Stetoskop
Stetoskop
Pitajte doktoraDečija i adolescentna psihijatrija

Dečija i adolescentna psihijatrija – pitajte doktora

Postavite pitanje o simptomima, dijagnozi ili terapiji. Odgovor lekara je potpuno besplatan. Već 531 pitanja iz oblasti Dečija i adolescentna psihijatrija.

Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Svi odgovori (531)

?
Pitanje #122537. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Ponašanje koje ste opisali ne predstavlja strah od vode, jer dete ne izbegava kontakt sa vodom, već izbegava kontakt vode sa očima. Najverovatnije ¨je imala neprijatno iskustvo sa šamponom i sl. Veliki broj dece pokazuju takvo ponašanje i ne treba vam nikakvo psihijatrijsko konsultovanje, već koristan savet drugih roditelja na koji su način su pomogli deci da tokom pranja kose spreče ulazak vode i šampona \"u oči\". U pravu ste kada kažete da njeno ponašanje nimalo više nije smešno, jer dugo traje i može se ukoreniti i generalizovati, ali srećom to sada nije slučaj, a verujem da ćete i vi pokušati da preciznije izdvojite šta je zaista problem, voda generalno ili samo jedan segment u kontaktu sa vodom i raspitati se kako su drugi roditelji to rešili.
?
Pitanje #122226. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Ukoliko su opisane epizode mesečarenja potpuno nov događaj (nije ih bilo ranije u detinjstvu, niti neko je neko od roditelja imao ili ima slično ponašanje), savetujem da obavite konsultaciju sa dečjim neurologom (ne samo sa dečijim psihijatrom), koji će na osnovu detaljnjijeg opisa ponašanja noću (ali i danju) proceniti da li su potrebnie dopunski pregledi. Ukoliko je to stanje koje se povremeno javlja, ali kontinuirano od ranog detinjstva i ne usložnjava se, onda je dobro pretuzeti konkretne postupke sagledavanja (vođenjem dnevnika) o danima kada se mesečarenje javlja, tačan opis, trajanje i sl. a pogotovo kakve aktivnosti, kakvi događaji i kakva ishrana (i konzumiranje drugih supstanci pogotovo energetskih pića, cigareta itd.) je prethodila tokom dana.
Srdačno
?
Pitanje #121094. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Problemi, konflikti borba za moć, individualnost su sastavni deo odrastanja i razvoja svake osobe ne samo pubertetlija. To što Vi nemate problema sa sinovima je verujem da je divno i relaksirajuće za vas, jer ste možda istovremeno fleksibilna, ali i zainteresovana i uključena majka. Opasnost od \"nemanja problema\" ili nekada negiranja i nerešavanja problema su žestoke pobune što treba imati u vidu kada se prolazi kroz nove faze životnih ciklusa porodice, a vama upravo predstoji ulazak u fazu života porodice sa dva adolescenta, koji više nisu deca. Ne znam koji je najbolji i najpravilniji način da Vi \"prebrodite\" taj period sa Vašom decom, ali znam da je za najuveći broj porodica najefikasniji da se roditelji postepeno (prateći promene kod svoje dece) odreknu starih navika kontrole ponašanja koje je svojstveno porodici sa malom i školskom decom i sa mnogo manje upadljivog nametanja ostanete uključeni u životima svoje dece poštujući (a ne bezuslovno prihvatajući) njihove nove stavove, upoznajući i poštovati (a ne proveravati i kritikovati) njihovo novo društvo, nudeći sebe kao slušaoca (a ne mudraca) kada su ljubavni problemi u pitanju i naravno pomoći im (motivacijama) da svoje obaveze prema porodici i školi uklapaju u nove životne okolnosti. Dakle, pitanje ste postavili sa razlogom, jer se od roditelja upravo i očekuje najviše promena.
?
Pitanje #120824. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, postoji jedna nelogičnost u vašem pismu, tačnije paradoks, da se \"o tome nikada nije pred njim razgovaralo (NIKADA), osim kada ste mu OBJAŠNJAVALI da je više nema (možda to traje čak 2 meseca, što je kontradikcija u odnosu na \"nikad\"). Možda vama ovaj paradoks ne izgleda kao ozbiljna umna zagonetka, ali da li je tako i u umu petogodišnjeg dečaka? Ako želite da prestane da priča o nekome koga nije video niti emocionalno se vezao, onda treba ispraviti paradoks. Prestanite da objašnjavate. Što ste izobjašnjavali, objasnili ste, dalje nemojte. Nema potrebe za pričama o odlasku na nebo i večnim snovima, jer se tako deca samo još više zbunjuju, a nadovezuju se još komplikovanija pitanja na koja možete još zbunjujuće da odgovorite. Deci sa 5 godina je najëšće jasan pojam biti živ i biti mrtav i šta to podrazumeva, ali im je još važnije da im se kaže da oni za nisu krivi, a važno je jer je svojstvo mišljenja u tom uzrazstu da sve pojave oko sebe dovodi u vezu sa sobom. Bilo je još sličnih pitanja, pa vas molim da pregledate po arhivi ukoliko vam je potrebno još dodatnih objašnjenja. Srdačan pozdrav
?
Pitanje #120113. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
često me roditelji pitaju kako da detetu daju lek kada ono odbija da uzme. Moj odogovor je uslovite uzimanje leka nekom njemu važnom aktivnošću. Roditelji često zaboravljaju kako su bili uporni, sistematični i motivišući kada su vitalne potrebe deteta u pitanju, ishrana i navike koje treba detetu ugraditi vezane za spavanje, odmor, polazak u obdanište, predškolsko, školu, učenjem ali se zbune u nekim drugim takođe važnim aktivnostima koje dete treba naučiti. Ključ je u pravilnom raspoređivanju privilegija i ispunjavanju zahteva koje se pred dete postave. Npr. vi možete sa vašim šestogodišnjim sinom napraviti veoma jasan motivišući plan. Sagledati koje su njegove potrebe (on će vam reći, a vi napraviti spisak), a zatim vi njemu objasniti da za svaki savladan glas može računati na dobijanje onoga što je poželeo (treba voditi računa da se ne obećavaju skupocenosti jer ne treba pomešati motivisanje i isplaćivanje, što nije isto). Kako ga motivisati da svakodnevno vežba? Tako što ćete kućno vežbanje uvek postaviti pre njemu važne aktivnosti, po principu \"kada završiš sa vežbanjem moći ćeš da crtaće na ULTRI\" npr. , odnosno ako je \"Ju-Gi-O Buđenje zmajeva\" recimo u 15h, vi ćete sa vežbanjem početi u 14.15h sa kratkom pauzom posle 20 minuta, podsetiti ga da uskoro završavate i da posle može da gleda omiljenu seriju. Ako odbija da vežba, TOG DANA (ali samo tog dana, ili čak samo tu epizodu neće moći da gleda). Ukoliko odradi vežbe kasnije, moći će istog dana da gleda neku drugu epizodu ili Ju-gi-o o npr. sledećeg dana u isto vreme, da bi se ustalila rutina svakodnevnog vežbanja.
Srdačno
?
Pitanje #119863. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, još jedno u horu mišljenja neće bitno promeniti pristup u tretmanu vašeg deteta već samo kao i u svakom raštimovanom horu uneti još jedan disharmoničan ton. Gledajući da ne unesem tu dodatnu zbrku, mogu da vam predložim je da se javite dečjem psihijatru, koji bi po logici stvari trebao da predloži kompletno dijagnostičko sagledavanje dečaka kroz Dnevnu bolnicu, kao i višednevnu opservaciju ponašanja, da bi se jasno odvojilo koji problem ima veze sa biološkim poteškoćama i specifičnim smetnjama u usvajanju očekivanih razvojnih veština, gde je tu mesto hiperaktivnosti, o kakvim se fascinacijama radi, a gde je tu uloga naučenih obrazaca ponašanja, a pogotovo da se sagleda i eventualna uloga alergijskih reakcija i opšteg somatskog stanja na ponašanje i razvoj dečaka.
?
Pitanje #119813. 10. 2008.

