Stetoskop
Stetoskop
Pitajte doktoraDečija i adolescentna psihijatrija

Dečija i adolescentna psihijatrija – pitajte doktora

Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 531 pitanja iz oblasti Dečija i adolescentna psihijatrija.

Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Svi odgovori (531)

?
Pitanje #72111. 7. 2008.

Pozdrav, poštovani doktore! Imam 15 godina,Ja sam skeptična ličnost a pri tome

Pozdrav, poštovani doktore! Imam 15 godina,Ja sam skeptična ličnost a pri tome perfekcionista,volim da planiram svoju budućnost i radim sve samo što je korisno za mene :odličan sam đak bavim se sportom a prventveno vodim računa o zdravlju(hrani i piću)hranim se u skladu sa svojom krvnom grupom uzimam sve vitamine ,kalcij,magnezijum...Moj je cilj ustvari biti potpuno zdrav to na prvom mjestu,a zatim uspješan,ta moja skeptičnost ima jednu dobru stranu a to je da nikad neću uraditi ništa što bi za mene bilo imalo opasno,a njena loša strana je upravo razlog zbog kojeg sam se vama obratio za pomoć, naime mene zabrinjavaju razne stvari koje me mogu ugroziti,prvenstveno mislim na zdravlje strepim da ne dobijem neku bolest iako nema šanse ni 0.0001% da obolim a toga postajem tek svjestan kad me uhvati strah za nekom drugom bolešću.Dat ću vam jedan primer:Čujem za neku bolest i odmah to povezujem samnom: npr. sjećam se kad sam bio mali čuo sam da se može dobiti rak ako se zguli mladež i ja to odmah povezujem samnom, znao sam svako malo provjeravati da li su mi svi mladeži na mjustu....,Sada sam najviše ugrožen kako god nešta sasznam ja se prepanem na primer kada sam čuo da ako se proguta dlaka od psa, ako je zaražen ehinokokusom može se čovjek inficirati i onada je to vrlo teško stanje vrši se operacija a čovjek može i da umre.Kada sam to sazno ja sam danima crpio informacije sa interneta da bi se uvjerio da je za to mala šansa, ali i kada sam se uvjerio da to imaju psi isključivo na selima koji jedu meso (živo) od stoke koja mora pritom biti zaražena ,tek,sam se tad malo smirio ali i dalje perem ruke kad god hoću jesti nešto, primer uzeti žvaku, jel razmišljam ko je sve mogao dirati pare a da je na ruci imao jajašce ehinokokusa i tako ga prenjet na moje ruke,tako isto primer za sidu kada sam to saznao prepao sam se i ako sam sve o tome naučio, a prepao sam se jer sam razmišljao da li je cura sa kojom sam se ljubio imala u ustima krvi a ja ranicu pa mi mogla prenje sidu.(IAKO JE ONA MOŽE IMATI SAMO 0,01%),to su sve gluposti kojim se ja opterećujem i koje me prođu kad mi dođe novi problem i tada su mi te stvari jako smješne i pitam se kako je to mene uopšte moglo opterećivati.Ali mene ne opterećuju samo bolesti već i druge stvari ,a što se tiče bolesti opterećuju me samo one koje mogu biti smrtonosne i či se simptomi javljaju dosta kasnije od oboljevanja.(znači moram dosta čekati da bi saznao......)Mene opterećuju stvari samo koje mi mogu život ugroziti na primer čujem za proročanstvo Nostradamusa za 3 svjetski rat i ja se time opterećujem sve dok ne pronadjem dovoljno dokaza da se to neće obistiniti ili dok mi ne dodje novi problem i pod uticajem njega zaboravim ovaj.Ali bojim se i ljudi koji mi zaprjete a dobro znam da mi ništa ne bi učinili. Ja se tješim da je to samo pubertet . Danas sam čuo za bolest hipohondriju i pročitao sam da je to isključivo za one koji se opterećuju bolestima, a ja se opterećujem svime što mi može ŽIVOT ugroziti(samo život) I od muve pravim medvjeda sa bujnom maštom. Ja sam svjestan da moja opterećenja nemaju osnove ni 1 % šanse i da se ne trebam opterećivati ali se ipak opterećujem.Ja bi vas zamolio za pomoć da mi kažete šta mi je činiti čuo sam da se poslije hipohondrije mogu dobiti :paranoja,shizofrenija,a ja sam se posebno prepao paranoidne shizofrenije jer sam slušao na televiziju koliko je to opasno.Možete mi reći kolike su mi šanse da obolim od takve nekakve psihičke bolesti i kakve bi preventne mjere trebao napraviti da do toga ne dodje. ŽELIM SE RJEŠITI OVOG BEZVEZNOG OPTEREĆIVANJA I OSJEĆAM NEKU MOĆ DA SAM KONAČNO NA PUTU DA NADJEM RJEŠENJE I PREVENTNO REAGUJEM ZA BUDUĆNOST I MOLIM VAS DA MI POMOGNETE. HWALA PUNO !!!
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Hm, čitajući tvoje interesantno pismo pitao sam se šta zapravo želiš da ja   učinim za tebe. Pismo zvuči kao: Doktore pomozite, ali nemojte da me   promenite. Šta ti ja mogu reći a da ti ne znaš? Ja te samo mogu pitati da li   pored svog znanja koje imaš i logike kojom raspolažeš,  zadržavanjem starog   ponašanja pomažeš sebi ili strahovima koji su te spopali? Da li se   suprodstavljaš ili im dopuštaš da te do te mere uzmu pod svoje da ni logika   ni 99,9 postotni dokazi ne mogu da ih zaustave. Kako si mi objasnio,   strahove dozivaju tvoje strašljive MISLI, a ne realna opasnost. Ako si   svestan toga (a jesi), kome ti ustvari pomažeš svojim proveravanjem,   perfekcionizmom, opterećivanjem Nostradamusom? Sebi ili strahovima? Uticaj   strahova ohrabrenih pomaganjem same osobe dovodi do toga da život postaje   ispunjen dosadnim ponavljajućim preispitivanjima kako se zaštititi od   bolesti, mikroba, groma, erupcije Etne, kosmičkih zračenja i najezde   marsovaca, a sve ono što je vredno u životu se propusti. Verujem da to nećeš   dozvoliti, a ti i imaš snage i dovoljno godina da se suprotstaviš tim   nemetljivim strahovima, ali i dovoljno vremena da nadoknadiš propušteno. Ako   ne možeš sam, nađi pomagača ili pomagačicu. Pozdrav

?
Pitanje #715829. 6. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, adolescencija je period neprekidne borbe između adolescenta u   dobijanju što veće autonomije i roditelja u uskraćivanju te autonomije koje   je najčešće motivisano potrebom da se zaštiti dete. Ali napominjem   roditelja, kao množine, a ne samo jednog od njih. Ukoliko živiš sa oba   roditelja, a samo jedan donosi pravila, a ostali ukućani se tim pravilima   samo povinuju onda je moć apsolutna, a porodica funkcioniše kao u   diktatorskim režimima gde svi trpe uključujući i diktatora koji živi u   stalnom strahu od gubitka moći. Naravno, od ovakvog pisanja ti nećeš imati   velike pomoći, ali evo i par praktičnih saveta. Ukoliko se dvoje zaglave u   komunikaciji ili je ona isključivo jednosmerna, pravilo je: PROŠIRI krug   ljudi koji će učestvovati u dogovaranju i odlučivanju. Pre svih drugog   roditelja ili staratelja. Time se uvode i principi demokratije koji su   supritni diktaturi. Pre toga, bilo bi korisno da svoje prijatelje pozoveš   kući da roditelji upoznaju one sa kojima izlaziš, tako da će i stepen   opasnosti kojem si izložena "tamo negde napolju" (kao da je Dosije X u   pitanju) realnije procenjen. Sa druge strane, neki adolescenti kojima su   uskraćeni izlasci dovlače društvo kući sa taktikom da roditeljima dosade pa   da oni sami počnu da insistiraju da se ili oni (roditelji) ili on/ona maknu   iz kuće. Drugi prave dogovore sa roditeljima koje obaveze i poslove treba   završiti preko dana da i se dobili ekstra sati uveče. Neki prave spisak   mogućih načina ostajanja duže napolju, pa isprobavaju jednu po jednu   alternativu, ali je bitno da se ne zadržavaju na jednoj ponavljajući baš onu   neuspešnu taktiku. Možeš i da se raspitaš kako su drugi uspeli da ubede   svoje matorce oko izlaska. Osamljivanje, plakanje, nesigurnost je najteža   taktika koja podrazumeva prikrivanje diktature oca i nepostojanja taktike u   sopstvenom osamostaljivanju koju tvoje društvo očigledno prepoznaje, a   pitanjima želi da pomogne. Pozdrav

?
Pitanje #706626. 6. 2008.

Postovani dr Stankovic, kao i sve ocajne majke, i ja sam prvo

Postovani dr Stankovic, kao i sve ocajne majke, i ja sam prvo potrazila pomoc na internetu, a Vi me molim Vas uputite gde dalje. Moj sin ima 8,5 godina. Sa svojim bioloskim ocem ne zivi od njegovih 1,5 god, razvedeni smo. Vidjaju se 2 puta nedeljno (po sat u proseku), jer otac ne moze vise vremena da provodi sa njim. Od njegove 3. god. sa nama je moj drugi suprug, sa kojim imam i devojcicu od 2 god, koji ga zaista voli kao rodjeno dete i maximalno se trudi oko njega, u svakom pogledu. Rodjen je na vreme, kao normalna i zdrava beba. Bio je do polaska u kolektiv - vrtic (3,5 god.) veoma povucen, a onda se "preokrenuo". Postao je hiperaktivan, u pravom smislu te reci! Postao neposlusan, nemiran beskrajno, ne drzi ga mesto, nema paznju, nema koncentraciju... Do polaska u skolu i nekako smo izdrzavali i pripisivali sve njegovoj nezrelosti. Isli smo za onom: "Sve ce to skola dovesti u red!" Od kada je posao u skolu stvari se nisu promenile. Uciteljica je imala prituzbe da je ne slusa, ustaje za vreme casa, dovikuje se sa drugarima, jurca "kao muva bez glave" po hodnicima za vreme odmora, gura drugare...Domaci zaboravlja, knjige ne pakuje sam, nije u stanju da prenese jednu obicnu poruku npr. kada je roditeljski. Ne interesuju ga film, knjige, neke normalne igre koje igraju njegovi vrsnjaci, sport...Zivi u svetu crtanog filma i njegovog omiljenog drugara i to je sve. Postaje pun nekih kompleksa: "Necu tu majicu bez rukava, debele su mi ruke!" Ili pak: "Ne zelim sandale, imam ruzme prste na nogama!" I tada nastaje histerija! Plakanje, dranje, vriska... Kod zubara postane nemoguc: dere se, svadja, histerise... Primetili smo da i dok se igra sa drugarima (ima samo jednog drugara i jednu drugaricu), negoduje cim nije po njegovom i tada je u stanju da napusti igru i sedi kuci sam, jer nije po njegovom! Svoju mladju sestru zna grubo da udari, da joj kaze ruzne reci, da "proklinje sto se rodila", da je mrzi...Tako da smo uvek na oprezu da je ne povredi. Ona, kao i svaka mladja sestra, ga obozava! I trudili smo se da ga njen dolazak na svet sto manje ugrozi, Nismo pokazivali preteranu neznost pred njim, ali smo ga ipak ucili da mu je to sestra i da treba da je voli. Ne dozvoljava joj da priviri u njegovu sobu, a ako to ipak uradi u stanju je da tako zaurla, da uplasi i nas! Ne dozvoljava nikakve prozivke od drugara, odmah burno i besno reaguje i plasimo se da ce povrediti neko dete. Recimo, veceras je tako udario - gurnuo svoju drugaricu na ivicu stola, zato sto ga je nesto isprovocirala! Dete je moglo ozbiljno da se povredi, na srecu nije. Bio je istog momenta kaznjen, ali je sve to kratkog daha. Pocinju ljudi da nas izbegavaju, jer je grub i nasilan. Pocinjem da izbegavam i ja njih, jer se stidim ponasanja svoga deteta i osecam kao los roditelj! Napomenucu, da je veliki emotivac, vezan za nas oboje (ocuha i mene). Jos uvek piski nocu u krevet (vodili smo ga na ispitivanja, nema fizioloski problem - dakle psiholoske je prirode). Mozda sam pisala "s brda s dola", ali razumecete. Zaista sam ocajna. Mi smo zaista jedna normalna porodica, ne svadjamo se, nema grubih reci, zivimo u slozi i harmoniji. Ja imam odlican odnos sa svojim bivsim suprugom. Nikada ni tu nisu pale teske rece ili ne daj Boze tuce, pa da on ima neke traume od toga. Mazen je, pazen i voljen od svih nas. Jedino ima malo nedostatak oca, jer je on sprecen da ga vidja koliko bi zeleo, posto je nedavno zasnovao novu porodicu. Molim Vas dajte mi savet kako da vaspitavam svoje dete? Beskrajne price u nedogled sa njim ne pomazu, kritike, kazne, ukidanja omiljenih stvari, batine ("po guzi")... Osecam da stvari polako izmicu kontroli, a ima samo 8,5 godina. Sta ce biti za koju godinu? Strepim da ga vodim u drustvo, jer ce me opet osramotiti! Mislim da mu treba strucna pomoc. Unapred mnogo hvala.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, ne slažem se sa vama da ste pisali "s brda s dola", ali se slažem  da je potrebna stručna pomoć, odnosno prvenstveno podrška u učenju socijalno  prihvatljivog ponašanja. Možda vas je svo ovo vreme ometala liberalna  filosofija "Sve ce to skola dovesti u red"; ali i pored velike moći škole,  učiteljice su često nemoćne kada deca ispadnu iz klišea na koji su one  navkle da uklope decu, pa se onda umesto discipline kod dece pojavi  neobuzdano ponašanje, pred kojim se povlače očekujući od roditelja da  reaguju, ali od istih onih koji su smatrali da će im dete biti dovedeno u  red u školi. Dete postaje tada gospodar moći, a da to nije ni tražilo A ko  jednom oseti moć, teško se nje odriče. Pitam se da li su vaši odlični i  harmonični odnosi sa svima u porodici, i bivšoj i sadašnjojrezultat vaše  popustljive prirode? U svakom slučaju dobro je da imate više saradnika koji  vas neće saplitati a hoće podržati u postavljanju novih granica u ponašanju  vašeg deteta i u osamostaljivanju, koje neće podrazumevati beskrajno  pričanje koje osmogodišnjem dečaku ne pomažu ama baš nikako. Ako ga pitate  šta je zapamtio od svega što kažete, videćete da obično to budu samo  segmenti koji su mu privukli pažnju. Ako mu je pažnja slaba, a pričanje  nezanimljivo, onda možete zamisliti šta se tek tada upamti. Dakle, najbolje  kratke jednostavne poruke šta očekujete od njega i šta će se dogoditi ako to  ispuni, a šta ako ne ispuni. I to i uradite. Bez preteranih nagrada i kazni.  Nisam najbolje razumeo šta se mislili kada ste napisali "Nismo pokazivali  preteranu neznost pred njim, ali smo ga ipak ucili da mu je to sestra i da  treba da je voli...". Nežnost ne treba generalizovati u smislu mnogo-malo,  uvek-nikad. Ona je potrebna i znak je bliskosti, i ne treba štedeti sa njom  kada postoji potreba da se pokaže, ali je treba uskratiti kada postoje  razlozi da se pokaže nezadovoljstvo. Ukoliko vas sin još uvek spava sa nekim  od ukućana, potrebno je pomoći mu da se osamostali. Noćno mokrenje je često  povezano sa prezaštićujućim odnosima i teškoćama u odvajanju od roditelja  noću. Ovi obrasci se pojave rano u detinjstvu, ali ukoliko se ne pomogne  detetu da se osamostali, onda te navike sa opstaju zajedno i sa noćnim  navikama iz perioda kada je dete imalo dve ili tri godine opstaju i sa 8,5  godina.

