Stetoskop
Stetoskop
Pitajte doktoraDečija i adolescentna psihijatrija

Dečija i adolescentna psihijatrija – pitajte doktora

Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 531 pitanja iz oblasti Dečija i adolescentna psihijatrija.

Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Svi odgovori (531)

?
Pitanje #2981025. 5. 2009.

Poštovani, problem je ponašanje moje devojčice koja ima 4g. Odkako je krenula

Poštovani,
problem je ponašanje moje devojčice koja ima 4g. Odkako je krenula u vrtić (pre god dana) njeno ponašanje je sve gore i gore. Inače je i pre vrtića bila jako živahna i prkosna ali sada je jako bezobrazna. Počela je da se pljuje, tuče, psuje, vaspitačica nije htela da je vodi na ekskurziju zbog toga. Kući je još gora. Kad je pitam zašto to radi, kaže "zato što mi se smeju". Imam osećaj da se ona u vrtiću tako ponaša jer konstantno želi da bude u centru pažnje neshvatajući da to nije dobro. Ja sam već otupela od pričanja ali ona jednostavno ne sluša. Izbegavam da je tučem iako nekad stvarno dobije po guzi ali onda je sve još gore. Kad je kaznim ostajanjem u sobi u stanju je sat vremena da vrišti iako ne sme sama da izađe iz sobe, dok ja ne uđem i ne kažem joj da može da izađe. Onda joj pokušavam objasniti da to nije lepo i zašto nije lepo ali sve to traje 5min i opet po starom. Inače je jako inteligentna ali to pokazuje samo u momentima kada ona želi i koji jako kratko traju. Pažnja joj je kratkotrajna, ništa je ne zanima, ceo dan samo trči, ruši, svadja se. Često kad je pitam nešto ona odgovara nešto što nema veze s tim, tipa "jel znaš da nije lepo to i to" ona odgovara "vidi ptice napolju" i sl. Ona tačno isprobava moje granice a ja sam nemoćna u tome jer na kraju sve bude kako ona hoće jer izluđuje ukućane zbog tog vrištanja i histerisanja. U tim momentima ništa ne pomaže, ni razgovor ni dogovor ni batine. Kako da reagujem u tim situacijama koje su veoma česte tokom dana? Voli vodu jako, pa je pustim pola sata, sat dnevno da se igra s vodom ali to je jedino što nju smiruje i u čemu se ona nalazi. Ne želim da je druga deca ismevaju ili izbegavaju zbog tog ponašanja ili da ima problema danas, sutra u školi. Svesna sam da je to najveća moja greška jer nisam provodila dovoljno vremena uz nju jer sam studirala. Želim da joj se posvetim skroz sada ali ne znam kako da ispravim sve to. Molim vas da mi date konkretan savet kako se ponašati sa takvim detetom.
Hvala vam puno i veliki pozdrav.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
konkretan savet ne može stati u par rečenica, pa vas upućujem na tekstove "kako izaći na kraj sa detetovom ljutnjom" "time out" "deca i ujedanje" i slične koji se nalaze na stetoskop-u a koje možete naći u meniju "zdravlje dece".
Pozdrav
?
Pitanje #2959822. 5. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
