka snižava. Kada je u pitanju dovedeno socijalno i egzistencijalno "preživljavanje", seks pada u drugi plan, jer dok opasnost traje, organizam se priprema za odbranu, a seksualno angažovanje je tada rizik. To nam je nasle vrste. Zato, pokušajte da "sredite" probleme na poslu, pa onda testirajte svoju seksualnu želju. Srdačno
?
Pitanje #186143. 1. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, hvala na pohvalama. Naravno da je potrebno da reagujete jer deca uče po modelu, odnosno oponašaju ono ponašanje koje je bilo nagrađeno. Ukoliko vaše dete vidi da je ponašanje drugog deteta naišlo na na odobravanje (pa makar to bilo ispunjavanje želje, dobijanje utehe uz pomoć bake, deke i pored kritike roditelja), velika je verovatnoća da će dete koje posmatra ponoviti slično ponašanje. Prema bacanju o pod se treba ophoditi kao prema glumačkoj predstavi. Svaka predstava se igra dokle god ima publike, a skida se sa repertoara kada je gledalište prazno. Napustite sobu (i vi i dete) u kojoj se glumi loša predstava, pa će i ona biti skinuta sa repertoara. Srdačno i srećni praznici
?
Pitanje #185642. 1. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, deca koja su stalno u okruženju odraslih, teže se snalaze u okruženju svojih vršnjaka bez određenog perioda adaptacije. Ono što mogu naslutiti iz vašeg pisma je zabrinutost da li dete ima elemente autizma ili ne pogotovo što navodite periode dobrog funkcionisanja pa pogoršanja nakon toga. Nisam siguaran da je bez pregleda zahvalno davati bilo kakave konstatacije kada se radi o detetu uzrasta od 20 meseci, stoga predlažem da potražite prvo konsultaciju logopeda i da sledeći instrukcije pratite dalji razvoj, prvenstveno govora. Više druženja sa drugom decom, daće i odgovor u kojoj meri napreduje i na tom polju. Srdačno
?
Pitanje #1846430. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
već je bilo pitanja slično Vašem. Kako naterati mladića od 12 godina u pola 6 da uradi nešto što nije do pola 6 uz viku? Ne samo da ne znam odgovor na ovo pitanje, već generalno nemam odgovor kako nekoga bliskog naterati da uradi nešto što on ne želi. To ne možete ni sa životinjom, a kamo li sa razumnim bićem. Neko pametan je napisao "Konja možete naterati na pojilo, ali ga ne mođete naterati da popije vodu". Ono što možete je da motivišete. To ne podrazumeva dobijanje stvari unapred, već po zasluzi. Sa druge strane, mesec dana novog treninga i sticanja samopouzdanja je malo u odnosu na 5,5 godina neuspeha i treba biti strpljiv, ako već sami ne možete da uložite dodatni trud. Na kraju, specifične smetnje učenja (disleksija , diskalkulija i sl.), kao i poremećaj pažnje bi se mogli isključiti jer sa dečakom radi budući pedagog i sagledan je od psihologa (mada bi bilo od koristi da pregled učini i d.psihijatar), ali nije isključeno da loše navike održavanja pažnje (neutreniranost), nedostatak samopouzdanja i strepnja čine svoje u razgradnji pažnje i reprodukciji upamćenog.
Srdačno
već je bilo pitanja slično Vašem. Kako naterati mladića od 12 godina u pola 6 da uradi nešto što nije do pola 6 uz viku? Ne samo da ne znam odgovor na ovo pitanje, već generalno nemam odgovor kako nekoga bliskog naterati da uradi nešto što on ne želi. To ne možete ni sa životinjom, a kamo li sa razumnim bićem. Neko pametan je napisao "Konja možete naterati na pojilo, ali ga ne mođete naterati da popije vodu". Ono što možete je da motivišete. To ne podrazumeva dobijanje stvari unapred, već po zasluzi. Sa druge strane, mesec dana novog treninga i sticanja samopouzdanja je malo u odnosu na 5,5 godina neuspeha i treba biti strpljiv, ako već sami ne možete da uložite dodatni trud. Na kraju, specifične smetnje učenja (disleksija , diskalkulija i sl.), kao i poremećaj pažnje bi se mogli isključiti jer sa dečakom radi budući pedagog i sagledan je od psihologa (mada bi bilo od koristi da pregled učini i d.psihijatar), ali nije isključeno da loše navike održavanja pažnje (neutreniranost), nedostatak samopouzdanja i strepnja čine svoje u razgradnji pažnje i reprodukciji upamćenog.
Srdačno
?
Pitanje #1839328. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Vi bolje znate da li treba ili ne voditi dete psihologu ili psihijatru. Ako vas njegovo ponašanje zabrinjava uz rizik da će se povrediti, verujem da ćete potrađiti pomoć, a ako vam se žuri vi požurite, da se dete ne bi povredilo u čekanjui da vam psiholog i psihijatar kažu kako da potupate kada se detetetovo ponašanje pogorša. A ukoliko on samo imitira vas i radi ono čemu ga ućite ili u čemu ga ne odučavate, onda je jasno da ste vi (vi i vaš suprug) uveliko deo rešenja za promenu dečakovog ponašanja. U tom slučaju psiholog i psihijatar ne moraju biti neophodni, osim u proceni postojanja nekog biološkog razvojnog poremećaja. Srdačno
?
Pitanje #1836427. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
jako se rastužim kada lekari iz sopstvenih ubeđenja ili nekog pročitanog teksta zanemare potrebe baš tog jednog pacijenta kojeg imaju pred sobom. Deset ili sto deteta iz nekog istraživanja ne predstavljaju svu decu na ovome svetu i ono što prija jednom ne može se generalizovati na sve, a pgotovo ne kada je šteta vidljiva. Spavanje je deo biološkog rima i nikakve pričice, čaša mleka, solo pevanje nemaju apsolutno nikakve veze sa smenjivanjem tog ritma koji je genetski programiran. Međutim, ti postupci (priče, mleko, kupanje, pevanje) su deo rituala uspavljivanja i uvođenja u san. Nekome trebaju nekome ne. Nekoga uspavljuju, nekoga razbuđuju. Praćenje teorije po svaku cenu je nelogično ukoliko se kosi sa potrebama vašeg deteta. Moj savet je da VAŠEM detetu priču pročitate nevezano za spavanje, da joj stimulišete razvoj govora samostalno ili kod logopeda, ali joj, za ime Boga, ne remetite ritam koji njoj prija i koji je ustalila. Što je najvažnije, gospođici ste veoma pomogli da se već uveliko osamostali (spava sama, uspavljuje se sama), na čemu vam čestitam.
Srdačno
jako se rastužim kada lekari iz sopstvenih ubeđenja ili nekog pročitanog teksta zanemare potrebe baš tog jednog pacijenta kojeg imaju pred sobom. Deset ili sto deteta iz nekog istraživanja ne predstavljaju svu decu na ovome svetu i ono što prija jednom ne može se generalizovati na sve, a pgotovo ne kada je šteta vidljiva. Spavanje je deo biološkog rima i nikakve pričice, čaša mleka, solo pevanje nemaju apsolutno nikakve veze sa smenjivanjem tog ritma koji je genetski programiran. Međutim, ti postupci (priče, mleko, kupanje, pevanje) su deo rituala uspavljivanja i uvođenja u san. Nekome trebaju nekome ne. Nekoga uspavljuju, nekoga razbuđuju. Praćenje teorije po svaku cenu je nelogično ukoliko se kosi sa potrebama vašeg deteta. Moj savet je da VAŠEM detetu priču pročitate nevezano za spavanje, da joj stimulišete razvoj govora samostalno ili kod logopeda, ali joj, za ime Boga, ne remetite ritam koji njoj prija i koji je ustalila. Što je najvažnije, gospođici ste veoma pomogli da se već uveliko osamostali (spava sama, uspavljuje se sama), na čemu vam čestitam.
Srdačno
?
Pitanje #1834127. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
čuvajte se od psiholoških tumačenja jer su subjektivna i generalna, a posle nekih može vas biti sramota da pozovete roditelje. Zato i nije tako bitno kakva su tumačenja psihijatra kada je neko "zdrav i prav" i a ima ukorenjenu naviku, koja je za nekoga ružna. Bitno je šta ta navika čini za tu osobu i da li želi da je se odrekne imajući u vidu zadovoljstvo koje joj predstavlja i negativnu reakciju okoline. A gde je navika tu je i "odvika".
Srdačno
čuvajte se od psiholoških tumačenja jer su subjektivna i generalna, a posle nekih može vas biti sramota da pozovete roditelje. Zato i nije tako bitno kakva su tumačenja psihijatra kada je neko "zdrav i prav" i a ima ukorenjenu naviku, koja je za nekoga ružna. Bitno je šta ta navika čini za tu osobu i da li želi da je se odrekne imajući u vidu zadovoljstvo koje joj predstavlja i negativnu reakciju okoline. A gde je navika tu je i "odvika".
Srdačno
?
Pitanje #1833327. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
sve u svemu, u vašoj familiji se sve(t) vrti oko dece, odnosno porodično funkcionisanje je organizovano isključivo prema potrebama dece (to zaključujem i po činjenici da znate samo da dever boluje od "NEKE" bolesti iako mesecima ide na lečenje). "Dete fokusirane porodice" nude neograničenu ljubav i nimalo jasna i dosledna pravila ponašanja koja deca treba da usvoje, pa kada trebaju samostalno da reaguju bivaju previše zahtevna prema okolini ili nesigurna i povučena. Lično, nikada ne govorim da je ljubomora prolazna faza jer se radi samo o uslovnoj prolaznosti ukoliko se i porodična pravila menjaju, inače ukoliko porodica ne menja ljubomora i suparništvo mogu prerasti u ozbiljno narušenje relacije. Ali, ako se odrasli ponašaju odgovorno, prilagođavajući se novim životnim okolnostima (rođenje drugog deteta, rođenje familijarne "zvezde" (koje by the way najčešće apsorbuju sve što u porodici nije u redu), bolest nekog člana porodice) i u skladu sa tim formiraju nova pravila ponašanja, deci preostaje da uče da se adaptiraju i svoje ponašanje menjaju. Majka se ne nadoknađuje dobijanjem igračke već emocionalnom bliskošću sa detetom. Histerično bacanje na pod nema veze sa nedostajanjem majke, već je to naučeno ponašanje (iz uverenja starijih da plač to znači, pa u skladu sa tom pretpostavkom reaguju učeći dete da ustvari na taj način dobije utehu, igračku ili okolina zaigra po principu "on okom mi skokom". To što psiholog nije ništa primetio je još jedna od činjenica koja ide u prilog hipotezi da se dete lepo snalazi tamo gde zna kakav je "kućni red" i ko donosi pravila.
Srdačno
sve u svemu, u vašoj familiji se sve(t) vrti oko dece, odnosno porodično funkcionisanje je organizovano isključivo prema potrebama dece (to zaključujem i po činjenici da znate samo da dever boluje od "NEKE" bolesti iako mesecima ide na lečenje). "Dete fokusirane porodice" nude neograničenu ljubav i nimalo jasna i dosledna pravila ponašanja koja deca treba da usvoje, pa kada trebaju samostalno da reaguju bivaju previše zahtevna prema okolini ili nesigurna i povučena. Lično, nikada ne govorim da je ljubomora prolazna faza jer se radi samo o uslovnoj prolaznosti ukoliko se i porodična pravila menjaju, inače ukoliko porodica ne menja ljubomora i suparništvo mogu prerasti u ozbiljno narušenje relacije. Ali, ako se odrasli ponašaju odgovorno, prilagođavajući se novim životnim okolnostima (rođenje drugog deteta, rođenje familijarne "zvezde" (koje by the way najčešće apsorbuju sve što u porodici nije u redu), bolest nekog člana porodice) i u skladu sa tim formiraju nova pravila ponašanja, deci preostaje da uče da se adaptiraju i svoje ponašanje menjaju. Majka se ne nadoknađuje dobijanjem igračke već emocionalnom bliskošću sa detetom. Histerično bacanje na pod nema veze sa nedostajanjem majke, već je to naučeno ponašanje (iz uverenja starijih da plač to znači, pa u skladu sa tom pretpostavkom reaguju učeći dete da ustvari na taj način dobije utehu, igračku ili okolina zaigra po principu "on okom mi skokom". To što psiholog nije ništa primetio je još jedna od činjenica koja ide u prilog hipotezi da se dete lepo snalazi tamo gde zna kakav je "kućni red" i ko donosi pravila.
Srdačno
?
Pitanje #1824225. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
I meni ovo izgleda kao brdo veliko. Međutim i pored detaljnog opisa ponašanja dečaka i učitelja, meni je bio važan opis vašeg ponašanja, pogotovo deo gde pišete "Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni..." što je meni zazvučalo kao: razmišljali smo da, možda po prvi put, uradimo to do kraja...". Deda Mraz nije najbolje rešenje jer to ne bi bilo uskraćivanje nagrade već diskrinimacija u odnosu na drugu decu. Njegov otporan stav prema kaznama govori upravo u prilog hipotezi da ne veruje da ćete održati reč. Nije ništa novo da primenjena rešenja budu štetnija od samog problema. A nova faza (polazak u školu) zahteva prilagođavanje svih članova porodice na nove okolnosti, a ne samo školarca. To se pre svega odnosi na motivaciju za izvršavanje obaveza, drugačiji način nagrašivanja (odloženo) i oduzimanja privilegija. Pre nego potražite pomoć stručnjaka i profesionalaca, razmotrite na koji način svojim postupcima (doslednost, istrajavanje) možete da pomognete u modelovanju odgovornijeg ponašanja.
Srdačno
I meni ovo izgleda kao brdo veliko. Međutim i pored detaljnog opisa ponašanja dečaka i učitelja, meni je bio važan opis vašeg ponašanja, pogotovo deo gde pišete "Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni..." što je meni zazvučalo kao: razmišljali smo da, možda po prvi put, uradimo to do kraja...". Deda Mraz nije najbolje rešenje jer to ne bi bilo uskraćivanje nagrade već diskrinimacija u odnosu na drugu decu. Njegov otporan stav prema kaznama govori upravo u prilog hipotezi da ne veruje da ćete održati reč. Nije ništa novo da primenjena rešenja budu štetnija od samog problema. A nova faza (polazak u školu) zahteva prilagođavanje svih članova porodice na nove okolnosti, a ne samo školarca. To se pre svega odnosi na motivaciju za izvršavanje obaveza, drugačiji način nagrašivanja (odloženo) i oduzimanja privilegija. Pre nego potražite pomoć stručnjaka i profesionalaca, razmotrite na koji način svojim postupcima (doslednost, istrajavanje) možete da pomognete u modelovanju odgovornijeg ponašanja.
Srdačno
?
Pitanje #1810623. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
Razumeo sam da imate dva sina, jednog od dve i jednog od godinu dana starosti. Verujem da ste veoma srećni zbog njih, ali Vam uopšte ne zavidm na obavezama koje su Vas snašle. Ženi u Vašoj situaciji je obično potrebna i fizička pomoć i psihološka podrška i nadam se da ste to uspeli da obezbedite za sebe, jer Vi toliko toga morate da obezbedite za decu. Što se tiče igre Vašeg sina, skrivanje predstavlja razvojno očekivano ponašanje i znak je povoljnog psihološkog razloga. Drugo, niste mi naveli da je ikada učinio nešto zbog čega je sebe izložio nekoj opasnosti. Izgleda da čitavu pometnju pravi Vaš strah da ne bude ukraden, a koji je on shvatio kao signal za igru, ili ga koristi kada je potrebno nekoga da uključi u igru ili da pridobije Vašu pažnju (što je opet znak inteligencije, a ne poremećaja). Dobro postupate kada ne paničite, već ga dozivate pominjući nešto što je njemu zanimljivo. Druga taktika je da kada se umirite (vidite da se sakrio) jednostavno ne reagujete, već sačekat da se sam pojavi i tada se obradujete. Što manje reagujete na sakrivanje (osim kada se igrate sa njim) to će on ređe to raditi. Naravno, uvek možete potražiti i savet psihologa i psihijatra koji bi sagledali ponašanje deteta i saslušali Vaše mišljenje i objašnjenja.
Srdačno.
Razumeo sam da imate dva sina, jednog od dve i jednog od godinu dana starosti. Verujem da ste veoma srećni zbog njih, ali Vam uopšte ne zavidm na obavezama koje su Vas snašle. Ženi u Vašoj situaciji je obično potrebna i fizička pomoć i psihološka podrška i nadam se da ste to uspeli da obezbedite za sebe, jer Vi toliko toga morate da obezbedite za decu. Što se tiče igre Vašeg sina, skrivanje predstavlja razvojno očekivano ponašanje i znak je povoljnog psihološkog razloga. Drugo, niste mi naveli da je ikada učinio nešto zbog čega je sebe izložio nekoj opasnosti. Izgleda da čitavu pometnju pravi Vaš strah da ne bude ukraden, a koji je on shvatio kao signal za igru, ili ga koristi kada je potrebno nekoga da uključi u igru ili da pridobije Vašu pažnju (što je opet znak inteligencije, a ne poremećaja). Dobro postupate kada ne paničite, već ga dozivate pominjući nešto što je njemu zanimljivo. Druga taktika je da kada se umirite (vidite da se sakrio) jednostavno ne reagujete, već sačekat da se sam pojavi i tada se obradujete. Što manje reagujete na sakrivanje (osim kada se igrate sa njim) to će on ređe to raditi. Naravno, uvek možete potražiti i savet psihologa i psihijatra koji bi sagledali ponašanje deteta i saslušali Vaše mišljenje i objašnjenja.
Srdačno.
?
Pitanje #1806522. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana Nina,
Siguran sam da ima psihijatara i u Vašoj okolini koji ne veruju u besmislenu sintagmu "jednom narkom uvek narkoman". Stoga, žao mi je što Vas ne mogu u potponosti podržati u izbegavanju potpune pomoći jer ću Vam ipak predložiti da potražite psihijatra prvenstveno zbog samoinicijativnog uzimanja lekova što svakako nije preporučljivo. Tegobe koje ste pobrojali nisu tegobe narkomana već osobe sa problemom raspoloženja i volje, a koja je povrh svega u žalosti za majkom. Psihijatar i lekovi ne mogu da zamene majku, oca, partnera, prijatelje, rodbinu, komšiluk, posao, veru, što mislim da su važni oslonci u svačijem životu, ali niste mi napisali koliko su oni uključeni u Vaš život. Moj kakav-takav savet je da razmislite u kojoj meri se možete obratiti i drugim osloncima za pomoć, i da ne zanemrite njihovu moć.
Srdačn.
Siguran sam da ima psihijatara i u Vašoj okolini koji ne veruju u besmislenu sintagmu "jednom narkom uvek narkoman". Stoga, žao mi je što Vas ne mogu u potponosti podržati u izbegavanju potpune pomoći jer ću Vam ipak predložiti da potražite psihijatra prvenstveno zbog samoinicijativnog uzimanja lekova što svakako nije preporučljivo. Tegobe koje ste pobrojali nisu tegobe narkomana već osobe sa problemom raspoloženja i volje, a koja je povrh svega u žalosti za majkom. Psihijatar i lekovi ne mogu da zamene majku, oca, partnera, prijatelje, rodbinu, komšiluk, posao, veru, što mislim da su važni oslonci u svačijem životu, ali niste mi napisali koliko su oni uključeni u Vaš život. Moj kakav-takav savet je da razmislite u kojoj meri se možete obratiti i drugim osloncima za pomoć, i da ne zanemrite njihovu moć.
Srdačn.
?
Pitanje #1801622. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
Potpuno sa pravom postavljate pitanje da li svako razmaženo deteta treba da posećuje psihologa. Moj odgovor je nikako, jer psiholozi ne vaspitavaju decu, to rade prvenstveno roditelji i oni trebaju ići kod psihologa na savetovanje. Kada je Vaše dete u pitanju, niste mi napisali šta je to "ostalo" u redu, jer neznam da li je rađen psihotest i pregled 3 UZASTOPNE stolice na gljivice i patogene mikroorganizme. Ako nisu, uradite za početak to dok se paralelno savetujete sa psihologom o vaspitanju i logopedom o kućnim vežbama. Srdačno.
Potpuno sa pravom postavljate pitanje da li svako razmaženo deteta treba da posećuje psihologa. Moj odgovor je nikako, jer psiholozi ne vaspitavaju decu, to rade prvenstveno roditelji i oni trebaju ići kod psihologa na savetovanje. Kada je Vaše dete u pitanju, niste mi napisali šta je to "ostalo" u redu, jer neznam da li je rađen psihotest i pregled 3 UZASTOPNE stolice na gljivice i patogene mikroorganizme. Ako nisu, uradite za početak to dok se paralelno savetujete sa psihologom o vaspitanju i logopedom o kućnim vežbama. Srdačno.
?
Pitanje #1792020. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
na žalost mnoštvo psiholoških teorija o razvoju dece, a pogotovo one koje su decu predstavljale kao čoveka u malom (ali bez ljudskih prava odraslog čoveka!?) dovele su do paradoksalnog ishoda gde se i brižni roditelji za svako "čudno" ponašanje deteta automatski samookrivljuju i nužno preispituju da li je dete nesrećno zanemareno ili zlostavljano. Paradoks je u tome što roditelji koji zaista unesrećuju decu retko kada imaju te dileme. Otuda, zavedeni preispitivanjem o vašem negativnom psihološkom uticaju na sopstveno dete, ispustili ste da mi napišete šta ste učinili boreći se sa ružnom navikom. Šta je ispušteno ispišteno je. Sada, prvo predlažem da dete pogleda dečji stomatolog i kako bi se isključilo da Aleksi zaista nešto smeta. Drugo kombinacija bihejvioralnih metoda (spreči-relaksiraj/nagradi-informiši) je recept "odvike" za svaku ružnu naviku. Sa dve godine dete razume "to ne... i bravo Aleksa (za alternativu)", što se odnosi na informisanje. Svako drugo pričanje je beskorisno. U sprečavanju treba biti kreativan a ne grub, ali dosledan kada god se pojavi ponašanje koje treba modifikovati. Nagrade trebaju biti momentalne kada ne radi ili nađe zamenu za čupkanje, a relaksacija se postiže uključivanjem druge prijatne aktivnosti i igrom (koja treba da uključi obe ruke). Mere negativnog potkrepljenja i kazne (grdnja, batine, stavljanje raznih preparata na prstiće, ljute paprike i sl. alternativne svaštarije se ne preporučuju).
Srdačno
na žalost mnoštvo psiholoških teorija o razvoju dece, a pogotovo one koje su decu predstavljale kao čoveka u malom (ali bez ljudskih prava odraslog čoveka!?) dovele su do paradoksalnog ishoda gde se i brižni roditelji za svako "čudno" ponašanje deteta automatski samookrivljuju i nužno preispituju da li je dete nesrećno zanemareno ili zlostavljano. Paradoks je u tome što roditelji koji zaista unesrećuju decu retko kada imaju te dileme. Otuda, zavedeni preispitivanjem o vašem negativnom psihološkom uticaju na sopstveno dete, ispustili ste da mi napišete šta ste učinili boreći se sa ružnom navikom. Šta je ispušteno ispišteno je. Sada, prvo predlažem da dete pogleda dečji stomatolog i kako bi se isključilo da Aleksi zaista nešto smeta. Drugo kombinacija bihejvioralnih metoda (spreči-relaksiraj/nagradi-informiši) je recept "odvike" za svaku ružnu naviku. Sa dve godine dete razume "to ne... i bravo Aleksa (za alternativu)", što se odnosi na informisanje. Svako drugo pričanje je beskorisno. U sprečavanju treba biti kreativan a ne grub, ali dosledan kada god se pojavi ponašanje koje treba modifikovati. Nagrade trebaju biti momentalne kada ne radi ili nađe zamenu za čupkanje, a relaksacija se postiže uključivanjem druge prijatne aktivnosti i igrom (koja treba da uključi obe ruke). Mere negativnog potkrepljenja i kazne (grdnja, batine, stavljanje raznih preparata na prstiće, ljute paprike i sl. alternativne svaštarije se ne preporučuju).
Srdačno
?
Pitanje #1783319. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Na tom uzrastu, pa i nešto kasnije mucanje se često javlja i ukoliko se ne potkrepljuje (a to se najčešće dešava kada se detetu važne osobe obraćaju uglavnom kada je trebaju opomenuti ili izgrditi), najčešće spontano prolazi sazrevanjem govornog aparata koji povremeno ne može da prati (i uskladi se sa skokovitim umnim napredovanjem). Ukoliko je dete po prirodi plašljivo a živi unapetom okruženju, i ako pokazuje znake nespretnosti i nezrelosti fine motorike očekivane za uzrast, korisno je potražiti savet logopeda.
Srdačno
Srdačno
?
Pitanje #1777218. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, izgleda da su Vas stručnjaci zbunili i upetljali u priču dečakovu inteligenciju, tamo gde je trebalo razgovarati o dečakovoj emociji, pažnji, volji i motivaciji. Iz Vašeg kratkog opisa ne vidim elemente za dijagnozu F40 (anksiozni poremećaj), niti za F91 (poremećaj ponašanja), jer niste napisali da čini nikakava antisocijalna dela. U obzir bi došla poddijagnoza F91.3 (prkosno i opoziciono ponašanje) zbog opisa netolerantnosti, napada ljutnje ili F90 poremećaj pažnje i hiperaktivnost. Između poslednja dva poremećaja postoji određeno preklapanje, ali su terapijski principi i pristup generalno različiti. Takođe, zbog Vaše "druge verzije" o ponašanju dečaka, svakako je potrebno to čuti, kao i tatinu i dečakovu "verziju", što bi dakle uključivalo i sagledavanje porodične situacije i uslova u kojima je se ponašanje održava. Učešće školskog tima je takođe važno da bi se detetu pomoglo u učvršćivanju drugačijih obrazaca ponašanja. Predlažem da se ponovo, porodično, javite specijalisti dečjem psihijatrije, kao i bihejvioralnom terapeutu koji poznaje principe rada sa decom i porodicama. Srdačno
?
Pitanje #1772718. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
kada dete ima 3,5 godine, kasni u psihomotornom razvoju i ima autistične elemente, nije dovoljno samo ići na kontrole 8 meseci i uraditi testiranja koja ste pomenuli. Psiholog je koristan radi savetovanja, dijagnostike i eventualno primene nekog psihoterapijskog metoda, ali je neophodno da dete vodi lekar (dečji psihijatar) jer je često potrebno uključiti dijetu (na osnovu ddijagnostičkih analiza), suplemente, lekove, preporučiti stimulativne terapijske programe i sve to nadzirati i koordinisati. Negativan nalaz (3 UZASTOPNE) stolice nije dovoljan i potrebno je uraditi test na organske kiseline i peptide u mokraći. U moguće analize spada i testiranja na alergije na različite namirnice, aminoacidopatije, teške metale (u krvi, urinu i kosi) i dizbiozu sreva. Na osnovu nalaza određuje se terapija, koja se započinje i pre testiranja. Nije neophodno, pa ni ekonomično da sve analize uradite odjednom. Paralelno sa biohemijskom dijagnostikom i suplementarnom terapijom, potrebno je dete uključiti u stimulativni program ABA metodom ili ako nema ABA terapeuta, onda je svaki stimulativni, okupacioni i reedukativni metod koristan, uz rad sa logopedom, a roditelji trebaju biti uključeni u porodično savetovanje i grupni rad sa roditeljima čija deca imaju slične smetnje. Dakle, možete još mnogo toga učiniti, kao što i drugi mogu mnogo učiniti za vas i vaše dete.
Srdačno
kada dete ima 3,5 godine, kasni u psihomotornom razvoju i ima autistične elemente, nije dovoljno samo ići na kontrole 8 meseci i uraditi testiranja koja ste pomenuli. Psiholog je koristan radi savetovanja, dijagnostike i eventualno primene nekog psihoterapijskog metoda, ali je neophodno da dete vodi lekar (dečji psihijatar) jer je često potrebno uključiti dijetu (na osnovu ddijagnostičkih analiza), suplemente, lekove, preporučiti stimulativne terapijske programe i sve to nadzirati i koordinisati. Negativan nalaz (3 UZASTOPNE) stolice nije dovoljan i potrebno je uraditi test na organske kiseline i peptide u mokraći. U moguće analize spada i testiranja na alergije na različite namirnice, aminoacidopatije, teške metale (u krvi, urinu i kosi) i dizbiozu sreva. Na osnovu nalaza određuje se terapija, koja se započinje i pre testiranja. Nije neophodno, pa ni ekonomično da sve analize uradite odjednom. Paralelno sa biohemijskom dijagnostikom i suplementarnom terapijom, potrebno je dete uključiti u stimulativni program ABA metodom ili ako nema ABA terapeuta, onda je svaki stimulativni, okupacioni i reedukativni metod koristan, uz rad sa logopedom, a roditelji trebaju biti uključeni u porodično savetovanje i grupni rad sa roditeljima čija deca imaju slične smetnje. Dakle, možete još mnogo toga učiniti, kao što i drugi mogu mnogo učiniti za vas i vaše dete.
Srdačno
?
Pitanje #1762417. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Ne znam da li treba da počneš da brineš za svoje zdravlje, jer ja o tome ne odlučujem, ali bi svakako mogao da probaš da nešto promeniš ako ti smeta. To što malo spavaš, a nisi umoran (fizički), možda znači da se brzo odmoriš, a pogotovo ne znači da imaš nesanicu ukoliko voljno ostaješ do ujutru budan. Za pucanje usana moraš pitati kožnog lekara. Veliki pozdrav
?
Pitanje #1760416. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
može postojati više razloga za ovakvo ponašanje deteta, ali na osnovu ovoga što ste mi napisali "Kada ga grdim i vičem samo se gore ponaša, a kada ga lepo zovem da legne neće", izgleda da vreme za spavanje i uspavljivanje vaš sin povezao sa prilikom za igranje (sa mamom). Obzirom da pokazuje umor (a kada je igra sa mamom u pitanju tu umor nikada nije dovoljan), a ostaje do ponoći (što remeti endokrinološke cirkadnevne ritmove), svakako mu treba pomoći da nauči da to nije vreme za igru. Crtani film pre spavanja nije preporučljiv, jer ma kako nama izgledo bezopasno i naivno, za decu su pojedini crtaći veoma uzbudljivi (što razbuđuje i pokreće na akciju). Priča (bajka) treba da bude umirujuća, a ne o prinčevima koji su nemilosrdno posekli vojske i divove da bi osvojili ili došli do svoje princeze, naslućujete iz istih razloga. Potreban je signal da dete razume da ćete prekinuti dalju komunikaciju i da je došlo vreme za mirovanje, a to je obično vreme na satu (uvek isto), ritul higijene pred spavanja, čitanje priče i rečenica: "vreme je za spavanje", nakon koje sledi poljubac i umirivanje. Od tog trenutka prestaje dalje pričanje (grdnja i vika obično ne umiruju nikoga), i ponavljanje (makar to bilo i lepo). Sve što imate reći i ućiniti je "vreme je za spavanje" i vraćanje deteta u položaj za spavanje, onoliko puta koliko je potrebno da nauči novinu u ritualu za spavanje (naravno bez ikakvih drugih komentara i pokazavanja emocija bilo negativnih bilo pozitivnih), Potrebno je i da se tata uključi na isti način, po principu jedno veče vi jedno tata. Sledeći važan korak je samostalno uspavljivanje. Srdačno
?
Pitanje #1739815. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, ne moraju svi problemi koji se ne mogu objasniti (ili ih jedan lekar ne može objasniti) vidljivim telesnim uzročnicima automatski proglasiti psihičkim ili genetskim problemom. Pojačano lučenje znoja na rukama i dlanovima u odnosu na druge delove kože je objašnjivo izrazito velikom gustinom znojnih žlezda u tim regijama, a posebno je vidljivo u situacijama pojačanog emocionalnog reagovanja (stresa). Niste mi napisali da je, osim što je imao hirušku intervenciju, mladić izložen individualnoj, porodičnoj ili okolinskoj trpnji, pa pre nego što nekoga proglasimo psihijatrijskim klijentom, savetujem da se obratite stručnjaku za kožne poremećaje (dermatologu), koji će proceniti kakav je pristup potreban i da li je potrebna konsultacija d.psihijatra, kojeg možete potražiti u vašem regionalnom centru, zatim Beogradu, Nišu, N.Sadu. Srdačno
?
Pitanje #1738614. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, ono što ste mi napisali ukazuje da je vaš sin naučio da čupanjem kose,udaranjem u glavu, vrištanjem, ujedanjem, prvo dobija vašu strpljivost, popustljivost i da na kraju pobedi koristeći vaš strah da se ozbiljnije ne povredi. To je naravno pretpostaka, jer mi niste napisali kako se ponaša i drugim okolnostima i okruženju, osim u kući i to prema vama i mlađem bratu. Da li ste nešto propustili i šta možete učiniti drugačije, a pogotovo šta ste dobro učinili, možete potražiti u tekstovima u odeljku Zdravlje dece i Zdravlje mladih na ovom sajtu. Svakako, potrebno je da potražite savet i d.psihijatra i ili psihologa, koji su upoznati sa metodom bihejvioralne modifikacije ponašanja deteta da biste dobili tačna upustva kako postupiti i kako ne postupiti u određenoj situaciji. Srdačno