Postovana, Imam 25 godina i studentica sam Medicinskog fakulteta u Banjoj Luci. Suprotno vecini kolega sa fakulteta, ne ucim redovno i ponekad se desi da ne "pipnem" knjigu po 2-3 mjeseca, iako se za druge vodi da spremam neki ispit. Ja zaista i objavim da sam pocela da ucim, ali radim sve drugo osim toga. Mislim da mi na internet i gledanje televizije ode u prosjeku oko 10 sati dnevno. Vrlo rijetko izlazim sa prijateljima i uopste iz kuce (nekad se cak desi i po sedam dana da nigdje ne odem). Ako me ko pozove da idem vani ja tad kazem "joj ne mogu, stvarno moram uciti". I zaista od same pomisli da idem vani ja osjetim kako mi "kuva" u stomaku ili da mi lupa srce, i sam izlazak dozivljavam kao kakav prestup. Uhvati me panika oko ucenja, "moram, moram", a onda opet ostanem kod kuce i pricam sa sestrom telefonski rjesavajuci njene ljubavne probleme satima. Osjecam da sam u vrtlogu, ne mogu da zaspem do 4 sata ujutro jer se brinem kako cu stici, osjecam griznju savjesti sto nisam ucila, k! asno se probudim narednog dana i onda budem jos bezvoljnija kad vidim da cu jos jedan dan zapoceti u podne. Iz dana u dan zadajem si planove za ucenje koje ne ostvarujem, i iz dana u dan bivam nezadovoljnija sobom. Mislim da se kod mene razlikuje pojam "laznog" i "pravog" ucenja. Jer kad na kraju pocnem stvarno da ucim , ucim preko 12 sati dnevno i uspijem stici da spremim neki ispit koji drugi spremaju u prosjeku tri mjeseca, za mjesec dana. Jos jedan problem su i moje ocjene i visoki zahtjevi koje si postavljam. Ja nikada necu da samo polozim ispit, ja uvijek hocu da dobijem desetku iz ispita. I onda taj tempo (kada stizem sto sam dangubila) kombinovan sa visokim ambicijama, rezultira ogromnim stresom pred ispit, placem, tresem se, lupa mi srce, idem cesto u wc, a da ne pominjem da noc pred ispit nikada ne spavam, nego doslovno cijelu noc ponavljam. Moja mama kaze bar da sam iskrena prema sebi pa kad ne ucim , da se provodim, uzivam sa prijateljima i izlazim, nego je moj zivot sveden na mjesece nezdravog zivota uz tv, i mjesece ludackog ucenja da "stignem" izaci na ispit. Voljela bih da si mogu pomoci, citam dosta o organizovanju vremena na internetu, ali to se sve svodi na citanje koje isto tako oduzima vrijeme, a nista ne uspjeva. Jednostavno sam dobra u citanju o promjenama, ali kao da se bojim preuzeti rizik da ih se drzim. Ja imam masu planera,izrezanih clanaka na tu temu, pametnih i pokretackih misli, ali na kraju se samo pretvaram u kolekcionara....Mislim da mi je podsvjesno lakse reci sebi, "mogla bih da sam htjela, ali nisam", nego "Ucinila sam, ali nisam uspjela". S druge strane, ove godine trebam da se udam. Jako volim svog vjerenika, i sama misao na njega me cini najsretnijom zenom na svijetu. Ali najveci problem nase veze bio je taj sto ne zivimo u istoj zemlji. Mislim da je i toliko bjezanje u gledanje tv-a bio izraz i neke moje depresije i ucmalosti. Mislim da sam si u sebi govorila, ma pogledacu film, pa cu navece uciti, kad svejedno on nije tu pa da prosetamo ili provodimo vrijeme. A sto se prijateljica tice na njih ne mogu tako cesto da racunam, jer su one uglavnom u slobodno vrijeme sa svojim momcima. Samo zelim, da naucim "stati sama sebi u kraj", da se bolje organizujem, pogotovo sad kad trebam da pripremam nesto tako lijepo poput vjencanja. Bojim se da vec unaprijed vidim scenario, kako biramo pozivnice, dok mi srce lupa i kako govorim "pozurimo ja moram uciti", a onda kad stignem kuci, da odem na internet da vidim koliko je visoka Julia Roberts, i dok i to gledam i dalje mi lupa srce. Jednom prilikom sam rekla sestri "nije mi jasno da radije biram da radim stvari koje me cine nemirnom, nego jedinu stvar koja me smiruje i cini zadovoljnom sobom". I zaista, to mi nikada nece postati jasno. (Muka mi je od sebe same). P.S.Izvinite na ovako dugackom pismu.

Odgovoreno: 21. 03. 2008.