Poštovani, Imam dve devojčice (dvojajčane bliznakinje) od nepune 3 godine starosti. Dakle,

Poštovani,
Imam dve devojčice (dvojajčane bliznakinje) od nepune 3 godine starosti. Dakle, rastu u potpuno istim uslovima, na isti način ih muž i ja vaspitavamo. Od samog rođenja pokazivale su različitosti u tom smislu što je jedna bila mirnija i umiljatija, a druga je prava mala prznica. U poslednjih par meseci stanje postalo alarmantno. Mala prznica na sve reaguje negodujući, hvataju je periodi besa, kada počinje da razbacuje stvari, da se otima, histeriše, napada sestru, gura je, čupa, udara. To isto radi i nama roditeljima. Bilo kakav oblik saradnje sa njom ostaje bezuspešan. Napominjem da je jako inteligentno i oštroumno dete i mnogo više zna od svojih vršnjaka, pa i od svoje sestre. Pored svega navedenog pokazuje i znake sebičnosti, tipa otimanja igračke od sestre, iako ima istu takvu igračku, ali ona želi baš tu koja je u sestrinim rukama. Ako joj ova ne da, nastaje fizičko maltretiranje, kada već moramo da se umešamo. Pokušavali smo da pričamo sa njom i da joj nekako usadimo u glavicu da to što radi nije lepo, a ako pokušamo da je zagrlimo i poljubimo, pri tim pričama ona se otima i počinje histerično da plače. Pokušavamo tada da je ignorišemo u nadi da će je proći. Međutim to se ne dešava, tada kao da upadne u neki delirijum, jeca i ponavlja jednu te istu reč i to može da traje i po sat vremena. Odvlačenje pažnje na nešto drugo ne pomaže. Svesni smo mi da je ovo jedini ispravni način vaspitavanja dece, ali smo zbog takvog njenog ponašanja prinuđeni da je ponekad udarimo po guzi. Onda iz predhodnog stanja upada u novo, kada neutešno plače i traži da je čvrsto zagrlimo i da se pomirimo, što i činimo. To mirenje je i dalje uz plač i traje dugo, nakon čega se malo primiri i obeća da će biti dobra. Taj period da je dobra traje vrlo kratko. Iscrpljeni smo i fizički i psihički.
Pitamo se da li je vreme da potražimo stručnu pomoć za našu devojčicu?
Molim Vas da mi odgovorite da li je ovo prolazna faza kod dece ili zaista nešto nije u redu sa nama ili sa našim detetom?
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Iz Vašeg pisma može se naslutiti da se radi o dva različita pristupa prema dve različite devojčice, iako su bliznakinje. Različite u onoj meri u kojoj ih vi tako vidite, ali ne tako što je jedna mirna umiljata, a druga prznica, već da je \"mala prznica\" oštroumnija i da više zna od svoje sestre. To često kod roditelja može dovesti i do nebalansiranog odnosa prema dva deteta bez obzira što imate utisak da ih isto vaspitavate. Ukoliko biste imali video kameru uključenu čitavog dana u kući i sami biste bili začuđeni koliko vaše ponašanje može razlikovati. Pa i da je tako, reći ćete, ona to svojim ponašanjem izaziva. Ali to obično nije tako. Najčešće tantrumima (izlivima besa) prethodi reagovanje okoline (ili odsustvo adekvatnog reagovanja) kojim se može predvideti da će izazvati bes, a to je naješće očekivanje da će se ona pametnija sama zaigrati, sama utešiti, drugačije reagovati, jer je \"oštroumnija\", a da slabijoj ipak treba pomoći. Time se jedno dete favorizuje a drugo zapostavi. To su naravno najčešće veoma suptilne nijanse, ali ih deca detektuju. To znamo jer starija deca komentarišu to kao \"vi nju više volite nego mene\", a onda roditelji ulaze u zamku pravdanja i obasipanja pažnjom koje ništa drugo za detet ne učini osim što mu pomogne da razume da što je ponašanje gore, to je ponašanje roditelja poželjnije. Da bi se iscrpljivanje prekinulo, a vi decu naučili kontroli ponašanja, potrebno je napraviti par izmena u pristupu koje će podrazumevati sprečavanje pojave tantruma, promenu pristupa kada se pojavi i učenje novog prihvatljivijeg ponašanja. O svemu možete pročitati u tekstovima \"Kako izći na kraj sa detetetovom ljutnjom\" i sličnim na ovom sajtu. Savetovanje sa nekim psihologom ili dečjim psihijatrom je naravno korisno, pre svega ukoliko poznaje principe bihejvioralnog pristupa, sa konkretnim savetima i intervencijama.
Srdačno
?
Pitanje #119422. 10. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
o napadima besa i kako izaći na kraj sa njima u više navrata je pisano u odgovorima, ali i tekstovima na ovom sajtu. Princip jeste onakav kako ste naveli. Komponenta koju ste izostavili je pozitivan pristup pre nego što se tantrum pojavi, jer se time sprečava njegova pojava i jasno i jednostavno predstavljanje zahteva kakvih imate prema detetu i kakve će pozitivne i negativne konsekvence biti u odnosu na ispoljeno ponašanje deteta. Sprovođenje konsekvenci je ključno.
Srdačno
?
Pitanje #1170829. 9. 2008.