imajući u vidu da se radi o detetu na hraniteljstvu, kao i vašoj zainteresovanosti da detetu pomognete, predlažem da se konsultujete sa više stručnjaka, počevši od psihologa iz centra za socijalni rad koji će vam pomoći u uspostavljanju povezane mreže saradnika koja će se sastojati od školskog psihologa i pedagoga (podrška u školi) i kliničkih psihologa i pedagoga (podrška stručne institucije), a koje će stručno koordinisati dečji psihijatar koji bi trebao i da obavi klinički pregled deteta i predloži adekvatnu dopunske preglede i tretman. Takav je otprilike protokol kakav primenjujemo u ustanovi gde ja radim, a uz podršku i aktivnu stimulaciju u kućnom okruženju od strane hranitelja koji bivaju edukovani kako i šta da rade sa detetom. Okolnosti koje opisujete u vezi deteta i smetnje koje ono pokazuje mogu biti posledica rane razvojne zanemarenosti, ali i specifičnih razvojnih smetnji između kojih može biti i disleksija.
Pozdrav
?
Pitanje #2953021. 5. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
za prevazilaženje disleksije potrebna je pomoć pre svega (kliničkog) pedagoga koji zna trikove pomoću kojih dete uči da alternativnim putevima savlada ono što se od njega očekuje. Uz to potrebno je da se i vi dobro informišete o samom problemu (postoji dobar hrvatska web stranica o tome samo je potrebno u pretraživaču da ukucate ključnu reč), da bi ste mogli osobama sa koje su u kontatktu sa vašim detetom da ukažete o prirodi problema i strategijama pomoći. Nastavnici bi i sami trebali biti informisani o disleksiji imajući u vidu učestalost pojave, kao i postojanje udžbenika o razvojnim poremećajima urednika Miroslava Pavlovića iz udruženja pedagoga namenjen upravo nastavnicima.
Pozdrav
?
Pitanje #284908. 5. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
reakcije koje opisujete kod trinestogodišnjeg dečaka mogu spadati u nekoliko kategorija: prisilna briga (vi to nazivate opsednutošću), prenaglašano emocionalno reagovanje u sklopu problema prilagođavanja (vi to nazivate histerisanjem sa samokažnjavanjem) i možda nesagledanim problemom razumevanja socijalnih odnosa i normi ponašanja u sklopu sniženih sociointelektualnih kapaciteta. Takođe je bitno i sagledati u kojim porodičnim okolnostima se javlja nekontrolisano ponašanje dečaka i kakvu funkciju to može imati za porodicu. To sve treba da sagleda l ekar specijalista dečje psihijatrije. Pa vam stoga preporučujem i da ga potražite i pomogne dečaku da bolje razume i prohvati neminovne buduće događaje, onda kada se oni dogode,
Srdačno
?
Pitanje #2785529. 4. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
Davno je prošlo vreme kada je za svako ponašanje dece postojalo psihološko objašnjenje koje je povezivano sa izmišljenim fazama u razvoju deteta: oralnom, analnom itd. Srećom, nauka je prevazišla te istorijske koncepte i sada je stav da ne treba zanemariti mogućnost "analne fiksiranosti" kao neodrađene faze u razvoju, ali je mnogo bolje proveriti šta se događa u životu deteta koje o seksualnom ponašanju zna mnogo više nego što bi se to očekivalo za njegov uzrast. Pogotovo je važno sagledati da li je dete izloženo bilo kakvom vidu seksualnog lošeg postupnja od strane drugih starijih osoba, a ukoliko je uključeno u vršnjačku seksualnu igru, treba razmotriti sve to isto i za dete sa kojim je u "igri". Dakle, to je trenutak kada treba da se uključe odrasli i analiziraju kako je dete (bilo vaše bilo tuđe) naučilo takvo ponašanje jer ono ne spada u očekivani razvoj, već je često posledica nekog vida zloupotrebe dece od strane starijih osoba i to nikako ne treba prepustiti slučaju i psihologiziranju, već prijaviti ukloliko se posumnja na zlostavljanje. To ne mora biti vaše dete, ali neko dete obično jeste, koje onda naučenu "igru" pokazuje drugoj deci. Vaše dete ima dovoljno godina da ga možete pitati kako je naučio takvo ponašanje i od koga, i ko je to drugo dete naučio takvom ponašanju. Čak i dostupnost porno filmovima spada u vid neprimerenog postupanja prema deci.
Srdačno
?
Pitanje #2763927. 4. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
slažem se da ima mnogo mudrovanja, a malo dokaza za izrečeno, pogotovo kada su stručnjaci u pitanju. Oko psihologije razvoja dece zabunu unose stare teorije koje su se bavile nagađanjem (mada nije ni bilo moguće pre sto godina razvijati složene psihološke ekperimente). Izneću svoje mišljenje, koje je potkrepljeno delom teorijom, delom iskustvom, što stručnim što ličnim (roditeljskim). Sa godinu dana deca su uveliko perceptivni eksperti koji se veoma zanimaju za ljudska lica i događanja oko njih i radoznalo bi da se upoznaju sa novim iskustvima oko sebe, ako im je osoba od sigurnosti u blizini. Time unapređuju svoje motorne veštine i uče koje opasnosti treba izbeći a šta ih može zabaviti. Otuda je za taj uzrast kretanje jako bitno. Gledanje televizije to može ometati pasivozacijom, zbog čega treba ograničiti vreme. Izbor sadržaja je za uzrast od jedne godine je lak, jer deca sama selektuju šta je njima interesantno i korisno (obično su to kratke reklame gde se slike brzo smenjuju, živih boja uz muziku, zatim emisije u kojima se pojavlju najrazličitije lutke sa ljudskim osobinama i sa puno muzike i pevanja (otuda su teletabisi tako popularni kod dece i tako omraženi kod odraslih koji od svega vide opasnost da dete ne skoči u neku rupu) čime deca uče i jezik i elemente jednostavnih ponašanja. Takođe, ne može se za svu decu generalizovati štetnost ili korisnost gledanja tv-a. Za decu koja su mirna, pasivna, neinicijativna, uzbudljive emisije su od koristi i obrnuto.
Srdačno
?
Pitanje #2748424. 4. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
Naučite je da se dogovara ili vi isterajte svoje onda kada ulazite u "duel" sa petogodišnjom devojčicom, koja će vremenom pomešati ko je kome majka ukoliko je naučite da Vam ne veruje da će te učiniti ono što govorite.
Pozdrav.
?
Pitanje #2730222. 4. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
za lečenje bulimije je potrebna pomoć i stručnjaka ali i roditelja i prijatelja, jer problem (celodnevno razmišljanje o hrani i izgledu, zaklinjanje o držanju dijete, kršenje zakletve, krivica i ponovno prejedanje, ponovo zaricanje, i tako u krug) postaje zamena za realan život koji kada se pogleda najčešće nije ispunjen druženjem, zabavom i obavezama već dosadom, konfliktom sa roditeljima (najčešće majkom koja paniči, ali i sa sa ocem koji nema takta a prihvata strahove majke i grubo reaguje). Naravno, ovo ne mora biti i tvoja priča, ali u velikom broju slučajeva bulimije jeste. Zbog tvog komenatar da ne možeš roditeljima da se obratiš za pomoć, bio sam slobodan da pretpostavim da je i to tvoja priča. Prvi korak u lečenju je da se informišeš šta je zapravo bulimijia i kako se najčešće leči, a najbolji su rezultati kognitivnom i porodičnom terapijom. Drugo, potrebno je da prestaneš da držiš dijetu, jer je od nje mnogo više štete (pošto dovodi do prejedanja) i da kreneš da zapisuješ misli koje se automatski javljaju u situacijama kada imaš potrebu da se prejedeš. O tim mislima bi onda trebalo razgovarati i procenjivati koliko su one zaista istinite i realne, koliko unose zabludu i dovode do rizičnog ponašanja. Na kraju, savetujem ti kao punoletnoj osobi da potražiš konsuktaciju i sa lekarom internistom, zbog opšteg zdravlja, zatim nutricionistom (onim koji se bavi ishranom), ali i psihijatrom koji zna kako da ti pomogne u borbi protiv prevrtljivog protivnika (bolje reći lažnog prijatelja) kao što je bulimija.
Pozdrav
?
Pitanje #2729622. 4. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
medicinsko i psihološko sagledavanje problema usvajanja matematičkih pojmova (kalkilija) je domen pedagoškog i psihološkog testiranja, pa se možete obratiti timu profesora dr Dragana Mitrovića u Novosadskom kliničkom centru, gde takvi stručnjaci siguran sam postoje (klinički psiholog i pedagog). Sa druge strane i svaka škola ima stručnjake sa kojima se možete konsultovati da li se radi o specifičnom razvojnom problemu ili jednostavno neizgrađenoj navici.
Srdačno
?
Pitanje #2728522. 4. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
regresije u ponašanju dece u kriznim trenucima za samo dete a i porodicu su, kao što napisaste, očekivane, ali i prolazne, ukoliko se roditelji reorganizuju u svojim rutinama u ponašanju. Za to je potrebno nekada 2 meseca (ako požure), a nekada više (ako oklevaju). Na uzrastu od 3 godine deca uče najviše posmatranjem ponašanja drugih (modela) i pokušvaju da oponašaju ponašanje koje je izazivalo najviše odobravanja od za dete važnih osoba. Ukoliko nema mogućnosti da posmatra svoje vršnjake ili stariju decu i njihovo ponašanje, učiće posmatrajui ono što može (a to može biti tek rođena beba oko koje se svi raduju i oduševljavaju). To je period kada je potrebno da se drugi članovi porodice, osim majke koja je fizički zauzeta oko bebe, zauzmu da drugom detetu omoguće dovoljno vremena, pažnje, aktivnosti, igre i novih isustava.
Srdačno
?
Pitanje #2719721. 4. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
 u Beogradu u KBC "Dragiša Mišović" radi tim lekara i psihologa koji se bavi poremećajima ishrane kod adolescenata, pa se možete njima javiti (dr Voja Ćurčić, dr Marija Đurović).
 Srdačno
?
Pitanje #2713920. 4. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
Radi se o epizodama "noćnog straha" koji nemaju veze sa snovima (osim ako vam i sama nije rekla da je sanjala nešto ružno) . Ne radi se o konitinuiranoj pojavi, već o retkim epizodama koje su više pravilo da se javljaju u njenom uzrastu, nego znak poremećaja. Nema potrebe da zbog toga dete vodite lekaru, več i sami možete da se informišete kako da reagujete. Prvo, provetriti prostoriju u kojoj dete spava (ima razloga o kojima nema prostora za pisanje ovde) . Drugo, ne buditi je niti propitivati šta joj je, jer deca tada još uvek najčešće spavaju već samo prigrliti i vratiti je na spavanje kada se umiri.
 Srdačno
?
Pitanje #2698418. 4. 2009.

Poštovani, Molim vas za vaše stručno mišljenje i da mi što pre

Poštovani,
Molim vas za vaše stručno mišljenje i da mi što pre odgovorite. Nadam se da nećete  ignorisati moje pitanje. Šta bih trebala da preuzmem. Ja sam bez pomoći psihologa i psihijatra i ostalih. Imam 21 godinu pokušaću da objasnim moju situaciju. Kada sam u velikom društvu i kada mi neko postavi pitanje i ja treba da odgovorim, a svi obrate pažnju na mene izgubim se od straha. Kada neko pokuša da flertuje sa mnom a meni se on sviđa izgubim se od straha. Kada treba da imam neku prezentaciju pred svim kolegama na faksu, nije mi teško da postojeće gradivo savladam, ali danima se borim sa sobom i sebe hrabrim da neće niašta da se desi, ali ne vredi čim izađem da pričam ne mogu da se koncetrišem na gradivo već samo očekujem kada  ću početi da drhtim i naravno to se i dogodi. Ima perioda kada osećam divovsku snagu, i mislim sve je rešivo a ponekad skroz suprotno osećam da ako me ljudi bolje upoznaju da će da kažu da nisam normalna. Znam da je brak između mojih roditelja čist interes. Mama je pokušavala više puta da ostavi tatu, ali on je jasno stavio do znanja da ako ona ode od njega, ne želi da daje novac. Finasijski smo zavisni od njega. Znam da mu teško pada moje školovanje. Pokušavala sam da dobijem stipendiju, i dobijam 9 i 10 a onda kada nedostaje još malo i vidim da to mogu da ostvarim skočim se od straha, ne mogu uopšte da mislim, funkcioni šem glava hoće da eksplodira, osećam da će  sve kolege da me rastrgnu sa svojim učestalim pitanjima za pomoć, ako ih odbijem mislim da će da kažu da sam uobražena, bojim se da ne budem prihvaćena pokušavala sam da nađem posao i u kafiću, pekari, u knjižari nigde mi nisu primili, zbog toga se osećam malo nesposobno, i manje vrednom. Sada hoću opet da pokušam da nađem posao ali sam ukočena od straha. Ponekad se čudim kad neko uopšte priča sa mnom.
Molim vas za iskren odgovor šta fali meni, i kakav sam ja tip ličnosti?
Unapred hvala
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
 sami možete mnogo, mada sam ja pobornik i hipoteza da moć lekara i psihoterapeuta ustvari zavisi od njihovog uticaja na pacijente, a da promena u terapiji nastaje isključivo zaslugom pacijenta. Tako je i kada je u pitanju najobičnija prehlada a kamo li različita izmenjena psihička stanja. Dakle, vi trebate prvo da se dobro informišete o svom problemu koji nije nimalo redak među ljudima. Ustvari, predstavlja najčešće ispoljen anksiozni problem koji zahteva da se dovede od kontrolu (ne upotrebljavam reči kao što su neuroza, poremećaj, lečenje jer naprosto nisam u stanju da ovim putem postavljam vama dijagnoze i slično) . Ipak, ključne reči koje ćete tražiti preko interneta su socijalna anksioznost, socijalna fobija (eng. Social anxiety, social phobia) , drugo, potrebno je da s neko vreme pozabavite mislima koje vam se javljaju u situacijama kada se izgubite od straha (jer se vi uplašite od sopstvenih misli o situaciji, a ne od realne opasnosti koja vam zaista preti jer ste sebi 100 puta već dokazali da se crne slutnje nisu obistinile. On koje možda i jesu, samo dokazuju da nije moguće sve isplanirati i pripremiti u životu jer da je tako ponašali bismo se kao roboti bez radosti koja nam priređuju iznenađenja) . Treće, potrebno je da se informišete o tehnikama relaksacije koje ćete primenjivati u situacijama kada strah preti da nadjača razum. Na kraju, svoje strašljive misli (koje ćete utvrditi zapisivanjem) , a koje se stereotipno ponavljaju ćete zameniti realnijim i pozitivnijim koje treba unapred smisliti. Što se tiče porodične situacije, ona je samo model za nesigurnost u odnosima sa ljudima, ali vi sa 21 godinom možete i sami to da "provalite", ali izbor da tako žive je izbor vaših roditelja, što ne mora da bude i vaš.
Srdačno
?
Pitanje #2697717. 4. 2009.

Poštovani, Moje pitanje je u vezi moga sina. Gabriel je 3 godine

Poštovani,
Moje pitanje je u vezi moga sina. Gabriel je 3 godine i 8 mjeseci i jako slabo priča, prije par sedmica smo ga uključili u predškolsko i danas mu je već dvije sedmice od kada je krenuo u predškolsko. Gabriel je jako sposoban za razliku od njegovih vršnjaka, jako je visok a i mi smo sami visoki to naslijedio od mame i tate, on već izgleda kao da je 5 ali ipak se ponaša kao dijete od 3 godine. Sa 9.5 mjeseci je počeo da hoda, sa 1 godinu je već samostalno jeo i uvijek se trudi da sve sam radi, oblači se, čak je sada počeo i mlđega brata da hrani i oblači :), zna alpahbeth, brojeve i čak spelovanje, sada je počeo i da crta, i voli da čita samo što je to sve nerazumljivo ili ponekada kaže po koju rečenicu. A isto tako mi živimo u Americi svi s njim pričamo na hrvatskom jeziku, i sve što je naučio engleskoga to je preko televizije. Par sedmica prije upisa u školu ja sam ga vodila kod Speech Therapy jer sam bila zabrinuta za njegov govor, međutim u 15 minuta je ispalo da moj Gabriel ima psihičkih problema, prvi razlog je zato što nema dobar kontakt sa očima (o tome sam jako puno čitala i to je jedan od brojeva za koje se može reći da ima autizam). I isto tako ima običaj da ponavlja stvari naprimjer ako mu kažeš: "what is your name? " ili "moje ime je dijana" on će to samo ponoviti, on zna da je Gabriel ali ako ga pitamo kako se zove on to samo ponovi, imam osjećaj da je jako zbunjen između dva jezika i stvarno se bojim da ima nekih psihičkih problema, ali onda kada gledam sa druge tačke gledišta vidim da je sasvim normlano dijete. Možda ponekada malo tvrdoglav, jer u školi kažu da je super, da sluša, prati direkcije, igra se sa drugom djecom i to obožava, ali isto tako radi sve što i druga djeca, uvijek se igra sa različitim igrackama, jedini problem je što ponavlja kada mu nešto kažeš, ne znam da li je to zato što ne razumije ili je nešto drugo u pitanju? Čitala sam puno o autizmu i ne vidim puno sličnosti sa mojim sinom, moje pitanje je zašto se tako ponaša, zašto ponavlja rečenice umjesto da nam da odgovor? Ako je ovo previše komplikovano pitanje uredu je ako ne dobijem odgovor.
Unaprijed hvala... Zabrinuta mama Dijana
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
Autizam i autizmu slični poremećaji imaju hiljadu lica, ali sa druge strane nije svaki slab kontakt očima i bilingvizam učenja dva jezika automatski i autizam. Potrebno je da dete pregleda dečji psihijatar koji će napraviti razliku između govornog poremećaja (i slušnog poremećaja), poremećaja iz autističnog spektra, adhd i bilingvizma.
Srdačno
?
Pitanje #2651411. 4. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
reakcija Vašeg deteta je protest zbog nedostupnosti sigurne osobe (Vas) u okruženju u kojem se ne oseća sigurno i zaštićeno. Ovakva reakcija je negativna, jer u tom uzrastu dete je najčešće motorno veoma vešto i počinje radoznalo da istražuje svet oko sebe ali stalno vodeći računa o prisustvu sigurne i bliske osobe kojoj se vraća kada se god oseti nezaštićeno. Ako je dete i po svom temperamentu osetljivo (dete "orhideja", onda postoji rizik upravo od ovakvih reakcija. Predlažem da se posavetujete i sa psihologom iz vrtića koji može i da vidi reakcije deteta. Moj savet (koji ne mora biti najispravniji) je da trebate odložiti dalje odlaske deteta u vrtić, već da angažujete neku osobu koja bi se u prvo vreme sa vama zajedno brinula o detetu, a onda i u vašem odsustvu. O privrženosti (ključne reči: attachment, bowlby) možete čitati i preko interneta.
Srdačno
?
Pitanje #2643710. 4. 2009.

Poštovani doktore molila bih Vas da mi odgovorite što je moguće brže

Poštovani doktore
molila bih Vas da mi odgovorite što je moguće brže pošto je vikend pa ne mogu doći do svoje doktorke! Ja sam sestra devojčice koja posle neurotraume i teških povreda mozga nakon 4 godina razvila organski psihosyndrom! Pošto unazad već godinu dana imala je napade anksioznosti (da pojasnim kakve: počne da šeta po sobi brzo, da preti onima zbog kojih je pala, da baca stvari, udara roditelje) to traje sat vremena, njoj svi mišici podrhtavaju, al moram istaći da ne gubi vezu sa realnošću i povodi ekscitacije su opravdani, al sama reakcija je neprimerena! Nakon toga je obično boli glava i ni neseća se šta je radila, čak joj je i žao kada nas vidi izgrebane ili tako nešto! Kada su ovi napadi postali sve češći i nepodnošljivi roditelji odlučuju da je vode kod psihijatra (bez obzira što sam ja apsolvent medicine i uporno sam to sve vreme pokušavala da ih nateram)! Sa nalazom kliničkog psihologa i neuropsihologa odlazimo kod dečijeg psihijatra koja nam prepisuje sledeću terapiju: asentra 50mg 1+0+0 karbapin 200mg 1\2+0+1\2 ksalol 0.25mg 1+0+1 na ovakvu terapiju njeno ponasšanje se nije vidno poboljšalo čak je posle 3 nedelje postala još agresivnija da se tuče al opet je to drži sat-dva pa prestane! Nakon mesec dana odlazi na kontrolu kod svoje doktorke koja sada propisuje sledeću terapiju: asentra 50mg 1+1\2+0 karbapin 200mg 1+0+1 lorazepam2. 5mg 1\2+0+1\2 ovu terapiju uzima 2 dana - juče i danas i jako je umrtvila! Spava joj se stalno, ima ataksiju, slabost, glavobolju (al je nju imala i ranije) samo lezi čak ni po kući ne može da hoda samostalno - zanosi je! Kako smo mi sa sela a doktorka u Sremskoj Mitrovici i ne radi do ponedeljka, a dala nam je broj telefona u ambulanti nismo sigurni šta da radimo! Podsetiću Vas da joj je znači dozu asentre povećala za pola prethodne, dozu karbapina duplo, a umesto ksalola dala lorazepam2. 5mg\dan podeljeno u 2 doze ujutru i uveče! Ja sumnjam da su po sredi neželjena dejstva karbapina jer je on povećan duplo, ili lorazepam! Molila bih da mi predložite korekciju doza il šta da izbacimo! Moja je pretpostavka da je prva terapija bila slaba il smo imali neželjene efekte alprazolama pa je zato imala napade, a da je nova terapija očito prejaka, pa je treba smanjiti. Šta mislite o ovom: asentra 50mg+25mg+0 karbapin 100mg+0+200mg lorazepam 0.625+0+0.625mg? Molim Vas da mi odgovorite i date mi predlog o dozama za vikend i najposle možda i o naknadnoj promeni leka naravno u saglasnosti sa našom doktorkom! Zaboravila sam samo reći da ona ima 19 godina, a taj udes je imala sa 15 godina, i pre toga nije imala nikakve smetnje i bolesti - čak šta više bila je đak generacije i ambiciozna je jako tako da to još više je razočarava, danas ide vanredno drugu godinu pravnog tehničara i moglo bi se reći sa razlogom pati zbog svega ali opet ti napadi jasno govore da ne može sa tim da se bori bez pomoći! Poštovani kolega molim Vas da mi odgovorite u što kraćem vremenskom periodu! Ja sam već čula se ovim putem sa neurohirurgom tražeci način da se izborimo sa svim ovim što nas već 4 godine prati, ali jasno je da smo osuđeni na samostalnu borbu kao i sve porodice sa ovakvim bolesnicima kojih je zaista sve više!
Unapred hvala
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
ne bih se upuštao u ovakav vid konsultacija, jer da je to u redu, pacijenti ne bi ni morali ići kod lekara, mogli bismo da se dopisujemo, četujemo ili preko video linka lečimo. Sa druge ne slažem se sa primenjenom terapijom (asentra se daje u jednoj jutarnjoj dozi i ne treba je pojačavati podnevnom zbog indukovane razgradnje davanjem karbamazepina, već je inicijalno treba dati u većoj dozi (75-100mg), karbapin treba promeniti u Tegretol (retard forma), a lorazepam bi u ovoj kobinaciji mogao ići po potrebi). Ono što se može kontrolisati sa dva leka, ne treba kombinovati sa 3. Treće i pored toga, potrebno je najmanje 3 dana kako bi lekovi u krvi postili stabilnu koncentraciju, tako da je prva tri dana očekivano da se pojave neželjeni efekti zbog naglih skokova leka u krvi prolikom davanja. Karbamazepin treba davati u terapijskoj dozi ukoliko postoji indikacija i tu "odokativno" merenje nije potrebno jer se radi analizta koncentracije leka u krvi i najbolje ga je davati u retard formi. I pored svega, smatram da je lekar koji je propisao terapiju imao razloga zašto se odlučio baš za svoju šemu a ne za neku drugu i da je potrebno sačekati konsultaciju sa tim lekarom uz eventualno samo smanjenje lorazepama.
Srdačno

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460