Dvije godine već se osjećam ne manje vrijednom, već ne primjetnom. Prije dvije godine mi se desilo zlo, morala sam abortirati, bez znanja roditelja. Odmah nakon toga sam se toliko povukla u sebe, sa drugovima sam bila bezobrazna i mnoge sam izgubila, a od ostalih sam se udaljila da ih sada više i ne pozdravljam, tj izbjegavam ih. Jednostavno osjećaj srama i osude i podsmjeha (iako za to zna par ljudi) je jači od svega. Onda sam upoznala momka, sve sam mu rekla, sve je razumio. Odustala sam od faksa, upisala neki trogodišnji da bih što prije završila da bih se mogla udati i roditi djecu. Bio je moja sigurnost i moj oslonac koji su mi toliko falili. Nikog sem njega nemam, samo s njim mogu biti svoja i vjerovati mu. Zatim se pojavi osoba s početka, sa kojom je ostala bolna prošlost, otac djeteta, bio je to samo razgovor. Momku sam priznala i nastao je pakao. Već godinu i po me ponižava, naziva svakakvim imenima. Sav svjet sam mu skinula da bih pokazala da mi je žao, opraštala i udarce, nisam izlazila iz kuće, osim na faks, bila i žena i rob. Kaže da me voli, ali da ne može preći preko moje prevare. Imali smo čak i planove za vjenčanje na ljeto. Užasno se bojim samoće. Kad se posvadjam snjim samo sjedim u sobi. Nit imam gdje nit skim. Ne znam šta da radim. Ne mogu spavati, neki me strah uhvati stalno. U društvu sam toliko nesigurna sve te dvije godine, a u vezi sam postala takva da ništa nisam mogla reći, bojeći se da je ne ugrozim. Gdje god odem imam osjećaj da svi vide da sam glupa i bezvrijedna. Prema svima se trudim biti dobra i biti svakome na usluzi. Konstantno me strah svega. Ništa čvrsto u životu nemam.
Šta da radim, šta mi savjetujete, odakle da počnem?
Jedino mi faks ide, tu sam srećna.
Trpljenje udaraca, dobrovoljno zatočeništvo, robovanje i život u paklu nisu načini da se veza sačuva, već dobar način da ugrozite vaše fizičko i mentalno zdravlje. To je cena koju plaćate da vas partner ne napusti a vi ostanete sami? Da li to vaš partner uopšte traži od vas, ili ste vi uverili sebe da se tako vraća učvršćuje bliskost? Neko bi vas pitao dokle ste spremni da idete u toj igri u kojoj je ulog tako veliki kao što je zdravlje? Ukoliko samo takav oslonac imate i ne želite da ga izgubite, predlažem da potražite makar još jedan (ali drugačiji) tako što ćete se javiti psihijatru i kroz živu reč oslikati stanje u kojem se nalazite. Psihijatra nećete izgubiti kao prijatelje čak i ako budete bezobrazni. Sa druge strane, možete se potruditi da pokušate da obnovite neka prijateljstva, jer verujem da ima onih koji vam nisu zamerili kao što vi to uveravate sebe, a da će nekima koje izbegavate biti drago da ponovo uspostavite kontakt. Javite kako se snalazite u izbavljanju iz Pakla. Ako vam se žuri vi požurite, jer se u Paklu atmosfera ne menja. Srdačno
Pitanje broj: #14947
Dvije godine već se osjećam ne manje vrijednom, već ne primjetnom. Prije dvije godine mi se desilo zlo, morala sam abortirati, bez znanja roditelja. Odmah nakon toga sam se toliko povukla u sebe, sa drugovima sam bila bezobrazna i mnoge sam izgubila, a od ostalih sam se udaljila da ih sada više i ne pozdravljam, tj izbjegavam ih. Jednostavno osjećaj srama i osude i podsmjeha (iako za to zna par ljudi) je jači od svega. Onda sam upoznala momka, sve sam mu rekla, sve je razumio. Odustala sam od faksa, upisala neki trogodišnji da bih što prije završila da bih se mogla udati i roditi djecu. Bio je moja sigurnost i moj oslonac koji su mi toliko falili. Nikog sem njega nemam, samo s njim mogu biti svoja i vjerovati mu. Zatim se pojavi osoba s početka, sa kojom je ostala bolna prošlost, otac djeteta, bio je to samo razgovor. Momku sam priznala i nastao je pakao. Već godinu i po me ponižava, naziva svakakvim imenima. Sav svjet sam mu skinula da bih pokazala da mi je žao, opraštala i udarce, nisam izlazila iz kuće, osim na faks, bila i žena i rob. Kaže da me voli, ali da ne može preći preko moje prevare. Imali smo čak i planove za vjenčanje na ljeto. Užasno se bojim samoće. Kad se posvadjam snjim samo sjedim u sobi. Nit imam gdje nit skim. Ne znam šta da radim. Ne mogu spavati, neki me strah uhvati stalno. U društvu sam toliko nesigurna sve te dvije godine, a u vezi sam postala takva da ništa nisam mogla reći, bojeći se da je ne ugrozim. Gdje god odem imam osjećaj da svi vide da sam glupa i bezvrijedna. Prema svima se trudim biti dobra i biti svakome na usluzi. Konstantno me strah svega. Ništa čvrsto u životu nemam.
Odgovoreno: 14. 11. 2008.Šta da radim, šta mi savjetujete, odakle da počnem? Jedino mi faks ide, tu sam srećna.
Trpljenje udaraca, dobrovoljno zatočeništvo, robovanje i život u paklu nisu načini da se veza sačuva, već dobar način da ugrozite vaše fizičko i mentalno zdravlje. To je cena koju plaćate da vas partner ne napusti a vi ostanete sami? Da li to vaš partner uopšte traži od vas, ili ste vi uverili sebe da se tako vraća učvršćuje bliskost? Neko bi vas pitao dokle ste spremni da idete u toj igri u kojoj je ulog tako veliki kao što je zdravlje? Ukoliko samo takav oslonac imate i ne želite da ga izgubite, predlažem da potražite makar još jedan (ali drugačiji) tako što ćete se javiti psihijatru i kroz živu reč oslikati stanje u kojem se nalazite. Psihijatra nećete izgubiti kao prijatelje čak i ako budete bezobrazni. Sa druge strane, možete se potruditi da pokušate da obnovite neka prijateljstva, jer verujem da ima onih koji vam nisu zamerili kao što vi to uveravate sebe, a da će nekima koje izbegavate biti drago da ponovo uspostavite kontakt. Javite kako se snalazite u izbavljanju iz Pakla. Ako vam se žuri vi požurite, jer se u Paklu atmosfera ne menja. Srdačno
Pregledajte odgovore po oblastima