Stetoskop
Stetoskop

Prof. dr Bojana Dimitrijević

Bojana Dimitrijević

Prof. dr Bojana Dimitrijević

Psihijatrija

Prof. dr Bojana Dimitrijević, redovni profesor Departmana za psihologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Nišu, na predmetima kliničke orijentacije.

NišJezici: Srpski, Engleski

Zakažite pregled

Slobodni termini za ovog lekara se ne prikazuju online, ali pregled možete zakazati na upit — kontaktiraćemo Vas radi potvrde termina.

Zatražite termin online

O lekaru

Prof. dr Bojana Dimitrijević, redovni profesor Departmana za psihologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Nišu, na predmetima kliničke orijentacije. Drži kurseve iz Uvoda u kliničku psihologiju, Psihodijagnostike, Psihodijagnostike dece, Neuropsihologije, Zaštite mentalnog zdravlja. Doktorirala je 2000.godine na Univerzitetu u Beogradu na temu „Psihodinamika agresivnosti delinkventnih narkomana“, a tematikom agresivnosti i socijalno devijantnih ponašanja bavila se kroz brojne naučne članke i dve naučne monografije. U svom  istraživačkom radu bavila se i temama primenjene psihodijagnostike, forenzičke procene, ratnim psihotraumatizmom, rizičnim ponašanjima adolescenata, kao i brojnim aspektima primene kliničke psihologije, kao i zaštite i unapređenja menatalnog zdravlja u široj društvenoj zajednici.

Kao specijalista medicinske psihologije radila je više od 25 godina u ustanovama specijalizovane psihijatrijske zaštite, na poslovima psihodijagnostičke procene pacijenata svih uzrasta i najrazličitijih psihopatoloških kategorija. Kao sudski veštak, već oko 30 godina radi na poslovima forenzičke ekspertize kao samostalni veštak, član komisija u psihijatrijskim institucijama u Nišu i Beogradu i član sudsko-psihijatrijskih odbora Medicinskih fakulteta u Nišu i Kragujevcu. Koautor je udžbenika iz oblasti sudske psihijatrije i psihologije. Mentor je specijalizantima u okviru programa specijalizacije iz medicinske psihologije na Medicinskom fakultetu u Nišu i član komisije za polaganje specijalističkog ispita.

Osnivač je i supervizor Psihološkog savetovališta za studente na Univerzitetu u Nišu koji je velika organizacija na volonterskoj bazi i koji već više od deset godina pruža savetodavnu i psihoterapijski psihološku pomoć velikom broju mladih ljudi u rešavanju raznovrsnih emotivnih, porodičnih, adaptacionih i drugih problema. Takođe je edukator u mnogim temama vezanim za probleme adolescentnog perioda i širok spektar psihopatoloških entiteta.

Od 1993. godine učesnik je, koordinator i evaluator brojnih istraživačkih i aplikativnih projekata vladinih i nevladinih organizacija, posebno usmerenih na edukaciju i pomoć posebno vulnerabilnim populacionim grupama.

Radno iskustvo

Podaci o radnom iskustvu nisu uneti.

Obrazovanje

Podaci o obrazovanju nisu uneti.

Članstva

Podaci o članstvima nisu uneti.

Ocene i iskustva

Još uvek nema ocena.

Najnoviji članci koje je lekar objavio:

Učitaj još

Svi odgovori doktora (91)

