Stetoskop
Stetoskop
Pitajte doktoraDečija i adolescentna psihijatrija

Dečija i adolescentna psihijatrija – pitajte doktora

Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 531 pitanja iz oblasti Dečija i adolescentna psihijatrija.

Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Svi odgovori (531)

?
Pitanje #186634. 1. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Impotencija i pad seksualne želje su dve odvojene pojave. Prva se odnosi na sposobnost realizacije seksualnog odnosa, a druga se odnosi na ono što definiše. U vašem slučaju impotencija nije opisana vašim pismom već smanjenje seksualne želje. Seksualna želja je u obrnutoj proporciji sa nivoom psihičke napetosti, odnosno blaga napetost povećava seksualni apetit, a jaka snižava. Kada je u pitanju dovedeno socijalno i egzistencijalno "preživljavanje", seks pada u drugi plan, jer dok opasnost traje, organizam se priprema za odbranu, a seksualno angažovanje je tada rizik. To nam je nasle vrste. Zato, pokušajte da "sredite" probleme na poslu, pa onda testirajte svoju seksualnu želju. Srdačno
?
Pitanje #186143. 1. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, hvala na pohvalama. Naravno da je potrebno da reagujete jer deca uče po modelu, odnosno oponašaju ono ponašanje koje je bilo nagrađeno. Ukoliko vaše dete vidi da je ponašanje drugog deteta naišlo na na odobravanje (pa makar to bilo ispunjavanje želje, dobijanje utehe uz pomoć bake, deke i pored kritike roditelja), velika je verovatnoća da će dete koje posmatra ponoviti slično ponašanje. Prema bacanju o pod se treba ophoditi kao prema glumačkoj predstavi. Svaka predstava se igra dokle god ima publike, a skida se sa repertoara kada je gledalište prazno. Napustite sobu (i vi i dete) u kojoj se glumi loša predstava, pa će i ona biti skinuta sa repertoara. Srdačno i srećni praznici
?
Pitanje #185642. 1. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, deca koja su stalno u okruženju odraslih, teže se snalaze u okruženju svojih vršnjaka bez određenog perioda adaptacije. Ono što mogu naslutiti iz vašeg pisma je zabrinutost da li dete ima elemente autizma ili ne pogotovo što navodite periode dobrog funkcionisanja pa pogoršanja nakon toga. Nisam siguaran da je bez pregleda zahvalno davati bilo kakave konstatacije kada se radi o detetu uzrasta od 20 meseci, stoga predlažem da potražite prvo konsultaciju logopeda i da sledeći instrukcije pratite dalji razvoj, prvenstveno govora. Više druženja sa drugom decom, daće i odgovor u kojoj meri napreduje i na tom polju. Srdačno
?
Pitanje #1846430. 12. 2008.

Poštovani, Imamo sina od 12 godina i ćerkicu od 8. Suprug i

Poštovani,
Imamo sina od 12 godina i ćerkicu od 8. Suprug i ja smo u normalnom braku, posvećeni deci koliko god nam to dozvoljavaju dnevne obaveze, jer oboje radimo do pola 6. Svesni smo da zbog takvog radnog vremena kvalitet odnosa sa decom malo trpi, a čini nam se da se to najviše odražava na našem sinu. Zapravo, on je oduvek imao problem sa školom, još od nižih razreda - ocene su mu dosta niske spram njegove inteligencije. Ne želim da zvučim površno, ali zaista ne znam kako to drugačije da objasnim. Išli smo kod psihologa da vidimo kako da mu malo pomognemo, rečeno nam je da je izuzetno inteligentan (nismo ni sumnjali) ali da ima one faze kada se ili uključi ili potpuno isključi, nekoncentrisan je na času, prosto ne koristi svoj potencijal. Nikada nema punu informaciju o domaćem zadatku, kontrolnoj vežbi, uvek mora da proveri sa drugarima šta je ono nastavnica rekla i sl. Desi se da ne zapiše celu lekciju jer "nastavnica brzo diktira" a onda prepisuje od drugara, koji to uvek stignu da zapišu...Misleći da su viši razredi škole u kojoj je bio imali loš menadžment i nemotivisane nastavnike (i dalje to mislimo), a sledeći njegovu želju da ode iz te škole, prebacili smo ga u bolju školu u istom kraju. Čuli smo da je i puno drugih roditelja učinilo isto (znači da nismo pogrešili u proceni stare škole, a i samo dete je želelo da ode). Nova škola mu zaista prija, ima puno novih drugara, bolje se oseća, rado ide u školu, ali ocene su i dalje osrednje ka lošim. Obzirom da mi ne stižemo da radimo sa njim, a i kada stignemo to je uveče kada smo svi već iscedjeni, a dete nekoncentrisano, sve se svodi na viku. Tako smo mu pronašli devojku sa pedagoške akademije koja svakog dana radi par sati sa njim čim on dodje iz škole i ona je rekla da on odlično radi sa njom, da je krenuo na bolje, čak su mu se i ocene popravile u prvom trenutku. Posle mesec dana rada sa njom, a pred kraj polugodišta, ponovo je imao nekoliko kikseva na testovima (na kojima je generalno loš). Čak je i ona bila malo deprimirana, jer joj nikako nije jasno kako sa odličnim znanjem koje pokazuje kod kuće, ode u školu i dobije 1! Ja više nemam odgovor za njega, dobro je dete generalno, nije problematičan, poslušan je, ali ne znam šta mu se dogodi od kuće do škole! Trema od testa - kaže da nema više tremu.
