Pročitala sam na ovom sajtu o ovom seksualnom poremecaju, pa sam negde tu pronašla sebe i jako sam zabrinuta. Naime, kod mene se to javlja u obliku povremenog peckanja u toku odnosa. Ja sam imala dva momka. Prvi je bio osoba kojoj je malo stalo do mene, a meni je on bio jako važan u životu, pa se to posle dvogodišnje mukotrpne (za mene) veze i okončalo. Međutim, tada nisam imala nikakvih problema, dok sada kada imam osobu koja me bezgranično voli i poštuje javljaju se ti i slični problemi. I to ne od samog početka (prvih nekoliko meseci je bilo bajno), već dosta kasnije kada smo se upoznali jako dobro i zavoleli istinski. Da li je moguće da mi se sada ispoljavaju traume nakon toliko vremena ili je problem u organskim
uzročnicima?
Prema ovome što navodite ne bih rekla da je problem psihogene prirode, pa ako se već sa sličnim pitanjem do sada nistejavljali ginekologu, savetujem da to ipak učinite. Kako su problemi koje navodite relativno blagi i povremeni, ne ukazuju na sindrom u kome ste se prepoznali. Razumevanje i blizak odnos koji opisujete u sadašnjoj vezi dobra su osnova za uspešne seksualne odnose. Ne prenagljujte sa bojaznima vezanim za povremene tegobe, jer već i samo Vaše ubeđenje da je u pitanju određena vrsta psihosomatske manifestacije u pitanju, može učiniti da u nekim situacijama blage smetnje registrujete kao značajnije nego što one jesu. Opustite se i uživajte u dobroj partnerskoj vezi.
Imam problem sa svakim partnerom zato što se brzo zaljubim, a još brže ohladimi onda se nekako mučim kroz vezu, nadajući se da će se strast povratiti. Nisam klinka, imam 30 godina i vreme mi je da zasnujem porodicu, a stalno mi se isto dešava. Da li je moguće da ja nisam sposobna da volim i šta preduzeti u tom slučaju?
Pretpostavljam da vi najbolje osećate da li umete da volite ili ne? Rekla bih da u Vama ima mnogo ljubavi i želje da volite, koja se nekada pretvara više u "ljubav prema ljubavi" nego u ljubav prema konkretnoj osobi. Potrebno Vam je osećanje da ste voljeni, prihvaćeni i da pripadate nekom, isto koliko želite da vi dajete ljubav. Međutim, ukoliko su Vaši periodi zaljubljenosti tako kratki i dolazi do brzog hlađenja, možda je u osnovi Vaša previše definisana ideja o tome kako treba da izgleda Vaš idealni partner - kada nekog upoznate, možda taj neko dosta verno oslikava Vaš ideal muškarca koga želite da sanjate, a onda se, relativno brzo, pokaže da on baš i nije to što ste očekivali. Tada Vaša zaljubljenost prelazi u fazu hlađenja. Druga mogućnost bi bila prelazak zaljubljenosti u ljubav kada, iako suočeni sa svim nedostacima i neočekivanim elementima koje Vaš partner pokazuje, možete da ga prihvatite (onakvog kakav jeste) i da ga takvog volite. Preispitajte svoja očekivanja od potencijalne veze i partnera, jer od toga kakva su nečija očekivanja u velikoj meri zavisi koliko će biti prilagodljiv u situaciji koju niko ne može do kraja da predvidi - u prilagođavanju na nečije navike, način mišljenja, stavove, vrednosti, planove za život. U većini veza kroz život čovek bira po nekom sličnom "ključu" pa se nekada pitamo kako se to za nas "lepe" baš "isti tipovi" ili ih takve "biramo". Pokušajte da razumete svoj "ključ" - šta je to što očekujete, a ne dobijate u vezama? Možda postoji nešto što bi bio "zajedničiki imenitelj" i u Vašim potrebama i u Vašim razočarenjima. Ako biste to mogli da spoznate, možda biste mogli da razumete da treba redefinisati upravo ta, konkretna, očekivanja i krenuti u novu vezu sa malo drugačije pozicije. Kako su te naše polazne ideje i očekivanja u vezi velikim delom ispod nivoa svesti, često ne možemo bez stručne pomoći razrešiti i dokučiti šta to pravi zbrku u našem emotivnom životu. Ukoliko ste dovoljno introspektivni i motivisani da radite na sebi, pokušajte da sebe preispitate, sami ili uz pomoć psihologa. Ono što je važno je da je Vaš problem rešiv i da spada u grupu emotivnih nedoumica sa kojima se mnogo ljudi suočava.