Poštovani, Obraćam Vam prvi put, imam bliznakinje 9 godina. Nas tri od

Poštovani,
Obraćam Vam prvi put, imam bliznakinje 9 godina. Nas tri od prvog dana živimo same, uz nesebičnu pomoć mojih starih roditelja lepo nam je. Trudnoća je bila začeta vantelesno, a za vreme mog boravka u bolnici, moj suprug se zaljubio i otišao.. Devojčica J je 2003. godine imala napad EPI, posle redovnih terapija, pregleda, snimaka od ove godine ona ne pije lek i dobro je. Druga devojčica od ove godine pije isti lek.. eftil...Kod nje osim ...tika, treptanja i prevrtanja očima nije bilo drugih problema, a zbog nalaza eeg-a i saveta lekara uveden joj je lek.Obe devojčice su super vedre, vesele, imaju svoje drugare, interesovanje i jedno zajedničko NE-INTERESOVANJE. Mrze čitanje! Bila sam loš primer, ne viđaju me često sa knjigom- vremena nikad dosta. J je vrlo dobar đak, a druga devojčica ima sve petice i sve pohvale izuzev čitanja. Učiteljica mi savetuje da ih vodim kod logopeda. Vrlo rado, ali... Radim, često moram da idem kod lekara, kontrole kod očnog, kod neurologa, eeg, pa moje posete endokrinologu, internisti jer imam hipotireozu, pa razni stomatolozi, ortopedi, proteze, pa pomoć roditeljima, ocu koji je operisao srce...
Oprostite što sam toliko opširna, moje pitanje je kako da im pomognem sa čitanjem. Možda možemo bez logopeda? Možda je kod njih loše, neizražajno čitanje posledica što to ne vole, a ja ih ne teram dovoljno. Možda ima neka literatura, vežbe koje primenjuju logopedi? Ako je jedino rešenje ipak logoped, molim Vas da mi kažete koliko poseta logopedu zahteva ovo učenje...3, 5, 10...
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
predlažem da krenete od školskog pedagoga a ne od logopeda. Ukoliko devojčice imaju problema sa čitanjem, a zbog toga ne treba sebe da optužujete jer njihovo usvajanja veštine čitanja ne zavisi od toga koliko vi čitate i da li vas u tome imitiraju, već od specifične sposobnosti mozga da usvaja slike slova i memoriše ih na specifičnom lokalitetu u mozgu. Zbog razvojnih smetnji zbog kojih ste devojčice i vodili dečjem neurologu, nije neočekivano da se ta specifična sposobnost učenja čitanja nešto drugačije razvija nego što je očekivano, ali za proveru eventualnog postojanja tzv. disleksije, potrebno jeda devojčice pregleda pedagog (a mogu i d.psihijatar i psiholog), a ne logoped. Logoped je zadužen za pomoć u savladavanju govora, a pedagog će pomoći specifičnim savetima kako da se zaostatak u učenju čitanja što efikasnije sustigne. Dakle, ako postoji problem potrebno ga je rešavati odgovorno, a ne upornim teranjem na nešto što devojčice možda nisu u stanju na uobičajen način da usvoje.
Srdačno
?
Pitanje #1168028. 9. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Pojava glasovnih halucinacija kod dece nije nužno odmah i znak ozbiljnog duševnog poremećaja, čak naprotiv neka istraživanja pokazuju da pojava glasova kod dece se jednom ili više puta javi čak kod 45% dece uzrasta do 12 godina. Međutim, ozbiljno treba shvatiti pojavu više glasova, osluškivanje njihovog razgovora, a pogotovo kada glasovi imaju imperativni, odnosno zapovedni sadržaj, jer onda dete može zanemariti realanost i postupiti onako kako mu glasovi govore. Davanje ozbiljnih tumačenja i značenja onom što ima glasovi govure, a pogotovo ometanje u svakodnevnom životu, predstavlja nesumljivo povod za obraćanje dečjem psihijatra, koji će u razgovoru i pregledu psihičkog funcionisanja dečaka biti od koristi u daljem planiranju pristupa dečaku i eventualnom tretmanu.
?
Pitanje #1153925. 9. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
kamo sreće da je više ovakvih reagovanja i zabrinutosti sa neprimereno ponašanje dece koje ne treba prikrivati i zataškavati, jer izvor takvih problematičnih obrazaca ostaje netaknut. Po definiciji Svetske zdravstvene organizacije, taj dečak je izložen seksualnom zlostavljanju od strane tog suseda, a zanemarivanju od strane roditelja koji imaju saznanje o izloženosti dečaka zlostavljanju, ali ne reaguju na adekvatan i zaštitnički način. Vi i ja kao profesionalci u svom poslu, a koji podrazumeva svakodnevni kontakt sa decom i porodicama, dužni smo da reagujemo i svoju sumnju iznesemo pred stručni tim ili lično prijavimo sumnju na zlostavljanje nadležnom Centru za socijalni rad. Dakle, treba reagovati u interesu i tog dečaka, njegove prodice i ostale dece, jer u protivnom se postaje puki posmatrač (pa čak i saučesnik) u nepravednog i štetnog postupanja prema detetu.
Srdačan pozdrav
?
Pitanje #1148625. 9. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Pošto ne znam kog si pola obratiću ti se kao muškarcu. Ukoliko taj dečko ima nameru da sa tobom ostvari prijateljstvo, ali ne zna bolji način, onda bi to trebalo da ga pitaš da li mu je to namera ili da razmisliš o tome. Ako se radi o maltretiranju, a planiraš da sam to rešiš bez uplitanja starijih, moj ti je savet da svoju poziciju ojačaš priključivanjem nekoj grupi vršnjaka, ili makar ojačavanjem nekog prijateljstva. Saveti poput ignoriši ga, ne obraćaj pažnju, pravi se da ne postoji, razumljivo da nisu delotvorni u praksi kada si možda ti u pitanju, ali su teorijski najefikasniji. Agresivne metode nisu preporučljive jer prave veći problem od problema koji postoji. Sa druge strane, ako se maltretiranje dešava u školi, koja garantuje da ćeš moći da budeš obrazovan, ali i fizički i psihički zaštićen, predlažem ti da o svemu obavestiš i roditelje koji će sa svoje strane reagoviti prema razrednom, direktoru i psihologu škole. To svakako nije kukavičluk, već mogući miroljubivi način rešavanja sukoba. Lepim rečima i molbama si već pokušao i video da ne ide. Možda ovaj pristup taj mladić bolje razume.
?
Pitanje #1146924. 9. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Ukoliko od psihijatra niste dobili dovoljno informacija o Pavor nocturnus-u. ili noćnom strahu, to možete učiniti putem interneta, pa predlažem da kao ključne reči ukucate upravo \"noćni strah\" i dobićete tekstove na srpskom ukoliko ne čitate engleski. Ja ćuiskoristiti prostor da vam dam nekoliko praktičnih saveta o reagovanju. Pošto se noćni strah često javlja nasledno, odnosno obično prema dobijenim podacima, jedan od roditelja je takođe u mladosti imao prolaznu epizodu noćnog straha, a koja je vremenom nestala, onda je logično i biti strpljiv. Samo je potrebno u atacima straha nežno prigrliti dečaka i ne pokušavati da ga probudite, niti sa dramatičnim polivanjem vodom, šamaranjem i sl. Ono što najviše pomaže je uvođenje smirujućeg rituala uspavljivanja i odvajanje iz roditeljskog kreveta. Sa druge strane, vi ukazujete i na pojavu straha danju onda je potrebno razmotriti i dijagnozu generalizovanog anksioznog poremećaja. Međutim, sve to zajedno vama ne govori mnogo, ali je svakako potrebno da njegovom psihijatru detaljnije opišete o kakvim se strahovima radi u kojim situacijama, koliko traju i na koji način prolaze, kao i šta se generalno događa u dečakovom životu, kakve aktivnosti ima, kakvu hranu jede i kakvi su mu rituali smirivanja i uspavljivanja.
Srdačno
?
Pitanje #1139423. 9. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Naterati ili motivisati? U izboru reči često se krije i pristup. Motivisanost omogućuje da se nešto učini voljno, bez gubitka samopoštovanja uz iščekivanje nagrade za obavljen posao (dobra ocena, pohvale, prihvaćenost, novac itd.). Terati nekoga nešto da čini po vašim instrukcijama po definiciji podrazumeva komunikaciju nadređenog i podređenog koja je sve samo ne motivišuća. Kada neko ima 15 godina, dakle ne 7 il 12, onda se podrazumeva da roditelji i adolescent moraju da prave nove dogovore oko obaveza i privilegija adolescenta. Da naterate ne možete, jer to niste izgleda uspeli kada je za to bilo vreme, ali ono što možete je da jasno saopštite svoja očekivanja u vezi školskog uspeha (kratkoročna očekivanja, a ne da budeš odlična na kraju godine, već da sledećih dve nedelje ne izostaje sa časova i da ne pokvari ni jednu ocenu), a ispunjavanje zahteva ćete proveravati odlaskom u školu svakog drugog petka. Sa druge strane, vi ćete sa svoje strane obezbediti da privilegije koje trenutno ima budu i dalje nesmetano dostupne. Ukoliko popravi uspeh, privilegije se proširuju, ukoliko pokvari, neke (ne sve!) privilegije se ukidaju do sledećeg odlaska u školu. Tako se ponašaju ljudi u svetu odraslih gde je preuzimanje odgovornosti za sopstvene postupke lekcija koju adolescenti moraju naučiti uz pomoć roditelja koji se moraju ponašati odgovorno i sa uvažavanjem godina svog adolescenta kog podučavaju odgovornom ponašanju. Problemi u ovom pristupu mogu nastati kada jedan roditelj minira drugog tajnom koalicijom sa adolescentom ili nedoslednim (neodgovornim) pristupom, ali i krutošću koja ne dopušta da se dogovor može i korigovati na obostrano zadovoljstvo. Dakle, pokušajte da više motivišite a manje kontrolišete. Srdačno
?
Pitanje #1132422. 9. 2008.

Poštovani dr, Da Vas samo podsetim Mali Vukašin, star 22 meseca imao

Poštovani dr,
Da Vas samo podsetim Mali Vukašin, star 22 meseca imao je nalete nervoze udaranja glavom o pod, udaranja samog sebe, histeričnog plakanja, zbog čega smo se javili Vama, a po preporuci dr Dejana sa dečijeg intenzivnog. Zbog odlaska u Rumuniju nikakve analize nismo stigli da radimo. U Rumuniji smo skoro 4 nedelje, Vukašin je malo bolje, nema više agresivnih napada, ne udara se niti plače, slabo se budi noću.Onu Vašu metodu sa stiskanjem primenili smo samo jednom 2min i posle toga nije više bilo potrebe. Ali, 13.08. njemu počinje retka stolica nekoliko puta dnevno, dva dana posle i temperatura koja ide do 37.8 bez nervoze, niti kakvih bolova. Setili smo se Vaših reči o kandidi koja može da bude uzročnik promene ponašanja, pa smo 18.08. dali njegovu stolicu na analizu na kandidu, a pedijatar ovdašnji je sumnjao na parazite. Rezultat je stigao 22. i ima dijagnozu salomonela. Sada pije antibiotike najpre Ciprofloxacin, a pošto nije mogao njega zbog izuzetne gorčine promenili su mu u Ampicilin. Sredinom septembra, 10.9., ponovo je rađena analiza stolice i bila je negativna na salomonelu nakon svih lekova. Već nakon 8 dana, 18.9. ponovo dobija retku stolicu, ponovo čekamo rezultate.... Početkom jula u Nišu je imao proliv, bolove u stomaku, povraćanje, temperaturu.
Da li je moguće da je salomonela još od tada i da li može ona da bude uzrocnik njegovog ponašanja i da li može da se utvrdi nekom analizom koliko dugo se ona nalazi u telu? Ono što smo mi primetili je da njegova agresija i nervoza počinje bez ikakve najave i to u trenucima gladi. Kad je gladan odbija sve, pa čak i da jede. Nema osećaj za glad. Sami smo došli do toga, pa ga hranim po malo, često i od tada se agresija i nervoza smanjila. Otuda i taj nas zaključak. Inače je jako mršav, jako probirljiv, ima oko 10kg. Da li je ovaj naš zaključak pogrešan i da li je zaista moguće da se od gladi bude toliko nervozan ili postoji nešto drugo?
Unapred zahvalna,
mama Marija
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Pored tradicionalno zastupljenih stavova da naleti problematičnog ponašanja dece jesu naučena ponašanja ili da imaju neki uzrok u nepravilnom radu mozgu, pokazalo se da mnogi drugi faktori, a pogotovo alergijske reakcije na hranu i disbioza creva (poremećena inače fiziološka ravnoteža sastava gljivica i bakterija u crevima) itekako imaju veze sa ponašanjem dece. Kada se u crevima nađe bakterija, paraziti ili kandida u velikom broju, svakako da treba prvo sanirati taj problem iz više razloga, pa tek onda razmišljati o psihijatrijskim intervencijama. Dizbioza creva remeti normalnu apsorpciju hrane vitamina i minerala, sami mikroorganizmi stvaraju toksine i alergene, a upalne reakcije crevnog zida dovode do povećane propustljivosti creva za neuroaktivne supstance. Nakon antibiotske terapije koja je primenjena, a bez podrške antigljivičnim lekom, najverovatnije da je ovoga puta salmoneloza izlečena a da se pojavio pojačan rast gljivica koje izazivaju proliv. Naravno to će pokazati pregled stolice, a o konačan sud će dati pedijatar koji prati vaše dete. Moj savet je da prilikom svakog uzimanja antibiotika, osetljiva deca uzimaju i Nistatin i Probiotik, kako bi se sprečilo bujanje gljivice kandide i bakterija pogotovo iz soja klostridije. Drugo, pre nego što se ponovo vidimo, savetujem da uradite alergo test na namirnice iz ishrane, ali ne kožni već određivanjem IgG antitela iz krvi. Uobičajeno je da deca sa padom šećera u krvi pokažu izmenu u ponašanju pre unošenja hrane, ali je poželjno uraditi i kompletnu analizu krvne slike i biohemijskih parametara, Predložena testiranja daće neke od odgovora, ali postoje i neka logična zapažanja. Deca koja intenzivno rastu zahtevaju balansiranu ishranu bogatu nutritijentima, mineralima i vitaminima. Kod probirljive ishrane (uzroci gore opisani) taj unos svakako ne obezbeđuje ono što detetovom mozgu može biti potrebno, pa se osim u niskoj telenoj težini taj deficit može odraziti uveliko i na ponašanje. Dakle, da li je salmonele bilo ili ne to je više pitanje za pedijatra i mikrobiologa. Ono što ja preporučujema a vezano je ispoljavanje neke somatske smetnje kroz izmenjeno ponašanje je da uradite preglede i uključite predloženu terapiju (najmanje 21 dan uz ishranu bez šećernih proizvoda i veštačkih zaslađivača i konzervansa, mada ja preporučujem najmanje 3 meseca ukoliko je test na kandidu pozitivan) koja nikako ne može štetiti detetu. Čestitam Vam na uspešnoj primeni bihejvioralnih metoda.
?
Pitanje #1109818. 9. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani, seksualno zlostavljanje, pogotovo silovanje nikako ne spada u očekivano iskustvo bilo koje osobe, a kamo li osmogodišnjeg dečaka. Takav događaj najčešće je i istovremeno i traumatsko iskustvo, a ona imaju svoje kratkorone (brzo vidljive) i dugoročne (odložene) posledice, koje osim što zavise od okolnosti samog događaja, zavise i od reakcije okoline, Reakcije dece u masovnim katastrofičnim događajima (potonuće broda, zemljotresi, otmice, teroristički napadi, vršnjačka ubitva u školama) pokazuju da su deca različito ispoljavala simptome traumatizacije i da su u najvećoj meri zavisili od crta ličnosti (osetljivosti) samog deteta, reakcije roditelja i brzine pružene psihološke i fizičke pomoći. Kod seksualnog zlostavljanja, najvažnija stvar je da se ono prekine. Zatim je potrebno da stručno lice (dečji psihijatar ili dečji klinički psiholog, još bolje ukoliko je specijalizovan i za zaštitu od zlostavljanja, a takvi lekari i psiholozi rade u Beogradu, Nišu i Novom Sadu), sagleda da li postoje simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSD) koji se u ispoljavanju razlikuju od ispoljavanja kod odraslih. Istovremeno je potrebno započeti i porodično savetovanje i suportivni individualni psihijatriski tretman u sprečavanju pojave dugoročnih posledica kojih se bojite, ali koje niti su specifične, niti se nužno moraju pojaviti. Pošto se radi i o krivičnom delu, potrebno je voditi računa i o pripremi deteta za eventualno suočavanje i ispitivanje, kako ne bi došlo do retraumatizacije, odnosno snažnog podsećanja na traumu koje bi imalo slično dejstvo kao i sama trauma bez adekvatne pripreme. Srdačno
?
Pitanje #1107918. 9. 2008.

Poštovani doktore, radi se o dečaku od 4 god. Ne umem definišem

Poštovani doktore,
radi se o dečaku od 4 god. Ne umem definišem problem, pošto je viseslojan, ali se bojim da se svodi na to da on nije problem, vec žrtva različitog pristupa vaspitanju i životu uopšte, između mene i supruga. Mislim da se kao beba naš sin ponašao standardno, normalno se razvijao, bio je čak izarazito vesela i simpatična beba.U tom uzrastu moj suprug je bio vrlo strpljiv, taktičan i vešt sa njim i vrlo, skoro ravnopravno (nije radio) je učestvovao u odgajanju, dok sam ja bila 'paničar', često u grču ( mislim da je koren toga u vrlo stresnom porođaju koji se iskomplikovao, a i posle dva dana od rođenja je napravljena panika zbog sumnje u neko oboljenje, pa je zadržan u izolaciji, a za to vreme sam dobila mastitis itd...Ali se sve, hvala Bogu, dobro završilo). U početku smo moj suprug i ja imali slične stavove o dnevnom rasporedu, sticanju navika i sl. Situacija se promenila kad je sin imao oko godinu i po dana, kada sam primetila da suprug na previše agresivan način reaguje na dečakovu neposlušnost- 'mali' šamarčić ili samo mahanje rukom u smislu 'ne! dobićeš batine', po meni je bio pogrešan način da se dete nauči da ne sme da dira struju, prosipa hranu i sl. Na to sam odmah i počela da reagujem, u smislu da mu skrećem pažnju (ne pred detetom), da se ne slažem sa tim načinom, a kako je on tvrdoglavo nastavio sa tim, a ja zbog vaspitanja, obrazovanja, a pre svega zbog osećaja da tako ne treba da se postupa sa detetom nisam. Ubrzo smo došli u situaciju da ja, pokušavajući da balansiram između očeve agresivnosti i svojih iskustava i osećanja, bezuspešno vičem na dete i sl. Sve je kulminiralo u deteovoj 2, 3 godini kad je suprug, zbog posla ( prvog u životu) koji je započeo, počeo da neispavan i nervozan dolazi kući, što je u mnogome uticalo i na (ne)kvalitet našeg odnosa i tada su urlanje i pretnje, kažnjavanje deteta (npr. stavi ga u krevetac na 10 min) postale svakodnevne. Bilo je potpuno očigledno da ga se dete plaši, skretala sam mu pažnju na to, objašnjavala, podvlačila u kjigama (pošto njega nisam mogla da nateram da sam pročita nešto na tu temu iz literature o vaspitanju), a pritom potpuno kontraproduktivno za dete koje postalo neukrotivo, nezadovoljno, nervozno. U to vreme je dečak krenuo obdanište, međutim tada je ustanovljeno da ima upalu oba srednja uva i da slabo čuje (na moje ranije žapazanje da mi se čini da slabije, čuje suprug je odgovarao da sam paranoik), tako da smo se mesecima borili sa tim, pa je više odsustvovao, tako da je taj period adaptacije potrajao, a dete još nervoznije. Onda se pojavilo i mucanje, na šta sam odmah reagovala i posle par termina kod logopeda to se sredilo, ali ne i (kako ja mislim) uzrok toga. Suprug i dalje (napominjem da on vrlo učestvuje u bavljenju detetom- izvodi ga u park, ponekad uspavljuje, hrani i sl. konsultujemo se oko toga šta kupiti i sl, znači nije neki posmatrač) urla- ne ovo, ne ono, dobićes batine i sl.. Moji roditelji i sestra izbegavaju da dolaze kod nas, jer ne mogu da podnesu njegovu viku i sistem vaspitanja ciji principi su: doslednost (do bola, bez dlake odstupanja u odnosu na situaciju,uzrast, premor, uvažavanje detetovog mišljenja i stanja i osećanja) ,kažnjavanje, strogi dnevni red. Sve je to u redu, ali ne na taj, rigidan nacin. Dete na to reaguje tako što je neposlušno, kontrira, agresivnošću (a kako bi drugačije pokazivalo nezadovoljstvo kad mu je taj model ponuđen?), napadima besa i sl. Vaspitačice kažu da je ok, mada nam je jedna skrenula pažnju više puta da ga ne drži mesto, da ne učestvuje u zajednickim aktivnostima, da sve radi na svoju ruku i sl. Ne iznenađuje me što je individualac, polazim od sebe i ne mislim da to mogu da promenim, ako je tako. U igri u parku ja to ne primećujem- mislim da se ponasa ok, osim što ponekad pokazuje nesigurnost, u fazama, kad pokušam da mu se nađem, ali ne ponašam se previše zaštitnički. Prvih godinu dana je spavao u krevecu, a onda smo na neko vreme otišli u inostranstvo, gde ga nije imao i od tada spava sa nama, tj.sa mnom u krevetu (iako osim tih 5 meseci ima i svoj) ne insinsistram da spava sam, jer vidim da se oseća ugroženim, ali pokušavam da ga naviknem na tu ideju, što još jedan problem. Naravno i očigledno, moj suprug i ja smo iz potpuno različitih porodica- u mojoj toga nije bilo, insistiralo se na odgovornosti i obrazovanju, to se podrazumevalo i ulagalo u isto, sestra i ja smo bile, budući da smo iz manjeg grada, uživale u odrastanju sa brojnim braćama i sestrama, obe bake i deke, bilo je i puno pedagoga i vaspitača i kreativnih podsticaja u familiji, a sama sam obrazovanjem , delom, vezana za razvojnu psihologiju i pedagogiju, a suprug iz siromašne (kako on kaže- nije se imalo za sportove, knjige itd.), sa ocem alkohoričarem (model za vaspitanje) i majkom 'žrtvom' , jedva je, mada inteligentan i vredan, završio srednju školu i nema nikavo pošotvanje za autoritete i institucije (što je moja noćna mora zbog uticaja na dete, naravno, malo je kasno da ja vaspitavam 38godišnjeg čoveka). Ja to pripisujem tome da se njim niko nije bavio, on je od jaslica bio prepušten vaspitačicama i učiteljicama i ulici i ne zna za bolje. Osim svega lošeg što sam navela, on je pošten, vredan, vrlo fleksibilan i sposoban..
Štošta o uzrocima i posledicama u ovoj priči mi je jasno, ali nemam rešenje- kako da zaštitim dete i da bez obzira na sve greške, koje su, svesna sam, već učinjene, mu omogućim da izraste u koliko toliko normalnu, samopouzdanu, odgovornu i zadovoljnu osobu? Suprug i ja smo imali i krizu koja se tiče nas dvoje (prevario me je), ipak smo ostali zajedno i pokušavam(o) da popravimo šta se da popraviti zbog deteta, a i nas samih. Odbijam da se osećam kao žrtva (ne zanemarujem sebe, ali se Vama obraćam pre svega zbog deteta, a sebe se sama borim). A ne sumnjam da grešim i ja. Možda je najsrećnije rešenje da me primite ili uputite na stručnjaka kome mogu sve ovo detaljno izložiti? Ne umem da se sama izborim sa svim tim.
Hvala!
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, čestitam vam na pedantnom prikazu odnosa u vašoj porodici. U porodici porekla vašeg supruga, njegova majka je bila ¨žrtva¨, a otac alkoholičar (niste napisali i da li je bio nasilan, ali zbog modela reklo bi se da jeste). U vašoj porodici vaš suprug nije alkoholičar, ali kako ste napisali ima takvo ponašanje (izrazite oscilacije u ponašanju (kao trezan i pijan), vara, nasilan), a vi odbijate da budete ¨žrtva¨. Pošto uviđate da je u vašu porodicu prenesen porodični model koji podrazumeva postojanje žrtve, onda je logično da da to bude neko ko ne može da odbije, a to je izgleda vaš sin. Mada, ni vi ni suprug niste pobednici. Rešenje problema se može i mora potražiti, jer kada roditelji prvenstveno prate svoje emocionalne potrebe (vaš suprug da bude sve kako je on naumio, vi da održite brak u kome ste prevareni, a oboje bez autoriteta prema detetu), onda prateći svoje potrebe ne prate detetove emocionalne potrebe. Batine još samo više pogoršavaju odnose i stvaraju sliku da se u vašoj porodici krajnje loše postupa prema detetu, mada bi neko mogao reći da se ono emocionalno i fizički zlostavlja. Sa druge strane u vama, pa i u vašem suprugu, vidim prvenstveno želju da se dete dobro razvije i pravilno vaspita, ali se to nikada nije uspelo zlostavljanjem. Zbog toga ćete tu nemoć pred mužem zbog koje dete ima epitet žrtve, pretvoriti u odgovornost prema detetu i zaštititi ga drugačije. Nećete biti žrtva već odgovrna majka ukoliko podvučete crtu sa dosadašnjim načinom odgajanja i vaspitavanja deteta. Pre bilo kakvog savetovanja, lečenja razgovora sa bilo kim, loše postupanje prema detetu mora prestati. Možda posle toga i vi uvidite da ste itekako kompetentna majka. Ukoliko se i dalje budete držali pozicije nemoćne ¨ne-žrtve¨, morate potražiti pomoć lekara i psihologa, ali i od nadležnog CZSR, pa i policije da bi se zaustavilo bilo kakvo nasilno ponašanje, koje je sve samo ne pozitivno roditeljstvo.
?
Pitanje #1075812. 9. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, raspitajte se o ponašanju vaše devojčice u vrtiću i njenom odnosu sa drugom decom. Ukoliko je ponašanje selektivno i ograničeno samo na ponašanje u kući, ne radi se o poremećaju već novoj fazi kombinovanja straih navika i novih elemenata ponašanja. Ukoliko je u obdaništu, u komšiluku, na ulici, prodavnici, njeno ponašanje slično kućnom, potrebno je da dečji psihijatar ili psiholog sagleda koliko vaša devojčica razume šta se od nje očekuje u određenim socijalnim situacijama, da li se radi o nemogućnosti razumevanja ili većem uticaju crtaća nego roditelja u učenju kako se treba ponašati. Npr. deca sa 3 godine mogu npr. veoma dobro razumeti da se svećice gase na rođendanskoj torti, ali ne i u crkvi, ali ih tome treba naučiti. Takođe, mjaukanje i lajanje je dobar znak sposobnosti imitiranja, ali celodnevna fasciniranost i suženo interesovanje nije. Dakle, najverovatnije nova faza, ali ćete mi javiti više detalja za bolju sliku. Srdačno
?
Pitanje #104436. 9. 2008.

Postovani, moja sedmogodisnja devojcica je ove nedelje posla u prvi razred. Skola,

Postovani, moja sedmogodisnja devojcica je ove nedelje posla u prvi razred. Skola, knjige, predmeti i drustvo u odeljenju joj se jako svidjaju. Ali nazalost, uciteljicom nije odusevljena. Kaze da je stara (sto je cinjenica, jer je G-dja pred penzijom, ovo joj je poslednja generancija), da na njih vice, izgleda kao da je izgubila i zivce i strpljenje. Na roditeljskom sastanku je delovala izgubljeno i nervozno, prestraseno od kompjutera i elektronskog dnevnika, novog programa i novina u udzbenicima. Sa omalovazavanjem je govorila o veronauci, gradjanskom vaspitanju i engleskom jeziku i plasim se da ce svoje stavove preneti i na decu. Moja devojcica je razocarana njenim ponasanjem, ume da cita i pise, odlicno crta ali nije naisla na (verujem, s razlogom, ocekicane) pohvale a jos manje odusevljenje za dobro uradjene zadatke. Neprekidno ih kritikuje sto su na aktivni odnosno nemirni, kako ona to kaze i sticem utisak da od ucenika ocekuje da se ponasaju ne kao da su prvaci koji su u skoli tek nedelju dana vec odrasli i mnogo razumniji djaci. Ne znam kako da se prema detetu postavim i kako da joj objasnim ponasanje uciteljice. Od navrsenih godinu dana zivota isla je u vrtic i nije joj prvi put da se susretne sa autoritetom i da postuje nalozeno ali mimo svih mojih ocekivanja, ne uklapa se u komunikaciju sa uciteljicom. Napominjem da sam u razgovoru sa ostalim roditeljima naisla na slicna razmisljanja i da niko od nas nije siguran kako bi bilo najpametnije reagovati, a da se ne ugroze ni deca a ni uciteljica. Molima Vas da me posavetujete i prokomentarisete izlozeno. Unapred zahvalna...
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Iako na vaše pitanje mogu odgovoriti kratko, kao dodatak napisaću i svoj lični stav o okolnostima koje ste opisali a sa kojima se susreće veliki broj mališana. Kao prvo, svoju zabrinutost roditelji mogu izneti lično učiteljici. Roditeljski sastanci su tome i namenjeni, da roditelji budu obavešteni, ali i da oni koji ih obaveštavaju dobiju povratnu informaciju. Savet roditelja ima predstavnike iz svih odeljenja i direktno je u kontaktu sa direktorom škole, a svaka škola ima svog psihologa koji je važan član stručnog tima škole i svojim sugestijama bitno može uticati formu nastave i pristup učitelja. Tako bi trebalo da funkcioniše institucija u koju ste poslali dete na obrazovanje i (do)vaspitavanje, a ne na zaplašivanje. Kako objasniti detetu? Teško. Dete se priklanja autoritetu (nosiocu moći) i biće u stalnom konfliktu jer će dva autoriteta (roditelji i učiteljica) govoriti suprotne stavove. Zato smatram da je korisno detetu objasniti, ali još korisnije reagovati prema odrasloj osobi koja unosi zabunu ili korigovati svoje stavove. Stučno, smatram da je važno šta se govori deci jer neoprezno izgovorene reči kod osetljive dece mogu provocirati strahove različitiog inteziteta koji u različitoj meri mogu i ometati njihovo funkcionisanje . Za ponašanje učiteljice koje ste opisali, mnogi će verujem reći da je štetno, naravno po decu. Sa druge strane, možda će neko reći da je i učiteljica u pravu i da su novotarije unele samo haos i raspustile decu. Polarizacija stavova je posledica pogrešnog shvatanja prava deteta i sprečavanja zlostavljanja dece. Devedesete su dovele do izvrtanja sistema vrednosti pa je novina u školstvu bila maltretiranje nastavnika. Međutim, ni povratak na stare navike apsolutne moći učitelja i nastavnika više nije moguć jer deca imaju prava da ne budu ponižavana i zaplašivana, pogotovo kada postoje mnogi drugi efikasniji pristupi. Ali od starih navika se teško odvajamo i često je potrebna pomoć, a motiv svakako treba biti dobrobit dece. Stoga, savetujem da krenete putem koji je opisan na početku. Srdačno
?
Pitanje #103494. 9. 2008.

Postovani gospodine Stankovicu, moj sin za mesec dana puni tri godine. On

Postovani gospodine Stankovicu, moj sin za mesec dana puni tri godine. On je jedno jako pametno dete, koje zna sva slova i cirilice i latinice (stampana ili pisana), brojeve, zivotinje (koje mi ne bi ni znali da ispod njihovih slika ne pise naziv), marke i modele automobila itd. On je sve to naucio jos pre godinu dana. Ono sto je nas problem je to sto jos uvek ne govori iako je njegova komunikacija sa nama izrazito razvijena. Pitate se kako znamo da on sve gore navedeno zna? Na pitanje da pokaze to i to slovo ili taj i taj broj ili da okrene tatin broj mobilnog itd. on sve radi perfektno. Razlikuje boje jos sa godinu dana. Apsolutno sve razume: uradi to, stavi ispod, stavi pored, nacrtaj krug, nacrtaj more, skreni levo ili desno itd. Da ne duzim o tome sta sve zna, jer zna apsolutno sve, osim govora. Pre mesec dana smo ga vodili kod logopeda prvi put.(Institut za fonetiku i patoloogiju govora, njihova dr-ka u Nisu) To je bio samo inicijalni razgovor, gde nam je postavljeno mnogo pitanja i gde je ona posmatrala dete. Nikakvu nam dijagnozu nije rekla osim da je sigurna da dete dobro cuje, da zna vise nego deca tog uzrasta i da bi vezbe sa logopedoom pomogle. Od tog dana, posto je on sve to shvatio ,poceo je na neki nacin da govori. Recimo da uzima slova (kockica sa slovom), da ga izgovori i recimo baci. Da izgovori odredjene brojeve, koje moze da izgovori. Da nas zove sa namerom, mama, tata, baba itd. (do tada je samo brbljao mama, tata, baba ali nije mislio na nas konkretno). Poceo je da izgovara i neke druge reci ( da napomenem da je on izgovarao po neke reci ali samo kao brbljanje), recimo sir i da misli na njega. Govori moje i tatino ime. Uzme telefon i kaze alo, itd. Pri svakoj novoizgovorenoj reci se jako raduje. Tako da smo odlucili da sacekamo da napuni tri godine i da mu \\\"damo jos malo vremena\\\", pa ako se nista krupno ne desi krenemo na iscrpnije pretrage. Kakav je Vas savet? Kako smo okruzeni prijateljima lekarima, dobili smo par misljenja u smislu progovorice ,samo ste vi preterali uceci ga stvarima koje nisu za njegov uzrast, okruzili ga knjigama itd. Napominjem da ga niko nije terao da nesto uci, vec on nas stalno tera da objasnjavamo, ovo ili ono, i sve je to njegovo interesovanje. Opsednut je automobilima, prosto ih obozava. Zelela bih da napomenem, da smo mi stariji roditelji i da je on jedinac i ne ide u obdaniste. Zahvaljujem Vam se na strpljenju.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Moj savet je da nastavite sa viđanjem logopeda sa ciljem dalje stimulacije govora do dostizanja nivoa odgovarajućeg za uzrast. Podaci koje ste mi pružili pitanjem, dovoljno mi govore da grubo isključim uzroke koji bi mogli da leže u pozadini nedovoljno razvijenog ekspresivnog (izražajnog) govora. Sluh je očuvan, nema problema u razumevanjuu onoga što drugi govore, ne zaostaje ni u jednom drugom segmentu razvoja (naprotiv) i nema problema u socijalnim odnosima sa okolinom. Ukoliko i pored tretmana logopeda, i dalje postoji usporenje u razvoju govora, savetujem da uradite EEG snimanje u budnom stanju, a pogotovo u spavanju, ali sam siguran da će razvoj biti uspešan i ovako, a pogotovo ako dečkića motivišete da govori (i nagradite kada govori), na isti način na koji ste nagrađivali njegovu nadprosečnu sposobnost usvajanja slova i brojeva.

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460