Već dugo patim od neurastenijeali u poslednje vreme osećam da su mi se tegobe pogoršale. Osećam težinu u glavi i u očima, imam osećaj težine i slabosti u telu, srčane smetnje, smanjeni apetit, umor tokom rada, posebno umnog rada, zatim osećaj radne nesposobnosti, smanjenje koncentracije i pamćenja, preosetljivost, razdražljivost, mrzovoljnost i bezvoljnost.
Neurastenija je oboljenje koje spada u grupu somatoformnih poremećaja, što znači da kod pacijenta dominiraju somatske/telesne tegobe za koje se tokom medicinskih pretraga nije mogao pronaći organski uzrok. Oboleli od neurastenije se tretiraju antidepresivima koji energiziraju a ne sediraju pacijenta. Od bihejvioralno kognitivnih metoda najkorisnije su svakako tehnike za aktivaciju pacijenta. Naime, zbog osećanja malaksalosti i nedostatka enrgije, ovakvi pacijenti obično smanjuju svoju aktivnost, dugo su u krevetu, slabije se kreću. S obzirom da je ovakvo ponašanje izraženo i dugotrajno, zbog neaktivnosti organizam stvara manje energije a mišići gube snagu (gubi se kondicija) tako da se ulazi u "začarani krug" koji negativno utiče na održavanje i pojačavanje tegoba. Smatra se da je veoma važno da se pacijent, iako se ne oseća sposobnim, malo po malo, sve više i više aktivira, da bi vratio kondiciju i stimulisao telo da stvara neophodnu energiju. Takodje, veoma je važno da se vreti nekim aktivnostima za koje od ranije zna da pozitivno deluju na njega (poput nekog hobija ili druženja).
Da li je i kako je moguće okrepiti mladu, depresivnu osobu (28 godina) koja je postala potpuno asocijalna? Pokušala je suicid pre 7 godina (pre pokušaja je išla redovno kod psihijatra, a posle toga je bila petnaestak dana na VMA). Sa ocem, koji je alkohiličar, nema nikakav kontakt, kao ni sa sestrom, a sa majkom "tu i tamo", uglavnom nema komunikaciju, odnosno izbegava je. Ne želi ničim da se bavi, ne želi ništa da radi, čak ne želi da ima ni zdravstveno osiguranje, a prijetelje ili momka da ne pominjem. Bila je student na Filološkom fakultetu. Izgleda da kao se "predala". Ja sam tetka pomenutoj devojci i vrlo sam zabrinuta i ujedno nemoćna.
Veoma je bitno da najpre porazgovarate sa njom i da joj objasnite koliko ste zaista zabrinuti za nju i njeno zdravlje, te da je zamolite da zajedno odete do lekara. Nekada to nije dovoljno, pogotovu ako je osoba ozbiljnije bolesna i nema uvid u sopstveno stanje zdravlja. Ponekad imaju uvid da se sa njima nešto dešava, ali ne žele nikakvu vrstu pomoći jer smatraju da će sve to samo proći. Ponekad se jave lekaru tek kada neko od članova porodice zbog posledičnog stresa potraži pomoć psihijatra, a pacijent bude saradnik u lečenju. Ponekad je, ako pacijent bude u životnoj opasnosti (izgubi apetit, ne spava, pokušaj samoubistva....), neophodno da se pozove hitna pomoć i da se eventualno pacijent prinudno odvede na lekarski pregled.
Kako da prevazidjem socijalnu fobiju, koja mi uništava karijeru, prijateljske odnose, a najviše ljubavni život? Završila sam fakultet sa niskim prosekom, radim kao volonter pripravnik, sa prijateljima vrlo retko održavam kontakte, retko se viđamo. Što se ljubavne veze tiče, što više upoznajem partnera sve više gradim distancu i na kraju me svi ostave.
S obzirom da mi niste opisali Vaše tegobe, nisam u mogućnosti da procenim da li se radi o socijalnoj fobiji ili ne. Ako je u pitanju socijalna fobija ona se leči lekovima (dominantno antidepresivima paroksetinom i venlafaksinom koji se koriste samo po preporuci lekara koji je predhodno procenio stanje pacijenta), psihoterapijom (terapija izbora je kognitivno bihejvioralna terapija) ili kombinacijom ove dve metode. Osnova psihoterapijskog tretmana je da se osoba nauči da kontroliše svoje strahove od tudje procene koji se javljaju tokom socijalnih relacija i da ih ne izbegava, kao i da postane samopouzdanija. Kao i mnoge druge stvari u životu, ove veštine se mogu naučiti.