Molim Vas da nas posavetujete kako 12-godišnjaka naterati da koristi ono što je već naučio kod kuće. Mi zaista ne tražimo od njega odličan uspeh, ali bismo da ne dobija više jedinice, naročito sada kada ima i pomoć u učenju svakog dana.
Hvala unapred i srećni praznici!
Roditelji
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
već je bilo pitanja slično Vašem. Kako naterati mladića od 12 godina u pola 6 da uradi nešto što nije do pola 6 uz viku? Ne samo da ne znam odgovor na ovo pitanje, već generalno nemam odgovor kako nekoga bliskog naterati da uradi nešto što on ne želi. To ne možete ni sa životinjom, a kamo li sa razumnim bićem. Neko pametan je napisao "Konja možete naterati na pojilo, ali ga ne mođete naterati da popije vodu". Ono što možete je da motivišete. To ne podrazumeva dobijanje stvari unapred, već po zasluzi. Sa druge strane, mesec dana novog treninga i sticanja samopouzdanja je malo u odnosu na 5,5 godina neuspeha i treba biti strpljiv, ako već sami ne možete da uložite dodatni trud. Na kraju, specifične smetnje učenja (disleksija , diskalkulija i sl.), kao i poremećaj pažnje bi se mogli isključiti jer sa dečakom radi budući pedagog i sagledan je od psihologa (mada bi bilo od koristi da pregled učini i d.psihijatar), ali nije isključeno da loše navike održavanja pažnje (neutreniranost), nedostatak samopouzdanja i strepnja čine svoje u razgradnji pažnje i reprodukciji upamćenog.
Srdačno
?
Pitanje #1839328. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Vi bolje znate da li treba ili ne voditi dete psihologu ili psihijatru. Ako vas njegovo ponašanje zabrinjava uz rizik da će se povrediti, verujem da ćete potrađiti pomoć, a ako vam se žuri vi požurite, da se dete ne bi povredilo u čekanjui da vam psiholog i psihijatar kažu kako da potupate kada se detetetovo ponašanje pogorša. A ukoliko on samo imitira vas i radi ono čemu ga ućite ili u čemu ga ne odučavate, onda je jasno da ste vi (vi i vaš suprug) uveliko deo rešenja za promenu dečakovog ponašanja. U tom slučaju psiholog i psihijatar ne moraju biti neophodni, osim u proceni postojanja nekog biološkog razvojnog poremećaja. Srdačno
?
Pitanje #1836427. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
jako se rastužim kada lekari iz sopstvenih ubeđenja ili nekog pročitanog teksta zanemare potrebe baš tog jednog pacijenta kojeg imaju pred sobom. Deset ili sto deteta iz nekog istraživanja ne predstavljaju svu decu na ovome svetu i ono što prija jednom ne može se generalizovati na sve, a pgotovo ne kada je šteta vidljiva. Spavanje je deo biološkog rima i nikakve pričice, čaša mleka, solo pevanje nemaju apsolutno nikakve veze sa smenjivanjem tog ritma koji je genetski programiran. Međutim, ti postupci (priče, mleko, kupanje, pevanje) su deo rituala uspavljivanja i uvođenja u san. Nekome trebaju nekome ne. Nekoga uspavljuju, nekoga razbuđuju. Praćenje teorije po svaku cenu je nelogično ukoliko se kosi sa potrebama vašeg deteta. Moj savet je da VAŠEM detetu priču pročitate nevezano za spavanje, da joj stimulišete razvoj govora samostalno ili kod logopeda, ali joj, za ime Boga, ne remetite ritam koji njoj prija i koji je ustalila. Što je najvažnije, gospođici ste veoma pomogli da se već uveliko osamostali (spava sama, uspavljuje se sama), na čemu vam čestitam.
Srdačno
?
Pitanje #1834127. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
čuvajte se od psiholoških tumačenja jer su subjektivna i generalna, a posle nekih može vas biti sramota da pozovete roditelje. Zato i nije tako bitno kakva su tumačenja psihijatra kada je neko "zdrav i prav" i a ima ukorenjenu naviku, koja je za nekoga ružna. Bitno je šta ta navika čini za tu osobu i da li želi da je se odrekne imajući u vidu zadovoljstvo koje joj predstavlja i negativnu reakciju okoline. A gde je navika tu je i "odvika".
