Pitajte doktoraDečija i adolescentna psihijatrija
Dečija i adolescentna psihijatrija – pitajte doktora
Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 531 pitanja iz oblasti Dečija i adolescentna psihijatrija.
Da zakažete pregled pozovite 063 687 460
Lekari iz ove oblasti
Svi odgovori (531)
?
Pitanje #72111. 7. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Hm, čitajući tvoje interesantno pismo pitao sam se šta zapravo želiš da ja učinim za tebe. Pismo zvuči kao: Doktore pomozite, ali nemojte da me promenite. Šta ti ja mogu reći a da ti ne znaš? Ja te samo mogu pitati da li pored svog znanja koje imaš i logike kojom raspolažeš, zadržavanjem starog ponašanja pomažeš sebi ili strahovima koji su te spopali? Da li se suprodstavljaš ili im dopuštaš da te do te mere uzmu pod svoje da ni logika ni 99,9 postotni dokazi ne mogu da ih zaustave. Kako si mi objasnio, strahove dozivaju tvoje strašljive MISLI, a ne realna opasnost. Ako si svestan toga (a jesi), kome ti ustvari pomažeš svojim proveravanjem, perfekcionizmom, opterećivanjem Nostradamusom? Sebi ili strahovima? Uticaj strahova ohrabrenih pomaganjem same osobe dovodi do toga da život postaje ispunjen dosadnim ponavljajućim preispitivanjima kako se zaštititi od bolesti, mikroba, groma, erupcije Etne, kosmičkih zračenja i najezde marsovaca, a sve ono što je vredno u životu se propusti. Verujem da to nećeš dozvoliti, a ti i imaš snage i dovoljno godina da se suprotstaviš tim nemetljivim strahovima, ali i dovoljno vremena da nadoknadiš propušteno. Ako ne možeš sam, nađi pomagača ili pomagačicu. Pozdrav
?
Pitanje #715829. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, adolescencija je period neprekidne borbe između adolescenta u dobijanju što veće autonomije i roditelja u uskraćivanju te autonomije koje je najčešće motivisano potrebom da se zaštiti dete. Ali napominjem roditelja, kao množine, a ne samo jednog od njih. Ukoliko živiš sa oba roditelja, a samo jedan donosi pravila, a ostali ukućani se tim pravilima samo povinuju onda je moć apsolutna, a porodica funkcioniše kao u diktatorskim režimima gde svi trpe uključujući i diktatora koji živi u stalnom strahu od gubitka moći. Naravno, od ovakvog pisanja ti nećeš imati velike pomoći, ali evo i par praktičnih saveta. Ukoliko se dvoje zaglave u komunikaciji ili je ona isključivo jednosmerna, pravilo je: PROŠIRI krug ljudi koji će učestvovati u dogovaranju i odlučivanju. Pre svih drugog roditelja ili staratelja. Time se uvode i principi demokratije koji su supritni diktaturi. Pre toga, bilo bi korisno da svoje prijatelje pozoveš kući da roditelji upoznaju one sa kojima izlaziš, tako da će i stepen opasnosti kojem si izložena "tamo negde napolju" (kao da je Dosije X u pitanju) realnije procenjen. Sa druge strane, neki adolescenti kojima su uskraćeni izlasci dovlače društvo kući sa taktikom da roditeljima dosade pa da oni sami počnu da insistiraju da se ili oni (roditelji) ili on/ona maknu iz kuće. Drugi prave dogovore sa roditeljima koje obaveze i poslove treba završiti preko dana da i se dobili ekstra sati uveče. Neki prave spisak mogućih načina ostajanja duže napolju, pa isprobavaju jednu po jednu alternativu, ali je bitno da se ne zadržavaju na jednoj ponavljajući baš onu neuspešnu taktiku. Možeš i da se raspitaš kako su drugi uspeli da ubede svoje matorce oko izlaska. Osamljivanje, plakanje, nesigurnost je najteža taktika koja podrazumeva prikrivanje diktature oca i nepostojanja taktike u sopstvenom osamostaljivanju koju tvoje društvo očigledno prepoznaje, a pitanjima želi da pomogne. Pozdrav
?
Pitanje #706626. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, ne slažem se sa vama da ste pisali "s brda s dola", ali se slažem da je potrebna stručna pomoć, odnosno prvenstveno podrška u učenju socijalno prihvatljivog ponašanja. Možda vas je svo ovo vreme ometala liberalna filosofija "Sve ce to skola dovesti u red"; ali i pored velike moći škole, učiteljice su često nemoćne kada deca ispadnu iz klišea na koji su one navkle da uklope decu, pa se onda umesto discipline kod dece pojavi neobuzdano ponašanje, pred kojim se povlače očekujući od roditelja da reaguju, ali od istih onih koji su smatrali da će im dete biti dovedeno u red u školi. Dete postaje tada gospodar moći, a da to nije ni tražilo A ko jednom oseti moć, teško se nje odriče. Pitam se da li su vaši odlični i harmonični odnosi sa svima u porodici, i bivšoj i sadašnjojrezultat vaše popustljive prirode? U svakom slučaju dobro je da imate više saradnika koji vas neće saplitati a hoće podržati u postavljanju novih granica u ponašanju vašeg deteta i u osamostaljivanju, koje neće podrazumevati beskrajno pričanje koje osmogodišnjem dečaku ne pomažu ama baš nikako. Ako ga pitate šta je zapamtio od svega što kažete, videćete da obično to budu samo segmenti koji su mu privukli pažnju. Ako mu je pažnja slaba, a pričanje nezanimljivo, onda možete zamisliti šta se tek tada upamti. Dakle, najbolje kratke jednostavne poruke šta očekujete od njega i šta će se dogoditi ako to ispuni, a šta ako ne ispuni. I to i uradite. Bez preteranih nagrada i kazni. Nisam najbolje razumeo šta se mislili kada ste napisali "Nismo pokazivali preteranu neznost pred njim, ali smo ga ipak ucili da mu je to sestra i da treba da je voli...". Nežnost ne treba generalizovati u smislu mnogo-malo, uvek-nikad. Ona je potrebna i znak je bliskosti, i ne treba štedeti sa njom kada postoji potreba da se pokaže, ali je treba uskratiti kada postoje razlozi da se pokaže nezadovoljstvo. Ukoliko vas sin još uvek spava sa nekim od ukućana, potrebno je pomoći mu da se osamostali. Noćno mokrenje je često povezano sa prezaštićujućim odnosima i teškoćama u odvajanju od roditelja noću. Ovi obrasci se pojave rano u detinjstvu, ali ukoliko se ne pomogne detetu da se osamostali, onda te navike sa opstaju zajedno i sa noćnim navikama iz perioda kada je dete imalo dve ili tri godine opstaju i sa 8,5 godina.
?
Pitanje #705126. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, ukoliko u vreme čitanja ovog odgovora vaš sin još uvek ima opisane smetnje, svakako da bi bilo od koristi razgovarati sa nekim stručnim licem koje razume psihologiju dece, a sa kojim bi se razmotrilo šta se sve događalo realno, a pogotovo kako je vaš sin doživeo ekskuriziju i kakve misli i sećanja su sa ekskurzije su još uvek prisutne i ometaju ga da napravi razliku od onoga što se dešavala i onog što mu se sada dešava. Dakle, da se na specifičan način razmotri da li je bilo nekog traumatskog događaja, da li je uplašen nekom informacijom, ili su ga zaplašile sopstvene misli koje su aktvirala uspavanje strahove od odvajanja od sigurnih ljudi i sigurnih mesta.
?
Pitanje #704126. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana tetka, i mene brine ova teorija. Pogotovo sam radoznao koji su to putevi opstanka ovakvih pojednostavljenih svatanja dečjeg ponašanja i psihologije. Dugo je opstajala teorija da su npr. deca sa autizmom takva kakva su jer imaju "frižider majke" i da decu teba odvajati od majki jer je to navodno za njih lekovito. Zamislite vi tu situaciju gde se roditelji suočavaju sa tako teškim problemom deteta kao što je autizam za koji postoje jasni dokazi da se radi o biološkom problemu, pa im još dodate krivicu jer su loši roditelji. Kada je reč o vašem sestriću, treba podsetiti da je postojanje refleksa sisanja kod ljudi povezano je sa opstankom i preživljavanjem. Odsustvo sisanja kod dece predstavlja ozbiljnu pretnju zdravlju deteta. Akt sisanja se povezuje sa osećanjem zadovoljstva, pa se tako ta radnja lako može naučiti kao akt koji omogućava relaksaciju i zadovoljstvo jer je povezan sa hranjenjem koje je bezuslovna draž (setite se Pavlovljevog eksperimenta). Vremenom, i kada nestane refleks sisanja i kada se dete odbije od dojke i flašice, palac može pridobiti osobine izgubljenih zadovoljstava. Kada se to dogodi, ni neki poseban stres nije potreban da bi se pokrenuo ritual koji se odvojio od početnih povoda i vremenom počinje da funkcioniše sam za sebe. Srećom, radi se o dečaku od godinu ipo dana, kada se ne može govoriti o već učvršćenoj navici, ružnom ponašanju, nevoljenom detetu. Odvikavanje ne podrazumeva mazanje palca ljutim papričicama i sl. Potrebno je biti više uz dečaka, igrati se sa njim kada pokušava da stavi prst u usta igricama koje podrazumevaju angažovanje ruke (raši-taši i sl.), pohvaljivati (radovati se, tapšati) kada odustane od stavljanja prsta u usta, uz blago sprečavanje i skretanje pažnje (vidi ovo, vidi ono). Uskraćivanje je takođe deo učenja. Svaki akt sisanja palca npr. tokom gledanja omiljenog crtanog filma se, tehnički rečeno, kažnjava uskraćivanjem gledanja dok ne izvadi prst iz usta sam ili uz vašu pomoć, uz istovremeno nagrađivanje ponovnim puštanjem filma. Za ovo je potrebna upornost, bez odustajanja na prvo negodovanje deteta koje da bi naučilo neku novu naviku, mora se odreći prethodne navike, a svako odricanje jeste bolno.
?
Pitanje #687520. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana zabrinuta majko, pre nego što vam iko da bilo kakav stručni savet
o pozitivnom vaspitavanju deteta, morate se odreći negativnog vaspitavanja. Čak ni
kombinacija pozitivnog i negativnog vaspitavanja ne može dati pozitivan
rezultat. Ukoliko njega otac istuče kada vama uputi ružne reči, a vi to dopuštate, a onda vama suprug kaže da ste vi krivi za ponašanje sina, koji je pored svog truda vas i vašeg supruga da ga vaspitate sve agresivniji, onda se taj začarani krug treninga agresije, a ne samokontrole mora prekinuti. Dakle, NASILJE SE MORA ZAUSTVITI, a ono se uvuklo u vašu kuću. Da
bi dete naučilo da kontroliše svoj bes, potrebno je da ima adekvatne uzore,
modele. Vi sebe ne opisujete kao fizički nasilnu, već kao
okrivljenu ženu i majku koja je uhvaćena u zamku jer nemate gde da odete. A da imate, šta biste učinili? Vaš sin ima još manje izbora. Tako, u oklnostima u kojima odrasta može naučiti da je nasilje i neosetljivoost za tuđe emocije i potrebe pobednička taktika. Međutim, ja stičem
utisak da se naprotiv radi o veoma ranjivom dečaku koji je verovatno naučio da
mu je njegovo sadašnje ponašanje od pomoći da preživi u okolnostima u kojima
se nalazi. I ne samo to. Njegovo ponašanje je i ujedinilo roditelje, koji su
bili mnogo neskladniji kada je on bio bolji. To za njega može biti razlog
više da se ne popravlja ukoliko voli svoje roditelje, jer što je on gori oni
se više trude da spuste loptu i sa njim i među sobom. On nije kriv za
neskladan brak roditelja, za život u zajednici, za vaše nesretno detinjstvo
i nerazumevanje svog oca da je on još uvek samo dete a ne formirana ličnost uz svo uvažavanje njegovih 11 godina. Stoga, da bi se
roditelji savetovali kako da vaspitavaju, potrebno je da se vrate u okvire
roditeljstva, i pokušaju zajedno sa savetnikom da potraže zamene za
sadašnjie vaspitne navike koje su uticale na formiranje velike osetljivosti
dečaka, slabe kontrole ponašanja i štetnih navika u ponašanju . Ukoliko
budete pisali ponovo, mene će svakako prvo zanimati da li je od proteklog
pisma bilo nasilja u kući, kao i kako je drugačije ponašanje roditelja koji
ne okrivlju i ne tuku uticalo na ponašanje dečaka.
?
Pitanje #687120. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana zabrinuta majko, pre nego što vam iko da bilo kakav stručni savet o pozitivnom vaspitavanju deteta, morate se odreći negativnog. Čak ni kombinacija pozitivnog i negativnog vaspitavanja ne može dati pozitivan rezultat. Dakle, NASILJE SE MORA ZAUSTVITI, a ono se uvuklo u vašu kuću.Da bi dete naučilo da kontroliše svoj bes, potrebno je da ima adekvatne uzore, modele. Otac ga istuče kada vama uputi rzužne reči, dobija po guzi, gori da mu batine ništa ne znače. Vi sebe ne opisujete kao fizički nasilnu, već kao okrivljenu ženu i majku koja je uhvaćena u zamku jer nemate gde da odete. To mi sve zvuči kao da dečak živi u veoma nesigurnom okruženju. Sa druge strane, vi i školski tim opisujete dečaka kao neosetljivog, ali ja stičem utisak da se naprotiv radi o veoma ranjivom dečaku koji je nekako naučio da mu je njegovo sadašnje ponašanje od pomoći da preživi u okolnostima u kojima se nalazi. I ne samo to. Njegovo ponašanje je i ujedinilo roditelje, koji su bili mnogo neskladniji kada je on bio bolji. To za njega može biti razlog više da se ne popravlja ukoliko voli svoje roditelje, jer što je on gori oni se više trude da spuste loptu i sa njim i među sobom. On nije kriv za neskladan brak roditelja, za život u zajednici, za vaše nesretno detinjstvo i nerazumevanje svog oca i vašeg supruga da nije formirana ličnost i da je ipak još uvek dete uz svo uvažavanje njegovih 11 godina. Stoga, da bi se roditelji savetovali kako da vaspitavaju, potrebno je da se vrate u okvire roditeljstva, i pokušaju zajedno sa savetnikom da potraže zamene za sadašnjie vaspitne navike koje su uticale na formiranje velike osetljivosti dečaka, slabe kontrole ponašanja i štetnih navika u ponašanju . Ukoliko budete pisali ponovo, mene će svakako prvo zanimati da li je od proteklog pisma bilo nasilja u kući, kao i kako je drugačije ponašanje roditelja koji ne okrivlju i ne tuku uticalo na ponašanje dečaka.
?
Pitanje #671416. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, pojava enkompreze kod devetogodišnjaka (koji pre toga nikada nije
imao) svakako zahteva sagledavanje kako taj problem utiče na dećaka i kako
dečak utiče na taj problem. Ima čak i simbolike u tome kako ste mu opisali
opšte ponašanje i opisa enkompreze (donekle zatvoren, a u suštini otvoren).
Paradoks je što teško neko istovremeno može biti zatvoren i komunikativan i
veseo. Izgleda da je on prema nekome zatvoren (možda prema jednom ili oba
roditelja), a otovoren prema drugima (možda vršnjacima, komšijama,
rođacima). Prljanje veša od tako velikog momka zahteva prvo razgovor o
značenju takvog ponašanja. Pre psihologa, psihijatra i pedijatra, takav
razgovor obavljaju roditelji sa detetom, bez optuživanja i visokih tonova,
ali ni bez normalizacije i minimiziranja problema koji može postati ružna
navika. Ukoliko u nekom kratkom, zajednički određenom vremenskom roku nema
poboljšanja i pokušaja, svakako treba konsultovati i pedijatra i dečjeg
psihijatra da bi se dečaku pomoglo da se izbori i ponovo nadjača naviku koja
je davno trebala biti pobeđena.
?
Pitanje #668616. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Osobe sa mentalnom retardacijom, generalno, pokazuju veću osetljivost prema
psihotropnim lekovima pa je potreban poseban i dodatan oprez, bolje reći
titriranje (pažljivo odmeravanje) doza lekova. Kako ste mi opisali znake, a
pogotovo činjenicu da otežano hoda, moguće ih je dovesti u vezu sa pojavom
pojačanih neželjenih efekata. Ukoliko postoji i ukočenost mišića tela, sa
rukama savijenim ili polusavijenim u laktu prilikom hoda, otežana
pokretljivost jezika i očnih jabučica, suvoća ustuju, pospanost, verovatnoća
se povećava. Sa druge strane, shizofrenija ima mnogo lica i jedno od njih
može biti upravo ono koje ste opisali. U svakom slučaju potreban je pregled
kod lekara koji je propisao lekove, ali i možda mišljenje još jednog lekara
specijaliste da bi se objektivnije sagledalo šta su mogući neželjeni efekti
leka a šta bolesti i na koji način se mogu najbezbolnije ublažiti štetni
uticaji i jednog i drugog. Pozdrav
?
Pitanje #660713. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani, iz onoga što sam razumeo iz vašeg pisma, pisali ste o žekudačnim smetnjama kod vašeg sina izazvanih bakteriom Helicobacter. Na žalost moje kompetencije kao dečjeg psihijatra u lečenju pomenutih smetnji daleko su manje od kompetencije pedijatra, tako da mislim da vaše pitanje trebate uputiti dr Jeleni Vojinović (oblast Pedijatrija).
?
Pitanje #64339. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani Snežana i Zorane, tačno je da sam napisao da neprimereno ponašanje treba ignosrisati. Međutim u tekstovima o disciplinovanj dece piše još ponešto. Prvo, treba ulagati u dete pažnju, negu, ljubav, saradničku igru, poštovanje itd. onda kada dete pokazuje primereno ponašanje. Drugo, treba sa detetompraviti neku vrstu ugovora srazmerno uzrastu, to i to možeš raditi, to i to ne možeš raditi i objasniti mu konsekvence (jednostavnim i razumljivim za dete rečniko ili crtežom šta će se dogoditi pozitivno ili negativno ukoliko se pridržava ili ne pridržava dogovora. Treće, ignorisati da, ali ne po svaku cenu, jer ne možete ignorisati udaranje, grebanje, ujedanje i izlaganje deteta opasnosti. Tu je potrebna kontrola kretanja, ali ignorisanje kontakta, pažnje, smirivanja, bilo kakve komunikacije sa detetom dok se samo ne smiri. Samo smirivanje treba nagraditi pažnjom i pohvalom, a ne izlive besa. U prvom slučaju detetu dajete poruku da ste dostupni kada se samo smiri, a u drugio kada ima izliv besa. Savetujm da detaljnije pročitate tekstove. Pominjanje autizma, hiperkinetskog poremećaja (od strane lekara), postojanje bolova i nerazvijenost govora u bilingvalnom kontekstu odvajaju vaše dete od dece koja nemaju pomenute karakteristike, a pokazuju neadekvatno ponašanje. Dobar pregled, gledanje eventualnog video snimka o ponašanju deteta tokom dana I NOĆI, može pomoći da se napravi jasna razlika šta je poremećaj (ako postoji), a šta je naučeno ponašanje koje će se promeniti drugačijim postupanjem roditelja. Tokom avgusta ću raditi na Klinici, i vrlo rado obaviti pregled ukoliko i vi budete u prilici da dođete. U Norveškoj, Oslu, Trondheimu, Bergenu ima vrhunskih dečjih psihijatara. Šaljem vam adresu predsednika udruženja dečje i adolescentne psihijatrije Norveške, koji vam može preporučiti kod lekara možete potražiti u regiji u kojoj živite: dr. Jon Longe Eventyrveien 26 0851 Oslo, Norway 20, tel +47-22 36 25 [email protected]
?
Pitanje #63858. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, resocijalizacija je moguća onda kada je prvo bio socijalizovan, ali je te veštine izgubio ili oštetio. U suprotnom socijalizacija nikada nije ni postignuta. Ponašanje koje ste opisali kod dečaka, svakako ima karakteristike poremećaja socijalnog funkcionisanja, bez elemenata mentalne retadrdacije zbog čega verovatno i nije kategorisan za specijalnu školu. Da bi se napravila diferencijacija između lošeg okolinskog uticaja i ozbiljnijih smetnji (autistični spektar, specifične smetnje učenja) potreban je psihijatrijski pregled. Učenje socijalnih veština moguće je kada se tačno sagleda sa kakvim se problemom dete suočava i da li se samo sa tim može izboriti. Pozdrav
?
Pitanje #63356. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Predlažem da na ¨Stetoskopu¨ potražite moje tekstove: ¨Ujedanje, Grebanje...¨; ¨Kako izaći na kraj sa detetovom ljutnjom¨; ¨Tajm aut...¨.
Takođe, iz ovog kratkog pisma koje ste napisali, vidim da se radi o naučenom ponašanju (pokušavate da ga ignorišete, on je još gori, pa ga grlite, on se smiri, što je sistem što gore ponašanje to veća bliskost sa mamom), koje može ugroziti i emocionalnu bliskost sa vama i doživljaj sigurnosti u odnosu sa drugima. Dakle, tekstovi i hitna konsultacija sa dečjim psihologom ili psihijatrom sa kojim ćete napraviti strategiju ojačavanja unutrašnje inhibicije nekontrolisanog ponašanja i učvršćivanjem vašeg autoriteta (koji se izgubio) i strategije učenja kontrole adaptivnih obrazaca ponašanja od spolja (kako reagovati kada dete ispolji nedolično i ugrožavajuće ponašanje).
Takođe, iz ovog kratkog pisma koje ste napisali, vidim da se radi o naučenom ponašanju (pokušavate da ga ignorišete, on je još gori, pa ga grlite, on se smiri, što je sistem što gore ponašanje to veća bliskost sa mamom), koje može ugroziti i emocionalnu bliskost sa vama i doživljaj sigurnosti u odnosu sa drugima. Dakle, tekstovi i hitna konsultacija sa dečjim psihologom ili psihijatrom sa kojim ćete napraviti strategiju ojačavanja unutrašnje inhibicije nekontrolisanog ponašanja i učvršćivanjem vašeg autoriteta (koji se izgubio) i strategije učenja kontrole adaptivnih obrazaca ponašanja od spolja (kako reagovati kada dete ispolji nedolično i ugrožavajuće ponašanje).
?
Pitanje #62343. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Da bi dete ilao socijalno poželjno ponašanje potrebno ga je tome naučiti. Kako dete nema razvijene unutrašnje inhibitore ponašanja, potrebna je pomoć od spolja. Dakle, ako ne želite da vam se deca ponašaju tako kako se ponašaju, potrebno je da ih tome naučite. To podrazumevanje znanje o tome šta treba činiti kada se takvo ponašanje pojavi (šta ignorisati, a na šta reagovati i kakve su konsekvence za pozitivno a kakve za negativno ponašanje) O tome možete čitati u više tekstova na ovom sajtu u meniju Moje zdravlje-zdravlje dece, kao i u prethodnim odgovorima. Mesečarenje svakako zahteva konsultaciju sa stručnjakom i EEG pregled tokom budnosg stanja i spavanja, kao i savetovanje šta činiti i u tim slučajevima. Srdačno.
?
Pitanje #62123. 6. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, opisane tegobe predstavljaju samo prenaglašene i prolazne simptome fiziološkog procesa. Naravno, protisak farmaceutske industrije čini da se od mnogih fizioloških stanja (u širim granicama) napravi teren za primenu lekova, koji se po definiciji daju kod bioloških poremećaja. Dakle, ako je nešto fiziološka (očekivana i uobičajena) smetnja, onda to nije istovremeno i poremećaj. Naravno, ima protivnika ovakvom mišljenju koji tvrde da se ta granica ne vidi i da je to individualna pojava. Svakako da ometanje opšte funkcionalnosti i remećenje kvaliteta života ne sme biti minimizirano i da je potrebno reagovati da bi se nekome umanjile patnje, ali ja sigurno nisam lekar koji će vam odmah savetovati da uzmete lekove, pre nego što se angažuju uspavane ili zanemarene unutrašnje snage. Savetujem vam da prvo potražite savetodavnu pomoć, pre svega nekog bihejvioralno kognitivnog psihoterapeuta uz čiju pomoć ćete napraviti drugačiju strategiju funkcionisanja bez izbegavanja života. Samo izbegavanje a pogotovo uverenje da ste druga osoba, još više učvršćuje strah od "onih dana".
Srdačan pozdrav
Srdačan pozdrav
?
Pitanje #608230. 5. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, razlika između autizma i disfazije je i kvalitativna i kvantitativana i po pitanju govora i ponašanja. Klinička slika, lečenje i prognoza su različiti. Međutim, dijagnozu je potrebno da postavi lekar, a ne logoped. Na Institutu za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora radi dr Milijana Selaković čije stručno mišljenje veoma uvažavam, stoga i njene terapijske preporuke. Takođe, pregled deteta se može obaviti na Institutu za mentalno zdravlje u Palmotićevoj, dr Nenad Rudić u Dnevnoj bolnici za decu se posebno bavi decom sa pomenutim razvojnim porermećajima. Na Klinici za neurologiju i psihijatriju za decu i omladinu u dr Subotića 6, roditelji se mogu obratiti prof.dr Aneti Lakić. Srdačno
?
Pitanje #595328. 5. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, iz vašeg pisma naslućujem da živite sami sa decom, a ukoliko nije tako, stičem utisak da ste porodično tako organizovani. Tata se nigde ne pominje. Ponašanje koje ste ukratko opisali ne spada u duševne (psihijatrijske) poremećaje, već se može posmatrati naučenim ponašanjem. Uslovi u kojima se ono uči mogu biti podstaknuti unutrašnjim karakteristikama (postojanje poremećaja pažnje i hiperaktivnosti ("mnogo zna, nema vremena...", ne može da se svrti), a još češće kompleksnim uticajima od spolja. Niste napisali kako kažnjavate neprimereno ponašanje. Kombinaciju grickaja noktiju, besomučno češanje, bunjenje, gunđanje često viđam kod dece koja su izložena čestim zabranama i zahtevima za kontrolom kretanja, koji se nedosledno održavaju, a konsekvensce se sprovode nasumično. Zabrane trebaju biti odmorene, da imaju cilj da dete nečemu nauče a ne da kazne. Ukoliko se i kažnjava, to treba više da bude uskraćivanje koje će motivisati dete da promeni ponašanje, a ne da mu se nanese patnja. Sa druge strane, ukoliko se detetu zabrane i kazne uvedu, u njima treba biti dosledan. Nedosledost čini detetu više štete, od strogogo sprovođenje. Prvo, dete ne nauči šta sme, a šta ne. Drugo, ne uči da postoje granice i da NE postoji. Treće, stvara se kod deteta konflikt lojalnosti prema roditelju koji brani i onom koji dozvoljava. Na kraju, roditelj koji je nedosledan gubi autoritet, koji je neophodan da bi se dete učilo, a ne plašilo i čudno ponašalo. Posebno je osetljivo pitanje pomoći oko mlađeg brata, gde me zabrinjava vaš stav da može da pomogne ko želi, ali da vi ne insistirate. Tu može ležati i razlog promenljivosti emocija u vezi njega, koje inače nisu učvršćene. Detetu treba jasno staviti do znanja šta može i treba da vam pomogne, a koje stvari deca ne rade sa drugom decom (npr. deca ne nose decu, deca ne guraju mališane itd.). Polazak u školu je sigurno period kada se u život deteta uvode nova i čvršća pravila, kao i novi zahtevi. Vaša porodica sa školarcem i malim detetom će biti pred novim iskušenjima koja možete prevazići ulaganjem dodatnog truda ali i traženjem pomoći od drugih članova porodice, familije, komšilukai i stručnih osoba. Samo hrabro
?
Pitanje #587326. 5. 2008.
U pravu ste da se u poslednje vreme KOD NAS govori o ADHD (poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću). Za decu sa ovim poremećajem važi opis da su to ona deca sa kojom ne želite da se druži vaše dete. Poremećaj je u svetu odavno poznat, a kod nas se poslednjih godinu dana značajno češće prepoznaje jer se pojavio lek na našem tržisštu, a sa njim i marketing. Inače, deca su u ranije imala ovaj problem. Hiperkinetski poremećaj je najčešće uočljiv od ranog detinjstva (često roditelji kažu da je dete još u stomaku bilo veoma aktivno, ili da čim je prohodalo da je odmah počelo i da trči). Na žalost, još češće se hiperkinetski poremećaj ne dijagnostikuje pre polaska u školu, što zbog neprepoznavanja poremećaja, što zbog minimiziranja i nalaženja različitih opravdanja za neobuzdano, impulsivno, nepromišljeno i dezorganizovano ponašanje deteta. Ukoliko se hiperkinetski poremećaj ne leči ili detetu ne pomogne, školovanje postaje noćna mora i za dete i za roditelje. Dete procenjeno kao prosečno ili nadprosečno inteligentno ima loš uspeh, beži sa časova, prekida školovanje, postaje neraspoloženo, utučeno i često sklono zloupotrebi psihoaktivnih suptanci i izazivanju nezgoda u socijalnim interakcijama, pre svega zbog nepažnje, a ne zbog namere da drugima napakosti. Dakle, poremećaj ima početak u ranom detinjstvu i tokom razvoja menja svoje lice, pri čemu tokom detinjstva pored impulsivnosti kod dečaka dominira velika pokretljivost, a kod devojčica pričljivost, dok u adolescenciji u oba pola dominira poremećaj pažnje i često poremećaj raspoloženja. Svakako, za detaljniji opis kliničke slike, toka, prognoze i terapije moćete čitati i na sajtu
STETOSKOP, ali i na drugim specijalizovanim web stranicama. Srdačno
?
Pitanje #582124. 5. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani Perišići, žiganja u preponama kod šezdesetogodišnjaka izuzetno retko spadaju domen psihijatrije, pogotovo dečje, pa predlažem da pitanje ponovite adekvatnom specijalisti, osim ukoliko ne insistirate na mom odgovoru. Srdačno
?
Pitanje #545914. 5. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Beba u prvom mesecu života majku prepoznaje po mirisu, sluhom, a tek od drugog meseca majku prepoznaje po liku. Smatra se da od četvrtog meseca dete može razviti mentalnu predstavu da ono i majka nisu jedno tako da se stvara i strah nepoznatih osoba i odvajanja od majke. Istovremeno dete razvija sigurnost prema osobama koji su u prostornoj, fizičkoj i simboličkoj vezi sa majkom, koja i sama sigurna i prati potrebe deteta. Razvoj bebe je veoma dinamičan i prva godina predstavlja najburni period u razvoju mozga. Šta će se sve događati u narednih šest meseci, najbolje je da saznate preko specifične popularne literature koju možete nabaviti u knjižarama.
Srdačan pozdrav
Srdačan pozdrav