Stetoskop
Stetoskop
Pitajte doktoraDečija i adolescentna psihijatrija

Dečija i adolescentna psihijatrija – pitajte doktora

Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 531 pitanja iz oblasti Dečija i adolescentna psihijatrija.

Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Svi odgovori (531)

?
Pitanje #3207321. 6. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani, izgleda da je mladić naučio da je vreme za ishranu = vreme za zabavu, a kada se zabavljate nemate vremena da gledate u tanjir i kašiku, jer to ni u bioskopu niko ne radi. Dakle vreme za jelo je vreme za jelo i ne traje dok se predstava ne završi. Drugi, veći problem je ako se obostrano glupirate, ucenjujete, ubeđujete, a onda ga (zbog straha da ne ostane gladan!?) nahranite i sve što ste rekli pogazite kao osoba koja ono što govori ustvari i ne misli. Ako je išta odo svega ovoga tačno, potrebno je da prestane, da se bitka oko ishrane ne bi prenela na neke druge aspekte ponašanja (ako već i nije) . Ima puno mogućnosti kako da ponovo uspostavite ravnotežu u hijerarhiji, da mu pomognete da nauči novo ponašanje a da e ošteti samopouzdanje. Moj predlog je da ga motivišete. Dakle, recite mu da ako ga vi hranite hranite ("što se radi bebama, a što se ne radi velikim dečacima") vi ćete se i u drugim situacijama ponašati prema njemu kao da je beba. Ako pristane nastavite da ga hranite. A ako se bude ponašao kao veliki dečak onda će dobiti ono što veliki dečaci smeju (a onda mu kažete da ćete ga voditi npr. U park da se igra sa nekom njegovom omiljenom igrom koja za velike dečake) . I tako, pustite mašti na volji što se tiče motivacionih signala, i na kraju, morate i da uradite to što obećate. Pozdrav
?
Pitanje #3177117. 6. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani, odlazak u jaslice sa godinu dana je uvek nužnost a ne normalna sredina! Oni koji imaju mogućnosti da decu odgajaju do druge godine uz pomoć jedne stalne osobe pored majke ne trebaju da žure sa "socijalizacijom" deteta tamo gde se deca bore da emocionalno (ponekad i fizički) prežive. Na visok nivo stresa ne može ostati netaknut ni imuni sistem koji bronhitisima možda signalizira da budete odlučniji u pravljenju pauze. Nije samo to potrebno njemu, već verovatno i osobolju vrtića i detetu jer se zbog premora odnos može svesti na međusobno neverbalno odbacivanje i zadovoljstvo kada nisu zajedno. Naravno, potrebno je i pedijatrijski sagledati uzroke bronhitisa i uopšte osetljivosti deteta (pogotovo na sastojke hrane i opšte alergene) koji takođe mogu imati efekte i na ponašanje koliko i na disanje. Pozdrav
?
Pitanje #3169216. 6. 2009.

