Pitajte doktoraDečija i adolescentna psihijatrija
Dečija i adolescentna psihijatrija – pitajte doktora
Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 531 pitanja iz oblasti Dečija i adolescentna psihijatrija.
Da zakažete pregled pozovite 063 687 460
Lekari iz ove oblasti
Svi odgovori (531)
?
Pitanje #2981025. 5. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
konkretan savet ne može stati u par rečenica, pa vas upućujem na tekstove "kako izaći na kraj sa detetovom ljutnjom" "time out" "deca i ujedanje" i slične koji se nalaze na stetoskop-u a koje možete naći u meniju "zdravlje dece".
Pozdrav
?
Pitanje #2959822. 5. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
imajući u vidu da se radi o detetu na hraniteljstvu, kao i vašoj zainteresovanosti da detetu pomognete, predlažem da se konsultujete sa više stručnjaka, počevši od psihologa iz centra za socijalni rad koji će vam pomoći u uspostavljanju povezane mreže saradnika koja će se sastojati od školskog psihologa i pedagoga (podrška u školi) i kliničkih psihologa i pedagoga (podrška stručne institucije), a koje će stručno koordinisati dečji psihijatar koji bi trebao i da obavi klinički pregled deteta i predloži adekvatnu dopunske preglede i tretman. Takav je otprilike protokol kakav primenjujemo u ustanovi gde ja radim, a uz podršku i aktivnu stimulaciju u kućnom okruženju od strane hranitelja koji bivaju edukovani kako i šta da rade sa detetom. Okolnosti koje opisujete u vezi deteta i smetnje koje ono pokazuje mogu biti posledica rane razvojne zanemarenosti, ali i specifičnih razvojnih smetnji između kojih može biti i disleksija.
Pozdrav
?
Pitanje #2953021. 5. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
za prevazilaženje disleksije potrebna je pomoć pre svega (kliničkog) pedagoga koji zna trikove pomoću kojih dete uči da alternativnim putevima savlada ono što se od njega očekuje. Uz to potrebno je da se i vi dobro informišete o samom problemu (postoji dobar hrvatska web stranica o tome samo je potrebno u pretraživaču da ukucate ključnu reč), da bi ste mogli osobama sa koje su u kontatktu sa vašim detetom da ukažete o prirodi problema i strategijama pomoći. Nastavnici bi i sami trebali biti informisani o disleksiji imajući u vidu učestalost pojave, kao i postojanje udžbenika o razvojnim poremećajima urednika Miroslava Pavlovića iz udruženja pedagoga namenjen upravo nastavnicima.
Pozdrav
?
Pitanje #284908. 5. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
reakcije koje opisujete kod trinestogodišnjeg dečaka mogu spadati u nekoliko kategorija: prisilna briga (vi to nazivate opsednutošću), prenaglašano emocionalno reagovanje u sklopu problema prilagođavanja (vi to nazivate histerisanjem sa samokažnjavanjem) i možda nesagledanim problemom razumevanja socijalnih odnosa i normi ponašanja u sklopu sniženih sociointelektualnih kapaciteta. Takođe je bitno i sagledati u kojim porodičnim okolnostima se javlja nekontrolisano ponašanje dečaka i kakvu funkciju to može imati za porodicu. To sve treba da sagleda l ekar specijalista dečje psihijatrije. Pa vam stoga preporučujem i da ga potražite i pomogne dečaku da bolje razume i prohvati neminovne buduće događaje, onda kada se oni dogode,
Srdačno
reakcije koje opisujete kod trinestogodišnjeg dečaka mogu spadati u nekoliko kategorija: prisilna briga (vi to nazivate opsednutošću), prenaglašano emocionalno reagovanje u sklopu problema prilagođavanja (vi to nazivate histerisanjem sa samokažnjavanjem) i možda nesagledanim problemom razumevanja socijalnih odnosa i normi ponašanja u sklopu sniženih sociointelektualnih kapaciteta. Takođe je bitno i sagledati u kojim porodičnim okolnostima se javlja nekontrolisano ponašanje dečaka i kakvu funkciju to može imati za porodicu. To sve treba da sagleda l ekar specijalista dečje psihijatrije. Pa vam stoga preporučujem i da ga potražite i pomogne dečaku da bolje razume i prohvati neminovne buduće događaje, onda kada se oni dogode,
Srdačno
?
Pitanje #2785529. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
Davno je prošlo vreme kada je za svako ponašanje dece postojalo
psihološko objašnjenje koje je povezivano sa izmišljenim fazama u razvoju deteta: oralnom, analnom itd. Srećom, nauka je prevazišla te istorijske koncepte i sada je stav da ne treba zanemariti mogućnost
"analne fiksiranosti" kao neodrađene faze u razvoju, ali je mnogo bolje proveriti šta se događa u životu deteta koje o seksualnom ponašanju zna mnogo više nego što bi se to očekivalo za njegov uzrast. Pogotovo je važno sagledati da li je dete izloženo bilo kakvom vidu seksualnog lošeg postupnja od strane drugih starijih osoba, a
ukoliko je uključeno u vršnjačku seksualnu igru, treba razmotriti sve to isto i za dete sa kojim je u "igri". Dakle, to je trenutak kada treba da se uključe odrasli i analiziraju kako je dete (bilo vaše bilo tuđe) naučilo takvo ponašanje jer ono ne spada u očekivani razvoj, već je često posledica nekog vida zloupotrebe dece od strane starijih osoba i to nikako ne treba prepustiti slučaju i psihologiziranju, već prijaviti ukloliko se posumnja na zlostavljanje. To ne mora biti vaše dete, ali neko dete obično jeste, koje onda naučenu "igru" pokazuje drugoj deci. Vaše dete ima dovoljno godina da ga možete pitati
kako je naučio takvo ponašanje i od koga, i ko je to drugo dete naučio takvom ponašanju. Čak i dostupnost porno filmovima spada u vid neprimerenog postupanja prema deci.
Srdačno
?
Pitanje #2763927. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
slažem se da ima mnogo mudrovanja, a malo dokaza za izrečeno, pogotovo kada su stručnjaci u pitanju. Oko psihologije razvoja dece zabunu unose stare teorije koje su se bavile nagađanjem (mada nije ni bilo moguće pre sto godina razvijati složene psihološke ekperimente). Izneću svoje mišljenje, koje je potkrepljeno delom teorijom, delom iskustvom, što stručnim što ličnim (roditeljskim). Sa
godinu dana deca su uveliko
perceptivni eksperti koji se veoma zanimaju za ljudska lica i događanja oko njih i radoznalo bi da se upoznaju sa novim iskustvima oko sebe, ako im je osoba od sigurnosti u blizini. Time
unapređuju svoje motorne veštine i uče koje opasnosti treba izbeći a šta ih može zabaviti. Otuda je za taj uzrast
kretanje jako bitno. Gledanje televizije to može ometati pasivozacijom, zbog čega treba ograničiti vreme. Izbor sadržaja je za uzrast od jedne godine je lak, jer deca sama selektuju šta je njima interesantno i korisno (obično su to kratke reklame gde se
slike brzo smenjuju, živih boja uz muziku, zatim emisije u kojima se pojavlju najrazličitije lutke sa ljudskim osobinama i sa puno
muzike i pevanja (otuda su teletabisi tako popularni kod dece i tako omraženi kod odraslih koji od svega vide opasnost da dete ne skoči u neku rupu) čime
deca uče i jezik i elemente jednostavnih ponašanja. Takođe, ne može se za svu decu
generalizovati štetnost ili korisnost gledanja tv-a. Za decu koja su mirna, pasivna, neinicijativna, uzbudljive emisije su od koristi i obrnuto.
Srdačno
?
Pitanje #2748424. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
Naučite je da se dogovara ili vi isterajte svoje onda kada ulazite u "duel" sa petogodišnjom devojčicom, koja će vremenom pomešati ko je kome majka ukoliko je naučite da Vam ne veruje da će te učiniti ono što govorite.
Pozdrav.
Naučite je da se dogovara ili vi isterajte svoje onda kada ulazite u "duel" sa petogodišnjom devojčicom, koja će vremenom pomešati ko je kome majka ukoliko je naučite da Vam ne veruje da će te učiniti ono što govorite.
Pozdrav.
?
Pitanje #2735823. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
predlažem da se ponovo javiš sledeće godine, kada verujem da ćeš imati mnogo više iskustva i mnogo manje dilema o tome šta bi želela da budeš u životu i šta bi moglo da te učini srećnom.
Pozdrav
?
Pitanje #2730222. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
za lečenje bulimije je potrebna pomoć i stručnjaka ali i roditelja i prijatelja, jer problem (celodnevno razmišljanje o hrani i izgledu, zaklinjanje o držanju dijete, kršenje zakletve, krivica i ponovno prejedanje, ponovo zaricanje, i tako u krug) postaje zamena za realan život koji kada se pogleda najčešće nije ispunjen druženjem, zabavom i obavezama već dosadom, konfliktom sa roditeljima (najčešće majkom koja paniči, ali i sa sa ocem koji nema takta a prihvata strahove majke i grubo reaguje). Naravno, ovo ne mora biti i tvoja priča, ali u velikom broju slučajeva bulimije jeste. Zbog tvog komenatar da ne možeš roditeljima da se obratiš za pomoć, bio sam slobodan da pretpostavim da je i to tvoja priča. Prvi korak u lečenju je da se informišeš šta je zapravo bulimijia i kako se najčešće leči, a najbolji su rezultati kognitivnom i porodičnom terapijom. Drugo, potrebno je da prestaneš da držiš dijetu, jer je od nje mnogo više štete (pošto dovodi do prejedanja) i da kreneš da zapisuješ misli koje se automatski javljaju u situacijama kada imaš potrebu da se prejedeš. O tim mislima bi onda trebalo razgovarati i procenjivati koliko su one zaista istinite i realne, koliko unose zabludu i dovode do rizičnog ponašanja. Na kraju, savetujem ti kao punoletnoj osobi da potražiš konsuktaciju i sa lekarom internistom, zbog opšteg zdravlja, zatim nutricionistom (onim koji se bavi ishranom), ali i psihijatrom koji zna kako da ti pomogne u borbi protiv prevrtljivog protivnika (bolje reći lažnog prijatelja) kao što je bulimija.
Pozdrav
?
Pitanje #2729622. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
medicinsko i psihološko sagledavanje problema usvajanja matematičkih pojmova (kalkilija) je domen pedagoškog i psihološkog testiranja, pa se možete obratiti timu profesora dr Dragana Mitrovića u Novosadskom kliničkom centru, gde takvi stručnjaci siguran sam postoje (klinički psiholog i pedagog). Sa druge strane i svaka škola ima stručnjake sa kojima se možete konsultovati da li se radi o specifičnom razvojnom problemu ili jednostavno neizgrađenoj navici.
Srdačno
?
Pitanje #2728522. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
regresije u ponašanju dece u kriznim trenucima za samo dete a i porodicu su, kao što napisaste, očekivane, ali i prolazne, ukoliko se roditelji reorganizuju u svojim rutinama u ponašanju. Za to je potrebno nekada 2 meseca (ako požure), a nekada više (ako oklevaju). Na uzrastu od 3 godine deca uče najviše posmatranjem ponašanja drugih (modela) i pokušvaju da oponašaju ponašanje koje je izazivalo najviše odobravanja od za dete važnih osoba. Ukoliko nema mogućnosti da posmatra svoje vršnjake ili stariju decu i njihovo ponašanje, učiće posmatrajui ono što može (a to može biti tek rođena beba oko koje se svi raduju i oduševljavaju). To je period kada je potrebno da se drugi članovi porodice, osim majke koja je fizički zauzeta oko bebe, zauzmu da drugom detetu omoguće dovoljno vremena, pažnje, aktivnosti, igre i novih isustava.
Srdačno
?
Pitanje #2719721. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
u Beogradu u KBC "Dragiša Mišović" radi tim lekara i psihologa koji se bavi poremećajima ishrane kod adolescenata, pa se možete njima javiti (dr Voja Ćurčić, dr Marija Đurović).
Srdačno
u Beogradu u KBC "Dragiša Mišović" radi tim lekara i psihologa koji se bavi poremećajima ishrane kod adolescenata, pa se možete njima javiti (dr Voja Ćurčić, dr Marija Đurović).
Srdačno
?
Pitanje #2713920. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
Radi se o epizodama "noćnog straha" koji nemaju veze sa snovima (osim ako vam i sama nije rekla da je sanjala nešto ružno) . Ne radi se o konitinuiranoj pojavi, već o retkim epizodama koje su više pravilo da se javljaju u njenom uzrastu, nego znak poremećaja. Nema potrebe da zbog toga dete vodite lekaru, več i sami možete da se informišete kako da reagujete. Prvo, provetriti prostoriju u kojoj dete spava (ima razloga o kojima nema prostora za pisanje ovde) . Drugo, ne buditi je niti propitivati šta joj je, jer deca tada još uvek najčešće spavaju već samo prigrliti i vratiti je na spavanje kada se umiri.
Srdačno
Radi se o epizodama "noćnog straha" koji nemaju veze sa snovima (osim ako vam i sama nije rekla da je sanjala nešto ružno) . Ne radi se o konitinuiranoj pojavi, već o retkim epizodama koje su više pravilo da se javljaju u njenom uzrastu, nego znak poremećaja. Nema potrebe da zbog toga dete vodite lekaru, več i sami možete da se informišete kako da reagujete. Prvo, provetriti prostoriju u kojoj dete spava (ima razloga o kojima nema prostora za pisanje ovde) . Drugo, ne buditi je niti propitivati šta joj je, jer deca tada još uvek najčešće spavaju već samo prigrliti i vratiti je na spavanje kada se umiri.
Srdačno
?
Pitanje #2698418. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
sami možete mnogo, mada sam ja pobornik i hipoteza da moć lekara i psihoterapeuta ustvari zavisi od njihovog uticaja na pacijente, a da promena u terapiji nastaje isključivo zaslugom pacijenta. Tako je i kada je u pitanju najobičnija prehlada a kamo li različita izmenjena psihička stanja. Dakle, vi trebate prvo da se dobro informišete o svom problemu koji nije nimalo redak među ljudima. Ustvari, predstavlja najčešće ispoljen anksiozni problem koji zahteva da se dovede od kontrolu (ne upotrebljavam reči kao što su neuroza, poremećaj, lečenje jer naprosto nisam u stanju da ovim putem postavljam vama dijagnoze i slično) . Ipak, ključne reči koje ćete tražiti preko interneta su socijalna anksioznost, socijalna fobija (eng. Social anxiety, social phobia) , drugo, potrebno je da s neko vreme pozabavite mislima koje vam se javljaju u situacijama kada se izgubite od straha (jer se vi uplašite od sopstvenih misli o situaciji, a ne od realne opasnosti koja vam zaista preti jer ste sebi 100 puta već dokazali da se crne slutnje nisu obistinile. On koje možda i jesu, samo dokazuju da nije moguće sve isplanirati i pripremiti u životu jer da je tako ponašali bismo se kao roboti bez radosti koja nam priređuju iznenađenja) . Treće, potrebno je da se informišete o tehnikama relaksacije koje ćete primenjivati u situacijama kada strah preti da nadjača razum. Na kraju, svoje strašljive misli (koje ćete utvrditi zapisivanjem) , a koje se stereotipno ponavljaju ćete zameniti realnijim i pozitivnijim koje treba unapred smisliti. Što se tiče porodične situacije, ona je samo model za nesigurnost u odnosima sa ljudima, ali vi sa 21 godinom možete i sami to da "provalite", ali izbor da tako žive je izbor vaših roditelja, što ne mora da bude i vaš.
Srdačno
sami možete mnogo, mada sam ja pobornik i hipoteza da moć lekara i psihoterapeuta ustvari zavisi od njihovog uticaja na pacijente, a da promena u terapiji nastaje isključivo zaslugom pacijenta. Tako je i kada je u pitanju najobičnija prehlada a kamo li različita izmenjena psihička stanja. Dakle, vi trebate prvo da se dobro informišete o svom problemu koji nije nimalo redak među ljudima. Ustvari, predstavlja najčešće ispoljen anksiozni problem koji zahteva da se dovede od kontrolu (ne upotrebljavam reči kao što su neuroza, poremećaj, lečenje jer naprosto nisam u stanju da ovim putem postavljam vama dijagnoze i slično) . Ipak, ključne reči koje ćete tražiti preko interneta su socijalna anksioznost, socijalna fobija (eng. Social anxiety, social phobia) , drugo, potrebno je da s neko vreme pozabavite mislima koje vam se javljaju u situacijama kada se izgubite od straha (jer se vi uplašite od sopstvenih misli o situaciji, a ne od realne opasnosti koja vam zaista preti jer ste sebi 100 puta već dokazali da se crne slutnje nisu obistinile. On koje možda i jesu, samo dokazuju da nije moguće sve isplanirati i pripremiti u životu jer da je tako ponašali bismo se kao roboti bez radosti koja nam priređuju iznenađenja) . Treće, potrebno je da se informišete o tehnikama relaksacije koje ćete primenjivati u situacijama kada strah preti da nadjača razum. Na kraju, svoje strašljive misli (koje ćete utvrditi zapisivanjem) , a koje se stereotipno ponavljaju ćete zameniti realnijim i pozitivnijim koje treba unapred smisliti. Što se tiče porodične situacije, ona je samo model za nesigurnost u odnosima sa ljudima, ali vi sa 21 godinom možete i sami to da "provalite", ali izbor da tako žive je izbor vaših roditelja, što ne mora da bude i vaš.
Srdačno
?
Pitanje #2697717. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
Autizam i autizmu slični poremećaji imaju hiljadu lica, ali sa druge strane nije svaki slab kontakt očima i bilingvizam učenja dva jezika automatski i autizam. Potrebno je da dete pregleda dečji psihijatar koji će napraviti razliku između govornog poremećaja (i slušnog poremećaja), poremećaja iz autističnog spektra, adhd i bilingvizma.
Srdačno
Autizam i autizmu slični poremećaji imaju hiljadu lica, ali sa druge strane nije svaki slab kontakt očima i bilingvizam učenja dva jezika automatski i autizam. Potrebno je da dete pregleda dečji psihijatar koji će napraviti razliku između govornog poremećaja (i slušnog poremećaja), poremećaja iz autističnog spektra, adhd i bilingvizma.
Srdačno
?
Pitanje #2687216. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
KBC Dragiša Mišović, odeljenje za adolescentnu psihijatriju.
Pozdrav.
KBC Dragiša Mišović, odeljenje za adolescentnu psihijatriju.
Pozdrav.
?
Pitanje #2653312. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovani,
Javite se u KBC Dragiša Mišović, adolescentno odeljenje, dr v. Ćurčić, dr Marija Đurović
?
Pitanje #2651411. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
reakcija Vašeg deteta je protest zbog nedostupnosti sigurne osobe (Vas) u okruženju u kojem se ne oseća sigurno i zaštićeno. Ovakva reakcija je negativna, jer u tom uzrastu dete je najčešće motorno veoma vešto i počinje radoznalo da istražuje svet oko sebe ali stalno vodeći računa o prisustvu sigurne i bliske osobe kojoj se vraća kada se god oseti nezaštićeno. Ako je dete i po svom temperamentu osetljivo (dete "orhideja", onda postoji rizik upravo od ovakvih reakcija. Predlažem da se posavetujete i sa psihologom iz vrtića koji može i da vidi reakcije deteta. Moj savet (koji ne mora biti najispravniji) je da trebate odložiti dalje odlaske deteta u vrtić, već da angažujete neku osobu koja bi se u prvo vreme sa vama zajedno brinula o detetu, a onda i u vašem odsustvu. O privrženosti (ključne reči: attachment, bowlby) možete čitati i preko interneta.
Srdačno
?
Pitanje #2649511. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Sećam se da sam Vam savetovao da se ohrabrite da odete kod lekara
?
Pitanje #2643710. 4. 2009.
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Poštovana,
ne bih se upuštao u ovakav vid konsultacija, jer da je to u redu, pacijenti ne bi ni morali ići kod lekara, mogli bismo da se dopisujemo, četujemo ili preko video linka lečimo. Sa druge ne slažem se sa primenjenom terapijom (asentra se daje u jednoj jutarnjoj dozi i ne treba je pojačavati podnevnom zbog indukovane razgradnje davanjem karbamazepina, već je inicijalno treba dati u većoj dozi (75-100mg), karbapin treba promeniti u Tegretol (retard forma), a lorazepam bi u ovoj kobinaciji mogao ići po potrebi). Ono što se može kontrolisati sa dva leka, ne treba kombinovati sa 3. Treće i pored toga, potrebno je najmanje 3 dana kako bi lekovi u krvi postili stabilnu koncentraciju, tako da je prva tri dana očekivano da se pojave neželjeni efekti zbog naglih skokova leka u krvi prolikom davanja. Karbamazepin treba davati u terapijskoj dozi ukoliko postoji indikacija i tu "odokativno" merenje nije potrebno jer se radi analizta koncentracije leka u krvi i najbolje ga je davati u retard formi. I pored svega, smatram da je lekar koji je propisao terapiju imao razloga zašto se odlučio baš za svoju šemu a ne za neku drugu i da je potrebno sačekati konsultaciju sa tim lekarom uz eventualno samo smanjenje lorazepama.
Srdačno