Imam 22 godine ali već 5 godina imam problem. Sa 17 godina sam držala dijetu (gladovala) i smršala i više nego što sam očekivala. Tada sam bila zadovoljna sobom. Od svoje 19. godine sam počela da se gojim i mršavim, u fazama, pritom sam pila čajeve za čiscenje (probavu) i ponekad izazivala povraćanje. Od tada sam počela da se osećam depresivno ali ne toliko intezivno koliko sada. Sa 20 godina sam povremeno posećivala različite psihijatre ali beznadežno, jer sam imala utisak da ni jedan ne može da mi pomogne. Svi su pričali da najpre sa sobom treba da rešim problem, a ja se zapravo osećam nemoćno i neshvaćeno. Koristila sam antidepresiv - Flunisan, i jedno vreme sam se osećala bolje, pomalo euforicno ali mi je psihijatar ubrzo zabranio korišćenje leka, jer sam počela da ga zloupotrebljavam (u to vreme sam smrsala). Sada imam višak kilograma, i to me jako opterećuje, pritom mi to utiče na ceo život. Popustila sam na fakultetu, ne izlazim i ne družim se jer mrzim kako izgledam, tj. po meni to nisam ja. Nemam snage da se promenim, jer se u trenucima slabosti osećam kao zavisnik odhrane. Takodje se ne hranim konstantno isto, dva dana jedem previše, dva dana gladujem, a prvi dan posle gladovanja, odmah posle jela izazivam povraćanje. Znam da imam problem, i želim da se izlečim ali osećam da mi je potrebna pomoć, kontrolisanje. Osećam se očajno, ponekad poželimda naudim sebi i to sam jednom i probala da uradim. Ako treba ovako da živim do kraja (a ništa se ne menja već duže vreme), ne želim da živim. Moja porodica, majka i sestre, primećuju da nisam kao pre i znaju da imam problem ali ne mogu da mi pomognu. Da li postoji psihijatar ili ustanova specijalizovana za bolest kao sto je moja, jer do sada me niko nije shvatao u potpunosti?
U našoj zemlji, koliko je meni poznato, ne postoji ni jedna specijalizovana ustanova samo za lečenje bolesti ishrane. Nešto veće usmerenije ka bolestima ishrane je ranije bilo na Odseku za psihosomatiku KBC Dedinje. U Nišu takodje postoji Dispanzer za psihosomatiku pri Klinici za zaštitu mentalnog zdravlja. Medjutim, generalno se bolesti ishrane tretiraju timskim radom psihijatra, interniste-endokrinologa i nutricioniste. Možda ste u pravu da Vas do sada niko nije u potpunosti razumeo i da zbog toga nema poboljšanja, medjutim, postoji mogućnost i da je potrebno malo drugačije i duže lečenje da bi se postigli željeni rezultati, odnosno da se bolje osećate, s obzirom da su bolesti ishrane nekada uporne i nešto teže za lečenje.
molim Vas za savet
jako sam razocarana. imam 27.god. i veliki nedostatak samopouzdanja,
sto me sprecava da zadržim muškarca pored sebe. Prvih 6 meseci dok
smo zaljubljeni prilicno dobro funkcionišemo, ali kada veza treba da
preraste u nešto možda ozbiljnije, onda dolazi do rastanka, uz
kompromis (zasicenje) i tako godinama...
Ako smatrate da je razlog Vašeg problema niska samopouzdanost, onda je dobro da prodjete trening asertivnih veština. To rade edukovani kognitivno bihejvioralni terapeuti, tako da se, ako se odlučite za to, javite nekom ko radi ovu vrstu psihoterapije.