?
Pitanje #50976. 5. 2008.
Postovana,
problem u dozivljavanju orgazma ima relativno veliki broj zena, ali je samo kod malog broja taj problem uzrokovan fizickim problemima, a kod vecine postoji psiholoska barijera koja se moze prevazici, najlakse uz psihoterapiju koja bi mogla ukljucti i Vaseg aktuelnog partnera, naravno pod pretpostavkom da zelite da ga ukljucite i da on ima spremnost da se ukljuci u terapiju da bi Vam pomogao u resenju problema. Moguce je da zbog emotivne traume koju ste doziveli u vezi o kojoj govorite imate odredjene otpore i kocnice u seksualnim odnosima, ali to isto moze biti zasnovano i na Vasem vaspitanju koje, ukoliko je konzervativno, moze biti prepreka da se u seksualnom aktu opustite i uzivate, ili na nekim drugim faktorima koji su ucestvovali u formiranju Vase licnosti. Emotivna sigurnost je svakako bitna komponenta i moguce da ce i u Vasoj sadasnjoj vezi doci do poboljsanja kvaliteta seksualnih odnosa ukoliko se budete osetili sigurnijom i ukoliko veza postane stabilnija. Kvalitet seksualnih odnosa se cesto i popravlja upoznavanjem partnera medjusobno po pitanjima njihovih afiniteta, onoga sto im prija i sto im cini zadovoljstvo. Takodje, ne znaci da u nekoj drugoj vezi opet morate imati takav problem vec se moze desiti da od samog pocetka seksualne i emotivne veze sa nekim drugim partnerom Vas seksualni zivot moze biti potpuno zadovoljavajuci. Ne mislim time da treba beskonacno menjati seksualne partnere u potrazi za orgazmom. Ideju o samozadovoljavanju  ne treba odbaciti, jer cete, kroz samozadovoljavanju dodatno upoznati svoje telo, shvatiti sta vam donosi to konacno zadovoljstvo i znati sta da trazite od ovog ili nekog buduceg partnera kako bi vam oboma bilo prijatno. Istrazujte i trazite, jer ce se i Vas partner bolje osecati znajuci da Vas je ucinio zadovoljnom.
?
Pitanje #50966. 5. 2008.
Poštovani,
Depresija je česti pratilac savremenog, stresnog i otuđenog načina života, ali je i ozbiljan problem koji nikako ne treba olako shvatiti. Simptomi koje opisujete ukazuju mi na potrebu za javljanjem psihijatru koji bi Vam prepisao terapiju antidepresivima, koji bi Vam, za početak, dali malo više životne energije i radosti, ali isto tako i da se u tom procesu, uz stručnu pomoć pozabavite sobom, razlozima za održavanje nekih ponašanja koja i sami kod sebe osuđujete, odnosno da izgradite možda bolje modele funkcionisanja. I sami vidite da sve do sada, već godinama  unazad, to niste uspeli bez stručne pomoći, pa ne oklevajte kad je već potreba da nešto učinite za sebe toliko očigledna. Nije rešenje uzimanje opijata i Vi to znate, ukoliko Vam i donesu predah od Vašeg unutrašnjeg problema, to je kratkotrajno i, u stvari, lažno rešenje koje Vas dodatno gura u potencijalnu zavisnost jer se u bežanju od depresije možete i zaboraviti i izgubiti kontrolu nad situacijom, to je veoma lako. Naravno, ako se to desi, Vaše će samopoštovanje biti još ozbiljnije narušeno. Kažete da imate prijatelje i prilike za česte izlaske, to je već dobra osnova za promenu nepoželjnih modela ponašanja jer već imate izgrađenu mrežu "socijalne podrške" koja svima nama treba kada se nalazimo u krizi. Dakle, bez oklevanja potražite pomoć psihijatra, što ne znači da svoj psihički problem treba da shvatite kao nešto što treba da Vas plaši - Vaše smetnje su izlečive i nema razloga da za sebe ne potražite adekvatnu stručnu pomoć, čime ćete sebi i subjektivno i objektivno pomoći.
?
Pitanje #49632. 5. 2008.
Žao mi je ukoliko na Vaše pitanje niste dobili odgovor. Na sva pitanja prosledjena meni odogovorila sam, u to sam sigurna, a istovremeno nemam uz sva postavljena pitanja nikakav identifikacioni znak da bih znala od koga je pismo prosledjeno meni, odnosno, da odgovor pošaljem opet ukoliko nije ispravno dostavljen- nemam tehničkih mogućnosti da ga pronadjem. Zato Vas molim da ukoliko ste konačno utvrdili da nema odgovora na Vaše pitanje, da ga postavite ponovo i ja ću odgovoriti.
?
Pitanje #49562. 5. 2008.
Postovani,
problem koji navodite verovatno Vas stavlja na velike muke, samim tim sto se pitate da li je to sto osecate znak homoseksualnih i bliseksualnih tendencija, sto nije tako lako prihvatiti. Nije neobicno da se homoseksualne tendencije ostvare i osveste tokom perioda sazrevanja, mada je cesci slucaj da se jos posle puberteta odnosno ulasnom u adolescenciju osvescuje cinjenica  o privlacnosti osoba istog pola, pa je zato cesce da se sa specificnoscu seksualne orijentacije ljudi obicno srecu ranije u zivotu. Kod onih koji imaju snazniji otpor da to prihvate, pa i sami od sebe prikrivaju da ih privlace pripadnici istog pola, kasnije dolazi do ovakvih uvida, kako se verovatno desilo Vama. Zato je i prirodno da Vas ne privlace devojke, jer ste tu vrstu erotskog naboja pronasli u kontaktima sa muskarcima, iako ih, kako sam shvatila, jos niste u potpunosti realizovali.Homoseksualne tendencije mogu se javiti iz  nekoliko mogucih korena, gde se obicno navode eksperimentalni (koji moze biti deo eksperimentisanja adolescenata u periodu sekualnog sazrevanja), prisilni (u uslovima zatvora ili drugog oblika izolacije) i urodjeni, koji ne spada u kategoriju bolesti vec seksualnog opredeljenja, a samim tim se i ne leci. Biseksualizam obuhvata postojanje i heteroseksualnih i biseksualnih afiniteta i takodje moze imati samo eksperimentalni, provremeni ali i mnogo dublji koren koji je utkan u prirodu osobe koji takve afinitete ima. Uprkos raznovrsnim prakticnim pokusajima da se ovakve tendencije kod onih koji zele da ih se oslobode, otklone, rezultati pokazuju slab i nepostojan ucinak raznovrsnih terapija, odnosno veliku upornost i opstajanje ovih tendencija. Prosto, to je najcesce deo prirode a ne Vasih namera, pa je jako tesko otkloniti ih. Ukoliko se kod Vas radi o tom duboko ukorenjenom obliku, nije lose da se javite psihoterapeutu kako biste sa sobom rascictili svoj odnos prema tom delu svoje licnosti i ukoliko te tendencije opstaju i dalje kao deo Vaseg seksualnog opredeljenja, prihvatili sebe i svoja osecanja, kako biste nastavili da funkcionisete sa manje opterecenja i manje stresa. Nekada vec prihvatanje nekih delova nase licnosti, koje nam u pocetku izgledaju neprihvatljivo, daje nam mogucnost da realisticnije pogledamo na stvari i da budemo spremniji da sebe prihvatimo, a da zivot nastavimo pod manjim stresom i u boljoj harmoniji sa sobom.
?
Pitanje #42832. 4. 2008.