Porodila sam se pre godinu i po dana. Nakon porođaja (u manjoj meri i u trudnoci), patila sam od prilično intenzivne depresije, koja je trajala 6-7 meseci, u slabijem obliku i duže. Sada je sve u redu i ne mogu da shvatim šta se to i zašto dešavalo? Razmišljam o novoj trudnoći, ali se plašim da se depresija ne ponovi, zaista ne bih mogla da podnesem da opet prolazim kroz to.
Postprođajne psihičke smetnje javljaju se češće nego što obično o tome znamo, pa se onim ženama koje se nađu u takvom problemu čini da su jedine kojima se tako nešto dešava, i zbog toga se još teže osećaju. Samim tim što ste iz prethodne krize izašli bez posledica, to je dobar znak da imate stabilno psihičko zdravlje koje se u toj, veoma kompleksnoj situaciji, kratkoročno poljuljalo. Nema garancije ni za jednu porodilju da li će posle porođaja naići postporođajna kriza. Ukoliko je jednom već došlo do toga, postoji mogućnost da se i posle drugog porođaja ponovi, ali može da bude i bez ikakvih psihičkih smetnji. Shvatam da Vam je planiranje trudnoće utoliko teže, ali sada bar imate naznaku da već pre porođaja treba da se obratite psihijatru sa ovim pitanjem da biste, ukoliko do psihičke krize dođe, odmah počeli da uzimate određenu terapiju pa će kriza proći mnogo brže i lakše nego prošli put, ukoliko je uopšte bude. Nastojte da se ne opterećujete toliko razmišljanjem o tome u planiranju naredne trudnoće, jer već znate koliko je zadovoljstvo biti majka, pa kad znate da je već dugo vremena proš otkako ste prevaziči posleporodjajnu krizu, znate da ste dovoljno snazni da i potencijalnu sledecu prevazidjete i da ce sve biti u redu. Važno je da u svemu što planirate imate podršku porodice i svojih bliskih koji će biti uz vas za sve nove obaveze i eventualne probleme koje budete imali, jer ćete tako lakše ući u novu trudnoću i sa manje briga je izneti.
Pre skoro godinu dana sam počela da imam simptome paničnih napada udruženih sa agorofobijom. To mi se desilo u Beogradu gde sam studirala. Nisam smela da idem sama u prevoz, niti sam smela da idem sama iz kuće, na kraju nisam smela sama da budem ni u kući jer sam se plašila. Manifestacija tog straha je jako udaranje srca, znojili su mi se dlanovi, gušenje, osećaj da ću pasti u nesvest. Obratila sam se psihijatru u Palmotićevoj, ali mi nisu mnogo pomogli. Onda sam se vratila kući i u mestu u kojem živim uz porodicu i momka otpočela lečenje. Posećivala sam psihologa i plus imala i medikamentoznu terapiju, pila sam Flunisan i Ksalol, koje mi je prepisao psihijatar. Sada mi se čini da je sve prošlo, funkcionišem sama i čini mi se da je sve gotovo kao pre, osim što ne smem da putujem daleko negde, ali informišući se o svom problemu saznala sam da može biti recidivirajućeg karaktera, a još je gore što sam se takoreći navukla na Ksalol, iako mi je rečeno da prestanem da ga uzimam, ja se plašim da ću u tom slučaju opet imati tegobe od pre.
