Postovana Dr Olivera,  nedavno sam otkrila ovaj sajt i prezadovoljna sam njime.Mnogo

Postovana Dr Olivera,  nedavno sam otkrila ovaj sajt i prezadovoljna sam njime.Mnogo je ljudi koji ne mogu, sto iz straha od osude okoline, sto iz nekih drugih razloga,da odu do doktora pa je ovo izvanredan nacin da se koliko-toliko edukuju.Jos jednom, sve cestitke. Moj je problem sljedeci: zbjeglica sam iz Hrvatske, dosla sam u Beograd 1995.g. sa roditeljima i mladjim bratom,gdje i danas zivim, nazalost, i dalje kao podstanar. Imam 31.godinu.zivim sa bratom i roditeljima. Nemam decka.Radim na 2 posla, zadovoljna sam, imam prijatelje, izrazito sam vesele prirode, druzeljubiva, spontana i prirodna.  Moj problem pocinje zavrsetkom bombardovanja, 1999.g., kad me je tokom jedne noci naglo probudio osjecaj stravicnog gusenja. Normalno, uplasila sam se jer mi se to nikada do sada nije desavalo. Nekako sam pregurala noc, ali se osjecaj gusenja nastavljao i tokom narednih dana, doduse, manjeg intenziteta.Medjutim,ono sto je bilo najgore jeste to sto se gotovo odmah i javila agorafobija (naravno, tada nisam ni znala da to postoji akamoli strucan naziv). Da skratim pricu,godine su prolazile,borila sam se kako sam znala i umjela, citala, isla i kod strucnih lica (jedne poznanice koja je djecji neuropsihijatar), ali bez nekog velikog uspjeha. Moram da priznam da sam za neuspjeh i sama kriva jer bih brzo odustajala i gubila motivaciju, ili bi me bilo jako tesko samu sebe natjerati da se pokrenem i odem na razgovor. Pila sam i ljekove, naravno, sve pod budnim okom strucnjaka (Diazepam), nikada na svoju ruku.  Draga Dr Olivera, znate sta cu sljedece da napisem - i dan-danas se borim s ovim stanjem. Bude mi lakse par mjeseci, pa se opet vrati. Primjetila sam da kad god sam na poragu neke novosti ili promjene u svom zivotu (npr. godisnji odmori, ljetnja pauza u skoli, (radim kao profesor)i slicno), to stanje se vrati i pojaca.Naravno, ne treba ni da pricam da sama u kuci ne smijem da ostanem, ukoliko (obicno) mama ili tata nisu tu, tj. strah me je da budem sama ili cak i sa bratom kuci ako su roditelji negdje van grada, pogotovo ako moraju da prenoce van Beograda.Zatim,od bombardovanja nisam nigdje isla na more ili na planine, samo povremeno bih s mamom,ili ostalim clanovima porodice posjetila rodjaka koji zivi u jednom malom mjestu u Sremu, a i tad bih se borila sa mislima kako doci tamo, sta ako me u toku puta zadesi agorafobija, sta ako tamo ostanem da spavam, kako,kako,kako,itd..dakle, tipicne misli za agorafobicara.Sama nigdje ne smijem da putujem. Posto sam dosta introvertna, u smislu da volim da ceprkam po sebi i trazim razloge za ovakvo moje stanje,mislim da znam sta su uzroci moje agorafobije. Pod broj jedan to je moje izbjeglistvo, jer ja jos nisam otisla u Hrvatsku poslije ,,Oluje,, da se suocim sa svim tim, zatim, moj nesrecen (bolje receno nepostojeci)emotivni zivot, kao i problemi roditelja u braku, a koji datiraju jos iz mog djetinjstva. Nema tuca, hvala Bogu, ali stalne prepirke i svadje, kojih sam ja svjedok bila jos u djetinjstvu, i dalje postoje i ja sve to tesko podnosim. Krenula sam opet i kod psihologa da se oslobodim svega toga sto je inhibirano i potisnuto kod mene, i ovog puta sam cvrsto odlucila da uspijem.  Dr Olivera, molim Vas samo ako mozete da mi objasnite ima li pomoci za mene i ljude slicne meni, tj. kako da sebi jos vise pomognem, kako da se dodatno motivisem i da ne odustajem. Da li je moguce u potpunosti se osloboditi ovih strahova ako otkrijem i eliminisem uzroke nastanka ovog mog stanja, a za koje ja mislim da sam ih otkrila? Da ne mislim tako, ne bih ni kretala ponovo kod psihologa, ali ponekad me obuzme neka sumnja da se nikad necu osloboditi ovoga, ma kako da se trudim. Narocito kad recimo pozelim da sam negdje na moru i da uzivam, odmah te slike uzivancije zamijene negativne slike i cuvene katastroficne misli(sta ako bude ovo, sta ako bude ono, sta ako poludim,...). Naravno, svjesna san da mi u par rijeci ili jednim tekstom ne mozete sve otkriti i pomoci, ali bih Vam bila veoma zahvalna ako biste mogli, bar na osnovu svega sto sam Vam rekla o sebi, dati neke smjernice.  Ono sto je najbolje (a opet, i najgore) jeste sto sam upoznala cak i na poslu par ljudi koji imaju isti problem kao i ja, tako da sad mogu s njima otvoreno da pricam o agorafobiji i kroz sta prolazim, jer nazalost, ko to nije iskusio i ne zna kako je to zivjeti kao agorafobicar. Unaprijed zahvalna