?
Pitanje #705126. 6. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, ukoliko u vreme čitanja ovog odgovora vaš sin još uvek ima   opisane smetnje, svakako da bi bilo od koristi razgovarati sa nekim stručnim   licem koje razume psihologiju dece, a sa kojim bi se razmotrilo šta se sve   događalo realno, a pogotovo kako je vaš sin doživeo ekskuriziju i kakve   misli i sećanja su sa ekskurzije su još uvek prisutne i ometaju ga da   napravi razliku od onoga što se dešavala i onog što mu se sada dešava.   Dakle, da se na specifičan način razmotri da li je bilo nekog traumatskog   događaja, da li je uplašen nekom informacijom, ili su ga zaplašile sopstvene   misli koje su aktvirala uspavanje strahove od odvajanja od sigurnih ljudi i   sigurnih mesta.

?
Pitanje #704126. 6. 2008.

Poštovani, Moja sestra ima dvoje dece, devojčicu od 3 godine i dečaka

Poštovani, Moja sestra ima dvoje dece, devojčicu od 3 godine i dečaka od godinu i po dana. Moj sestrić Luka, stalno sisa prst. Njemu je palac non stop u ustima, pa jos kažiprst gurne u jednu od nozdrva. S jedne strane, upoznati smo sa teorijom da deca sisaju prst kada se osećaju nevoljeno, a sa druge strane da im je taj prstić uteha i način da se smire, pa da sisanje prsta ne treba shvatiti kao lošu naviku. Mene brine ova prva teorija. On živi stvarno u porodici gde ima puno ljubavi. Moja sestra i zet se stvarno vole, a svoju dečicu obožavaju. Nikada ih nisu udarili. Ponekad viknu, ali i to je retko. Puno vremena provode sa decom, obzirom da su oboje profesori, pa im je radno vreme kraće od 8 sati. Međutim, obzirom da je moja sestričina Mina jako vezana za svoju mamu, sklona je da Luku izgura iz maminog krila. Kada je bio manji, često ga je udarala bez bilo kakvog razloga. On je jadničak već i navikao, pa nije ni reagovao. Tek bi je ponekad počupao iz sve snage. Da li je moguće da takvo ponašanje njegove sestrice, kao i činjenica da je ona izuzetno ćudljiva i definitivno jača i upornija od njega, mogla da dovede do osećaja nevoljenosti ili sam ja malo predimenzionirala problem sisanja prstića. Inače, u njegov život su aktivno pored mame i tate, uključene i dve bake i ja kao tetka. On je jako dobro dete, izuzetno aktivno i vrlo drago. Voli da grli ljude, oduševljavaju ga male životinje, pogotovo male bebe. Svoju sestricu posebno obožava i imitira, ali je se i plaši. Kada se rasplače, odmah stavlja prst u usta i plač je gotov. Nikada nije histerisao. Šta vi mislite? Da li je ovo samo prolazno, ili mu prstić služi kao sretstvo za smirenje, ili se dete možda stvarno oseća nevoljeno? Pozdrav od tetke
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana tetka, i mene brine ova teorija. Pogotovo sam radoznao koji su to  putevi opstanka ovakvih pojednostavljenih svatanja dečjeg ponašanja i  psihologije. Dugo je opstajala teorija da su npr. deca sa autizmom takva  kakva su jer imaju "frižider majke" i da decu teba odvajati od majki jer je  to navodno za njih lekovito. Zamislite vi tu situaciju gde se roditelji  suočavaju sa tako teškim problemom deteta kao što je autizam za koji postoje  jasni dokazi da  se radi o biološkom problemu, pa im još dodate krivicu jer su loši  roditelji.  Kada je reč o vašem sestriću, treba podsetiti da je postojanje refleksa  sisanja kod ljudi povezano je sa opstankom i  preživljavanjem. Odsustvo sisanja kod dece predstavlja ozbiljnu pretnju  zdravlju deteta. Akt sisanja se povezuje sa osećanjem zadovoljstva, pa se   tako ta radnja lako može naučiti kao akt koji  omogućava relaksaciju i zadovoljstvo jer je povezan sa hranjenjem koje je   bezuslovna draž (setite se Pavlovljevog eksperimenta). Vremenom, i kada   nestane refleks sisanja i kada se dete odbije od dojke i flašice, palac može   pridobiti  osobine izgubljenih zadovoljstava. Kada se to dogodi, ni neki poseban stres   nije potreban da bi se pokrenuo ritual koji se  odvojio od početnih povoda i vremenom počinje da funkcioniše sam za sebe.   Srećom, radi se o dečaku od godinu ipo dana, kada se ne može govoriti o već   učvršćenoj navici, ružnom ponašanju, nevoljenom detetu. Odvikavanje ne   podrazumeva mazanje palca ljutim papričicama i sl. Potrebno je biti više uz   dečaka, igrati se sa njim kada pokušava da stavi prst u usta igricama koje   podrazumevaju angažovanje ruke (raši-taši i sl.), pohvaljivati (radovati se,   tapšati) kada odustane od stavljanja prsta u usta, uz blago sprečavanje i   skretanje pažnje (vidi ovo, vidi ono). Uskraćivanje je takođe deo učenja.   Svaki akt sisanja palca npr. tokom gledanja omiljenog crtanog filma se,   tehnički rečeno, kažnjava uskraćivanjem gledanja dok ne izvadi prst iz usta   sam ili uz vašu pomoć, uz istovremeno nagrađivanje ponovnim puštanjem filma.   Za ovo je potrebna upornost, bez odustajanja na prvo negodovanje deteta koje   da bi naučilo neku novu naviku, mora se odreći prethodne navike, a svako   odricanje jeste bolno.