Panični napadi su veoma su teškionome ko ih doživljava, a onima sa kojima živite, ponekad neshvatljivi, pa su neretko skloni da obezvređuju Vaš doživljaj koji panični napad nosi. Vaši simptomi su dobro poznati svima onima koji se suočavaju sa problemom poput Vašeg, sa "strahom od straha", kako bismo mogli nazvati bojazan da do napada opet ne dođe. Mnogi pacijenti se produžavanjem medikamentozne terapije na neki način "štite" od potencijalnog ponavljanja smetnji. Terapiju bi trebalo ukidati postepeno, samim tim što i sami kažete da ste se "navukli" na Xalol. Zato je preporučljivo da se, u ovom procesu postepenog odvikavanja, redovno tokom nekog vremena javljate profesionalcu (psihijatru) koji će postepeno dozirati smanjivanje leka i/ili psihologu sa kojim ćete, kroz psihoterapiju, olakšavati napetost potenciranu novom i za vas zastrašujućom, situacijom, koja je vezana za dobrovoljno "odbacivanje" odbrambene terapije. Verujem da biste se bolje osećali kada biste živeli bez obaveze da svakodnevno mislite o terminima za uzimanje lekova i da biste, ukoliko se pokaže da su lekovi sada nepotrebni, osećali mnogo više samopouzdanja i ličnog zadovoljstva. Zar to nije dobar razlog da pokušate da se oslonite na sopstvene psihičke snage, umesto na lekove? Napominjem da je preporučljivo praćenje od strane stručnjaka za to vreme, kako biste taj krizni period lakše savladali.
Imam 26 godina i još nisam imala dečka. Zabrinjava me činjenica da se do sada nije pojavio neko sa kim bih mogla da budem u vezi. Inače, imam hormonski poremećaj. Šta da preduzmem?
Vaše pitanje ne sadrži dovoljno podataka na osnovu kojih bih mogla da imam jasniju sliku o tome da li ste do sada pokušavali da ostvarite neku vezu ili ste previše povučeni i na osnovu čega ste doneli zaključak da se do sada nije pojavio neko s kim biste mogli da budete u vezi. Ukoliko ste zatvoreni i stidljivi, možda ne dajete sebi dovoljno mogućnosti da upoznate osobu koja bi Vam odgovarala makar za pokušaj zbližavanja, ako ne za vezu. Možda se u krugovima u kojima se krećete ne nalazi odgovarajući tip ili profil mladića kakvog imate u svojim predstavama željenog partnera. Pogodno je da proširujući krug ljudi sa kojima se najčešće srećete, pokušate da promenite i proširite krug novih ljudi sa kojima tom prilikom možete da dođete u kontakt. Možda se tu nalazi neko zanimljiv? S druge strane, ukoliko imate specifična očekivanja od toga koga biste želeli za partnera, možda Vas ona ograničavaju samim tim što je veoma teško naći realnu osobu koja je ista kao ona iz vaših želja. Nekada nas krutost predstava i očekivanja o tome kakav je partner koga želimo dovodi u situaciju da u onima koje srećemo ne prepoznajemo potencijalne poželjne mogućnosti. Ukoliko Vaš problem nije ni u Vašoj stidljivosti, niti u preteranim očekivanjima, moguća su mnoga druga tumačenja vaše usamljenosti, o kojima bih mogla da komentarišem ukoliko biste mi dali malo više podataka o svom problemu. Hormonski poremećaj koji pominjete je veoma široka kategorija u koju spada mnogo različitih pojavnih smetnji. Ukoliko govorite o prevelikoj gojaznosti ili recimo o pojačanoj maljavosti, to verovatno može biti razlog za vaše povlačenje ili nesigurnost u kontaktima, ali sa samom činjenicom da još niste našli mladića za sebe, ne mora biti povezano.