Srdačno
?
Pitanje #1833327. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
sve u svemu, u vašoj familiji se sve(t) vrti oko dece, odnosno porodično funkcionisanje je organizovano isključivo prema potrebama dece (to zaključujem i po činjenici da znate samo da dever boluje od "NEKE" bolesti iako mesecima ide na lečenje). "Dete fokusirane porodice" nude neograničenu ljubav i nimalo jasna i dosledna pravila ponašanja koja deca treba da usvoje, pa kada trebaju samostalno da reaguju bivaju previše zahtevna prema okolini ili nesigurna i povučena. Lično, nikada ne govorim da je ljubomora prolazna faza jer se radi samo o uslovnoj prolaznosti ukoliko se i porodična pravila menjaju, inače ukoliko porodica ne menja ljubomora i suparništvo mogu prerasti u ozbiljno narušenje relacije. Ali, ako se odrasli ponašaju odgovorno, prilagođavajući se novim životnim okolnostima (rođenje drugog deteta, rođenje familijarne "zvezde" (koje by the way najčešće apsorbuju sve što u porodici nije u redu), bolest nekog člana porodice) i u skladu sa tim formiraju nova pravila ponašanja, deci preostaje da uče da se adaptiraju i svoje ponašanje menjaju. Majka se ne nadoknađuje dobijanjem igračke već emocionalnom bliskošću sa detetom. Histerično bacanje na pod nema veze sa nedostajanjem majke, već je to naučeno ponašanje (iz uverenja starijih da plač to znači, pa u skladu sa tom pretpostavkom reaguju učeći dete da ustvari na taj način dobije utehu, igračku ili okolina zaigra po principu "on okom mi skokom". To što psiholog nije ništa primetio je još jedna od činjenica koja ide u prilog hipotezi da se dete lepo snalazi tamo gde zna kakav je "kućni red" i ko donosi pravila.
Srdačno
?
Pitanje #1824225. 12. 2008.

Poštovani, Veoma nam je potrebna pomoć nekog stručnog. Nije ništa alarmantno, ali

Poštovani,
Veoma nam je potrebna pomoć nekog stručnog. Nije ništa alarmantno, ali bismo želeli na vreme, upravo da ne bude kasno... Reč je o našem starijem sinu koji ima 8 godina i ide u drugi razred. Ne znam kako bih definisala problem. Da kažem da su ocene - nije to i ne samo to. Ali kroz to se reflektuje. Verujem da većina ljudi svoje dete vidi kao nadareno, talentovano, pametno, a ostali sa strane ne bi se baš u potpunosti složili, zato ne bih želela da zvučim subjektivno, već ću pokušati da verodostojno opišem i njegove osobine i situacije i naš odnos. Nema osobe, prijatelja, rodjaka koji za njega ne kaže da je divno dete, da sa njim može da se razgovara kao sa odraslim, da je interesanatan, zanimljivu percepciju, kulturan...... Još dok je bio u vrtiću su ga hvalile vaspitačice i veoma volele. Naučio je da piše sa 5 g, naravno samoinicijativno. U tom nekom uverenju da će sa njim sve biti lako, 'krenuli' smo u školu. U prvom razredu je bilo sitnih problema u smislu adaptiranja na promene, nove okolnosti, pojavljivanje obaveza i odgovornosti, sve u granicama očekivanog. I pored toga što nema ocenjivanja u prvom razredu, učitelj im je svakodnevno davao ocene, praktično svakog dana za ono sto su na tom času radili. Mahom su to bile petice, mada je bilo svega (za pričanje na času, zaboravljen domaći i sl.) Elem, i tada i sada svakodnevno radim sa njim, učimo, vežbamo. Ne dugo, možda sat vremena: i da uradimo domaći ako ima, da se podsetimo šta su učili i da provežbamo. Iako moram da priznam da je bilo dana kada sam (nažalost) sa manje živaca učestvovala u tome, zaista to učenje prodje u opustenoj atmosferi - stignemo i da se nasmejemo, učimo kroz smešne i zanimljive primere, naravno i ozbiljno. Sve u svemu, ne boji se učenja, ali ga, prirodno, kao i većina dece na ovom svetu, ne voli, ili tačnije da kažem mrzovoljno prilazi tome (uvek ima nešto zanimljivije da se radi, zar ne). Ali, sve sto učimo - relativno lako i brzo nauči i zna. A onda dodju prvi kontrolni zadaci i donese trojke. Zašto? Ne da nije znao, naprotiv, sve sto je uradio (ono dokle je uradio) je besprekorno. Ali do pola. Dalje, kaže, nije stigao. Pitamo šta je radio na času, kaže nije bilo dovoljno vremena. Sada dolazimo na taj vrlo izražen problem da je spor u svemu. Moj suprug se šali da nam život prodje u čekanju njega za sve i da mu se hrana već svarila u stomaku dok još jede zadnje zalogaje. On se tome smeje, zaista smo sa njim mnogo više drugovi, nego roditelji i počinjemo da brinemo da je to greška. Naravno da smo i vrlo ozbiljno pokušavali da mu na to skrenemo pažnju, da mu objasnimo da će mu to vremenom zbilja praviti probleme, davali primere... I pokušavali i pokušavali. Da se vratim na učitelja jer Vam to, možda, može takodje značiti za stvaranje potpunije slike. Učitelj ima posebne (moderne) kriterijume i metode rada koji su mnogo blizi zapadnom školstvu, nego ovom našem. Generacije deca ga vole. Nekako je sve opušteno, u prvom razredu je bilo ako mu se tog dana ne uči, neka predje u zadnji deo učionice da se igra i da bude mirno da ne smeta ostalima, sede u polukrugu, pričaju sa njim kao sa drugarom, čak i na času, itd. On, kao i sva ostala deca, vrlo voli učitelja. Medjutim, nisam sigurna koliko mu takvi metodi pomažu da shvati da ima i neke obaveze, da postoje neka pravila kojih se ipak treba pridržavati, da se moraju raditi i neke stvari u kojima baš i ne uživaš, da život ipak nije uvek i samo igra. Nemojte pomisliti da pripisujem propuste učitelju. Ja da znam gde je problem, ne bih tražila pomoć? Elem, kada sam otišla u školu učitelj kaže da je vrlo popustio u svakom smislu: pre svega te ocene; kaže: dok on organizuje sve i svakoga kako njemu odgovara, dok kaže svakom da ćuti, namesti, odgovori, pita - naravno da nije stigao i da čas prodje. Ne može ni da stigne. Takodje je rekao da ON(dete) nikako ne sme da dozvoli da dobije manje od četvorke pa i to retko, da to nije ocena koja je za njega. Mene je ovakav stav iznenadio, jer je mnogo puta pričao da je najvažnije da pričamo sa decom, da nam se poveravaju i da steknu poverenje u nas i da će ocena biti svesni tek u četvrtom razredu. Ok. Hteo je da kaže da on može mnogo više i da on to vidi (da li sam rekla da je i u drugom razredu nastavio da ih ocenjuje skoro na dnevnoj bazi za to što rade tog dana i da je, kad je stigao da uradi sve, dobijao petice; a uglavnom mu je falilo '...da uradi još dva zadatka ili da napiše još neku rečenicu, ali nije bilo vremena, zvonilo je...') Dakle, nemamo problem sa neznanjem, već ne stizanjem. Takodje je rekao da je počeo da se ponaša neodgovorno u smilu da se šeta na času, ili udje posle zvona i čak da se svadja sa učiteljem, uvek ima on još nešto da kaže i doda. Isto tako, moram da napomenem da naročito insistiramo da ne sme da nas laže i to smo mu mnogo puta dokazali da nema razloga da se plaši. jer kad nam kaže nikad ne dobije ni batine, možda čak ni kaznu, ni ljutnju, ali svakako objasnimo zašto je to ružno i neprihvatljivo. A onda kad ga pitam kako je uradio kontrolni on vrlo veselo kaže da je uradio sve i super. Zaista ne znamo šta da mislimo - da li nas beskrupulozno laže, da li odlaže nezadovoljstvo, o čemu se radi, nemoguće da ne kapira koliko se traži, kako je moguće da kaže sve, a zna da je uradio do pola? Ne znam, sad mi hiljadu pitanja dolazi u glavu, da li je to nevaspitanje i otkud tih elemenata, kako da mu objasnimo da mu to nije ostavljeno na izbor, da nekim stvarima mora da se pokori kao opsteprihvaćenim modelima, prosto, nešto mora. Uvek je: dobro, evo sad ću... ili: Ali..? Primetili smo da kazne nisu donele neke značajne efekte, uglavnom se rasplace trenutno i ništa. Ne postoji stvar koja bi ga pogodila na duže staze ili motivisala da se potrudi da je ne izgubi (bilo da je da ne može da gleda crtani, da mu uzmemo dvd, zabranimo napolje...). Da ne zaboravim da kažem da dok sam tako razgovarala/slušala učitelja i pitala za savet, rekao je da otvoreno moramo da mu kažemo da ne sme da donese kući manju ocenu od četvorke, ja pitala: pa zar bas tako?, on kaže, da, da evo ja ću i kaže mu to (vrlo je teško da se sve to prenese ovako na pravi način, ali napominjem da to uopšte nije zvučalo ružno, teško ili preteće, nekako je uspeo da mu to kaže tako da zvuči kao inspirativna sugestija, ali opet jasna i konkretna). Vrlo je teško da ovako pisanjem sve prenesem na pravi način i pravim tonom, zato se izvinjavam ako je konfuzno opširno. Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni i da mu Deda Mraz ove godine ne donese poklon, ali opet odustajemo od toga, ne samo što nam je žao da na takvu stvar uskraćujemo, već kako da donese jednom detetu, a drugom ne? Kako sad da budemo ljuti, ipak je vreme praznika i slavlja i ide raspust..?? Možda zato što nam je ovo prvi djak, možda bude lakše sa drugim... Ne kažem da nam u celoj stvari nisu ocene bitne, bitne su i te kako, niti da nastojimo da rešimo samo ophodjenje, ili brzinu ili pak poslušnost. Želimo sve to, ali zaista, sve je nekako isprepletano. Kako da ga navedemo da se trgne, da požuri u svemu, da ne pere zube pola sata (od toga zubi 2 min i ko zna sta jos ostalih 28) da ne vezuje pertle 10 min, jede satima, da mora da se potrudi za uspeh u školi, da je učitelj učitelj, a ne drug, da na njega ne može da viče, da mora da bude tačan, da ne može sve da ostvari što je zamislio, pa makar bilo to i da odustane od ljubljenja brata ako ovaj u tom trenutku to neće, da ne može obavezno da istera svoje, šta god. Zaista nam je potreban savet, upustvo kako da se nosimo sa ovim i još važnije, kako to da promenimo u željenom pravcu. Potrebna nam je Vaše stučno mišljenje o razlozima i još važnije načinima za rešenje ovih problema.
Veoma smo zabrinuti. Nama ovo izgleda kao brdo veliko.....
Hvala Vam unapred,
Snežana
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
I meni ovo izgleda kao brdo veliko. Međutim i pored detaljnog opisa ponašanja dečaka i učitelja, meni je bio važan opis vašeg ponašanja, pogotovo deo gde pišete "Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni..." što je meni zazvučalo kao: razmišljali smo da, možda po prvi put, uradimo to do kraja...". Deda Mraz nije najbolje rešenje jer to ne bi bilo uskraćivanje nagrade već diskrinimacija u odnosu na drugu decu. Njegov otporan stav prema kaznama govori upravo u prilog hipotezi da ne veruje da ćete održati reč. Nije ništa novo da primenjena rešenja budu štetnija od samog problema. A nova faza (polazak u školu) zahteva prilagođavanje svih članova porodice na nove okolnosti, a ne samo školarca. To se pre svega odnosi na motivaciju za izvršavanje obaveza, drugačiji način nagrašivanja (odloženo) i oduzimanja privilegija. Pre nego potražite pomoć stručnjaka i profesionalaca, razmotrite na koji način svojim postupcima (doslednost, istrajavanje) možete da pomognete u modelovanju odgovornijeg ponašanja.
Srdačno
?
Pitanje #1810623. 12. 2008.

Poštovani doktore, imam dječaka starog dve godine. Problem je nastao od nedavno

Poštovani doktore,
imam dječaka starog dve godine. Problem je nastao od nedavno kad je počeo da se skriva i kad sam ja tražeći ga pomislila da je ukraden, jer on neće da se odazove. Sakrije se i ćuti i kad vidi da ga ja tražim on se smije. Ako ga nadjem on još više u smjeh, a meni dodje da ga istučem, ali sam svjesna da se on samo igra. Pomozite mi kako da ja to prihvatim kao igru, jer mene je kao majku strah, zato što ovde na TV samo prenose kako djeca nestaju. Tako da sam sva preplašena. Od kako imam svoje djete osjecajnija sam. Dječak inače čuje normalno, ponekad se zanese u igri, pa kad ga zovnem on kao ne čuje, a ja kažem, ja imam malo pile i on potrči. Naravno ja se trudim da ga ne lažem, već smislim nešto što je u redu. Upravo ta zanesenost me pomalo brine. Primjer, vozi autić po patosu i vozi ga i nadje neki ćošak, zavuče se i ućuti. Ja ga zovnem, ćuti, e tad nastaje problem, što neznam gde je?! U kući ili dvorištu? Kako to da prevazidjem sa njim, tu zamišljenost, isključenost. Kao da voli samoću. To sam primjetila kad je imao godinu dana pa mi je sestra koja vodi njegov karton preporučila igraonicu. Promjenio se na bolje, druži se,  igra u grupi, otima igračke, posmatra šta drugi rade i slično. Ali to skrivanje me brine. Ja imam i drugog dječaka koji je star godinu dana i koji opet trči uz mene i ja ne smem nigde izaći ni bilo šta uradit bez njega. Tu nekako nalazim rešenje.
Hvala Vam
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
Razumeo sam da imate dva sina, jednog od dve i jednog od godinu dana starosti. Verujem da ste veoma srećni zbog njih, ali Vam uopšte ne zavidm na obavezama koje su Vas snašle. Ženi u Vašoj situaciji je obično potrebna i fizička pomoć i psihološka podrška i nadam se da ste to uspeli da obezbedite za sebe, jer Vi toliko toga morate da obezbedite za decu. Što se tiče igre Vašeg sina, skrivanje predstavlja razvojno očekivano ponašanje i znak je povoljnog psihološkog razloga. Drugo, niste mi naveli da je ikada učinio nešto zbog čega je sebe izložio nekoj opasnosti. Izgleda da čitavu pometnju pravi Vaš strah da ne bude ukraden, a koji je on shvatio kao signal za igru, ili ga koristi kada je potrebno nekoga da uključi u igru ili da pridobije Vašu pažnju (što je opet znak inteligencije, a ne poremećaja). Dobro postupate kada ne paničite, već ga dozivate pominjući nešto što je njemu zanimljivo. Druga taktika je da kada se umirite (vidite da se sakrio) jednostavno ne reagujete, već sačekat da se sam pojavi i tada se obradujete. Što manje reagujete na sakrivanje (osim kada se igrate sa njim) to će on ređe to raditi. Naravno, uvek možete potražiti i savet psihologa i psihijatra koji bi sagledali ponašanje deteta i saslušali Vaše mišljenje i objašnjenja.
Srdačno.
?
Pitanje #1806522. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana Nina,
Siguran sam da ima psihijatara i u Vašoj okolini koji ne veruju u besmislenu sintagmu "jednom narkom uvek narkoman". Stoga, žao mi je što Vas ne mogu u potponosti podržati u izbegavanju potpune pomoći jer ću Vam ipak predložiti da potražite psihijatra prvenstveno zbog samoinicijativnog uzimanja lekova što svakako nije preporučljivo. Tegobe koje ste pobrojali nisu tegobe narkomana već osobe sa problemom raspoloženja i volje, a koja je povrh svega u žalosti za majkom. Psihijatar i lekovi ne mogu da zamene majku, oca, partnera, prijatelje, rodbinu, komšiluk, posao, veru, što mislim da su važni oslonci u svačijem životu, ali niste mi napisali koliko su oni uključeni u Vaš život. Moj kakav-takav savet je da razmislite u kojoj meri se možete obratiti i drugim osloncima za pomoć, i da ne zanemrite njihovu moć.
Srdačn.
?
Pitanje #1801622. 12. 2008.

Poštovani, U porodici imamo dijete kome je sa godinu dana postavljena dijagnoza ottitis

Poštovani,
U porodici imamo dijete kome je sa godinu dana postavljena dijagnoza ottitis prvo akutni, pa potom i hronični, dijete nije govorilo do druge godine ništa, ima glas ali ne i riječi konkretne. Potom radjene cjevčice operisano 3 puta a poslednja op uradjena na Institutu za majku i dijete u Beogradu. Napominjem da je za vrijeme od prve do druge godine imalo stalne infekcije uha, candida, pseudomonas i stalno je curio sekret iz uha. Sada se samo po nekada javi kod prehlada ali redje i u manjoj količini. Doktori su govorili nama da dijete ne govori zato što nije čulo ništa zbog čepova u ušima. Posle zadnje op uradjena bera i sluh je dobar, ima skoro 2 godine. Od tada dijete ponovi po neku riječ, ali nepovezano i više se služi motorikom da dobije šta želi, a ponašanje krajnje histerično. Posle smo upućeni u Lipovicu sa dijagnozom autizam [iz Podgorice]. Bili smo tamo i oni su nam rekli da to dijete nema tu dijagnozu sa kojom je poslato. Sada u Podgorici idemo kod logopeda i psihologa, koji i sam kaže da to nije autizam da je dijete razmaženo. Zar svako razmaženo dijete treba da posjećuje psihologa? Opisaću Vam ponašanje djeteta i voljela bih Vaše mišljenje jer nam niko ne kaže o čemu se radi. Nalazi očni; neurološki, ct, eeg i ostalo - sve u redu. Sada ima 4g koristi vrlo malo riječi i to rijetko, plače kad nešto ne može da dobije, baca se, ujeda, samo sebi čupa kosu, na ulici udara ljude oko sebe, kad nešto hoće uzima majku za ruku i vodi je gdje hoće ili nekog drugog, ima svakodnevne navike da radi iste stvari. Gleda crtane, svraća u radnju u blizini pri prolasku pored nje - u suprotnom to je haos.
Znam da je teško reći nešto kad ne vidite dijete, ali bar neko mišljenje bi nam značilo, jer ovdje ne dobijamo nikakve odgovore o čemu se zapravo radi.
Hvala!
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
Potpuno sa pravom postavljate pitanje da li svako razmaženo deteta treba da posećuje psihologa. Moj odgovor je nikako, jer psiholozi ne vaspitavaju decu, to rade prvenstveno roditelji i oni trebaju ići kod psihologa na savetovanje. Kada je Vaše dete u pitanju, niste mi napisali šta je to "ostalo" u redu, jer neznam da li je rađen psihotest i pregled 3 UZASTOPNE stolice na gljivice i patogene mikroorganizme. Ako nisu, uradite za početak to dok se paralelno savetujete sa psihologom o vaspitanju i logopedom o kućnim vežbama. Srdačno.