?
Pitanje #687520. 6. 2008.

Postovani, dok sam pisala ovo pitanje nesto mi se desilo sa racunarom

Postovani, dok sam pisala ovo pitanje nesto mi se desilo sa racunarom i nije prihvao lozinke pa cu Vam se obratiti ponovo uz izvinjenje ako dobijete vise istih pitanja. Imam sina od 11 godina i velikih problema. Ona je pametan decak i odlican ucenik. Ono sto me brine jeste njegova agresivnost, odbojnost koju oseca prema meni i dozivljava me kao nekog ko ga mrzi. Cak mi cesto kaze kako on mene mrzi. Osecam da sam toliko postala nemocna da uticem na svoje dete a imam utisak da on to zloupotrebljava. Suprug ga kad mi kaze tako nesto on ga istuce a onda je jos gore jer dete oseca jos gori prezir prema meni jer ga tata tuce zbog mene i ja sam kriva za njegove batine, sto i jeste tako. Govori mi cesto ruzne reci kao da ne shvata da to ne treba raditi. Tesko uci u smislu da mu je sve tesko da radi, zaboravlja domace zadatke, kada se potuce u skoli i uciteljica mu kaze da ima smanjenu ocenu iz vladanja na njega to ne utice. Ja i suprug imamo neskladan brak, ali se u poslednje vreme toliko trudimo da sve bude u redu i spustimo loptu, da sa njim razgovoarmao svakog dana da mu objasnimo da mora da postuje roditelje i da ne sme da se ponasa tako drsko ni prema roditeljima ni prema drugarima. On cesto kaze kako mi njega ne postujemo i to sto smo roditelji nismo bogovi i da i mi njega treba da slusamo. On stalno shvata kako je samo on ugrozen da je on uvek krivac. Pruzili smo mu sve sto je pozeleo, on mi je jedino dete, kada dobije nesto bude srecan, ali posle isto nastavlja. Kada ne mozemo da mu izadjemo u susret tu je galama, negodovanje,svađa. par puta je rekao kako ce da ode od kuce, vodila sam ga kod psihologa, pedagoga, oni kazu da je pametno veoma pametno dete ali njemu ni kazna ni batine i pohala nista ne znace. kada dobije po guzi kaze da to njega nista ne boli i da mu batine nista ne znace. Nemoguce je razgovarati sa njim u pojedinim momentima. Mnogo se plasim jer sve manje znam da izađem na kraj sa nim a krede i pubertet. Stalno govori kako ga smaram, kada ga ostavim na miru on ne odnosi domace, kada dobije munuse kaze nece vise i tako sve u krug. Nece da cita ni lektiru ni knjige njemu je sve opterecenje a ja ne mogu da pustim svoje dete da bude ravnodusno prema svemu, s tim da je on veliki emotivac i buntovnik. trenira ajkido stalno ga vodim na treninge, kada imam slobodnog vremena posle posla hocu da provedem snjim na najbolji nacin njemu sve nesto ne odgovoara. Suprug mu je dao uslov da cita dva sata i za ta dva sata ima jedan sat igrica na racunaru, on naravno nije pristao na to i nije igrao igrice ceo mesec, u fazonu bas me briga, a isto tako je i bio nervozan zbog istih. Ne moze da se uklopi u drustvo stalno ima podrugivanja, kao ima vise i tesko podnosi nepravdu, stalno hoce da nesto isteruje, tu je na mene ja sam kasno shvatila da je to uzaluzdna bitka i zelim njemu da to ukazem, jer je mnogo nervozan i mnogo energije trosi na to. Ja sam dete roditelja koji imaju nesrećan brak, otac nam nikad nije posvećivao paznju, skitao, imao drug ezene, stalno sam gledala svađe svojih roditelja, majku kako pati i postaje u braku zbog nas jer nema gde da ode i do danas se to nije promenilo, ali ja sam bila uz svojumajku i da budem dobro dete, odrekla sam se detinjstva i mladosti zbog njihovihjh problema trudec se da budem most i da se ne tuku, svađaju i sl. sada mi se proslost nastavlja a trudila sam se da budem sve ono sto moji roditelji nisu bili prema meni. Naravno po suprugu sam ja kriva za sve, zivimo u zajednici i iskreno ni ja nemam gde. sada zivim zbog svog sina i hocu da ga izvedem na pravi put, s tim da moj suprug insistira da je on formirana licnost i da je kasno, a ja to necu da prihvatim, ja se menjam sa 35 godina i stalno se trudim da se prilagodim drugima, izgubila sam sebe samo svoj zivot ne zivim. Molim vas da mi pomognete i date savet sta da radim, postoji li literarura koju mogu da procitam da mi pomogne da bolje shvatim svoje greske, da mogu da prepoznam sta ga muci i dam mu pravi savet, da primenim nesto sto ce uticati, jer sve sto sam do sada probala dalo je smao privremene rezultate. Unapred zahvalna zabrinuta majka
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana zabrinuta majko, pre nego što vam iko da bilo kakav stručni savet o pozitivnom vaspitavanju deteta, morate se odreći negativnog vaspitavanja. Čak ni kombinacija pozitivnog i negativnog vaspitavanja ne može dati pozitivan rezultat. Ukoliko njega otac istuče kada vama uputi ružne reči, a vi to dopuštate, a onda vama suprug kaže da ste vi krivi za ponašanje sina, koji je pored svog truda vas i vašeg supruga da ga vaspitate sve agresivniji, onda se taj začarani krug treninga agresije, a ne samokontrole mora prekinuti. Dakle, NASILJE SE MORA ZAUSTVITI, a ono se uvuklo u vašu kuću. Da bi dete naučilo da kontroliše svoj bes, potrebno je da ima adekvatne uzore, modele. Vi sebe ne opisujete kao fizički nasilnu, već kao okrivljenu ženu i majku koja je uhvaćena u zamku jer nemate gde da odete. A da imate, šta biste učinili? Vaš sin ima još manje izbora. Tako, u oklnostima u kojima odrasta može naučiti da je nasilje i neosetljivoost za tuđe emocije i potrebe pobednička taktika. Međutim, ja stičem utisak da se naprotiv radi o veoma ranjivom dečaku koji je verovatno naučio da mu je njegovo sadašnje ponašanje od pomoći da preživi u okolnostima u kojima se nalazi. I ne samo to. Njegovo ponašanje je i ujedinilo roditelje, koji su bili mnogo neskladniji kada je on bio bolji. To za njega može biti razlog više da se ne popravlja ukoliko voli svoje roditelje, jer što je on gori oni se više trude da spuste loptu i sa njim i među sobom. On nije kriv za neskladan brak roditelja, za život u zajednici, za vaše nesretno detinjstvo i nerazumevanje svog oca da je on još uvek samo dete a ne formirana ličnost uz svo uvažavanje njegovih 11 godina. Stoga, da bi se roditelji savetovali kako da vaspitavaju, potrebno je da se vrate u okvire roditeljstva, i pokušaju zajedno sa savetnikom da potraže zamene za sadašnjie vaspitne navike koje su uticale na formiranje velike osetljivosti dečaka, slabe kontrole ponašanja i štetnih navika u ponašanju . Ukoliko budete pisali ponovo, mene će svakako prvo zanimati da li je od proteklog pisma bilo nasilja u kući, kao i kako je drugačije ponašanje roditelja koji ne okrivlju i ne tuku uticalo na ponašanje dečaka.
?
Pitanje #687120. 6. 2008.