Pročitala sam na ovom sajtu o ovom seksualnom poremecaju, pa sam negde tu pronašla sebe i jako sam zabrinuta. Naime, kod mene se to javlja u obliku povremenog peckanja u toku odnosa. Ja sam imala dva momka. Prvi je bio osoba kojoj je malo stalo do mene, a meni je on bio jako važan u životu, pa se to posle dvogodišnje mukotrpne (za mene) veze i okončalo. Međutim, tada nisam imala nikakvih problema, dok sada kada imam osobu koja me bezgranično voli i poštuje javljaju se ti i slični problemi. I to ne od samog početka (prvih nekoliko meseci je bilo bajno), već dosta kasnije kada smo se upoznali jako dobro i zavoleli istinski. Da li je moguće da mi se sada ispoljavaju traume nakon toliko vremena ili je problem u organskim uzročnicima?
Prema ovome što navodite ne bih rekla da je problem psihogene prirode, pa ako se već sa sličnim pitanjem do sada niste javljali ginekologu, savetujem da to ipak učinite. Kako su problemi koje navodite relativno blagi i povremeni, ne ukazuju na sindrom u kome ste se prepoznali. Razumevanje i blizak odnos koji opisujete u sadašnjoj vezi dobra su osnova za uspešne seksualne odnose. Ne prenagljujte sa bojaznima vezanim za povremene tegobe, jer već i samo Vaše ubeđenje da je u pitanju određena vrsta psihosomatske manifestacije u pitanju, može učiniti da u nekim situacijama blage smetnje registrujete kao značajnije nego što one jesu. Opustite se i uživajte u dobroj partnerskoj vezi.
Imam problem sa svakim partnerom zato što se brzo zaljubim, a još brže ohladim i onda se nekako mučim kroz vezu, nadajući se da će se strast povratiti. Nisam klinka, imam 30 godina i vreme mi je da zasnujem porodicu, a stalno mi se isto dešava. Da li je moguće da ja nisam sposobna da volim i šta preduzeti u tom slučaju?
Pretpostavljam da vi najbolje osećate da li umete da volite ili ne? Rekla bih da u Vama ima mnogo ljubavi i želje da volite, koja se nekada pretvara više u "ljubav prema ljubavi" nego u ljubav prema konkretnoj osobi. Potrebno Vam je osećanje da ste voljeni, prihvaćeni i da pripadate nekom, isto koliko želite da vi dajete ljubav. Međutim, ukoliko su Vaši periodi zaljubljenosti tako kratki i dolazi do brzog hlađenja, možda je u osnovi Vaša previše definisana ideja o tome kako treba da izgleda Vaš idealni partner - kada nekog upoznate, možda taj neko dosta verno oslikava Vaš ideal muškarca koga želite da sanjate, a onda se, relativno brzo, pokaže da on baš i nije to što ste očekivali. Tada Vaša zaljubljenost prelazi u fazu hlađenja. Druga mogućnost bi bila prelazak zaljubljenosti u ljubav kada, iako suočeni sa svim nedostacima i neočekivanim elementima koje Vaš partner pokazuje, možete da ga prihvatite (onakvog kakav jeste) i da ga takvog volite. Preispitajte svoja očekivanja od potencijalne veze i partnera, jer od toga kakva su nečija očekivanja u velikoj meri zavisi koliko će biti prilagodljiv u situaciji koju niko ne može do kraja da predvidi - u prilagođavanju na nečije navike, način mišljenja, stavove, vrednosti, planove za život. U većini veza kroz život čovek bira po nekom sličnom "ključu" pa se nekada pitamo kako se to za nas "lepe" baš "isti tipovi" ili ih takve "biramo". Pokušajte da razumete svoj "ključ" - šta je to što očekujete, a ne dobijate u vezama? Možda postoji nešto što bi bio "zajedničiki imenitelj" i u Vašim potrebama i u Vašim razočarenjima. Ako biste to mogli da spoznate, možda biste mogli da razumete da treba redefinisati upravo ta, konkretna, očekivanja i krenuti u novu vezu sa malo drugačije pozicije. Kako su te naše polazne ideje i očekivanja u vezi velikim delom ispod nivoa svesti, često ne možemo bez stručne pomoći razrešiti i dokučiti šta to pravi zbrku u našem emotivnom životu. Ukoliko ste dovoljno introspektivni i motivisani da radite na sebi, pokušajte da sebe preispitate, sami ili uz pomoć psihologa. Ono što je važno je da je Vaš problem rešiv i da spada u grupu emotivnih nedoumica sa kojima se mnogo ljudi suočava.