Poštovani doktore, moj sin ima 23 meseca, zdrav-prav dečak! Krenuo je u

Poštovani doktore, moj sin ima 23 meseca, zdrav-prav dečak! Krenuo je u jaslice sa 14 meseci, privikavanje je u prvih nedelju dana bilo teško sa dosta plakanja ali se postepeno to sredilo. Onda je usledila zima pa njegovi česti bronhitisi, te zbog ustanovljene astme i čestih prehlada nije išao u vrtić od novembra do kraja februara. Onda počinje teže navikavanje nego ono prethodno, jere kako kažu vaspitačice napravljena je velika pauza a kako je stariji to je privikavanje teže. Sada redovno ide u jaslice, retko kad odsustvuje i to nije duže od pet dana. Medjutim iako je prošlo dosta vremena on se još nije navikao. Tamo uvek lepo spava i jede. Postoje dani, pa i nedelje, kako mirno udje unutra malo kenka ali bude generalno ok. Onda odjednom počinje da plače već kući, pa i tamo nastavi. Taj rastanak mu je gotovo uvek težak. Često kad udje traži odmah da ide u krevet i da spava, iako je ustao pre sta vremena. Zaključili smo da je to neki njegov odbranbeni mehanizam. Ali mene to brine? Da li je to normalo? Da li može zbog toga što ide u vrtić, a pri tom ne voli da ide tamo, da ima neke traume i sad i kasnije u životu? Sa druge strane, često spominje svoje vaspitačice u vrtiću (sa osmehom) , priča kako se igra sa njima, pokaže nam kad ga nauče nešto novo, spominje durgare i tome slično. . . I sad na kraju, mene zanima šta da mi roditelji činimo, da li to sve treba da me brine, obzirom da nikako da se navikne, ili je to neka faza u kojoj se on nalazi, pa će se to srediti vremenom? Da li to što se tako dugo nije navikao, znači da treba da taržimo neku stručnu pomoć u vidu terapija ili. . . . Puno hvala.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani, naravno da je faza. Pogoršanja su najčešća početkom nedelje posle vikenda sa roditeljima i bakama i dekama koji maze i paze, dok u vrtiću takve bliskosti nema jer ima puno dece. Vi se raspitajte kod vaspitačice i drugih roditelja kako su druga deca prevazišla taj period i navikavanje i šta je bilo najefikasnije. Pozdrav
?
Pitanje #3166916. 6. 2009.

Poštovani, juče sam razgovarala sa svojom dobrom drugaricom (24 godine) o njenom

Poštovani,
juče sam razgovarala sa svojom dobrom drugaricom (24 godine) o njenom problemu a to je opsednutost hranom. Kada smo se pre 6 godina upoznale ona je bila i zuzetno mršava, trčala je, bavila se sportom, pazila na ishranu. U međuvremenu se znatno ugojila što mi je bilo čudno znajući koliko voli da bude mršava. Pre nekoliko meseci je bila kod nutricionistkinje koja joj je dala plan ishrane koji joj je pomogao da uz vežbanje izgubi na težini. Međutim, juče mi je pričala kako ima strašne napade proždrljivosti koji traju danima kada unosi ogromne količine hrane. Posle prežderavanja naravno mrzi sebe a priznala mi je da ponekad čak izaziva povraćanje i uzima laksative. Kaže da je već išla kod psihologa koji joj je rekao da "mora sama da se izbori sa problemom. Ona inače ima specifičnu porodičnu situaciju pošto su joj roditelji razvedeni od njene druge godine, pripala je ocu pošto je majka, kako kaže, nije želela. Otac i tetka joj pružaju svu moguću ljubav i razumevanje ovog sveta, međutim kao da joj to nije dovoljno. Već nekoliko godina ona i majka ne komuniciraju zbog čega je i počela da ide kod psihologa. Razumem je jer imam sličan problem sa prekomernim uzimanjem hrane kao " kompenzacijom za emotivnu prazninu" kako mi to zovemo. Ja lično mislim za sebe da patim od manjka samopouzdanja a viška samokriticizma isto kao i moja drugarica. Moje pitanje je: ima li izlaza iz tog vrzinog kola i kako same da se izborimo sa problemom (koji nije mali) kako je njoj rekao psiholog. Svesne smo da je problem u glavi ali ne znamo odakle da počnemo u njegovim rešavanju.
Unapred zahvalna na odgovoru.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
o problemu koji se zove bulimija nervoza ( bulimia nervosa) možete se upoznati preko kvalitetnih internet stranica ukoliko ukucate ključne reči. Kako mnogi savremeni stručnjaci gledaju na bulimiju kao bolest zavisnosti (slično pušenju, alkoholizmu, narkomaniji)  samoizlečenja su retka bez pomoći stručnjaka koji znaju da se bore sa podmuklim neprijateljem. Dakle, potrebno je potražiti takvog stručnjaka. Dobra vest je da je izlečenje verovatno kada postoji motivacija za lečenjem kao i pomoć stručnjaka a pre svih prijatelja i porodice.
Pozdrav
?
Pitanje #3161515. 6. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
poremećaj ponašanja i adha su dva odvojena poremećaja koja se mogu pojaviti i udruženo, ali o njima možete čitati preko interneta upravo na sajtu stetoskop u odeljku "zdravlje dece"
Pozdrav
?
Pitanje #3155414. 6. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
odvajanje od sigurnog mesta i sigurnih ljudi, očekivanje prijemnog ispita i adaptacije na nove okolnosti, nisu okolnosti za koje smo spremni bez pripreme, a prolazna i kratkotrajna psihička kriza je češće pravilo nego izuzetak. Kako je odjednom došla, tako će odjednom i nestati čim se prođu okolnosti koje su je izazvale, a ti uvidiš da je odvajanje sastavni i potreban deo životnog ciklusa.
Pozdrav
?
Pitanje #3154414. 6. 2009.

Poštovani, imam 19 godina i problem koji se postepeno razvija već godinama,

Poštovani,
imam 19 godina i problem koji se postepeno razvija već godinama, a koji preti da svojom kulminacijom potpuno poremeti moj psihički život. Naime, još od dečjeg doba imam veliku ljubav prema medicini i oduvek sam imao ogromnu želju da postanem lekar, govorio sam kako ću najpre završiti srednju medicinsku, zatim medicinski fakultet i tako dalje. Ta moja ljubav nije se odražavala samo kroz doživljaj lekara kao za društvo vrlo važnog delatnika, već kroz interesovanja i vanserijske rezultate postignute prvenstveno iz biologije i hemije.
Međutim, kada je došlo do izbora srednje škole, pod pritiskom okruženja, jer su oni, jelte, stariji, iskusniji, znaju šta je najbolje za mene i moju budućnost, upisao sam ekonomsku školu. Mislio sam da će se s vremenom, pod pritiskom uskostručnog gradiva koje se uči u ekonomskoj školi, moja interesovanja i stavovi izmeniti, ali stvari su postajale sve gore. Suvoparno i, blago rečeno, besmisleno gradivo koje nije odgovaralo mojim afinitetima podstaklo me je na neku vrstu odbrambene reakcije, pa sam počeo da čitam stručne medicinske publikacije na internetu, da se bavim prevodom medicinskih članaka i tekstova, da kupujem manje i više (Gajton) stručnu literaturu, što je dovelo do toga da, iako sam odličan učenik (većinu stručnog gradiva učio sam napamet) , moje znanje vezano za struku bude poražavajuće, pa nisam u stanju da odgovorim koji je predmet izučavanja poslovne ekonomije, a znam, recimo, delovanje cd8+t limfocita na tumorske antigene. Odabir fakulteta (prijemni polažem za 10-tak dana) dodatno je pogoršao situaciju, jer zbog strukture gradiva koje se uči u ekonomskoj školi, posle nje nije moguće upisati medicinu, pa sam primoran da studiram nešto što me ni najmanje ne zanima i ne podstiče na rad i stvaralaštvo. Prosto, ubeđen sam da samo kao lekar imam priliku da ispoljim svoj pun maksimum i da je to jedini posao koji mogu obavljati sa ljubavlju i interesovanjem. Kako se treba boriti sa ovim konfliktom?
Hvala
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
odvajanje od sigurnog mesta i sigurnih ljudi, očekivanje prijemnog ispita i adaptacije na nove okolnosti, nisu okolnosti za koje smo spremni bez pripreme, a prolazna i kratkotrajna psihička kriza je češće pravilo nego izuzetak. Kako je odjednom došlo, tako će odjednom i nestati čim se prođu okolnosti koje su je izazvale, a ti uvidiš da je odvajanje sastavni i potreban deo životnog ciklusa.
Pozdrav
?
Pitanje #3150314. 6. 2009.

Imam veliki problem sa učenjem! Imam motivaciju i želju ali već dugo

Imam veliki problem sa učenjem! Imam motivaciju i želju ali već dugo vremena imam i veliki problem koji je ovih dana kulminirao! Imam 25 godina i još 3 ispita do kraja fakulteta (studiram novinarstvo) i shvatio sam da ja jednostavno ne znam učiti! Evo u čemu je problem. Radi se o samom procesu učenja. Mnoge ljude ovih dana pitam kako oni uče, a izgleda da svako ima neke svoje metode koje su totalno različite od čovjeka do čovjeka. Ja imam problem što previše ponavljam lekciju koju učim i to mi oduzima jako puno vremena i frustrira me!
Npr. Učim lekciju koja ima 3 stranice. Moj proces učenja je sljedeći! 1. Pročitam lekciju 3-4 puta da mi uđe u glavu 2. Ponovim lekciju dva puta 3. Ponovo pročitam lekciju 3 puta da vidim gdje sam zapinjao i u slučaju da sam nešto preskočio 4. Ponovo sve ponovim 3 puta da napravljene greške ispravim i finalno sve ponovim 5. Pročitam lekciju za kraj još 2 puta sve ovo mi oduzima jako puno vremena, energije i živaca! Za jednu lekciju mi trebaju u prosjeku dva sata! Pokušao sam sam sebe odgovoriti od ovoga ali jednostavno navikao sam na ovaj sistem učenja i stekao sigurnost u to ali mi to ipak oduzima mnogo vremena! Radi se o tome i da imam naviku i da sam nekako nesiguran u sebe ako smanjim broj ponavljanja!
S druge strane, kada pred ispit prelazim opet cijelu knjigu mnogo mi se lakše sjetiti svega jer sam prvi put ponovo više puta! Moj problem je očit, previše ponavljam i previše vremena mi treba da naučim jednu lekciju dok moji frendovi svi nekako brže nauče i spreme ispit i to me dodatno frustrira! Možete li mi pomoći? Zanima me kako treba učiti? Da li je dovoljno npr. pročitati lekciju 2/3 puta i ponoviti je dva puta i da ja tad smatram da je lekcija naučena. Jednostavno se bojim ako smanjim broj ponavljanja da ću slabije znati lekciju ili da ću je loše zapamtiti!
Hvala vam puno unaprijed!
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
teško je reći da pred kraj fakulteta neko ne zna da uči. Jednostavno za to nema dokaza. Naprotiv. Naučeni strah od greške može stvoriti prisilu besomučnog ili preterenog ponavljanja neke aktivnosti čime se dobija psihološko olakšanje, što u konačnom zbiru nije neznanje učenja nego prisilno ponašanje. Pre nego potražite psihijatrijsku pomoć zbog straha i prislnog ponavljanja, predlažem da pokušate da učite sa nekim od kolega i ustanovite koja je to prava mera u efikasnom učenju koje omogućava i znanje i vreme za druge aktivnosti koje su važne za dvadesetpetogodišnjaka.
Pozdrav
?
Pitanje #3132211. 6. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
sve što se nabroali ukazuje da imate posttraumatsko stresno reagovanje (ili ranije nazivana "traumatska neuroza") čemu možete čitati i na internetu ukoliko ukucate ptsd, a pojava prolaznih crvenila po kožu ukazuje na inače veliku osetljivost vas kao ličnosti. Srećom sve je više stručnjaka koji znaju kvalifikovano da se efikasno izbora sa ovim problemom (ptsd), pre svega specifičnim bihejvioralnim tehnikama (emdr - desenzitizacija pokretima očiju) zbog čega je i potrebno da potražite takvog stručnjaka (psihologa ili psihijatra). Ukoliko takvog stručnjaka nema u vašoj okolini posavetuje se sa onima koji su uključeni u pružanje psiholiške i psihijatrijske pomoći o drugim vidovma terapije, a prvenstveno je važno regulisati spavanje. Važno je ne prepustiti da "vreme zaleči rane".
Pozdrav
?
Pitanje #3121010. 6. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
ne znam šta ti podrazumevaš pod "mantanjem"? Tu reč starije osobe često nejasno koriste da bi opisale blagu omaglicu, konfuznost i nestabilnost držanja, ali u tvom slučaju zaista ne mogu da nagađam niti da ti na osnovu nagađanja dajem bilo kakav savet, osim da proveriš krvnu sliku i odeš kod neurologa na pregled. Posle toga se javi ponovo ali se potrudi da ono što osećaš opišeš sa malo više preciznosti a manje upotrebom žargonskih reči.
Pozdrav
?
Pitanje #3113610. 6. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
čiji je problem noćno mokrenje? Ćerkin i vaš ili samo njen? Ukoliko je samo njen vaš način sagledavanja vašeg odnosa u kome vi (vas dve) imate porblem sugeriše da psihološka separacija na dve individue nije napravljen. Vi za sebe kao osobu koja možda ima neki ginekološki problem ne govorite da "mi" (mislim na vas radmila i vašu ćerku) imate taj problem, ali kada vaša ćerka ima problem, onada ona nije osoba koja ima problem nego ga imate obe i govorite "mi" imamo problem. Ako nema dobre psihološke separacije i osamostaljivanja i simptomi koji se javljaju biće adekvatni uzrastu u kome se osoba i psihološki zaglavi. Da ste kod mene u ordinaciji pitao bih i da li spavate zajedno. Treće, ona nije više ni devojčica već adolescent kojoj noćno mokrenje, pogotovo na ekskurzijama može predstavljati prvorazredni stres. Minirin je koristan, ali dok se ne sagledaju individualni uzroci, bilo telesni (kod nefrologa), bilo psihološki i porodični, ne predlažem nikakvu terapiju već konsultaciju nefrologa i adolescentnog psihijatra. Pozdrav
?
Pitanje #310699. 6. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
pa iz vašeg pisma ne vidim problem sa ishranom već konflikt sa sedmogodišnjom devojčicom od koga vi ne odustajete, a ni ona, pa makar i po cenu da zbog toga i slabije napreduje.
Pozdrav
?
Pitanje #310238. 6. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Draga moja,
odgovor je ne ukoliko hrana ne predstavlja tvoj instrument borbe za samokontrolu, nezavisnost, čuvanje porodice od raspada uz pomoć štrajka glađu i ukoliko ti zbog toga nije prestao menstrualni ciklus. Sa druge strane, tvoj bodi mas indeks (body mass index bmi) ukazuje na neuhranjenost kojom ozbiljno možeš narušiti svoje zdravstveno stanje, zbog čega savetujm da zatražiš pregled lekara pedijatra i dečjeg psihijatra. Samo hrabro!
Pozdrav
?
Pitanje #308997. 6. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
Naravno da možeš. Postoji pravilo da panični napad ne možeš dopiti ukoliko zatvoriš usta i dišeš isključivo na nos. Još je bolje zaustaviti disanje ili disati u papirnu kesu dok se iznenadni strah od katastrofe, gubitka kontrole, smrti i ludila ne povuku.
Pozdrav.
?
Pitanje #305373. 6. 2009.

Poštovani, imam sina starog 20 mjeseci. Ne znam je li za moj

Poštovani,
imam sina starog 20 mjeseci. Ne znam je li za moj upit bitno, ali dijete je rođeno carskim rezom nakon dugotrajnog i mukotrpnog poroda tijekom kojeg je došlo do bradikardije i fetalne acidoze te se odlučilo dovršiti na taj način. Dijete se razvijalo motorički normalnim ritmom, jedino u govoru zasada zaostaje malo za vršnjacima, ali razumijevanje mu je na visokoj razini pa smo to pripisali "lijenosti" (rečeno nam je da do dvije godine nije zabrinjavajuće za muško dijete da ne govori ako inače pokazuje razumijevanje i ima razvijene druge oblike komunikacije - neverbalne). Problem uz koji je vezano pitanje je zapravo agresija koju dijete u zadnje vrijeme ispoljava prema sebi i prema nama kao roditeljima. Npr. ako mu se zabrani nešto što je on naumio, a mi smatramo neprikladnim, maleni se udara rukicama po glavi ili u ekstremnijim slučajevima, kada je već jako nervozan udari glavom u ormar ili zid. Isto tako, ako ga usred takve neke epizode pokušamo umiriti zagrljajem, on se odupire i grebe nas noktima ili udara rukama. Primijetili smo da kad se mi uspješno kontroliramo u ignoriranju takvih epizoda one se prorijede, ali ne možemo uvijek ne reagirati, ipak nam to izgleda kao krajnje neprimjereno ponašanje. Osim tih "epizoda" dijete je veselo, zaigrano, živahno i inače zdrav. Molila bih vas za objašnjenje je li to ponašanje normalan dio agtresije koju djeca u toj dobi uče svladavati ili da ipak uživo potražimo savjet kod nekog dostupnog dječjeg psihologa?
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
zamislite sledeću situaciju. Adolescent traži od roditelja izlazak ili džeparac, ali se oni tome protive. On počinje da drami, optužuje za kontrolu i nedostatak autonomije, a oni žele da ga umire zagrljajem. Da li biste rekli da takav postupak roditelja može umiriti ili još više razludeti buntovnog adolescenta? Dakle, ne radi se o tome da li adolescenta treba pustiti ili ne kada on to traži (što je česta zamena teza), nego kakvu komunikaconu poruku roditelji šalju svojoj deci (razumem te - ne razumem te, primio sam k znanju - ignorišem to što govoroš) . Dakle komuniciramo na različitim nivoima koji moraju da budu usklađeni da ne bi došlo do ponašajnih problema. Sa mališanima je još komplikovanije ukoliko ne govore. Učimo ih da oni pravilno komuniciraju, a kada oni to pokušaju onda roditelji šalju čudne neverbalne poruke. Šta znači da ga grlite i umirujete kada ste ga prethodno frustrirali zabranom? Dakle opet nije važno da li to treba ili ne treba, već kako reagujete. Ono ne traži od vas umirenje, već jasanu i doslednu i verbalnu i neverbalnu poruku, može ili ne može. Ako je verbalno "to ne", to treba da prati i neverbalno (što grljenje svakako nije) u vidu ignorisanja daljih zahteva (dva minuta za njegov uzrast, čak i izlaskom iz prostorije pogotovo ukoliko počne predstava udaranja, što će pomoći bržem samosmirivanju) ili skretanjem pažnje na neku drugu aktivnost. To će izazvati kratkotrajnu patnju, ali će dete naučiti šta je dozvoljeno a šta nije, kako da se samo smiri kada je nešto zabranjeno i a što je najvažnije neće biti razluđeno duplim porukama.
Pozdrav
?
Pitanje #304422. 6. 2009.

Poštovani, Moj sin ima 23 meseca, zdravo i napredno dete. Već par

Poštovani,
Moj sin ima 23 meseca, zdravo i napredno dete. Već par meseci posle rođenja počeo je da burno reaguje kada ga otac drži, nosi i plače, a smiri se čim ga ja uzmem u naručje. S početka sam mislila da je još mali i da je to zbog toga, ali se do dana današnjeg ništa bitno nije izmenilo. Kada je krenuo u vrtić pre par meseci stanje se pogoršalo jer ga je otac vodio u vrtić pa se i zbog toga ljutio na njega. On jednostavno veći deo dana uopšte neće da se igra sa njim, neće da ga tata presvlači, neće da ga on hrani, neće sa njim da se igra, samo mama. Pošto zna da priča često govori "beži tata", "neće tatu", i tome slično. Otac mora maltene da dubi na trepavicama da bi se on igrao sa njim. Ono što želim da naglasim je sledeće: kad ja nisam tu, kad odem na posao ili bilo gde, njih dvojica se super slažu, ali čim ja dodjem sve se vraća na staro. Mi smo inače u d obrom i normalnom braku, bez većih nesuglasica i moj muž je stvarno ok, tako da ne mogu reći da je on nešto loše uradio, osim što ga je on vodio na privikavanje u vrtić pa ga mali od tad dodatno ne goduje. Meni je sve to jako naporno, jer mali hoće samo sa mnom i celo to stanje mi već predugo traje. Nisam od onih majki koje su previše vezale sina za sebe, naprotiv otac od rodjenja učestvuje u svemu, ali je to maltene na silu jer kao što rekoh naš sin se buni. Ima nekih stvari koje zajedno rade kao što su na primer večernje kupanje, ili kad "vozi" tatin auto, ali i tu je često vuci potegni! Ja pokušavam da ga sa ocem ostavljam samim što češće, da bi se zbližili, ali nema nekih rezultata. Na primer, sa mojim bratom bi i na mesec otišao i sve hoće sa njim, ali sa tatom ne! Meni to baš nije normalno, i zato me zanima šta može da bude razlog tome i kako da se postavimo i suprug i ja.
Veliko hvala.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
u razvojnoj fazi u kojoj se nalazi vaš sin veoma je bitno da vi kao majka budete sigurna baza od koje će se on sa poverenjem odvajati i ostvarivati kontakte sa drugim sigurnim osobama. Stoga, kada ste vi u prisutni potrudite se da sa detotom provoedete kvalitetno vreme, jer simbolično lepljenje deteta za vas ukazuje da od vas traži da ne bežite od njega. Sa druge strane da bi vaš suprug ne može nadomsetiti vas kada ste vi prisutni i dete ga u tim trenucima može posmatrati kao uljeza koji ometa da se v aš kontakt sa detetom ostvari, što ometa stvaranje adekvatne privrženosti sa ocem. Dakle, ne trudite se da osamostaleite dete više od onoga na šta je ono u ovom trenutku spremno, već napravite neke izmene u sopstvanom odnosu prema detetu kada ste vi prisutni, a ono će se sa tatom istraživati svoj odnos sa sigurnošću da on neće smetati, zbog čega i tata neće morati da dubi na trepavica i izigrava cirkuzanta jer mu se to u budućnosti neće nikako dobrim vratiti pogotovo kada treba da ima ulogu oca sa autoritetom i uticajem na svoje dete.
Pozdrav
?
Pitanje #2998727. 5. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
ono u čemu 99% roditelja koji prijave problem sa svojim pubertetlijom i adolescentom greši su rešenja koja primenjuju u rešavanju onog što oni označe problemom u ponašanju dece. Onda rešenja postanu veći problem od problema jer neminovno prvo dovode do smanjenja međusobne bliskosti i gubitka nadzora, što sa svoje strane još više utiče da onio pojačaju svoja ponašanja (i rešenja). Osim što trebate da se preispitate da li ste i u čemu promenili taktiku dogovaranja sa svojim sinom i u čemu se ona razlikuje od vremena kada je on imao 10 godina, predlažem da pre nego što nastavti da ga paušalno upozoravate na loše ljude, pozovete to njegovo društvo kući, napravite im neku zakusku i predstavite se kao "cool" roditelji koji žele da bolje upoznaju društvo svog sina. Tada će vam se i ta dece predstaviti u svom najboljem svetlu pa će te i videti sa kim se vaš sin zaista druži, a imaćete i argumete ukoliko zaista postoji razloga da mu ukazujete na pogrešan izbor.
Pozdrav

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460