Vitamin B12 (Cijankobalamin) je hidrosolubilni vitamin. Izvori ovog
vitamina su gotovo isključivo namirnice životinjskog porekla. U
ljudskom organizmu deponovan je u jetri (50-90 %).
Cijanokobalaminom (vitamin B12) zajedno sa folnom kiselina spada u
antianemične vitamine. Oba vitamina imaju zaštitnu ulogu u organizmu
jer sprečavaju pojavu nekih vrsta anemije.
Hemijska struktura
Osnovu ovog vitamina čini jezgra korina,
zbog čega se ova grupa spojeva zovu korinoidi. Jezgra čine 4 redukovana pirolna
prstena koji su međusobno povezani dok kobalt čini središte molekula i čvrstom
kovalentnom vezom vezan za 4 vodonikova atoma. Prisutstvo kobalta je vrlo bitno
za biološku aktivnost. Spoj sadrži i nukleotidni ostatak (baza, šećer, fosfat).
Zavisno od grupe koja je kompleksno vezana za kobalt razlikuju se mnogi
derivati (cijanokobalamin, hidroksikobalamin, metilkobalamin,
deoksiadenozilkobalamin). Pošto
vitamin sadrži kobltov atom dobio je ime (cijano)kobalamin.
Vitamin B12 vrši nekoliko metaboličkih funkcija, delujući kao koenzim akceptor vodonika. Njegova najvažnija uloga je da deluje kao koenzim za redukciju ribonukleotida u dezoksiribonukleotide, neophodnu stepenicu u replikaciji gena.
Razaraju ga povišena temperatura, svetlo, kiseline i alkalije.
Izvori
Prirodni izvori: namirnice životinjskog porekla - džigerica, bubrezi, mleko, meso, jaja, sirevi, ribe i školjke. Tempeh (namirnica od fermentisanog sojinog zrna), dok soja ne sadrži ovaj vitamin.
Uloga
Dve glavne funkcije vitamina B12 su stimulacija rasta i stimulacija formiranja i sazrevanja eritrocita. Pravilan metabolizam proteina i aminokiselina (metionin, triptofan, tirozin), sinteza nukleinskih kiselina, sprečava pojavu perniciozne anemije, neophodan je za normalnu funkciju i održavanje integriteta nervnih i epitelnih ćelija.
Vitamin B12 kao i drugi B vitamini ima važnu ulogu u
pretvaranju masti, ugljenih hidrata i belančevina u energiju. Presudan je za
proizvodnju genetskog materijala RNK i DNK kao i mijelina, koji stvara zaštitni
omotač oko nerava.
Dnevne potrebe
Preporučene doze: muškarci 3 µg/d, žene 3 µg/d, trudnice i dojilje 4 µg/dPrimena: lečenje i profilaksa perniciozne anemije kod mijelocitne i megaloblastne anemije, alkoholizam, gastritis, renalne bolesti, stres.
Potreba za vitaminima i mineralima povećana je u trudnoći, ali velike doze mogu biti štetne za majku i dete.
Manjkom vitamina smatra se koncentracija u serumu niža od 100 pikograma/ml.
Vitamin B12 ne treba primenjivati u lečenju akutnog virusnog hepatitisa, alergija, za poboljšanje apetita,u dermatološkim bolestima, umoru, multiploj sklerozi, sterilitetu.
Hipovitaminoza
Hipovotaminoza je retka , ali se javlja kod vegetarijanaca koji godinama ne konzumiraju meso, jaja ili mlečne proizvode.Uobičajeni uzrok deficita nije nedostatak vitamina u hrani, već deficijentno formiranje unutrašnjeg faktora koji normalno luče parijetalne ćelije gastričnih žlezda a koji je neophodan za apsorpciju vitamina B12, pa tako nastaje perniciozna anemija. Bolest je podmukla, razvija se postepeno i sporo napreduje. Počinje malaksalošću koja se pojačava zamaranjem, lupanjem srca i bledilom. Nastaje gubitak apetita, nadimanje i pojava proliva. Može se pojaviti osećaj pečenja jezika, naročito pri uzimanju kisele hrane i gubitak osećaja ukusa. Zapažaju se depresivne promene, poremećaj pamćenja, parestezije ekstremiteta, naročito nogu, u vidu trnjenja i bockanja. Takođe, javljaju se bolovi u nogama i otežan hod, a vrlo retko nastaje oduzetost nogu i poremećaj pražnjenja mokraće i stolice.
Bolesnici su bledi, malaksali,
ponekad vezani za postelju. Jezik većine bolesnika je gladak, bez papila, kao
lakiran, a retko se javlja glositis (zapaljenje sluzokože jezika) sa erozijama
sluzokože (Hunterov glositis). Nastaje dispneja (poremećaj disanja) pri naporu,
ubrzan rad srca, sa pojavom funkcionalnog šuma na srcu. Jetra i slezina mogu
biti uvećani. Neki bolesnici imaju oštećenje nervnog sistema. Nastaje poremećaj
dubokog senzibiliteta, pojačani refleksi, i pojava patoloških refleksa.
Poseban rezultat deficita
vitamina B12 je česta demijelinizacija velikih nervnih vlakana kičmene moždine,
a posledica toga je značajan gubitak perifernog senzibiliteta, a u teškim
slučajevima i paraliza.