Porodila sam se pre godinu i po dana. Nakon porođaja (u manjoj meri i u trudnoci), patila sam od prilično intenzivne depresije, koja je trajala 6-7 meseci, u slabijem obliku i duže. Sada je sve u redu i ne mogu da shvatim šta se to i zašto dešavalo? Razmišljam o novoj trudnoći, ali se plašim da se depresija ne ponovi, zaista ne bih mogla da podnesem da opet prolazim kroz to.
Poštovana Biljana,
Postprođajne psihičke smetnje javljaju se češće nego što obično o tome znamo, pa se onim ženama koje se nađu u takvom problemu čini da su jedine kojima se tako nešto dešava, i zbog toga se još teže osećaju. Samim tim što ste iz prethodne krize izašli bez posledica, to je dobar znak da imate stabilno psihičko zdravlje koje se u toj, veoma kompleksnoj situaciji, kratkoročno poljuljalo. Nema garancije ni za jednu porodilju da li će posle porođaja naići postporođajna kriza. Ukoliko je jednom već došlo do toga, postoji mogućnost da se i posle drugog porođaja ponovi, ali može da bude i bez ikakvih psihičkih smetnji. Shvatam da Vam je planiranje trudnoće utoliko teže, ali sada bar imate naznaku da već pre porođaja treba da se obratite psihijatru sa ovim pitanjem da biste, ukoliko do psihičke krize dođe, odmah počeli da uzimate određenu terapiju pa će kriza proći mnogo brže i lakše nego prošli put, ukoliko je uopšte bude. Nastojte da se ne opterećujete toliko razmišljanjem o tome u planiranju naredne trudnoće, jer već znate koliko je zadovoljstvo biti majka, pa kad znate da je već dugo vremena proš otkako ste prevaziči posleporodjajnu krizu, znate da ste dovoljno snazni da i potencijalnu sledecu prevazidjete i da ce sve biti u redu. Važno je da u svemu što planirate imate podršku porodice i svojih bliskih koji će biti uz vas za sve nove obaveze i eventualne probleme koje budete imali, jer ćete tako lakše ući u novu trudnoću i sa manje briga je izneti.
Pre skoro godinu dana sam počela da imam simptome paničnih napada udruženih sa agorofobijom. To mi se desilo u Beogradu gde sam studirala. Nisam smela da idem sama u prevoz, niti sam smela da idem sama iz kuće, na kraju nisam smela sama da budem ni u kući jer sam se plašila. Manifestacija tog straha je jako udaranje srca, znojili su mi se dlanovi, gušenje, osećaj da ću pasti u nesvest. Obratila sam se psihijatru u Palmotićevoj, ali mi nisu mnogo pomogli. Onda sam se vratila kući i u mestu u kojem živim uz porodicu i momka otpočela lečenje. Posećivala sam psihologa i plus imala i medikamentoznu terapiju, pila sam Flunisan i Ksalol, koje mi je prepisao psihijatar. Sada mi se čini da je sve prošlo, funkcionišem sama i čini mi se da je sve gotovo kao pre, osim što ne smem da putujem daleko negde, ali informišući se o svom problemu saznala sam da može biti recidivirajućeg karaktera, a još je gore što sam se takoreći navukla na Ksalol, iako mi je rečeno da prestanem da ga uzimam, ja se plašim da ću u tom slučaju opet imati tegobe od pre.
