Stetoskop
Stetoskop
Pitajte doktoraDečija i adolescentna psihijatrija

Dečija i adolescentna psihijatrija – pitajte doktora

Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 531 pitanja iz oblasti Dečija i adolescentna psihijatrija.

Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Svi odgovori (531)

?
Pitanje #1466710. 11. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
neka novija istraživanja sprovedena u Srbiji govore da čak 25% deca do uzrasta od 5 godina ima povremeno "noćno mokrenje" bez jasno uočenog i kontinuiranog dužeg "suvog" perioda. Ipak prema nekim svetskim standardima, očekivano usvajanje kontrole sfinktera većine dece se vezuje za uzrast od 2,5 godine. Tako veliki raspon od čak 2,5 godine je predmet diskusije o normalnosti ili povodu za odlazak u savetovalište i raspitivanje o eventualnim merama prevencije. U svakom slučaju dve situacije su meni kao kliničaru veoma važne. Prva, ukoliko nije bilo "suvog" perioda, a kod deteta nije uspostavljena kontrola mokrenja, treba proveriti sa pedijatrima da li je sve u redu sa mokraćnim traktom. Drugo, ukoliko je bilo kontinuiranog "suvog" perioda, a onda se "noćno mokrenje" vratilo, onda treba sagledati da li u životu deteta postoje neke okolnosti koje bi mogle dovesti do nazadovanja već uspostavljenih funkcija. Ono što možete da preduzmete je da uklonite razloge (delovanje na uzrok), ili da delujete na samo ponašanje (reakciju) bihejvioralnim treningom, koji je jednostavan ali veoma specifičan i potrebno je da se o tome posavetujete sa edukovanim stručnjakom, psihologom ili psihijatrom bihejvioralne orijentacije. Pre svega, omogućite joj da spava sama (iako niste napisali da se to dešava, najčešće se radi o pravilu).
Srdačno
?
Pitanje #145067. 11. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Naravno da tuga, neraspoloženje, osećanje praznine, bespomoćnosti ne znače automatski i stanje depresije. Ta osećanja su najčešće jasno povezana sa nekim uzrokom i obično se ne nastavljaju i kada se otklone uzroci koji su mogli da dovedu do njih. Ukoliko neraspoloženje traje i nakon toga, odnosno povod za loše emocionalno stanje nije srazmerno povodu ili čak ne postoji neki vidljiv povod, onda se može posumnjati na stanje depresivnosti, ali ne i dijagnostikovati dok se to to ne učini valjanim pregledom lekara.
?
Pitanje #144166. 11. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Postoji specifičan problem u usvajanju veštine baratanja matematičkim pojmovima i naziva se diskalkulija. Ona je obično povezana sa problemom usvajanja čitanja štpo se naziva disleksija. Vi ste oba problema naveli, pa pre nego što se posvetimo motivisanju (a sa decom to nije teško), prvo treba sagledati mogu li da učine ono za šta želimo da ih motivišemo, ili im treba pomoći da na drugačiji način ovladaju veštinama koje ne mogu da usvoje na uobičajen način, što ne znači da ne mogu uopšte, već je to potrebno učiniti drugačije. Za to vam sve treba viđenje sa dečijim psihologom ili psihijatrom (ili čak školskim pedagogom) koji će napraviti procenu.
?
Pitanje #143986. 11. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, ukoliko ćete posetiti dečjeg psihijatra, verujem da ćete se složiti da je logično da otvorite i temu strahova starijeg sina i pojasnite kako funkcionišu porodični principi pružanja sigurnosti i davanja "kaznenih mera", jer delom u u dobrom balansiranju tim principima može doći i do promene u ponašanju i dečaka i devojčice. Srdačno
?
Pitanje #143204. 11. 2008.

Poštovan, imam sedmogodišnjeg sina, kao i bebu od 6 meseci. Živim u

Poštovan,
imam sedmogodišnjeg sina, kao i bebu od 6 meseci. Živim u veoma srećnom i uspešnom braku, ali u veoma maloj i udaljenoj seoskoj sredini. Prema starijem sinu suprug i ja smo gradili drugarski odnos, pun razumevanja, ljubavi i poštovanja. Nije imao prilike da se svakodnevno druži sa vršnjacima, pa sam mu ja, obzirom m da nisam radila, bila i mama i najbolji drug. Veoma je inteligentan, sa pet godina je već znao da piše i čita, da radi na računaru, veoma pažljivo je pratio kvizove (sve to isključivo svojom voljom). Početkom ove godine imao je lakšu hirušku intervenciju u totalnoj anesteziji, posle čega je počeo panično da se boji lekara i svega vezanog za njih. Imam utisak da je izgubio poverenje u mene i počeo da me kinji. Počinje neposlušnost, korišćenje ružnih reči, strahovi od svega i svačega. Kada je dobio mlađeg brata situacija pogoršala. Prema njemu je dobar, ali nas prosto provocira, naziva nas pogrdnim imenima, psuje nas, viče, pravi neprijatne scene. Tačno zna čime će izazvati problem i to namerno radi. Pošao je u školu (kombinovano odeljenje-4razreda) ali mu teško pada da radi domaće zadatke, odlaže ih do odlaska na spavanje i ako ih ne uradi sutradan neće u školu. Strašno je što ne prihvata savete, pa čak ni narebe. Često ni kazne nemaju efekta. Očajni smo, imamo osećaj da nam izmiče iz ruku a ne nalazimo načina da ga zadržimo. Neophodna nam je stručna pomoć, te Vas molim za savet i preporuku kod koga bi smo i gde, u Nišu, mogli da se obratimo.
Unapred hvala!
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Obzirom da ne tražite komentar, a on bi se odnosio na novu fazu u životu vaše porodice u kojoj stare porodične navike treba zameniti novim, a tražite preporuku kome se obratiti za stručnu pomoć, savetujem da inicijalno odete do školskog psihologa i posavetujete se kako mu pomoći da stvori nove navike vezane za školske obaveze, ali i kako napraviti novi balans u raspoređivanju roditeljskog vremena i pokazivanja emocija prema dečaku (pozitivnih ali i njihovog uskraćivanja). Ukoliko je potrebno proširiti mrežu stručnih lica, preporučujem da se javite na Kliniku za zaštitu mentalnog zdravlja i potražite nekog od lekara iz dečje službe (dr Milosavljević, dr Milojković, dr Krasić, dr Kostić ili kod mene posle 15.og novembra).
?
Pitanje #142594. 11. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Čupanje obrva, trepavica, kidanje kose se stručno zove trihotilomanija. Naizgled, takvo ponašanje nema jasnu racionalnu motivaciju niti objašnjenje (zato nema mnogo smisla pitati dete zašto to radi, ali roditelji to uporno čine iz nemoći), ponavlja se, šteti izgledu deteta i najčešće se teško kontroliše. Međutim, mnogo važnije od same dijagnoze je da se sagleda šta se događa pre nego što to počne da čini (usamljenost, malo pažnje, dosada, naoppetost), kako to čini (impulsivno ili strpljivo temeljno u prisustvu drugih ili sama), kako reagujete u periodu kada to čini i šta utiče na to da se taj period završi. Nešto ste i sami prepoznali. Ukoliko nemate ideju na osnovu te analize šta treba učiniti, savetujem da se javite dečjem psihijatru, prvenstveno bihejvioralne terapijske orijentacije i posavetujete se o tretmanu.
Srdačno
?
Pitanje #1404031. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Korišđenje cucle, ako sto to nazivali lažom je štetno u periodu nakon uspostvaljanja normalne ishrane i razvijanja govora i rasta zuba jer može uticati na nepravilan nrazvoj svih pomenutih funkcija i sposobnosti. Kidanje noktitića i zanoktica može postati ružna navika i ritual. Potrebno je da se konsultuje sa pedijatrom koje vitaminske preparate i suplemente treba da koristitw da koža ne bi bila suva sa ispucalim zanokticama, da mažete prstiće kremom, a da joj ponudite neku lutku sa finom teksturom kao zamenu za cuclu, kao sigurnosni predmet, uz blago fizičko sputavanje kada pokuša da kida noktiće. Ne ubeđujte dete da to ne radi jer time postižete upravo suprotan efekat, već joj blago sklonite ruke, a pričajte o nečem drugom što će joj skrenuti pažnju, a pohvalite je na kraju što je uspela da izbaci ružnui naviku. Srdačno
?
Pitanje #1399931. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
U istraživanju koje sam sproveo na 1100 adolescenata oba pola, rezultati su pokazali da oko 25% dečka počinje sa masturbacijom između 12te i 13te godine. Adolescenti će imati mnogo pitanja dok ne utvrde da im se roditelji srame, postavljaju tabu teme ili im daju nelogične i netačne odgovore. Tada su skloni da komunikaciju o osetljivim temama preusmere na vršnjake i druge osobe od poverenja. Za adolescente je logično da pitaju, a za odrase da imaju odgovor koji se tiče osnovnih znanja o izgledu i funkciji delova tela. Tako vi kao odrasla muška osoba ukoliko niste do sada primetili da određene asimetrije postoje i na licu a kamoli na drugim delovima tela, predlažem da to ispitate odmah ispred ogledala. Najuobičajenija pojava je da postoji asimetrija u izgledu mošnica, odnosno da se ne nalaze u istoj ravni. Dužina, veličina i obim penisa je izuzetno varijabilan kao i uostalom izgled, visina i obim ljudi. Samo deformacije i anomalije koje izazivaju poremećaj funkcije mokrenja i kopulacije zahtevaju stručnu konsultaciju, a u vašem slučaju samo dobru informisanost. Srdačno,
?
Pitanje #1371027. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Naveli ste da su 2 od 3 domena socijalnog funkcionisanja vašeg sina narušena, u porodičnom okruženju, u školskom okruženju, ali niste naveli kako funkcioniše u vršnjačkoj grupi, odnosno sa svojim društvom, osim da se aktivno bavi sportom, Da se ne bi na prečac donosila procena o globalnm padu funkcionalnosti, poremećaju pažnje ili pojavi nekog psihopatološkog stanja, potrebno je sagledati sve segmente ličnog i socijalnog funkcionisanja (uključujući i porodično u kome drugi brat postaje "beli vitez" koji ispunjava očekivanja roditelja). Pre nego potražite pomoć profesionalaca, raspitajte se sa kim se druži, pozovite tu decu da svrate da bi ste ih i sami upoznali, saznajte da li neko iz društva ima neko rizično ponašanje (upotreba psihoaktivnih supstanci, delikvencija i sl.), porazgovarajte otvoreno o postojanju nekog emocionalnog problema, ali i ne oklevati sa javljanjem dečjem psihijatru ukoliko se ponašanje pogorša i održava bez nekog objašnjivog razloga . Srdačno
?
Pitanje #1368327. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
postoji više razloga koji mogu dovesti do ovakvog problema u ovom uzrastu i prvenstvo u sagledavanju imaju telesne smetnje i bolesti. Obzirom da je sezona virusnih infekcija, potrebno je isključiti upalu srednjeg uva. Drugi problem mogu biti infantilne kolike koje se javljaju do trećeg meseca, ali se mogu i produžiti, a treći problem može biti i rast zuba koji se obično javlja između četvrtog i šestog meseca, ali su moguće i individualne razlike. Zbog svega savetujm da prvo potražite konsultaciju sa njegovim pedijatrom, a tek nakon toga da razmišljamo o emocionalnim problemima ranog razvoja.
Srdačno
?
Pitanje #1346023. 10. 2008.

Za početak moram da kažem da je u životu najteže biti dobar

Za početak moram da kažem da je u životu najteže biti dobar roditelj i pravilno odgojiti jedno dete. Moja ćerka puni 8 godina, za dva meseca, i zaista nikada sa njom nisam imala nekakvih naročitih problema, ni dok je bila beba a ni tokom njenog odrastanja (mada mi se ponekad čini da sve radim pogrešno, u tom nekom svom trudu da sve uradim kako treba). Dosta pričamo, imamo prijateljski odnos, mada ponekad moram da "balansiram" jer često taj odnos postaje više prijateljski a manje odnos mama - ćerka. Razvedena sam od njene 2,5 godine, i od tada živimo same. Sa ocem komunicira minimalno, jednom mesečno i to obično par sati. Nikada je nisam sprečavala u tome, ali on baš i nije zainteresiran naročito za druženje sa njom tako da to onda nisam ni forsirala. Sara je sada drugi razred, do sada je bilo dosta promena u njenom ponašanju od početka škole do danas. Sve to nekako smatram normalnim, ona je zaista divna devojčica, dosta samostalna, odgovorna, dobar učenik (mada ne insistiram na tome), dosta toga razume kada razgovaramo.
Pre jedno mesec dana, primetila sam da se zatvara u kupatilo, noseći jastuk sa sobom i insistira kada ulazim da kucam. Pokušala sam da razgovaram sa njom ali mi nije dala pravi odgovor, šta zapravo radi u kupatilu. Šta više slagala me je. Inače, laganje je jedino na čemu "insistiram" da ne radi. Večeras mi se poverila da se ona zapravo "seksa" sa jastukom. Nisam znala kako da reagujem pa smo nastavile sa pričom, ispitivala sam je kako je došla na tu ideju, zašto mi nije još ranije rekla o tome, (odgovorila je da je bilo sramota), zašto me nije pitala nešto vezano za to, mada smo o seksu pričale, na njeno insistiranje, koliko je to sa njom u toj dobi moguće. Rekla je da to rade i neke njene drugarice. Ne znam šta treba da uradim, verujte mi.
Da li je to normalno ili ne? Kako da se postavim. Rekla sam joj da ćemo sutra još o tome da razgovaramo. Ne želim da dramim i da veliku pažnju tome poklanjam ali ne želim ni da to ostavim po strani ako je problem i ako ga treba rešiti.
Molim Vas za pomoć i veliko hvala!
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani za početak bih da dodam da je velika odgovornost biti roditelj, a pogotovo samohrani, pa otuda i moguće postojanje zamora i doživljaj teškoće. Po pitanu \"seksanja\", postupili ste, Što bi se reklo \"terapeutski\", postovljajuĐi pitanja sa pozicije zainteresovanog slušaoca, bez osuđivanja, ostvaljajuĐi otvorenu priču. Da bi ste dobili više podataka, potrebno je da nastavite sa razgovorom kroz otvorena pitanj (to su pitanja koja otvaraju razgovor, naspurot zatvoerenim pitanjima koja zahtevauz odgovore da ii ne). Dakle, pitajte je: \"šta to znači (seksanje)? kako je to naučila? kada? itd. da bi ste prvenstveno dobili informacije na koji način je takvo ponašanje pokrenuto i da li je dete izloženo nekom vidu seksualnog zlostavljanja (strarije osobo ili starije školske dece) ili primanju takvih informacij i nagovaranju na takvu aktivnost ili je to prolazno oponašanje ponašanja nekog drugog deteta koje jeste izloženo nekom vidu sekualnog manipulisanja, pa je dobro i znati koje su to devojčice koje to rade. i u kkontaktu sa roditeljima te dece napraviti strategiju. Ukoliko je isključeno zlostavljanje, sve ostalo je tema razgovora sa dostunim dečljim psihologom i psihijatrom ukoliko se takvo ponapanje nastavi kroz vreme i nakon vašeg objašnjenja da ro deca ne rade, niti da je to lepo ponašanje.
?
Pitanje #1342323. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
čestitam vama na odgovornosti koju pokazujete i interesovanju da pomognete sinu. Privilegija da imate dostupnu razvijenu službu dečje psihijatrije i defektologije kakava je u Beogradu je i šansa da dilemu koju imamo razrešimo? Lenjost ili specifičan probrem (disleksija), koji se karakteriše upravo opisom ponašanja vašeg sina, u blago izraženoj formi, pokazaće pregled koji je inače veoma jednostavan. Predlažem i da o disleksiji pročitate i na sajtu http://www.hud.hr/w-tekstovi/w-sto-je-disleksija.html.
Srdačno
?
Pitanje #1337922. 10. 2008.

Poštovani, čitala sam na Vašem sajtu tekst o Trihotilomaniji i u njemu

Poštovani,
čitala sam na Vašem sajtu tekst o Trihotilomaniji i u njemu prepoznala svog rođaka. Dečak ima 11 godina i s polaskom u školu (od 9-10godine) primetili smo da čupa trepavice. Reč je inače o prilično maljavom dečaku, te smo i uzrok ovog ponašanja tražili i delimično našli u zadirkivanju druge dece. Najpre je makazama odsekao trepavice (ima izuzetno guste i lepe trepavice, ili bolje reci imao je), a zatim je nastavio sa cupanjem. Nedavno smo primetili i da sa podlaktica secka dlacice, jer, kako nam je rekla njegova sestra, deca ga u školi zadirkuju da je dlakav. U razgovoru smo delimično uspeli da od njega saznamo da je uzrok ovog ponašanja, kada se posvađa sa mamom ili tatom ili pak pominje zadirkivanje dece. Pokušali smo razgovorom da mu kažemo da ignoriše takve stvari, da je on lep dečak, da su možda druga deca ljubomorna na njegove trepavice, da ne treba da se nervira, da ne postoji razlog zbog koga bi to radio, čak smo pokušali i sa obećanjem da je ovo poslednji put i ako prekrši obećanje da nećemo ići da gledamo njegova takmičenja, da neće moći da spava kod drugova, itd. Nažalost, čupanje se nakon poslednjeg dogovora ponovilo i sada više ne znamo šta da radimo. Na pomen razgovora sa psihologom, nažalost, porodica se sablažnjava. Inače, odrasta u harmoničnoj porodici, okružen ljubavlju roditelja, babe i dede, sestre, veselo je dete, dobar đak i bavi se sportom. Možda je za nijansu povučeniji, teže se uklapa u društvo, ali s druge strane ima veliki krug drugara i deca se lepo druže i igraju.
Šta savetujete?
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, da li još neko osim vas primećuje da detetu treba stručna pomoć? Detetu se može pomoći na nekoliko načina, u zavisnoti da li znamo šta pokreće na takvo ponašanje ili jednostavnim reagovanjem isključivo na ponašanje koije se tiče čupanja. Ali ako neko ne želi niti očekuje pomoć za svoje dete, pitam se kakva su vaša očekivanja od našeg dopisivanja, ukoliko vi nemate moć da utičete u pravcu promene sablažnjavanja? Ako želite savet, predlažem da krenete odatle. Srdačno
?
Pitanje #1329021. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Nema potreba da odlazite nigde privatno. Možete se javiti dr Olgi Milojković na Klinici za zaštitu mentalnog zdravlja, dr Jadranki Vukičevic na Dečjoj internoj klinici (odeljenje za dečju neuropsihijatriju) ili direktno pedagogu Tanji Ljubenović na istoj klinici i odeljenju.
Srdačno
?
Pitanje #1328721. 10. 2008.

Poštovani doktore, Nemam više nemam strpljenja i energije, kao ni načina, ideje

Poštovani doktore,
Nemam više nemam strpljenja i energije, kao ni načina, ideje ili čega god, da svog sina od 11 god. motivišem, zainteresujem ili čak i nateram da uči. Tako je od prvog razreda, pa ne mogu da krivim godine u kojima je. Čita katastrofalno (kad mora), u pisanju ima i dalje ogroman broj grešaka, dekoncentrisan, nezainteresovan. Sa druge strane, usmeno komunicira veoma elokventno i to kako sa decom tako i sa odraslima, intelektualcima, komšijama, sveštenicima i .sl. i pritom ga svi hvale kako je pametan i vaspitan. Trenira vaterpolo godinu dana i ima dopunske časove iz jezika. Ima znatan višak kilograma, iako je veoma aktivan. Osetljiv je, kad ga zamolim za neku pomoć u kući sve hoće, pažljiv je ali bi sve vreme koristio samo za igru. Čak ne sedi ni na kompjuteru, ali zato mu je TV uvek upaljen. Sa suprugom i sa mnom ima prilično liberalan odnos, a to sve u našoj želji za zdravom komunikacijom i obostranim poverenjem. Često se zajedno igramo, kako van kuće, tako i u kući i onda je sve OK. Za školu radim sa njim, trudim se da mu objasnim sve što mu nije jasno i jednom rečju dajem sve od sebe. Probala sam da ga pustim samog da uči - ne pada mu na pamet, nisu pomogle ni kazne, ni nagrade, ni obećanja, ni razgovori kako lepi, tako ni ljuti...
Sve me to deprimira, osećam se loše, bespomoćno i ne znam više kako da pomognem ni sebi, ni njemu. Ne bežim ni od razgovora sa stručnim licem, samo nas nemojte upućivati na školske pedagoge ili psihologe, jer ću onda morati da Vam pišem još duže...
Hvala
P.S. U Beogradu smo
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
postoje stanja gde bihejvioralne metode učenja nekog ponašanja ne funkcionišu. To su situacije kada postoji biološki problem. To onda bude nemoguća misija, kao kad spremate atletičara za trku ma 100m sa slomljenom nogom. Niste mi napisali kakav uspeh postiže u trci za školskim uspehom, niti u učenju engleskog, ali pošto pretpostavljam da mladić ima specifičan problem usvajanja veštine čitanja (disleksija) i pisanja (rekao bih disortografija a ne disgrafija), verujem da ne postiže svoj maksimum ni približno. Dakle, pošto ste u Beogradu, možete se javiti dr Oliveri Aleksić-Hil (dečjem psihijatru) ili nekom drugom dečjem psihijatru, a pogotovo potražite gdju Violu Povše Ivkić (defektologu) u Institutu za mentalno zdravlje u Palmotićevoj u dispanzeru za decu i omladinu. Dakle treba prvo razmotriti dilemu postojanja disleksije i pomoći dečaku da na alternativan našin pristupi čitanju i pisanju, a tek onda sagledavati bihejvioralne metode. Što se tiče viška kilograma oni su dobijeni verovatno naučenim ponašanjem, odnosno izbegavanjem učenja uz obrokovanje pored TV-a. Tu bihejvior terapija nema premca.
Srdačno
?
Pitanje #1322921. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Mnogo je razloga zbog kojih ti se može dešavati izmena spavanja i pažnje, a ne mora biti ni jedan. Spavanje koje ne okrepljuje i ne poboljšava pažnju može biti znak zamora ili neraspoloženja. Ukoliko te novonastalo stanje ometa u dnevnom funkcionisanju, obrati se svom školskom psihologu i lekaru, da bi bolje procenili o čemu se radi kada budi imali i više informacija.
?
Pitanje #1320920. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
predlažem tri stvari. Prvo, raspitajte se dobro da li su se takvi napadi događali u vrtiću. Ako nisu njoj, pitajte da li se događaju drugoj deci. Drugo, počnite da vodite dnevnik o okolnostima kada se napad dogodio) tzv. ABC pristup) A. šta je predhodilo B. kako se ponaša C. kako ste reagovali (svako ponaosob) i na kraju kako se smirila. Treća stvar, snimite video kamerom dok joj se dešava napad kao i reakciju roditelja koji pokušava da je smiri. Toliko za jednu kratku a korisnu analizu ponašanja. Tek ond bih se upuštao u konkretne predloge o pristupu devojčici od 19 meseci. S
rdačno
?
Pitanje #1316520. 10. 2008.

Moj dečak ima 14 meseci. Divno je dete, veselo, druželjubivo i poprilično

Moj dečak ima 14 meseci. Divno je dete, veselo, druželjubivo i poprilično samostalno i nezavisno za svoj uzrast. Pre mesec dana je krenuo u jaslice, gde se jako lepo adaptirao, što procenjujemo na osnovu toga što se raduje kad stignemo tamo i na osnovu toga što deluje zadovoljno i srećno svaki put kad gvirnemo sa strane kad dođemo po njega.
E sad...problem koji imamo i za koji smo sami krivi, ali sada ne znamo kako da ga rešimo ima veze sa njegovim uspavljivanjem i noćnim spavanjem. Naime, još uvek nismo prestali sa sisanjem, zato što je krenuo u jaslice, pa kao dok se ne adaptira u potpunosti, intenzivno mu rastu zubići, pa se desi da ne može ništa da jede u toku dana, ali može da sisa...No, to je uzrokovalo da 1. ne može da se uspava sam bez sisanja 2. da se više puta u toku noći budi i da ne može sam da se uspava, pa traži da sisa...3. traži da sisa sve češće i duže u toku noći, što postaje poprilično iscrpljujuce za mene. Pokušaj uvođenja drugog mleka kao alternative je prve nedelje bio vrlo uspešan, da bi u poslednje vreme to postala nemoguća misija. Kako vidi flasicu sa belom tekućinom odbija je i pruža se ka meni kao zanimljivijem izvoru tekućine. Situacija koja je nas uznemirila se javila pre neko veče kada je imao nešto što bi se moglo nazvati histeričnim napadom koji je trajao oko sat vremena. Do ispada je došlo kada je po njegovom buđenju u toku noći došao suprug da ga umiri. To se obično završi tako što ga neko podigne iz kreveca na par minuta malo pomazi i on se smiri, s tim što to najčešće radim ja, a nekad mu čak dam ponovo da sisa. No, te večeri sam ostavila tatu malo duže s njim gde se malac očigledno jako iznervirao i počeo vrlo burno da reaguje bacakanjem na sve strane. Niti hoće kod mene, tačnije kad ga ja uzmem vrišti još jače i pruža ruke ka mužu, kad ga on uzme vrišti i gura ga od sebe...kad ga spustimo na krevet skače sa njega i baca se po podu....Sve dok ga nekako nismo smirili da bih mu dala da sisa gde je zaspao snom pravednika. No tokom noći se budi više puta i više puta traži da sisa sve dok u nekom trenutku rano izjutra ja odbijem posle sat vremena sisanja da mu dam ponovo nakon 5 minuta. Akcija vrištanja od te večeri se ponavlja... Probali smo sve i uzimanje u zagrljaj i tiho pričanje i ljuljanje i da ga pustimo, ali to je trajalo SAT vremena kad je već postalo nepodnošljivo. Uspeo je da se smiri na trenutak kada smo mu otpevali omiljenu pesmicu i da se smeši...da bi se odmah potom setio svoje muke i nastavio sa vrištanjem. Na pokušaj da mu damo da sisa bi se smirio na kratko, ali očigleno pošto mu potrebe nisu ispunjene (jer mleka više nema ili ne ide dovoljno brzo) bi ponovo počeo da vrišti. Nije hteo ni vodu, a flasicu sa belom tekućinom neću ni da spominjem. Smirio se kad je dobio keks u ruke koji nije ni zagrizao, ali se tad opustio i zaspao. Naravno kad se probudio kao da ništa nije bilo, veseo srećan, oran, spreman za igru i saradnju.
Kako rešavati te burne situacije? Čitam da treba ignorisati takvo ponašanje, ali KAKO? Zar nije mali da bih ga ignorisala...i kako ignorisati dete koje se u pola noći baca po podu... Inače nije da nema dovoljno pažnje, tačnije kao što se pojedinačno igramo sa njim odvajamo vreme kada se svi zajedno igramo na podu ili jurimo u parku ili mazimo pred spavanje, a nije i da nema vreme za sebe kada će sam da istražuje i ispituje i igra se.... Otkud napadi besa... I kako ih rešiti?
Puno pozdrava i znam da nemate gotov recept, ali nadam se da imate dobar savet i predlog kako bi ovo mogli da rešimo.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Dobro ste napisali: \"još uvek nismo prestali sa sisanjem\", mada pretpostavljam da ste želeli da napišete da on nije prestao sa sisanjem. Ali kako da prestane ako mu vi pomažete da nastavi? Vaša konstatacija ukazuje na vaše učešće, odnosno učešće vaših uverenja da će mu dojenje pomoći da održi imunitet i zdravlje i ublaži moguće patnje adaptacije. Jedna majka mi je rekla u očajuČ \"Ja vidim da ga fizički štitim, ali ga emocionalno urnišem\". Bila je u zabludi i po jednom i po drugom pitanju. Mleko sa 14 meseci nema ni ribližno potrebnu hranljivu ni yaštitnu vrednost. Već sa 4 meseci bebe su spremne da griz, a sa 6 uveliko žvaću i to su jasni signali kada mleko treba da postane sekundarno, a druga vrsta hrane primarna. Odvikavanje od dojke podrazumeva jasnu, a ne zbunjujuću poruku detetu. Očekivana reakcija deteta nije reakcija prihvatanja već protesta, ali učenje svega novog podrazumeva neko odricanje od starih navika i ta lekcija se nauči nakon dve noći. Od vas se očekuje odgovornost za odluke koje donosite i dolslednost u sprovođenju. Glad i rast zuba moaju biti sagledani. Za zubiće postoji rastvor sa anestetikom, a glad se reguliše adekvatnim obrocima tokom dana i pre spavanja. Napade besa (ili akutne anksioznosti i uznemirenosti) možete prevazići uvođenjem \"sigurnosnog ćebenceta\" ili meke lutke, jastueta sa posebnom teksturom koja će biti uz njeg pri uspavljivanju i prilikom uznemirenja. Ne morate mu davati hranu automatski! Noću ni vi ne jedete. O tehničkim detaljima postupanja tokom noći možete više da pročitate u mom tekstu \"Noćni podoji, neispavana majka\" (ili tako nešto slično), na ovom sajtu u odeljku Zdravlje dece.
?
Pitanje #1314519. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana gdjo Marija,
u lečenju ADHD, u Klinici u kojoj radim primenjujemo integrativni petomodelni terapijski pristup, koji podrazumeva 1. edukaciju roditelja (o ADHD, principima menjanja ponašanja deteta, značaju ishrane i alergija na ponašanje dece), 2. individualnu bihejvioralno-kognitivnu terapiju deteta, 3. upotrebu medikamenata (ukoliko je neophodno, u kraćem adaptivnom periodu), 4. porodičnu psihoterapiju i savetovanje, 5. socio i okupacionu terapiju (sa akcentom na uključivanje dečaka u strukturisane sportske aktivnosti i pomoć u savladavanju specifičnih školskih veština kroz pedagoško vođenje i praćenje), i na kraju u procesu smo uvođenja neurofidbek (neurofeedback) stimulacije, uz defektološku reedukaciju psihomotorike ukoliko je to potrebno (a često jeste). Smatram da je to sveobuhvatan i efikasan pristup i kod najotpornijih oblika ADHD. U slučaju vašeg sina, koji je sagledan i dijagnostikovan kao lakši oblik ADHD, verujem da terapija može brzo dati neke očekivane efekte, ali obzirom na postojanje i drugih smetnji (noćno mokrenje), smatram da je gore navedeni integrativni pristup neizostavan. Svakako, sa 12,5 godina, veoma je važno sagledati prvenstveno elemente pažnje i emotivnog zadovoljstva mnogo pre nego motornu aktivnost koja će sama po sebi izgubiti primat sa godinama, gde hiperaktivnost često zamene naleti nezadovoljstva i lošeg raspoloženja, kao i porodičnu situaciju u kojoj problem opstaje. Teško je odogovoriti na pitanje da li ste zakasnili ili ne i u čemu, jer ste tražili pomoć stručnjaka. U lečenju hiperaktivne dece još od 30-tih godina je poznata efikasnost amfetamina, ali na žalost, kod nas je teko od skora prihvaćen lek, takođe iz grupe stimilansa, metilfenidat. On je samo jedan od predstavnika prve linije lekova, pored amfetamina, atomoksetina, klonidina i guanfacina (kojih ne možete naći kod nas). Lekovi su efikasni ukoliko dete na njih reaguje smanjivanjem nepoženih simptoma pri odogovarajućoj dozi, a u protivnom nisu (otud i drugi, po meni značajniji terapijski pristupi). Takođe, efekti lekova su često onoliko dugi koliko dugo se i primenjuju, odnosno nisu dovoljno efikasni \"na duže staze\". Oni koji su skloni propisivanju lekova preporučuju da je dobitna kombinacija (lekovima) ona koja podrazumeva jedan od gore navedenih lekova sa nikotinskim kožnim flasterom.
Srdačno,
MS

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460