Već dugo patim od neurastenije ali u poslednje vreme osećam da su mi se tegobe pogoršale. Osećam težinu u glavi i u očima, imam osećaj težine i slabosti u telu, srčane smetnje, smanjeni apetit, umor tokom rada, posebno umnog rada, zatim osećaj radne nesposobnosti, smanjenje koncentracije i pamćenja, preosetljivost, razdražljivost, mrzovoljnost i bezvoljnost.
Kako biste mi Vi pomogli?
Odgovoreno: 12. 06. 2007.Poštovani
Neurastenija je oboljenje koje spada u grupu somatoformnih poremećaja, što znači da kod pacijenta dominiraju somatske/telesne tegobe za koje se tokom medicinskih pretraga nije mogao pronaći organski uzrok. Oboleli od neurastenije se tretiraju antidepresivima koji energiziraju a ne sediraju pacijenta. Od bihejvioralno kognitivnih metoda najkorisnije su svakako tehnike za aktivaciju pacijenta. Naime, zbog osećanja malaksalosti i nedostatka enrgije, ovakvi pacijenti obično smanjuju svoju aktivnost, dugo su u krevetu, slabije se kreću. S obzirom da je ovakvo ponašanje izraženo i dugotrajno, zbog neaktivnosti organizam stvara manje energije a mišići gube snagu (gubi se kondicija) tako da se ulazi u "začarani krug" koji negativno utiče na održavanje i pojačavanje tegoba. Smatra se da je veoma važno da se pacijent, iako se ne oseća sposobnim, malo po malo, sve više i više aktivira, da bi vratio kondiciju i stimulisao telo da stvara neophodnu energiju. Takodje, veoma je važno da se vreti nekim aktivnostima za koje od ranije zna da pozitivno deluju na njega (poput nekog hobija ili druženja).
Da li je i kako je moguće okrepiti mladu, depresivnu osobu (28 godina) koja je postala potpuno asocijalna? Pokušala je suicid pre 7 godina (pre pokušaja je išla redovno kod psihijatra, a posle toga je bila petnaestak dana na VMA). Sa ocem, koji je alkohiličar, nema nikakav kontakt, kao ni sa sestrom, a sa majkom "tu i tamo", uglavnom nema komunikaciju, odnosno izbegava je. Ne želi ničim da se bavi, ne želi ništa da radi, čak ne želi da ima ni zdravstveno osiguranje, a prijetelje ili momka da ne pominjem. Bila je student na Filološkom fakultetu. Izgleda da kao se "predala". Ja sam tetka pomenutoj devojci i vrlo sam zabrinuta i ujedno nemoćna.
Odgovoreno: 12. 06. 2007.Poštovana,
Veoma je bitno da najpre porazgovarate sa njom i da joj objasnite koliko ste zaista zabrinuti za nju i njeno zdravlje, te da je zamolite da zajedno odete do lekara. Nekada to nije dovoljno, pogotovu ako je osoba ozbiljnije bolesna i nema uvid u sopstveno stanje zdravlja. Ponekad imaju uvid da se sa njima nešto dešava, ali ne žele nikakvu vrstu pomoći jer smatraju da će sve to samo proći. Ponekad se jave lekaru tek kada neko od članova porodice zbog posledičnog stresa potraži pomoć psihijatra, a pacijent bude saradnik u lečenju. Ponekad je, ako pacijent bude u životnoj opasnosti (izgubi apetit, ne spava, pokušaj samoubistva....), neophodno da se pozove hitna pomoć i da se eventualno pacijent prinudno odvede na lekarski pregled.
Kako da prevazidjem socijalnu fobiju, koja mi uništava karijeru, prijateljske odnose, a najviše ljubavni život? Završila sam fakultet sa niskim prosekom, radim kao volonter pripravnik, sa prijateljima vrlo retko održavam kontakte, retko se viđamo. Što se ljubavne veze tiče, što više upoznajem partnera sve više gradim distancu i na kraju me svi ostave.
Odgovoreno: 12. 06. 2007.Poštovana,
S obzirom da mi niste opisali Vaše tegobe, nisam u mogućnosti da procenim da li se radi o socijalnoj fobiji ili ne. Ako je u pitanju socijalna fobija ona se leči lekovima (dominantno antidepresivima paroksetinom i venlafaksinom koji se koriste samo po preporuci lekara koji je predhodno procenio stanje pacijenta), psihoterapijom (terapija izbora je kognitivno bihejvioralna terapija) ili kombinacijom ove dve metode. Osnova psihoterapijskog tretmana je da se osoba nauči da kontroliše svoje strahove od tudje procene koji se javljaju tokom socijalnih relacija i da ih ne izbegava, kao i da postane samopouzdanija. Kao i mnoge druge stvari u životu, ove veštine se mogu naučiti.
Imam 22 godine ali već 5 godina imam problem. Sa 17 godina sam držala dijetu (gladovala) i smršala i više nego što sam očekivala. Tada sam bila zadovoljna sobom. Od svoje 19. godine sam počela da se gojim i mršavim, u fazama, pritom sam pila čajeve za čiscenje (probavu) i ponekad izazivala povraćanje. Od tada sam počela da se osećam depresivno ali ne toliko intezivno koliko sada. Sa 20 godina sam povremeno posećivala različite psihijatre ali beznadežno, jer sam imala utisak da ni jedan ne može da mi pomogne. Svi su pričali da najpre sa sobom treba da rešim problem, a ja se zapravo osećam nemoćno i neshvaćeno. Koristila sam antidepresiv - Flunisan, i jedno vreme sam se osećala bolje, pomalo euforicno ali mi je psihijatar ubrzo zabranio korišćenje leka, jer sam počela da ga zloupotrebljavam (u to vreme sam smrsala). Sada imam višak kilograma, i to me jako opterećuje, pritom mi to utiče na ceo život. Popustila sam na fakultetu, ne izlazim i ne družim se jer mrzim kako izgledam, tj. po meni to nisam ja. Nemam snage da se promenim, jer se u trenucima slabosti osećam kao zavisnik od hrane. Takodje se ne hranim konstantno isto, dva dana jedem previše, dva dana gladujem, a prvi dan posle gladovanja, odmah posle jela izazivam povraćanje. Znam da imam problem, i želim da se izlečim ali osećam da mi je potrebna pomoć, kontrolisanje. Osećam se očajno, ponekad poželim da naudim sebi i to sam jednom i probala da uradim. Ako treba ovako da živim do kraja (a ništa se ne menja već duže vreme), ne želim da živim. Moja porodica, majka i sestre, primećuju da nisam kao pre i znaju da imam problem ali ne mogu da mi pomognu. Da li postoji psihijatar ili ustanova specijalizovana za bolest kao sto je moja, jer do sada me niko nije shvatao u potpunosti?
Odgovoreno: 12. 06. 2007.Poštovana,
U našoj zemlji, koliko je meni poznato, ne postoji ni jedna specijalizovana ustanova samo za lečenje bolesti ishrane. Nešto veće usmerenije ka bolestima ishrane je ranije bilo na Odseku za psihosomatiku KBC Dedinje. U Nišu takodje postoji Dispanzer za psihosomatiku pri Klinici za zaštitu mentalnog zdravlja. Medjutim, generalno se bolesti ishrane tretiraju timskim radom psihijatra, interniste-endokrinologa i nutricioniste. Možda ste u pravu da Vas do sada niko nije u potpunosti razumeo i da zbog toga nema poboljšanja, medjutim, postoji mogućnost i da je potrebno malo drugačije i duže lečenje da bi se postigli željeni rezultati, odnosno da se bolje osećate, s obzirom da su bolesti ishrane nekada uporne i nešto teže za lečenje.
molim Vas za savet jako sam razocarana. imam 27.god. i veliki nedostatak samopouzdanja, sto me sprecava da zadržim muškarca pored sebe. Prvih 6 meseci dok smo zaljubljeni prilicno dobro funkcionišemo, ali kada veza treba da preraste u nešto možda ozbiljnije, onda dolazi do rastanka, uz kompromis (zasicenje) i tako godinama...
Odgovoreno: 12. 06. 2007.Ako smatrate da je razlog Vašeg problema niska samopouzdanost, onda je dobro da prodjete trening asertivnih veština. To rade edukovani kognitivno bihejvioralni terapeuti, tako da se, ako se odlučite za to, javite nekom ko radi ovu vrstu psihoterapije.
Prikazano 2306-2310 od ukupno 2338 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke