Pitajte doktoraBračno i porodično savetovalište
Bračno i porodično savetovalište – pitajte doktora
Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 287 pitanja iz oblasti Bračno i porodično savetovalište.
Da zakažete pregled pozovite 063 687 460
Lekari iz ove oblasti
Svi odgovori (287)
?
Pitanje #1720012. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, komunikacija ljudi ima najmanje dve komponente, verbalnu i neverbalnu. Obe komponente nose poruke (verbalna nosi sadržaj, a neverbalna očekivanja). Sa druge strane, osim autističnih osoba, ljudi su eksperti u čitanju neverbalnih poruka (mimika, gestova, osmeha, stilova ponašanja, sve do poruka koje se šalju oblačenjem i muzičkim ukusom). Ako se ove dve komponente idu u paru, onda je komunikacija najčešće jasna i raumljiva. Čak je kod ljudi neverbalna komponenta važnija što primećujemo kada odemo u zemlju čiji jezik ne poznajemo, a možemo na osnovu gestova razumeti neka osnovna očekivanja ljudi sa kojima smo u kontaktu. Ali, ukoliko su rasparene, komunikacija postaje nejasna, neodređena, pa čak i paradoksalna, kada jedna poruka poništava drugu. Sa druge strane, uverenja sa kojima ulazimo u komunikaciju diktiraju naše ponašanje. Zbrka može nastati kada naša uverenja i ponašanje koje ih prati jesu upareni, ali kada ne prate realnosti i očekivanja koju diktiraju okolnosti. Tako vi pišete. "Znajući ga, nisam imala šansu da bez čvrstih dokaza sednem i razgovaram s njim, pripisao bi to mojoj ljubomori,.." Postavlja se pitanje da li su u braku neophodni čvrsti dokazi da bi partneri razgovarali, jer se ne radi o suđenju niti dokaznom postupku, već o narušenju bliskosti i poverenja? Zatim pišete "obaveze oko kuće i dece su ionako moje (dobrovoljno sam to prihvatila u vreme kad sam mu želela na taj način dati podršku napornom radu i razvijanju firme),..medjutim ja sam na ivici nervnog sloma...retko daje novac, nerazumevanjem, pokušala sam se i trovati...njemu kaže ne smetam...dete mi propada...došla sam do zaključka da bih mogla da mu oprostim, jer ga volim... kako da to ponovo budem, sama ne mogu za brak i za dogovor treba dvoje". Nadam se da vam je ovako iseckan sadržaj vašeg pisma ilustrativniji i povezaniji sa pričom o komunikaciji, verbalnoj, neverbalnoj i uverenjima. Ja bih vas pitao, koju poruku vaš suprug treba da sledi od svih onih koje mu šaljete? Ako se uhvati za jednu, eto druge, suprotne prvoj. Sa druge strane, vi ste izgleda ljuti što on "ne čita između redova", a pogotovo one najvažnije poruke (pokušaj trovanja, propadanje deteta). Verujem da iz mog odgovora naslućujete moju poruku da ima pomoći i da usklađivanjem vaših emocija, uverenja i postupaka u trenutnoj sitiaciji možete normalizovati komunikaciju. A možete mu pokloniti i neku drugu knjigu npr. "Ljubav u doba kolere". Srdačno
?
Pitanje #1718912. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, verujem da ćete u vašem pismu naći i odgovor na pitanje kako vam se sve ovo događa. Neka uverenja tipa "brak je svetinja...niko ne sme da zauzme moje mesto...onaj ko je preživeo traume je sigurno dobar i vredi mu davati šanse...i odrešene ruke" zaista ometaju ljude da ponekad vide svrhu zajedničkog života i pored činjenice da se zajednički život pretvorio u igru progonioca i progonjenog. Da li će neko proceniti da li ste ludi ili ne što ste ostali sa njim, to sada nije ni bitno, ali verujem da će vas svako ko pročita podržati u nameri da raščistite stvari. Strah šta će stariji sin odlučiti neće doprineti toj odluci. Naprotiv, sina i ne treba uvlačiti u vaše dileme i relacije za koje on nije imao nikakvog uticaja, da se i sam ne bi osećao jednoga dana krivim što je on "zasmetao" da mama donese odluku da bolje živi. Srdačno
?
Pitanje #1712211. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, za biološkog oca mu možete reći kada biološki otac bude spreman da se uključi i pomogne. Pre toga, a pogotovo pre navršenih 5 godina, ne vidim nikakavog razloga govoriti o nekakavom "fantomu" i narušavati odnos sa čovekom koga dete smatra ocem, a koji se možda upravo zbog činjenica što između njega i dečaka, uz vašu pomoć, stoji još jedan "nevidljiv" čovek (biološki otac), čime može biti ometen da se snađe i adekvatno preuzme ulogu oca, što u psihološkom smislu i zaista jeste. Deca na uzrastu od 3,5 god. izuzetno teško podnose emocionalnu nestabilnost i uznemirenost bliskih osoba, jer se vezuju za sigurne osobe, a ne za mesta. Najteže im pada kada se za njih sigurna osoba ponaša nesigurno. Ukoliko dete (svojim detinjim razumom, dakle gledajući prvenstveno u sigurne osobe od kojih zavisi) proceni da je sigurno, sledeći dečiji korak je da istražuje, vraćajući se sigurnoj bazi kada je ugroženo. Dakle, ukoliko ga sada odvedete u vrtić, sumnjam da će prihvatiti da se odvoji od vas jer može biti "nesiguran da ste vi sigurni". Ustvari, on je uznemiren i nesiguran jer ste vi uznemireni, a vi ste uznemireni jer niste sigurni. zbog čega je on još više uznemiren. I tako u krug. Vaš sadašnji suprug možda prepoznaje svoju izopštenost iz tog začaranog kruga i traži da bude uključen. Kod mene ste svakako dobrodošli, ali napominjem da u Beogradu takođe imate dečjih psihijatara i porodičnih terapeuta, Dr Olivera Aleksić-Hil, Dr Saveta Draganić koje rade u Institutu za mentalno zdravlje u Palmotićevoj. Srdačno
?
Pitanje #1711511. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
slažem se sa Vama, dela a ne reči! Ako ne možete više, čemu onda reči bez dela? Učinite nešto drugačije. Možda bi neko čitajući Vaše pismo prvo primetio da Vi ustvari imate 3 sina, dva predškolca i jednog adolescenta. A adolescentima su roditelji kao loše komšije, moraju da ih trpe, a interesantni su im uglavnom kada planiraju davanje džeparca. Shvatam da ne možete više ovako, jer imate drugačija očekivanja od sebe i muža, kao što i dece imaju drugačija očekivanja od oba roditelja, ali su možda nerealna očekivanja da se promeni onaj kome trenutna situacija manje smeta nego Vama, zar ne?
Srdačno
slažem se sa Vama, dela a ne reči! Ako ne možete više, čemu onda reči bez dela? Učinite nešto drugačije. Možda bi neko čitajući Vaše pismo prvo primetio da Vi ustvari imate 3 sina, dva predškolca i jednog adolescenta. A adolescentima su roditelji kao loše komšije, moraju da ih trpe, a interesantni su im uglavnom kada planiraju davanje džeparca. Shvatam da ne možete više ovako, jer imate drugačija očekivanja od sebe i muža, kao što i dece imaju drugačija očekivanja od oba roditelja, ali su možda nerealna očekivanja da se promeni onaj kome trenutna situacija manje smeta nego Vama, zar ne?
Srdačno
?
Pitanje #169809. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
kako god da se zove stanje koje ste opisali ono je teško i iscrpljujuće i ne leči se bromazepamom. Ali, najiskrenije Vam čestitam što ste i pored toga smogli snage da napišete pismo i potražite pomoć i da pored otežanog prisećanja, sažeto i misaono i emocionalno sređeno opišete trenutno stanje. Verujem da u Vama ima snage da se ne zaustavite na ovome, jer imate mnogo razloga da nastavite dalje, a i drugi to očekuju od vas. To što je Vaš sin stalno u svađi sa vama, može biti shvaćeno i kao poziv da se prenete, probudite i verujem da će to prestati čim pokažete prve znake promene. "Muž stalno na putu" koji misli da Vama nije ništa, nije od pomoći, pa je potrebno takvu situaciju promeniti. Pojačanjem simptoma to neće moći, već otvorenim traženjem pomoći bez odlaganja (kada ako ne sada). A ona bi morala da podrazumeva kontakt sa lekarom, u Americi, Srbiji gde god. Sa sestrom, mužem, avionom, brodom nije ni to bitno. Pa zar je bitno da li će se avion srušiti ako razmišljate da se ubijete? Taj strah od letenja je ohrabrujući, jer je signal želje za životom i trebate ga iskoristiti. Vaša deca prepoznaju to i zato žele da vas razbude, pa makar to izgledalo grubo. U pitanju je majka i tada deca ne biraju sredstva. Još danas učinite neto drugačije, a krenite prvo od ćoška koji ćete učiniti sebi nedostupnim premeštanjem nameštaja. Javite u najskorije vreme šta ste još preduzeli.
Srdačno
kako god da se zove stanje koje ste opisali ono je teško i iscrpljujuće i ne leči se bromazepamom. Ali, najiskrenije Vam čestitam što ste i pored toga smogli snage da napišete pismo i potražite pomoć i da pored otežanog prisećanja, sažeto i misaono i emocionalno sređeno opišete trenutno stanje. Verujem da u Vama ima snage da se ne zaustavite na ovome, jer imate mnogo razloga da nastavite dalje, a i drugi to očekuju od vas. To što je Vaš sin stalno u svađi sa vama, može biti shvaćeno i kao poziv da se prenete, probudite i verujem da će to prestati čim pokažete prve znake promene. "Muž stalno na putu" koji misli da Vama nije ništa, nije od pomoći, pa je potrebno takvu situaciju promeniti. Pojačanjem simptoma to neće moći, već otvorenim traženjem pomoći bez odlaganja (kada ako ne sada). A ona bi morala da podrazumeva kontakt sa lekarom, u Americi, Srbiji gde god. Sa sestrom, mužem, avionom, brodom nije ni to bitno. Pa zar je bitno da li će se avion srušiti ako razmišljate da se ubijete? Taj strah od letenja je ohrabrujući, jer je signal želje za životom i trebate ga iskoristiti. Vaša deca prepoznaju to i zato žele da vas razbude, pa makar to izgledalo grubo. U pitanju je majka i tada deca ne biraju sredstva. Još danas učinite neto drugačije, a krenite prvo od ćoška koji ćete učiniti sebi nedostupnim premeštanjem nameštaja. Javite u najskorije vreme šta ste još preduzeli.
Srdačno
?
Pitanje #167797. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Primećujem da ste u odnosu sa Vašim momkom nedosledni. Udovoljavete mu u svakom pogledu osim kada vam kaže da idete dalje iako neznate zašto ne odete. Želite mu pomoći, a imate utisak da mu smetate. I tako Vi ostajete zaljubljeni, zbunjeni i nedosledni u svojim postupcima, a on stalno ljut, osim kada imate seks ili nakon izdiranja. Možda trebate postati dosledni, i da ili prestanete da mu udovoljavate i pomažete njegovoj ljutnji ili da budite dosledni u udovoljavanju i poslušajte baš sve što Vam kaže (ali i ono što neznate zašto ne činite). Onda procenite kakve promene nastaju u Vašem odnosu.
?
Pitanje #167676. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani, hvala na pohvalama. Razmišljao sam o vašem pitanju, ali nisam siguran da mi je baš jasna vaša namera da "konzervirate" tatino sadašnje stanje, koje i sami procenjujete kao loše, a nastalo u lošim životnim uslovima. Samo ukoliko vaš otac ima manje od 160 cm visine, njegova težina se uslovno ne mora posmatrati kao pothranjenost (neuhranjenost), ali bi i tada bila na granici. Što je visina veća to je pothranjenost izraženija. Ukoliko možete da obezbedite adekvatnu negu u njegovoj kući, nije nužno da se seljenje u Dom dogodi u skorašnjoj budućnosti i da se sa povezuje sa vašim pomirenjem, pogotovo što on to negativno doživljava. Ono što jeste nužno, to je da oca odvedete na lekarski pregled kod interniste i gerantopsihijatra da bi se objektivno procenilo njegovo zdravsteveno i mentalno stanje, jer dugovremena usamljenost i restriktivna ishrana mogu biti rizični za pojavu depresivnosti, sa kojom idu i protivljenje, bezvoljnost i gubitak apetita i dr. Srdačan pozdrav
?
Pitanje #166415. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
naravno da ima više rešenja, samo je pitanje koje je za Vas prihvatljivo. Vi ste umesto rešenja upotrebili termin "izlaz", što može (ali ne mnora) da metaforično sugeriše o čemu možda konkretno razmišljate. Ne znam koliko je relevantno da sada komentarišem period porođaja od pre 18 godina, ali verujem da može biti od značaja par činjenica. Prvo, pominjete da ste u braku, a kasnije pišete da niste venčani. Imajući u vidu kulturološki značaj samog čina venčanja, mene bi interesovalo kako vas dvoje, svako za sebe, objašnjavate takav izbor. Drugo, opšte je poznato da žene u periodu pre i nakon porođaja, zbog hormonskih promena, mogu imate i poremećaje raspoloženja, pa je zabluda da je za sve žene to vreme euforije i dobrog raspoloženja i volje, čak se može reći da joj je tada psihološka i fizička pomoć često najpotrebnija, a do seksa je mnogima "kao do lanjskog snega". Takvo stanje može potrajati i godinu dana ili se održavati i više godina na subkliničkom nivou, pa i to treba imati u vidu. Treće, nesporazum je mogao nastati i kod psihologa (verovatno zato što ste samo jednom otišli bez razjašnjavanja), jer ni meni nije jasno kako da se oko "neslaganja u krevetu" sami dogovorite, jer da ste to mogli vi ne biste ni potražili pomoć. Pogotovo mi je nejasan savet da zbog deteta morate da održite brak, jer naš posao nije da drugima govorimo da li treba ili ne treba da održe brak, već da pitamo kako njihove odluke koje donose ili će doneti utiču na njihova osećanja i ponašanje i da li je to ono što žele ili što želi njihov partner. Pogotovo nas interesuju moguće alternative trenutnom razmišljanju i njihove konsekvence. Životna situacija koju opisujete je realnost mnogih ljudi, pa je interesantno razmišljati (pa i pitati) i kako ti ljudi prevazilaze slične probleme svakodnevice i uklapaju ih u privatni život, pogotovo seksualni. Dakle, puno tema za razmišljanje, a prvi "izlaz" je da počnete da razmišljate o njima, sami, sa suprugom, sa terapeutom ili svima njima.
Srdačno
naravno da ima više rešenja, samo je pitanje koje je za Vas prihvatljivo. Vi ste umesto rešenja upotrebili termin "izlaz", što može (ali ne mnora) da metaforično sugeriše o čemu možda konkretno razmišljate. Ne znam koliko je relevantno da sada komentarišem period porođaja od pre 18 godina, ali verujem da može biti od značaja par činjenica. Prvo, pominjete da ste u braku, a kasnije pišete da niste venčani. Imajući u vidu kulturološki značaj samog čina venčanja, mene bi interesovalo kako vas dvoje, svako za sebe, objašnjavate takav izbor. Drugo, opšte je poznato da žene u periodu pre i nakon porođaja, zbog hormonskih promena, mogu imate i poremećaje raspoloženja, pa je zabluda da je za sve žene to vreme euforije i dobrog raspoloženja i volje, čak se može reći da joj je tada psihološka i fizička pomoć često najpotrebnija, a do seksa je mnogima "kao do lanjskog snega". Takvo stanje može potrajati i godinu dana ili se održavati i više godina na subkliničkom nivou, pa i to treba imati u vidu. Treće, nesporazum je mogao nastati i kod psihologa (verovatno zato što ste samo jednom otišli bez razjašnjavanja), jer ni meni nije jasno kako da se oko "neslaganja u krevetu" sami dogovorite, jer da ste to mogli vi ne biste ni potražili pomoć. Pogotovo mi je nejasan savet da zbog deteta morate da održite brak, jer naš posao nije da drugima govorimo da li treba ili ne treba da održe brak, već da pitamo kako njihove odluke koje donose ili će doneti utiču na njihova osećanja i ponašanje i da li je to ono što žele ili što želi njihov partner. Pogotovo nas interesuju moguće alternative trenutnom razmišljanju i njihove konsekvence. Životna situacija koju opisujete je realnost mnogih ljudi, pa je interesantno razmišljati (pa i pitati) i kako ti ljudi prevazilaze slične probleme svakodnevice i uklapaju ih u privatni život, pogotovo seksualni. Dakle, puno tema za razmišljanje, a prvi "izlaz" je da počnete da razmišljate o njima, sami, sa suprugom, sa terapeutom ili svima njima.
Srdačno
?
Pitanje #165574. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
osoba od dvadeset pet godina nikako ne može biti više dete. Biološki vaše je dete, ali psihološki to je mlada odrasla osoba! Imam u vidu da ste pre devet godina došli u Ameriku, što je svakako važan događaj za tadašnju adolescentkinju od 16 godina i da je potrebno dosta vremena da bi se adolesscent privikao na takvu drastičnu životnu promenu i da joj je bilo važno (kao i svakome) da bude prihvaćena u novoj sredini. Sa druge strane, hronološki, poklapa se njeno upoznavanje pomenutog mladića i vaša operacija kancera i može biti da je to bio period kada je bila posebno usamljena i uplašena, pa je to poznanstvo imalo i poseban značaj i vrednost. Sve ovo treba imati u vidu, jer puko odvraćanje "pranjem mozga" ne dolazi u obzir, jer je potrebno ponuditi daleko veću psihološku sigurnost i zadovoljstvo od suočavanja sa činjenicama. Ljudi znaju ono što žele da saznaju. Ono što ih se ne tiče, ne žele da saznaju ili imaju poseban interes da ne znaju, najčešće ignorišu, negiraju ili minimiziraju. Mislim da se tim mehanizmima poslužila i vaša ćerka da ne bi bila ponovo usamljena. Predlažem da u tom cilju potražite porodičnog terapeuta (sistemske orijentacije) a od ćerke (ne deteta) zatražite pomoć, da vam se pridruži u razgovorima.
Srdačno
osoba od dvadeset pet godina nikako ne može biti više dete. Biološki vaše je dete, ali psihološki to je mlada odrasla osoba! Imam u vidu da ste pre devet godina došli u Ameriku, što je svakako važan događaj za tadašnju adolescentkinju od 16 godina i da je potrebno dosta vremena da bi se adolesscent privikao na takvu drastičnu životnu promenu i da joj je bilo važno (kao i svakome) da bude prihvaćena u novoj sredini. Sa druge strane, hronološki, poklapa se njeno upoznavanje pomenutog mladića i vaša operacija kancera i može biti da je to bio period kada je bila posebno usamljena i uplašena, pa je to poznanstvo imalo i poseban značaj i vrednost. Sve ovo treba imati u vidu, jer puko odvraćanje "pranjem mozga" ne dolazi u obzir, jer je potrebno ponuditi daleko veću psihološku sigurnost i zadovoljstvo od suočavanja sa činjenicama. Ljudi znaju ono što žele da saznaju. Ono što ih se ne tiče, ne žele da saznaju ili imaju poseban interes da ne znaju, najčešće ignorišu, negiraju ili minimiziraju. Mislim da se tim mehanizmima poslužila i vaša ćerka da ne bi bila ponovo usamljena. Predlažem da u tom cilju potražite porodičnog terapeuta (sistemske orijentacije) a od ćerke (ne deteta) zatražite pomoć, da vam se pridruži u razgovorima.
Srdačno
?
Pitanje #164182. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
niste napisali koliko Vi imate godina, ali čitajući Vaše pismo verujem da ste Vi oduvek bili "starija" odgovorna sestra, a on "mlađi neodogovorni" brat. Sada mlađi brat ima 37 godina, a sestra je u poziciji da se umesto njega "raspita" šta on treba da uradi sa sopstvenim detetom. U redu, moguće je da je Vama dosadilo da više budete u tako teškoj i nezahvalnoj ulozi pa smatrate da je krajnje vreme da nešto promenite, na čemu će vam verujem čestitati prvenstveno članovi vaše porodice i verujem većina porodičnih terapeuta. Osim što bi mogao da prizna dete i pomogn (pre svega materijalno) samohranoj majci svoga deteta, ne znam šta bih ja mogao drugo da savetujem čoveku od 37 godina koji mi se nije ni obratio za bilo kakvu pomoć. Vama mogu još jednom da čestitam na hrabrosti da nešto promenite u relaciji sa bratom.
Srdačno
niste napisali koliko Vi imate godina, ali čitajući Vaše pismo verujem da ste Vi oduvek bili "starija" odgovorna sestra, a on "mlađi neodogovorni" brat. Sada mlađi brat ima 37 godina, a sestra je u poziciji da se umesto njega "raspita" šta on treba da uradi sa sopstvenim detetom. U redu, moguće je da je Vama dosadilo da više budete u tako teškoj i nezahvalnoj ulozi pa smatrate da je krajnje vreme da nešto promenite, na čemu će vam verujem čestitati prvenstveno članovi vaše porodice i verujem većina porodičnih terapeuta. Osim što bi mogao da prizna dete i pomogn (pre svega materijalno) samohranoj majci svoga deteta, ne znam šta bih ja mogao drugo da savetujem čoveku od 37 godina koji mi se nije ni obratio za bilo kakvu pomoć. Vama mogu još jednom da čestitam na hrabrosti da nešto promenite u relaciji sa bratom.
Srdačno
?
Pitanje #164172. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
hronologija je OK, ali se pitam koliko su Vaše želje i očekivanja realni. Pišete: želim da pomognem sinu "da ne bude toliko bolećiv prema meni i sebi i kako da prihvatim ono što je neminovno, a vezano za moje roditelje". Pokazujete mu kako se dete treba ponašati prema roditeljima, a onda želite da Vaš sin to ne čini prema Vama? Da li mu to ostavlja prostor da razume šta je ispravno? Zatim pišete: "Nikada nisam nikome učinila nažao, a želele bih da sav svet lepo i zdravo živi...To sve mene jako sekira i od onih sam ljudi koji brinu unapred. Znam da to ne valja, ali je jače od mene taj osećaj. Da ne zaboravim celog života se trudim da budem dobra žena, majka, sestra zaova i komšinica."), da bi i sami konstatovali da "izgleda nije sve moguće"- Da li sebi ostavljate prostora da razumete šta činite? Ukoliko uočavate da nešto nije moguće, šta znači to da i dalje pokušavate nešto što nije moguće? Da li je to želja da se nešto promeni ili činite da se sve održi kako jeste (ili bude i gore)? Koji je to razlog zbog koga ne možete postupati drugačije? Drugačije ne podrazumeva ići u drugu krajnost (crno-beli način viđenja sveta, po principu ili treba biti bolećiv ili neosetljiv, ili prihvatam ili ne prihvatam, ili će sav svet živeti lepo i zdravo ili ja ne mogu biti sretna i mirna itd.). Smrt roditelja koje volite ne može biti verovatno nikada emotivno prihvaćena, ali dok su živi ( a jesu i verovatno ne planiraju da umiru, pa bi im verovatno i smetala prevremena žalost) treba im pokazati svoja pozitivna osećanja, a ne strahove. Ako želite da vam sin bude hrabriji i samostalniji, onda nije logično učiti ga svojim bolećivim ("presecajućim") reakcijama kako da bude hrabar. Strašljivi roditelji stvaraju još strašljiviju decu, a hrabri neustrašljivu. I jedna i druga krajnost je nepovoljna za decu. Tuga i strah su tu da nas opominju kako da se menjamo i da nas radost i hrabrost ne zavedu. Dakle, nije "štos" u "ili će biti tako ili onako" već u balansu i kompromisu "i ovako i onako", dakle ne ili-ili, već i i, i ili. Takođe, da li je moguće da BAŠ SAV svet živi lepo i zdravo? Vi možete da krenete i sami da da živite tako i date svetu svoj primer, a svetu možete da prepustite da vas posle toga sledi ili da živi po nekim svojim načelima, jer nekome iz tog sveta može pasti na pamet da poželi i vama da živite lepše i srećnije jer mu se može učiniti da to ne činite.
Srdačno
hronologija je OK, ali se pitam koliko su Vaše želje i očekivanja realni. Pišete: želim da pomognem sinu "da ne bude toliko bolećiv prema meni i sebi i kako da prihvatim ono što je neminovno, a vezano za moje roditelje". Pokazujete mu kako se dete treba ponašati prema roditeljima, a onda želite da Vaš sin to ne čini prema Vama? Da li mu to ostavlja prostor da razume šta je ispravno? Zatim pišete: "Nikada nisam nikome učinila nažao, a želele bih da sav svet lepo i zdravo živi...To sve mene jako sekira i od onih sam ljudi koji brinu unapred. Znam da to ne valja, ali je jače od mene taj osećaj. Da ne zaboravim celog života se trudim da budem dobra žena, majka, sestra zaova i komšinica."), da bi i sami konstatovali da "izgleda nije sve moguće"- Da li sebi ostavljate prostora da razumete šta činite? Ukoliko uočavate da nešto nije moguće, šta znači to da i dalje pokušavate nešto što nije moguće? Da li je to želja da se nešto promeni ili činite da se sve održi kako jeste (ili bude i gore)? Koji je to razlog zbog koga ne možete postupati drugačije? Drugačije ne podrazumeva ići u drugu krajnost (crno-beli način viđenja sveta, po principu ili treba biti bolećiv ili neosetljiv, ili prihvatam ili ne prihvatam, ili će sav svet živeti lepo i zdravo ili ja ne mogu biti sretna i mirna itd.). Smrt roditelja koje volite ne može biti verovatno nikada emotivno prihvaćena, ali dok su živi ( a jesu i verovatno ne planiraju da umiru, pa bi im verovatno i smetala prevremena žalost) treba im pokazati svoja pozitivna osećanja, a ne strahove. Ako želite da vam sin bude hrabriji i samostalniji, onda nije logično učiti ga svojim bolećivim ("presecajućim") reakcijama kako da bude hrabar. Strašljivi roditelji stvaraju još strašljiviju decu, a hrabri neustrašljivu. I jedna i druga krajnost je nepovoljna za decu. Tuga i strah su tu da nas opominju kako da se menjamo i da nas radost i hrabrost ne zavedu. Dakle, nije "štos" u "ili će biti tako ili onako" već u balansu i kompromisu "i ovako i onako", dakle ne ili-ili, već i i, i ili. Takođe, da li je moguće da BAŠ SAV svet živi lepo i zdravo? Vi možete da krenete i sami da da živite tako i date svetu svoj primer, a svetu možete da prepustite da vas posle toga sledi ili da živi po nekim svojim načelima, jer nekome iz tog sveta može pasti na pamet da poželi i vama da živite lepše i srećnije jer mu se može učiniti da to ne činite.
Srdačno
?
Pitanje #163251. 12. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Nisam siguran šta ste mislili kada ste rekli da vaš suprug "ne želi da sluša", ali krenuću od pretpostavke da niste mislili da treba da bude poslušan kada mu Vi nešto zapovedite, već da ne želi da sasluša šta govorite. Uveren sam da vaš suprug ima poverenja u Vas i da on veruje da dobro radite to što sada radite, imajući u vidu da je Vama prepustio svaku "nametnutu" odgovornost u porodici, ali da se možda skoncentrisao na nešto za šta smatra da on ima više kompetentnosti. Verujem i da istovremeno ne želi da se promene stvari u porodičnom funkcionisanju gde vi funkcionišete po njemu zadovoljavajuće. Iako može da zvuči kao ublažavanje stvarnosti i davenje drugog značenja onom što ste napisali, to ipak nije tako, jer smatram da neravnoteža u ispunjavanju porodičnih obaveza i partnerskoj komunikaciji dovodi i do neravnoteže u unutrašnjim osećanjima svih ćlanova porodice, zbog čega je potrebno poljuljanu ravnotežu vratiti. Vi možete suprugu iskreno ZAHVALITI na poverenju koje Vam ukazuje za obavljanje kućnih poslova, ali mu istovremeno možete reći šta očekujete da on od sada preuzme (to nije nametanje) jer Vi želite da radite neki drugi posao koji se bolje plaća i više ceni od sadašnjeg (kućnog posla). Verujem da će tada imati mnogo više vremena da sasluša o čemu se zapravo radi.
Srdačno
Srdačno
?
Pitanje #1619828. 11. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani, neznam koliko dugo nemate seksualne odnose uopšte, ali ako sam dobro razumeo vi ste tokom dve godine imali 13 muških partnera + jedno vreme i seksualne odnose sa ženom. Tokom dve godine bili ste promiskuitetni (više od 6 partnera godišnje se smatra promiskuitetnim seksualnim ponašanjem) tražeći ljubav? Zar je tolika potraga za ljubavlju potrebna da biste shvatili da će ipak posle seksa uslediti novi seks bez ljubavi? Ne znam da li ste u klimakterijumu, jer je muški klimakterijum sumnjiva kategorija koja uglavnom treba da objasni zašto neki muškarci seksualno "polude", a ne da objasni gubitak libida. Ono što mene zabrinjava je vaša relacija sa suprugom i ne znam da li je pošteno da dođemo zajedno u pozicuju da vi mene pitate da ja vama pomognem jer vi više niste seksualno budni pored žene i 13 partnera, a da se ne pitamo šta to pomaganje vama čini za relaciju prema supruzi? Gde je ona tu? Da li i ona treba da se zabrine za vas ili je vreme da i njoj pomognete da razmisli kako i sa kim treba da živi i ima seksualne odnose? Razmišljanjem o ljubavi prema, možda dođete i do prave ljubavi drugih prema vama. Srdačno
?
Pitanje #1608527. 11. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Prvo pitanje koje se ne odnosi samo na Vas je, zašto udovoljavati osobi koja vas ne poštoje? Da li mi svojim postupanjem onda činimo da nas više ili još manje poštuje? Da li tada možemo biti autoritet za tu osobu, pa makar to bilo i dete od 9 godina? Kakvu poruku šaljemo drugima, kako treba sa nama da se ophode? Da li će mlađe dete shvatiti da je bolje biti kao saradljiv ili se ponašati kao brat da ne bi bio zanemaren? To su sve pitanja na koja bi bilo dobro da sami sebi odgovorite (i odgovorimo) pre nego se usmerimo na ponašanje deteta. Vaša porodica prolazi kroz fazu obnavljanja domaćinstva u kome je došlo do ponovnog sklapanja braka. Takva domaćinstva se susreću sa mnoštvom novih pravila organizacije, adaptacije članova i uticajima članova koji su otišli. Niste napisali pre koliko vremena ste se ponovo venčali, šta je sa bivšim suprugom (napustio porodicu, da li je i on oženjen, da li je uopšte živ) i koliko je prošlo vremena od razvoda do ponovnog sklapanja braka. Sve su to relevantni podaci koji mogu objasniti kako su događaji uticali na ponašanje dečaka i njegov odnos prema biološkom ocu koga može da idealizuje a vas da krivi zbog razvoda, što treba promeniti (detriangulisati). Sa druge strane, važno je kakva je novouspostavljena realcija sa očuhom (koga uopšte ne pominjete kao da nema nikakvog uticaja na dešavanja i na dečaka već da to čine ujak i baka), što takođe treba promentiti da bi dečak razumeo koje su nove porodične granice i pravila funkcionisanja porodice, i odraslih i dece u njoj. Dakle, mnogo posla, a potrebno je što pre krenuti da bi dečak što pre postao funkcionalan član porodice bez problema u ponašanju i relacijama sa drugim članovima porodice, pogotovo sa vama, što kasnije može imati veze i sa uspotavljanjem i razumevanjem bliskih emocionalnih odnosa sa drugim ženama. Dakle, preporučujem porodičnu terapiju u kojoj će učestvovati svi članovi nove porodice.
Srdačno
Srdačno
?
Pitanje #1602226. 11. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
strahovi mogu biti realni i iracionalni, naučeni na različite načine, a pobeđuju se suočavanjem nikako izbegavanjem. U vašem slučaju suočavanje je jednostavno, odnosno, prvo pobedite strah u sebi što mislim da nije teško jer se radi o zabludama da ljudi moraju da imaju besprekornu prošlost da bi im sadašnjost i budućnost bile bezbrižne. Da li su u pitanju greške ili ne, to je bio vaš tadašnji izbor inspirisan neiskustvom, trendom, tadašnjim sistemom vrednosti i možda sastavni deo razvoja, ali koja (iskustva) sada ne biste ponavljali. Verujem da ne postoji osoba koja svoju prošlost posmatra kao savršenu, idealnu i besprekornu. Sa druge strane, strah treba dokrrajčiti otvorenim razgovorom sa partnerom, na način i na mestu kojim ste i gde ste ranije nailazi na partnerovo razumevanje. Život u neizvesnosti je obično naporniji od samih događaja.
Srdačno
strahovi mogu biti realni i iracionalni, naučeni na različite načine, a pobeđuju se suočavanjem nikako izbegavanjem. U vašem slučaju suočavanje je jednostavno, odnosno, prvo pobedite strah u sebi što mislim da nije teško jer se radi o zabludama da ljudi moraju da imaju besprekornu prošlost da bi im sadašnjost i budućnost bile bezbrižne. Da li su u pitanju greške ili ne, to je bio vaš tadašnji izbor inspirisan neiskustvom, trendom, tadašnjim sistemom vrednosti i možda sastavni deo razvoja, ali koja (iskustva) sada ne biste ponavljali. Verujem da ne postoji osoba koja svoju prošlost posmatra kao savršenu, idealnu i besprekornu. Sa druge strane, strah treba dokrrajčiti otvorenim razgovorom sa partnerom, na način i na mestu kojim ste i gde ste ranije nailazi na partnerovo razumevanje. Život u neizvesnosti je obično naporniji od samih događaja.
Srdačno
?
Pitanje #1598726. 11. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
Vama porodični savetnik treba samo pod uslovom da ste bezadovoljstvo svojom vezom i nezvesnot budućeg bračnog odnosa zamenili opisanim nezadovoljstvom i umorom. U protivnom Vama treba ekonomski savetnik (a oboje imate ekonomske fakultete) ili dobar agent za pronalaženje posla.
Srdačno
Vama porodični savetnik treba samo pod uslovom da ste bezadovoljstvo svojom vezom i nezvesnot budućeg bračnog odnosa zamenili opisanim nezadovoljstvom i umorom. U protivnom Vama treba ekonomski savetnik (a oboje imate ekonomske fakultete) ili dobar agent za pronalaženje posla.
Srdačno
?
Pitanje #1591725. 11. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
iako sadržaj Vašeg pisma uvažavam , ne mogu da se ne prisetim onog vica-anegdote kada muž uhvaćen u prevari kaže ženi: "Zar ti više veruješ svojim očima nego meni?". Imate hiljadu načina da reagujete na to što ste dokazali, a vi 3 godine nastavljate da dokazujete, naravno iz razumljivih razloga koji ste naveli, da ga još uvek volite. Ali da li Vas ljubav ili strah sprečavaju da reagujete? Naravno, kada kažem da trebate da reagujete, to ne podrazumeva da proganjate, učinite neko nasilje ili se razvedete. Dovoljno je postaviti nova pravila u relaciji, ukazati na konsekvence i naravno sprovesti ih bez odlaganja. U tome Vas možda sprečava strah a ne ljubav? Ljudi se iz ljubavi bore za ono što vole, a iz straha izbegavaju da reše probleme. Nadam se da ćete Vi slediti ljubav, a da ćete strah koji Vas je toliko dugo držao "pod svoje" pobediti.
Srdačno
iako sadržaj Vašeg pisma uvažavam , ne mogu da se ne prisetim onog vica-anegdote kada muž uhvaćen u prevari kaže ženi: "Zar ti više veruješ svojim očima nego meni?". Imate hiljadu načina da reagujete na to što ste dokazali, a vi 3 godine nastavljate da dokazujete, naravno iz razumljivih razloga koji ste naveli, da ga još uvek volite. Ali da li Vas ljubav ili strah sprečavaju da reagujete? Naravno, kada kažem da trebate da reagujete, to ne podrazumeva da proganjate, učinite neko nasilje ili se razvedete. Dovoljno je postaviti nova pravila u relaciji, ukazati na konsekvence i naravno sprovesti ih bez odlaganja. U tome Vas možda sprečava strah a ne ljubav? Ljudi se iz ljubavi bore za ono što vole, a iz straha izbegavaju da reše probleme. Nadam se da ćete Vi slediti ljubav, a da ćete strah koji Vas je toliko dugo držao "pod svoje" pobediti.
Srdačno
?
Pitanje #1590925. 11. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana, bilo je dosta pisama u kojima se pominje bračna prevara koja izaziva snažnu bračnu krizu. Pre nego vam direktno odgovorim potrebno je napomenuti da generalno, postoji razlika u shvatanju bračnog neverstva među polovima. Dakle generalno, muškarci lakše i češće ulaze u takve trouglove, prilaze seksualnim avanturama bezličnije nego žene, ali mnogo teže nego žene praštaju neverstvo. Razlike (a ne opravdavajuće činjenice) imaju biološku i psihološku pozadinu. Biološka leži u činjenici da su muškarci više nagonska, a žene više emocionalna bića, kao i da je opstanak vrste daleko više vezan za aktivnost žena (koje rađaju ograničen broj dece i više brinu o njima) nego za muškarce (koji mogu da oplode na hiljade jajnih ćelija). Psihološki razlozi takođe potiču od nešto niže otpornosti muškaraca na stres nego žena, tako da tenzije u braku obično teže podnosi muškarac jer razlika u hormonima, načinu vaspitavanja muškaraca (učenje pokazivanja emocija, stvaranja bliskih veza i odnosa sa ženama, rešavanje problema) uz nešto jače nagonske potrebe, u mnogome hendikepiraju muškarce da sa emocionalnom napetošću izađu na kraj. Otuda mnogi taj stres smanjuju odlascima na utakmice, pecanje, kafanu, kompjutere, preteranim radom, a često i upuštanjem u vanbračne veze. Moguće je da vaš suprug nije naučio da u bliskim relacijama (kakva je sada sa vama, a ranije možda i sa svojom majkom i možda devojkama pre vas) rešava emocionalne probleme kroz otvorenu komunikaciju. Niste napisali kakav je seksualni život, ali se on u braku inače najkasnije gasi, međutim ako postoji razlika i u seksualnim apetitima, to takođe može biti motivator za kompenzovanje neozadovoljenih potreba. Međutim, da ne bi ovaj odgovor koji piše muškarac, ličio ustvari na zastupanje drugog muškarca, predlažem da zaiste budete istrajni u predlogu da odete u bračno savetovalište i sa bračnim savetnikom otvorili teme od značaja za vaš partnerski odnos, komunikaciju, rešavanje problema, načine izbegavanja rešavanja problema. Možda on i uspe da izađe samostalno iz lične krize o kojoj govorite (kao što je prestao i da pije), ali se pitam na koji način će to uticati na vašu relaciju i vašu krizu u braku, ako vi ostanete po strani i prihvatite ulogu krivca. Srdačno
?
Pitanje #1587024. 11. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
ovo je svakako težak period za Vašu majku i lično, mislim da je realno zabrinuta za život imajući u vidu moguće rizike transplatacije (koja nije odmah dala dobre rezultate), pa zatim reintervencije, iza koje sledi iščekivanje da li će jetra "proraditi" ili će morati ponovo na operaciju ili će... ko zna koja sve pitanja po tipu "šta ako" može postaviti samoj sebi. Ukoliko je njen nalaz krvi dobar, pogotovo biohemijski nalazi, konsultujte se sa njenim internistom da li bi joj smetalo ako davanje lekova, koje bi psihijatar eventualno propisao. U ovom trenutku, "razmaženost" i vaše postupanje prema njoj nisu nikakvi krivci, već verujem da iz vas progovara premor, a iz nje realan strah od smrti. Zato u sistem uvucite i psihijatra koji će na svoj način omogućiti da strah malo "popusti" (on se nikada neće izgubiti jer je realan), a da Vi malo predahnete. Srdačno
ovo je svakako težak period za Vašu majku i lično, mislim da je realno zabrinuta za život imajući u vidu moguće rizike transplatacije (koja nije odmah dala dobre rezultate), pa zatim reintervencije, iza koje sledi iščekivanje da li će jetra "proraditi" ili će morati ponovo na operaciju ili će... ko zna koja sve pitanja po tipu "šta ako" može postaviti samoj sebi. Ukoliko je njen nalaz krvi dobar, pogotovo biohemijski nalazi, konsultujte se sa njenim internistom da li bi joj smetalo ako davanje lekova, koje bi psihijatar eventualno propisao. U ovom trenutku, "razmaženost" i vaše postupanje prema njoj nisu nikakvi krivci, već verujem da iz vas progovara premor, a iz nje realan strah od smrti. Zato u sistem uvucite i psihijatra koji će na svoj način omogućiti da strah malo "popusti" (on se nikada neće izgubiti jer je realan), a da Vi malo predahnete. Srdačno
?
Pitanje #1584624. 11. 2008.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
žalbe Vašeg oca sigurno da nisu bez razloga, ali je potrebno razgraničiti da li tbog telesnih problema ili psihičkih ili kombinacije. Odlazak u penziju kod mnogih ljudi predstavlja težak gubitak koji na ionako prethodno osetljivu ličnost može rezultovati depresijom, koja sa svojih hiljadu lica ne može odmah biti prepoznata. Čak može potpomići da se inače blagi telesni simptomi dožive prenaglašeno, a da se opet uz pomoć lošeg raspoloženja iskomplikuju i (interpretiraju) sumornim idejama i zaključcima. Predlažem da iskoristite njegove žalbe (uvažite ih) i zbog zabrinutosti tati predložite "još jedan "ozbiljan" pregled ali ovog puta kod doktora koji će temeljno da sasluša sve njegove žalbe". To bi mogao biti lekar koji mu je prvi put pomogao i propisao terapiju jer od koje mu je bilo bolje (ali ne i potpuno dobro) jer izgleda i prepoznao sa kakvim problemom se muči vaš otac. S
Srdačno
žalbe Vašeg oca sigurno da nisu bez razloga, ali je potrebno razgraničiti da li tbog telesnih problema ili psihičkih ili kombinacije. Odlazak u penziju kod mnogih ljudi predstavlja težak gubitak koji na ionako prethodno osetljivu ličnost može rezultovati depresijom, koja sa svojih hiljadu lica ne može odmah biti prepoznata. Čak može potpomići da se inače blagi telesni simptomi dožive prenaglašeno, a da se opet uz pomoć lošeg raspoloženja iskomplikuju i (interpretiraju) sumornim idejama i zaključcima. Predlažem da iskoristite njegove žalbe (uvažite ih) i zbog zabrinutosti tati predložite "još jedan "ozbiljan" pregled ali ovog puta kod doktora koji će temeljno da sasluša sve njegove žalbe". To bi mogao biti lekar koji mu je prvi put pomogao i propisao terapiju jer od koje mu je bilo bolje (ali ne i potpuno dobro) jer izgleda i prepoznao sa kakvim problemom se muči vaš otac. S
Srdačno