postovani, Imam sina od 11 godina i imam velikih problema. On je

postovani, Imam sina od 11 godina i imam velikih problema. On je pametan decak i odlican ucenik. Ono sto me brine to je njegova agresivnost, odbojnost koju oseca prema meni i dozivljava me kao nekog ko ga mrzi. Cak mi i kaze da me mrzi. Osecam da sam toliko postala nemocna da uticem na svoje dete a on to imam utisak koristi. Suprug ga kad mi kaze tako nesto istuce i onda je sve gore. Govori mi cesto ruzne reci kao da ne shata da to ne treba da radi. Tesko uci u smislu da mu je sve tesko da radi, zaboravlja domace zadatke, kada se potuče u skoli i učiteljica mu kaže da ima smanjenu ocenu iz vladanja na njega to ne utice. Ja i suprug imamo neskladan brak, ali se u poslednje vreme toliko trudimo da sve bude u redu i spustimo loptu, da sa njim razgovaramo svakog dana da mu objasnimo da mora da roditelje postuje i da ne sme da se ponasa tako drsko ni prema roditeljima ni prema drugarima. On to shvata da je samo on ugrozen da je on uvek krivac. Pruzili smo mu sve što je pozeleo, kada dobije nesto bude srecan, ali posle isto nastavlja. Kada nemozemo da mu izađemo u susret tu je galama, negodovanje, svađa. Par puta je rekao kako će da ode od kuce, vodila sam ga kod psihologa, pedagoga, oni kazu da je veoma pametno dete ali njemu ni kazna ni pohvala nista ne znače. Kada dobije po guzi kaze da to njega ne boli i da mu batine ništa ne znace. Nemoguce je razgovarati sa njim u pojedinim momentima. Mnogo se plasim jer sve manje znam da izađem na kraj sa njim a krece i pubertet. Stalno kaze kako ga smaram, kada ga ostavim on ne odnosi domace, kada dobije minuse kaze nece vise i tako sve u krug. Nece da cita ni lektiru ni knjige sve mu je opterecenje a ja ne mogu da pustim svoje dete da bude ravnodusno prema svemu. Trenira ajkido, vodim ga stalno na treninge. stalno mu smeta drustvo koje je puno zajedanja, podrugivnja, ko ima vise i tesko podnosi nepravdu, stalno hoce nesto da istera, tu je na mene ja sam kasno shvatila da to nicemu ne vodi, i hocu njemu na vreme da ukazem da je to uzaludna bitka. Ja sam dete roditelja koji imaju nesrecan brak, otac nam nikad nije posvecivao paznju, stalno sam gledala svađe svojih roditelja, majku kako pati i ostaje u braku zbog nas i nema gde i danas se to nije promenilo, ali ja sam se trudila da budem uz svoju majku i da budem dobro dete, odrekla sam se i detinjstva i mladosti zbog njihovih problema trudeci se da budem most da se ne tuku,svađaju i sl. Sada mi se proslost nastavlja a trudila sam se da budem sve ono što moji roditelji nisu bili prema meni. Naravno po suprugu sam ja kriva za sve, zivimo u zajednici i iskreno ni ja nemam gde. Sada zivim zbog deteta i hocu da ga izvedem na pravi put, s tim da moj suprug stalno insistira na tome da je on vec formorana licnost i da je kasno, ja to necu da prihvatim, ja se menjam i sa 35 godina i stalno se trudim da se prilagodim drugima izgubila sam i sebe, samo svoj zivot ne zivim. Molim vas da mi pomognete i date savet sta da radim, postoji li literatura koju mogu da procitam da mi pomogne da bolje shvatim svoje greske, da mogu da prepoznam sta ga muci i dam mu pravi savet, da primenim nesto sto ce uticati, jer sve sto sam do sada probala dalo je samo privremene rezeltate. Unapred zahvlana. Zabrinuta majka.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana zabrinuta majko, pre nego što vam iko da bilo kakav stručni savet o pozitivnom vaspitavanju deteta, morate se odreći negativnog. Čak ni kombinacija pozitivnog i negativnog vaspitavanja ne može dati pozitivan rezultat. Dakle, NASILJE SE MORA ZAUSTVITI, a ono se uvuklo u vašu kuću.Da bi dete naučilo da kontroliše svoj bes, potrebno je da ima adekvatne uzore, modele. Otac ga istuče kada vama uputi rzužne reči, dobija po guzi, gori da mu batine ništa ne znače. Vi sebe ne opisujete kao fizički nasilnu, već kao okrivljenu ženu i majku koja je uhvaćena u zamku jer nemate gde da odete. To mi sve zvuči kao da dečak živi u veoma nesigurnom okruženju. Sa druge strane, vi i školski tim opisujete dečaka kao neosetljivog, ali ja stičem utisak da se naprotiv radi o veoma ranjivom dečaku koji je nekako naučio da mu je njegovo sadašnje ponašanje od pomoći da preživi u okolnostima u kojima se nalazi. I ne samo to. Njegovo ponašanje je i ujedinilo roditelje, koji su bili mnogo neskladniji kada je on bio bolji. To za njega može biti razlog više da se ne popravlja ukoliko voli svoje roditelje, jer što je on gori oni se više trude da spuste loptu i sa njim i među sobom. On nije kriv za neskladan brak roditelja, za život u zajednici, za vaše nesretno detinjstvo i nerazumevanje svog oca i vašeg supruga da nije formirana ličnost i da je ipak još uvek dete uz svo uvažavanje njegovih 11 godina. Stoga, da bi se roditelji savetovali kako da vaspitavaju, potrebno je da se vrate u okvire roditeljstva, i pokušaju zajedno sa savetnikom da potraže zamene za sadašnjie vaspitne navike koje su uticale na formiranje velike osetljivosti dečaka, slabe kontrole ponašanja i štetnih navika u ponašanju . Ukoliko budete pisali ponovo, mene će svakako prvo zanimati da li je od proteklog pisma bilo nasilja u kući, kao i kako je drugačije ponašanje roditelja koji ne okrivlju i ne tuku uticalo na ponašanje dečaka.
?
Pitanje #671416. 6. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, pojava enkompreze kod devetogodišnjaka (koji pre toga nikada nije imao) svakako zahteva sagledavanje kako taj problem utiče na dećaka i kako dečak utiče na taj problem. Ima čak i simbolike u tome kako ste mu opisali opšte ponašanje i opisa enkompreze (donekle zatvoren, a u suštini otvoren). Paradoks je što teško neko istovremeno može biti zatvoren i komunikativan i veseo. Izgleda da je on prema nekome zatvoren (možda prema jednom ili oba roditelja), a otovoren prema drugima (možda vršnjacima, komšijama, rođacima). Prljanje veša od tako velikog momka zahteva prvo razgovor o značenju takvog ponašanja. Pre psihologa, psihijatra i pedijatra, takav razgovor obavljaju roditelji sa detetom, bez optuživanja i visokih tonova, ali ni bez normalizacije i minimiziranja problema koji može postati ružna navika. Ukoliko u nekom kratkom, zajednički određenom vremenskom roku nema poboljšanja i pokušaja, svakako treba konsultovati i pedijatra i dečjeg psihijatra da bi se dečaku pomoglo da se izbori i ponovo nadjača naviku koja je davno trebala biti pobeđena.
?
Pitanje #668616. 6. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Osobe sa mentalnom retardacijom, generalno, pokazuju veću osetljivost prema psihotropnim lekovima pa je potreban poseban i dodatan oprez, bolje reći titriranje (pažljivo odmeravanje) doza lekova. Kako ste mi opisali znake, a pogotovo činjenicu da otežano hoda, moguće ih je dovesti u vezu sa pojavom pojačanih neželjenih efekata. Ukoliko postoji i ukočenost mišića tela, sa rukama savijenim ili polusavijenim u laktu prilikom hoda, otežana pokretljivost jezika i očnih jabučica, suvoća ustuju, pospanost, verovatnoća se povećava. Sa druge strane, shizofrenija ima mnogo lica i jedno od njih može biti upravo ono koje ste opisali. U svakom slučaju potreban je pregled kod lekara koji je propisao lekove, ali i možda mišljenje još jednog lekara specijaliste da bi se objektivnije sagledalo šta su mogući neželjeni efekti leka a šta bolesti i na koji način se mogu najbezbolnije ublažiti štetni uticaji i jednog i drugog. Pozdrav
?
Pitanje #660713. 6. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite

Poštovani, iz onoga što sam razumeo iz vašeg pisma, pisali ste o žekudačnim smetnjama kod vašeg sina izazvanih bakteriom Helicobacter. Na žalost moje kompetencije kao dečjeg psihijatra u lečenju pomenutih smetnji daleko su manje od kompetencije pedijatra, tako da mislim da vaše pitanje trebate uputiti dr Jeleni Vojinović (oblast Pedijatrija).


?
Pitanje #64339. 6. 2008.

postovani Dr Stankovicu, Nas Marko od 2 godine i 8 meseci nas

postovani Dr Stankovicu, Nas Marko od 2 godine i 8 meseci nas mnogo zabrinjava sa svojim ponasanjem. Cekamo da napuni 3 godine da bi mu operisali sva tri krajnika i imao je usne upale jos od svoje 1.godine, kao mali imao je kolik i trajalo je cela tri meseca zatim su mu zubi izbijali i tako da je plakao stalno otkako se rodio...stalno je imao bolove. Sad se ponasa kao hiper aktivno dete bar tako nas doktor kaze..kao kod ostalih roditelja sto su napisali isto tako se baca,agresivno se ponasa, udara mene i supruga ..ali najvise me plasi sto on toliko sebe povredjuje u glavu. nocu se sa vristanjem probudi,spava i place i tako da to traje oko 30 min i onda kad stvar se ne smiruje mi ga spakujemo i odvezemo u hitnu ali kad stignemo do hitne on se smiri dali od lekova za bolove sto mu damo . vristi i toliko upotrebljava snagu da se izmigolji iz narucja i da padne sa kreveta. da ga ne drzimo pao bi i udarao bi glavom od zid. Pitanje je kako da ga ignorisemo u takvom stanju posto ste napisali da treba sve sto nevalja ignorisati? Kako da znam da je to samo sila njegova ili dete ima stvarno neke bolove.Dali je moguce da mu kutnjaci izlaze jer grize svoje prstice i mene za obraz? To se desilo nocas a sutra ujutro smo ga vodili kod lekara i krv mu je u redu, osim sto su mu usi i grlo malo crveni i doktor kaze da to nemoze toliko da ga boli sto bi opravdalo takvo ponasanje. ponekad se uplasim takve njegove reakcije da placem po ceo dan...naravno kad je dete odsutno da me ne vidi. Inace sa drugom decom kad se igra uvek trazi mene da prisustvujem ako neko dete ne radi onako kako on zeli. I onda se opet baca i udara glavom od pod. Mi inace zivimo u Norveskoj i nas Marko treba da krene u vrtic od avgusta sto nas zabrinjava kako ce sve proteci. Procitala sam svu vasu teoriju i opet nevidm sta da radim. Dali mozete da mi date neki odgovor malo jasniji....leti idemo na odmor u Vranje sto nije daleko od Nisa i volela bi da nase dete pregleda doktor kao vi a ne norvezanin koji nisu poznati kao dobri strucnjaci.Nas sin Marko inace nije uvek takav da se baca i ljuti..mi mislimo da kad ga nemuce bolovi on je dete za primer...ali dali ih ima ili nema kako da znamo kad ne prica... nas doktor kaze da je sve u redu i da dete mozda ima autisticnu bolest ..jos uvek neprica bas nista, ponekad izgovori mama i to je sve....dali je i to normalno sto jos nije progovorio..on stalno nesto prica ali na bebi jeziku. dali mu se pomesalo dva jezika? Mnogo smo zabrinuti...to nam je prvo dete i mi ga mnogo volimo...ali sta da radimo? Molimo vas za savet... Sneza i Zoran
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani Snežana i Zorane, tačno je da sam napisao da neprimereno ponašanje treba ignosrisati. Međutim u tekstovima o disciplinovanj dece piše još ponešto. Prvo, treba ulagati u dete pažnju, negu, ljubav, saradničku igru, poštovanje itd. onda kada dete pokazuje primereno ponašanje. Drugo, treba sa detetompraviti neku vrstu ugovora srazmerno uzrastu, to i to možeš raditi, to i to ne možeš raditi i objasniti mu konsekvence (jednostavnim i razumljivim za dete rečniko ili crtežom šta će se dogoditi pozitivno ili negativno ukoliko se pridržava ili ne pridržava dogovora. Treće, ignorisati da, ali ne po svaku cenu, jer ne možete ignorisati udaranje, grebanje, ujedanje i izlaganje deteta opasnosti. Tu je potrebna kontrola kretanja, ali ignorisanje kontakta, pažnje, smirivanja, bilo kakve komunikacije sa detetom dok se samo ne smiri. Samo smirivanje treba nagraditi pažnjom i pohvalom, a ne izlive besa. U prvom slučaju detetu dajete poruku da ste dostupni kada se samo smiri, a u drugio kada ima izliv besa. Savetujm da detaljnije pročitate tekstove. Pominjanje autizma, hiperkinetskog poremećaja (od strane lekara), postojanje bolova i nerazvijenost govora u bilingvalnom kontekstu odvajaju vaše dete od dece koja nemaju pomenute karakteristike, a pokazuju neadekvatno ponašanje. Dobar pregled, gledanje eventualnog video snimka o ponašanju deteta tokom dana I NOĆI, može pomoći da se napravi jasna razlika šta je poremećaj (ako postoji), a šta je naučeno ponašanje koje će se promeniti drugačijim postupanjem roditelja. Tokom avgusta ću raditi na Klinici, i vrlo rado obaviti pregled ukoliko i vi budete u prilici da dođete. U Norveškoj, Oslu, Trondheimu, Bergenu ima vrhunskih dečjih psihijatara. Šaljem vam adresu predsednika udruženja dečje i adolescentne psihijatrije Norveške, koji vam može preporučiti kod lekara možete potražiti u regiji u kojoj živite: dr. Jon Longe Eventyrveien 26 0851 Oslo, Norway 20, tel +47-22 36 25 [email protected]

?
Pitanje #63858. 6. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, resocijalizacija je moguća onda kada je prvo bio socijalizovan, ali je te veštine izgubio ili oštetio. U suprotnom socijalizacija nikada nije ni postignuta. Ponašanje koje ste opisali kod dečaka, svakako ima karakteristike poremećaja socijalnog funkcionisanja, bez elemenata mentalne retadrdacije zbog čega verovatno i nije kategorisan za specijalnu školu. Da bi se napravila diferencijacija između lošeg okolinskog uticaja i ozbiljnijih smetnji (autistični spektar, specifične smetnje učenja) potreban je psihijatrijski pregled. Učenje socijalnih veština moguće je kada se tačno sagleda sa kakvim se problemom dete suočava i da li se samo sa tim može izboriti. Pozdrav

?
Pitanje #63356. 6. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Predlažem da na ¨Stetoskopu¨ potražite moje tekstove: ¨Ujedanje, Grebanje...¨; ¨Kako izaći na kraj sa detetovom ljutnjom¨; ¨Tajm aut...¨.
Takođe, iz ovog kratkog pisma koje ste napisali, vidim da se radi o naučenom ponašanju (pokušavate da ga ignorišete, on je još gori, pa ga grlite, on se smiri, što je sistem što gore ponašanje to veća bliskost sa mamom), koje može ugroziti i emocionalnu bliskost sa vama i doživljaj sigurnosti u odnosu sa drugima. Dakle, tekstovi i hitna konsultacija sa dečjim psihologom ili psihijatrom sa kojim ćete napraviti strategiju ojačavanja unutrašnje inhibicije nekontrolisanog ponašanja i učvršćivanjem vašeg autoriteta (koji se izgubio) i strategije učenja kontrole adaptivnih obrazaca ponašanja od spolja (kako reagovati kada dete ispolji nedolično i ugrožavajuće ponašanje).
?
Pitanje #62343. 6. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Da bi dete ilao socijalno poželjno ponašanje potrebno ga je tome naučiti. Kako dete nema razvijene unutrašnje inhibitore ponašanja, potrebna je pomoć od spolja. Dakle, ako ne želite da vam se deca ponašaju tako kako se ponašaju, potrebno je da ih tome naučite. To podrazumevanje znanje o tome šta treba činiti kada se takvo ponašanje pojavi (šta ignorisati, a na šta reagovati i kakve su konsekvence za pozitivno a kakve za negativno ponašanje) O tome možete čitati u više tekstova na ovom sajtu u meniju Moje zdravlje-zdravlje dece, kao i u prethodnim odgovorima. Mesečarenje svakako zahteva konsultaciju sa stručnjakom i EEG pregled tokom budnosg stanja i spavanja, kao i savetovanje šta činiti i u tim slučajevima. Srdačno.
?
Pitanje #62123. 6. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, opisane tegobe predstavljaju samo prenaglašene i prolazne simptome fiziološkog procesa. Naravno, protisak farmaceutske industrije čini da se od mnogih fizioloških stanja (u širim granicama) napravi teren za primenu lekova, koji se po definiciji daju kod bioloških poremećaja. Dakle, ako je nešto fiziološka (očekivana i uobičajena) smetnja, onda to nije istovremeno i poremećaj. Naravno, ima protivnika ovakvom mišljenju koji tvrde da se ta granica ne vidi i da je to individualna pojava. Svakako da ometanje opšte funkcionalnosti i remećenje kvaliteta života ne sme biti minimizirano i da je potrebno reagovati da bi se nekome umanjile patnje, ali ja sigurno nisam lekar koji će vam odmah savetovati da uzmete lekove, pre nego što se angažuju uspavane ili zanemarene unutrašnje snage. Savetujem vam da prvo potražite savetodavnu pomoć, pre svega nekog bihejvioralno kognitivnog psihoterapeuta uz čiju pomoć ćete napraviti drugačiju strategiju funkcionisanja bez izbegavanja života. Samo izbegavanje a pogotovo uverenje da ste druga osoba, još više učvršćuje strah od "onih dana".
Srdačan pozdrav
?
Pitanje #608230. 5. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, razlika između autizma i disfazije je i kvalitativna i kvantitativana i po pitanju govora i ponašanja. Klinička slika, lečenje i prognoza su različiti. Međutim, dijagnozu je potrebno da postavi lekar, a ne logoped. Na Institutu za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora radi dr Milijana Selaković čije stručno mišljenje veoma uvažavam, stoga i njene terapijske preporuke. Takođe, pregled deteta se može obaviti na Institutu za mentalno zdravlje u Palmotićevoj, dr Nenad Rudić u Dnevnoj bolnici za decu se posebno bavi decom sa pomenutim razvojnim porermećajima. Na Klinici za neurologiju i psihijatriju za decu i omladinu u dr Subotića 6, roditelji se mogu obratiti prof.dr Aneti Lakić. Srdačno
?
Pitanje #595328. 5. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, iz vašeg pisma naslućujem da živite sami sa decom, a ukoliko nije tako, stičem utisak da ste porodično tako organizovani. Tata se nigde ne pominje. Ponašanje koje ste ukratko opisali ne spada u duševne (psihijatrijske) poremećaje, već se može posmatrati naučenim ponašanjem. Uslovi u kojima se ono uči mogu biti podstaknuti unutrašnjim karakteristikama (postojanje poremećaja pažnje i hiperaktivnosti ("mnogo zna, nema vremena...", ne može da se svrti), a još češće kompleksnim uticajima od spolja. Niste napisali kako kažnjavate neprimereno ponašanje. Kombinaciju grickaja noktiju, besomučno češanje, bunjenje, gunđanje često viđam kod dece koja su izložena čestim zabranama i zahtevima za kontrolom kretanja, koji se nedosledno održavaju, a konsekvensce se sprovode nasumično. Zabrane trebaju biti odmorene, da imaju cilj da dete nečemu nauče a ne da kazne. Ukoliko se i kažnjava, to treba više da bude uskraćivanje koje će motivisati dete da promeni ponašanje, a ne da mu se nanese patnja. Sa druge strane, ukoliko se detetu zabrane i kazne uvedu, u njima treba biti dosledan. Nedosledost čini detetu više štete, od strogogo sprovođenje. Prvo, dete ne nauči šta sme, a šta ne. Drugo, ne uči da postoje granice i da NE postoji. Treće, stvara se kod deteta konflikt lojalnosti prema roditelju koji brani i onom koji dozvoljava. Na kraju, roditelj koji je nedosledan gubi autoritet, koji je neophodan da bi se dete učilo, a ne plašilo i čudno ponašalo. Posebno je osetljivo pitanje pomoći oko mlađeg brata, gde me zabrinjava vaš stav da može da pomogne ko želi, ali da vi ne insistirate. Tu može ležati i razlog promenljivosti emocija u vezi njega, koje inače nisu učvršćene. Detetu treba jasno staviti do znanja šta može i treba da vam pomogne, a koje stvari deca ne rade sa drugom decom (npr. deca ne nose decu, deca ne guraju mališane itd.). Polazak u školu je sigurno period kada se u život deteta uvode nova i čvršća pravila, kao i novi zahtevi. Vaša porodica sa školarcem i malim detetom će biti pred novim iskušenjima koja možete prevazići ulaganjem dodatnog truda ali i traženjem pomoći od drugih članova porodice, familije, komšilukai i stručnih osoba. Samo hrabro
?
Pitanje #587326. 5. 2008.
U pravu ste da se u poslednje vreme KOD NAS govori o ADHD (poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću). Za decu sa ovim poremećajem važi opis da su to ona deca sa kojom ne želite da se druži vaše dete. Poremećaj je u svetu odavno poznat, a kod nas se poslednjih godinu dana značajno češće prepoznaje jer se pojavio lek na našem tržisštu, a sa njim i marketing. Inače, deca su u ranije imala ovaj problem. Hiperkinetski poremećaj je najčešće uočljiv od ranog detinjstva (često roditelji kažu da je dete još u stomaku bilo veoma aktivno, ili da čim je prohodalo da je odmah počelo i da trči). Na žalost, još češće se hiperkinetski poremećaj ne dijagnostikuje pre polaska u školu, što zbog neprepoznavanja poremećaja, što zbog minimiziranja i nalaženja različitih opravdanja za neobuzdano, impulsivno, nepromišljeno i dezorganizovano ponašanje deteta. Ukoliko se hiperkinetski poremećaj ne leči ili detetu ne pomogne, školovanje postaje noćna mora i za dete i za roditelje. Dete procenjeno kao prosečno ili nadprosečno inteligentno ima loš uspeh, beži sa časova, prekida školovanje, postaje neraspoloženo, utučeno i često sklono zloupotrebi psihoaktivnih suptanci i izazivanju nezgoda u socijalnim interakcijama, pre svega zbog nepažnje, a ne zbog namere da drugima napakosti. Dakle, poremećaj ima početak u ranom detinjstvu i tokom razvoja menja svoje lice, pri čemu tokom detinjstva pored impulsivnosti kod dečaka dominira velika pokretljivost, a kod devojčica pričljivost, dok u adolescenciji u oba pola dominira poremećaj pažnje i često poremećaj raspoloženja. Svakako, za detaljniji opis kliničke slike, toka, prognoze i terapije moćete čitati i na sajtu STETOSKOP, ali i na drugim specijalizovanim web stranicama. Srdačno
?
Pitanje #582124. 5. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani Perišići, žiganja u preponama kod šezdesetogodišnjaka izuzetno retko spadaju domen psihijatrije, pogotovo dečje, pa predlažem da pitanje ponovite adekvatnom specijalisti, osim ukoliko ne insistirate na mom odgovoru. Srdačno
?
Pitanje #545914. 5. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Beba u prvom mesecu života majku prepoznaje po mirisu, sluhom, a tek od drugog meseca majku prepoznaje po liku.  Smatra se da od četvrtog meseca dete može razviti mentalnu predstavu da ono i majka nisu jedno tako da se stvara i strah nepoznatih osoba i odvajanja od majke. Istovremeno dete razvija sigurnost prema osobama koji su u prostornoj, fizičkoj i simboličkoj vezi sa majkom, koja i sama sigurna i prati potrebe deteta. Razvoj bebe je veoma dinamičan i prva godina predstavlja najburni period u razvoju mozga. Šta će se sve događati u narednih šest meseci, najbolje je da saznate preko specifične popularne literature koju možete nabaviti u knjižarama.
Srdačan pozdrav

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460