?
Pitanje #1792020. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
na žalost mnoštvo psiholoških teorija o razvoju dece, a pogotovo one koje su decu predstavljale kao čoveka u malom (ali bez ljudskih prava odraslog čoveka!?) dovele su do paradoksalnog ishoda gde se i brižni roditelji za svako "čudno" ponašanje deteta automatski samookrivljuju i nužno preispituju da li je dete nesrećno zanemareno ili zlostavljano. Paradoks je u tome što roditelji koji zaista unesrećuju decu retko kada imaju te dileme. Otuda, zavedeni preispitivanjem o vašem negativnom psihološkom uticaju na sopstveno dete, ispustili ste da mi napišete šta ste učinili boreći se sa ružnom navikom. Šta je ispušteno ispišteno je. Sada, prvo predlažem da dete pogleda dečji stomatolog i kako bi se isključilo da Aleksi zaista nešto smeta. Drugo kombinacija bihejvioralnih metoda (spreči-relaksiraj/nagradi-informiši) je recept "odvike" za svaku ružnu naviku. Sa dve godine dete razume "to ne... i bravo Aleksa (za alternativu)", što se odnosi na informisanje. Svako drugo pričanje je beskorisno. U sprečavanju treba biti kreativan a ne grub, ali dosledan kada god se pojavi ponašanje koje treba modifikovati. Nagrade trebaju biti momentalne kada ne radi ili nađe zamenu za čupkanje, a relaksacija se postiže uključivanjem druge prijatne aktivnosti i igrom (koja treba da uključi obe ruke). Mere negativnog potkrepljenja i kazne (grdnja, batine, stavljanje raznih preparata na prstiće, ljute paprike i sl. alternativne svaštarije se ne preporučuju).
Srdačno
?
Pitanje #1783319. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Na tom uzrastu, pa i nešto kasnije mucanje se često javlja i ukoliko se ne potkrepljuje (a to se najčešće dešava kada se detetu važne osobe obraćaju uglavnom kada je trebaju opomenuti ili izgrditi), najčešće spontano prolazi sazrevanjem govornog aparata koji povremeno ne može da prati (i uskladi se sa skokovitim umnim napredovanjem). Ukoliko je dete po prirodi plašljivo a živi unapetom okruženju, i ako pokazuje znake nespretnosti i nezrelosti fine motorike očekivane za uzrast, korisno je potražiti savet logopeda.
Srdačno
?
Pitanje #1777218. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, izgleda da su Vas stručnjaci zbunili i upetljali u priču dečakovu inteligenciju, tamo gde je trebalo razgovarati o dečakovoj emociji, pažnji, volji i motivaciji. Iz Vašeg kratkog opisa ne vidim elemente za dijagnozu F40 (anksiozni poremećaj), niti za F91 (poremećaj ponašanja), jer niste napisali da čini nikakava antisocijalna dela. U obzir bi došla poddijagnoza F91.3 (prkosno i opoziciono ponašanje) zbog opisa netolerantnosti, napada ljutnje ili F90 poremećaj pažnje i hiperaktivnost. Između poslednja dva poremećaja postoji određeno preklapanje, ali su terapijski principi i pristup generalno različiti. Takođe, zbog Vaše "druge verzije" o ponašanju dečaka, svakako je potrebno to čuti, kao i tatinu i dečakovu "verziju", što bi dakle uključivalo i sagledavanje porodične situacije i uslova u kojima je se ponašanje održava. Učešće školskog tima je takođe važno da bi se detetu pomoglo u učvršćivanju drugačijih obrazaca ponašanja. Predlažem da se ponovo, porodično, javite specijalisti dečjem psihijatrije, kao i bihejvioralnom terapeutu koji poznaje principe rada sa decom i porodicama. Srdačno
?
Pitanje #1772718. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
kada dete ima 3,5 godine, kasni u psihomotornom razvoju i ima autistične elemente, nije dovoljno samo ići na kontrole 8 meseci i uraditi testiranja koja ste pomenuli. Psiholog je koristan radi savetovanja, dijagnostike i eventualno primene nekog psihoterapijskog metoda, ali je neophodno da dete vodi lekar (dečji psihijatar) jer je često potrebno uključiti dijetu (na osnovu ddijagnostičkih analiza), suplemente, lekove, preporučiti stimulativne terapijske programe i sve to nadzirati i koordinisati. Negativan nalaz (3 UZASTOPNE) stolice nije dovoljan i potrebno je uraditi test na organske kiseline i peptide u mokraći. U moguće analize spada i testiranja na alergije na različite namirnice, aminoacidopatije, teške metale (u krvi, urinu i kosi) i dizbiozu sreva. Na osnovu nalaza određuje se terapija, koja se započinje i pre testiranja. Nije neophodno, pa ni ekonomično da sve analize uradite odjednom. Paralelno sa biohemijskom dijagnostikom i suplementarnom terapijom, potrebno je dete uključiti u stimulativni program ABA metodom ili ako nema ABA terapeuta, onda je svaki stimulativni, okupacioni i reedukativni metod koristan, uz rad sa logopedom, a roditelji trebaju biti uključeni u porodično savetovanje i grupni rad sa roditeljima čija deca imaju slične smetnje. Dakle, možete još mnogo toga učiniti, kao što i drugi mogu mnogo učiniti za vas i vaše dete.
Srdačno
?
Pitanje #1762417. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Ne znam da li treba da počneš da brineš za svoje zdravlje, jer ja o tome ne odlučujem, ali bi svakako mogao da probaš da nešto promeniš ako ti smeta. To što malo spavaš, a nisi umoran (fizički), možda znači da se brzo odmoriš, a pogotovo ne znači da imaš nesanicu ukoliko voljno ostaješ do ujutru budan. Za pucanje usana moraš pitati kožnog lekara. Veliki pozdrav
?
Pitanje #1760416. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
može postojati više razloga za ovakvo ponašanje deteta, ali na osnovu ovoga što ste mi napisali "Kada ga grdim i vičem samo se gore ponaša, a kada ga lepo zovem da legne neće", izgleda da vreme za spavanje i uspavljivanje vaš sin povezao sa prilikom za igranje (sa mamom). Obzirom da pokazuje umor (a kada je igra sa mamom u pitanju tu umor nikada nije dovoljan), a ostaje do ponoći (što remeti endokrinološke cirkadnevne ritmove), svakako mu treba pomoći da nauči da to nije vreme za igru. Crtani film pre spavanja nije preporučljiv, jer ma kako nama izgledo bezopasno i naivno, za decu su pojedini crtaći veoma uzbudljivi (što razbuđuje i pokreće na akciju). Priča (bajka) treba da bude umirujuća, a ne o prinčevima koji su nemilosrdno posekli vojske i divove da bi osvojili ili došli do svoje princeze, naslućujete iz istih razloga. Potreban je signal da dete razume da ćete prekinuti dalju komunikaciju i da je došlo vreme za mirovanje, a to je obično vreme na satu (uvek isto), ritul higijene pred spavanja, čitanje priče i rečenica: "vreme je za spavanje", nakon koje sledi poljubac i umirivanje. Od tog trenutka prestaje dalje pričanje (grdnja i vika obično ne umiruju nikoga), i ponavljanje (makar to bilo i lepo). Sve što imate reći i ućiniti je "vreme je za spavanje" i vraćanje deteta u položaj za spavanje, onoliko puta koliko je potrebno da nauči novinu u ritualu za spavanje (naravno bez ikakvih drugih komentara i pokazavanja emocija bilo negativnih bilo pozitivnih), Potrebno je i da se tata uključi na isti način, po principu jedno veče vi jedno tata. Sledeći važan korak je samostalno uspavljivanje. Srdačno
?
Pitanje #1739815. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, ne moraju svi problemi koji se ne mogu objasniti (ili ih jedan lekar ne može objasniti) vidljivim telesnim uzročnicima automatski proglasiti psihičkim ili genetskim problemom. Pojačano lučenje znoja na rukama i dlanovima u odnosu na druge delove kože je objašnjivo izrazito velikom gustinom znojnih žlezda u tim regijama, a posebno je vidljivo u situacijama pojačanog emocionalnog reagovanja (stresa). Niste mi napisali da je, osim što je imao hirušku intervenciju, mladić izložen individualnoj, porodičnoj ili okolinskoj trpnji, pa pre nego što nekoga proglasimo psihijatrijskim klijentom, savetujem da se obratite stručnjaku za kožne poremećaje (dermatologu), koji će proceniti kakav je pristup potreban i da li je potrebna konsultacija d.psihijatra, kojeg možete potražiti u vašem regionalnom centru, zatim Beogradu, Nišu, N.Sadu. Srdačno
?
Pitanje #1738614. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, ono što ste mi napisali ukazuje da je vaš sin naučio da čupanjem kose,udaranjem u glavu, vrištanjem, ujedanjem, prvo dobija vašu strpljivost, popustljivost i da na kraju pobedi koristeći vaš strah da se ozbiljnije ne povredi. To je naravno pretpostaka, jer mi niste napisali kako se ponaša i drugim okolnostima i okruženju, osim u kući i to prema vama i mlađem bratu. Da li ste nešto propustili i šta možete učiniti drugačije, a pogotovo šta ste dobro učinili, možete potražiti u tekstovima u odeljku Zdravlje dece i Zdravlje mladih na ovom sajtu. Svakako, potrebno je da potražite savet i d.psihijatra i ili psihologa, koji su upoznati sa metodom bihejvioralne modifikacije ponašanja deteta da biste dobili tačna upustva kako postupiti i kako ne postupiti u određenoj situaciji. Srdačno

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460