Panični napadi su veoma su teški onome ko ih doživljava, a onima sa kojima živite, ponekad neshvatljivi, pa su neretko skloni da obezvređuju Vaš doživljaj koji panični napad nosi. Vaši simptomi su dobro poznati svima onima koji se suočavaju sa problemom poput Vašeg, sa "strahom od straha", kako bismo mogli nazvati bojazan da do napada opet ne dođe. Mnogi pacijenti se produžavanjem medikamentozne terapije na neki način "štite" od potencijalnog ponavljanja smetnji. Terapiju bi trebalo ukidati postepeno, samim tim što i sami kažete da ste se "navukli" na Xalol. Zato je preporučljivo da se, u ovom procesu postepenog odvikavanja, redovno tokom nekog vremena javljate profesionalcu (psihijatru) koji će postepeno dozirati smanjivanje leka i/ili psihologu sa kojim ćete, kroz psihoterapiju, olakšavati napetost potenciranu novom i za vas zastrašujućom, situacijom, koja je vezana za dobrovoljno "odbacivanje" odbrambene terapije. Verujem da biste se bolje osećali kada biste živeli bez obaveze da svakodnevno mislite o terminima za uzimanje lekova i da biste, ukoliko se pokaže da su lekovi sada nepotrebni, osećali mnogo više samopouzdanja i ličnog zadovoljstva. Zar to nije dobar razlog da pokušate da se oslonite na sopstvene psihičke snage, umesto na lekove? Napominjem da je preporučljivo praćenje od strane stručnjaka za to vreme, kako biste taj krizni period lakše savladali.
Imam 26 godina i još nisam imala dečka. Zabrinjava me činjenica da se do sada nije pojavio neko sa kim bih mogla da budem u vezi. Inače, imam hormonski poremećaj. Šta da preduzmem?
Poštovana Vesna,
Vaše pitanje ne sadrži dovoljno podataka na osnovu kojih bih mogla da imam jasniju sliku o tome da li ste do sada pokušavali da ostvarite neku vezu ili ste previše povučeni i na osnovu čega ste doneli zaključak da se do sada nije pojavio neko s kim biste mogli da budete u vezi. Ukoliko ste zatvoreni i stidljivi, možda ne dajete sebi dovoljno mogućnosti da upoznate osobu koja bi Vam odgovarala makar za pokušaj zbližavanja, ako ne za vezu. Možda se u krugovima u kojima se krećete ne nalazi odgovarajući tip ili profil mladića kakvog imate u svojim predstavama željenog partnera. Pogodno je da proširujući krug ljudi sa kojima se najčešće srećete, pokušate da promenite i proširite krug novih ljudi sa kojima tom prilikom možete da dođete u kontakt. Možda se tu nalazi neko zanimljiv? S druge strane, ukoliko imate specifična očekivanja od toga koga biste želeli za partnera, možda Vas ona ograničavaju samim tim što je veoma teško naći realnu osobu koja je ista kao ona iz vaših želja. Nekada nas krutost predstava i očekivanja o tome kakav je partner koga želimo dovodi u situaciju da u onima koje srećemo ne prepoznajemo potencijalne poželjne mogućnosti. Ukoliko Vaš problem nije ni u Vašoj stidljivosti, niti u preteranim očekivanjima, moguća su mnoga druga tumačenja vaše usamljenosti, o kojima bih mogla da komentarišem ukoliko biste mi dali malo više podataka o svom problemu. Hormonski poremećaj koji pominjete je veoma široka kategorija u koju spada mnogo različitih pojavnih smetnji. Ukoliko govorite o prevelikoj gojaznosti ili recimo o pojačanoj maljavosti, to verovatno može biti razlog za vaše povlačenje ili nesigurnost u kontaktima, ali sa samom činjenicom da još niste našli mladića za sebe, ne mora biti povezano.
Prikazano 221-225 od ukupno 228 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke