Sve oblasti – pitajte doktora

Nalazim se u svojevrsnoj psihičkoj krizi već nekoliko mjeseci. Sve je kulminiralo onda kad sam dobila otkaz koji je doduše samo otvorio pandorinu kutiju. Faze nesanice, gubitka apetita, volje za životom, zatvaranja u sobi, konstatntnog plača srećom su iza mene. Nekako sam se uspjela izvući. Normalno spavam, vježbam, pravilno se hranim, puno čitam, pa i knjige o samopomoći, gledam videe motivacijskih govornika. Pa obzirom kakva sam bila i kakva sam danas, mogu reći da sam ponosna na sebe, jer apsolutno sam sve sama to prošla. Prijatelji i dečko su bili tu, ali nisam nikog htjela daviti. Znali su da sam loše, ali toliko loše nisam htjela da iko zna. Korijen mog problema je zapravo moja majka. Za sebe mogu reći da sam bila i da jesam zaista dijete za primjer, ali tek sad uviđam koliko je stroga bila prema meni, a što sam ja onda dala sebi zadatak da još više budem stroga prema sebi. Više mi je bila autoritet nego roditelj-prijatelj. I sve je bilo super do trenutka kad sam izgubila posao i ušla u vezu s momkom koji nije po njenim mjerilima. Omalovažava me, vrijeđa, govori da sam glupača, neambiciozna, da sam kriva za njenu bolest, da sam pod uticajem crne magije porodice moga dečka i da više nikako to dijete ne prepoznaje. Svjesna sam da se neće promijeniti, da su to njene frustracije i provincijski kompleksi, ali to me čini jako nesretnom i narušava mi samopouzdanje i toliko energije oduzima da jednostavno nisam u stanju ponekad okrenuti se svojim prioritetima. Ubijeđena je da ću se udati kriomice, da ću čistiti tuđe podove i da ću si zagorčati život ako uđem u brak s nekim ko me voli i koga ja zaista volim. Svaki izlazak mi se pretvori u košmar jer ona eksplodira, a ponekad ako i šuti, ubija me tjeskoba i strepnja kad će ponovo planuti. Željna sam izaći kao nekad, otići prošetati, provesti vrijeme s ljudima s kojima se osjećam bolje, koji me oraspolože. Kuća mi je pravi pakao. Priroda mog zanimanja odnosno posla je da ga mogu radit ili samostalno ili otići odavde jer državne službe, zna se, ne dolaze u obzir. Ali nemam uopće vjere u sebe niti samopouzdanja, hrabrosti dovoljno da počnem sama, učim trenutno strani jezik, ako bih se odlučila na odlazak. Jako sam povrijeđena, nesigurna, tužna jer ona je uzrok toga. Da, znam da ćete reći da sami sebi stvaramo te negativne emocije a ne drugi, jer taj drugi je takav kakav je. Ali ipak teško se oduprijeti tome pogotovo jer je roditelj u pitanju i zaista boli. Otac ne želi uopće da se miješa, šuti. A i njega krivim, jer zna kakva je i ni u jednom trenutku nije stao u moju obranu. Ignorira sve. Sa sestrom, koja je na faxu, nemam blizak odnos, iako sam se zaista trudila, ali ima taj neki animozitet prema meni koji se vuče od djetinjstva, perioda kad sam ja bila miss savršena, a ona prosječan odlikaš, a često i glupača koja nikad nije bila kao ja. Situacija u široj porodici je također nikakva, mama je zahladila odnose i sa svojom i očevom obitelji. Naravno, svi su krivi osim nje. Ako bih se s nekim čula, posjetila tetku, obavezno bih na tapeti završila jer tim kontaktom navodno nju želim povrijediti. Ne znam šta da radim. Nema šanse da razgovaram, jer svaki put ona toliko nebuloza kaže koje uopće nemaju veze sa zdravim razumom i jednostavno ostanem bez teksta, otplačem i treba mi nekoliko dana da dođem sebi. Ne znam više kako da se postavim. Ako pokušam biti razumna, onda neće da me sluša, ne vjeruje mi i opet drži svoje mišljenje. Ako pokušam ignorirati, onda plane još više. Ne mogu biti nikako u istoj prostoriji s njom, odradim kućne poslove i trk u sobu na knjigu. Vjerujem da joj je potreban stručni razgovor, više nego meni, ali ako bi joj iko to sugerisao, mislim da bi tek poludjela. Svaki put obećam sebi, od danas ću izaći bar malo da vidim dečka i prijateljice, al opet ostanem u kući jer me ubija tjeskoba. I onda mi se sve svede od subote do subote kad cijelo vrijeme zurim u sat, žureći kući. Vjerujem da će mi se sve posložiti, želim biti optimistična, ali jako teško i sporo ide uz nju kao takvu. Šta da radim?

Uočio sam dva malo čudna mladeža na telu. Jedan je na ruci i on baš nije neobičan ali oko njega je crvenilo, i to crvenilo stoji tu već dugo vremena, dok je drugi okrugao, braon boje ali neravan i razdeljen i nalazi se na trbuhu.

Imam promena na glasnim zicama tj. promuklost koja traje oko godinu dana. Bila sam kod doktora i sumnja da je polip. Inače sam strastveni pušač i dnevno popušim 2 paklice cigareta. Interesuje me da li se može izbeći operacija i lečiti medikamentima, čajevima itd...