Već oko 2 godine imam problem sa dnevnim nagonom za povraćanjem koji prestaje uveče

Već oko 2 godine imam problem sa dnevnim nagonom za povraćanjem koji prestaje uveče posle 7 i moj organizam se ponaša kao da nemam nikakav problem. To ponekad prestane, pa normalno doručkujem, a nekad bude drugačije, pa ne mogu da doručkujem. To sve varira iz dana u dan. Uradio sam pregled želuca i sve je u redu. Imao sam streptokoku i kandidu, pa sam mislio da mi one prave sve te smetnje, ali sam ipak zaključio da je sve to psihički, jer drugi niko ne zna šta može da bude. Da li je to psihogeno povraćanje i kome da se obratim da ga rešim? Da li moram koristiti medikamente da bih to rešio?

Sasvim je moguće da nalazi koji ukazuju na posojanje streptokoke i kandide mogu da objasne neke nalete mučnine, ali je isto tako moguće, da s obzirom na to da imate "satnicu" za nagon za povraćanjem, to ima psihičku osnovu. Ako je problem psihogen, zahteva individualni rad sa psihologom ili psihijatrom, budući da se može desiti da možda Vaša napetost ili neki Vaši nerešeni (a ne obavezno svesni) konflikti leže u osnovi ovih smetnji, o čemu nemam elemenata da zaključujem na osnovu Vašeg pisma jer je podataka isuviše malo. Da biste dobili prave odgovore na Vaš problem, značajno je da Vaš terapeut stekne celovit utisak o tome kako funkcionišete, pa će na osnovu toga dati i adekvatne preporuke, kako u odnosu na psihoterapijski pristup, tako i u odnosu na farmakoterapiju koja bi mogla biti korišćena. Bilo bi dobro ako biste, uz mišljenje ordinirajućeg lekara, napravili proveru da li i dalje postoje infekcije grla i želuca i da li one mogu izazivati ovakve smetnje, da biste isključili somatske faktore, a tek onda biste sa tim nalazima otišli nekom od psihijatara koji se bave psihosomatskim smetnjama. Nemojte tako crno da gledate na svoj problem, sigurno je rešiv, ali se oko toga morate više angažovati, i umesto da očajavate, potražite konkretno rešenje. Čini mi se da ste se malo obeshrabrili i prepustili očajanju, što svakako nije dobar način da se Vaš problem reši.

?
Pitanje #42822. 4. 2008.

Imam 28 godina i profesorka sam jezika. Rođena sam u Bosni i

Imam 28 godina i profesorka sam jezika. Rođena sam u Bosni i tamo sam živela do svoje 14. godine, kada smo otišli u Nemačku. Dve i po godine provela sam u užasnom ratu u centru Sarajeva, ali kada sam došla u Nemačku, to je ostalo iza mene, kao neki ružan san. Sada živim u Beogradu i radim. Veoma sam uspešna u svom poslu, dosta radim, treniram i zadovoljna sam sobom. Sebe mogu da nazovem veoma uspešnom i ambicioznom ženom. Međutim, imam jedan problem za koji sam se nadala da će da prođe vremenom, ali on i dalje postoji i ne jenjava. Naime, moj dečko mnogo želi da mi imamo dete, ali ja ne. Jednostovno ne želim decu. Kada vidim decu sva se nakostrešim i ne mogu sebe da zamislim u toj situaciji nečije mame. U školi i privatno imam dobar odnos sa mladima i vole me, kao i ja njih, ali da ja imam dete - to nikako. Kolica, plač, pelene, to mi izgleda kao noćna mora i plače mi se kada samo pomislim na to. Kada vidim decu kako se igraju i galame obuzme me jeza, strah i ljutnja sve odjednom. Na osnovu ovoga mislim da sa mnom nešto nije u redu. Skoro je jedna moja bliska prijateljica dobila bebu. Kada je zatrudnela, ja kao da sam bila ljuta na nju što je to sebi dozvolila, a ima tek 28 godina. Sada kada ima bebu, zaobilazim je u velikom krugu, a kada se vidimo smorim se užasno i odmah sutra organizujem neki izlazak sa društvom da se povratim u život. Ako imate bilo kakav odgovor ili sugestiju, odgovorite mi.

Iako se smatra da je materinski nagon po definiciji prisutan kod svake zrele žene, dešava se da zbog raznovrsnih faktora tokom razvoja i istorije života, ova želja za decom bude izrazito oslabljena, pa čak i pretvorena u otpor da se bude roditelj. Često u tom otporu ima mnogo straha od neizvesnih okolnosti koje nosi roditeljstvo, ograničenja slobodnom životu koje podrazumeva posvećenost potomstvu, nesigurnost da li ćemo i dalje moći da se uspešno bavimo svojom profesijom, hobijem ili bilo kojom aktivnošću koja nam pričinjava zadovoljstvo pre nego što se dete rodi. I to onda može biti značajan problem ukoliko, kao kod Vas, u partnerskom odnosu postoji neusaglašenost u željama i očekivanjima partnera u odnosu na planiranje porodice. Očigledno da jedno od vas dvoje mora napraviti kompromis ukoliko imate u planu da ovu sadašnju vezu zadržite - ili da on prestane da planira decu, ili da se Vi ipak prelomite i da zbog održanja veze i eventualnog braka bar pokušate da mislite o proširenju porodice u perspektivi. Nije loše da se javite nekom psihoterapeutu koji će pokušati da, zajedno sa Vama, pronikne u korene ovakvog Vašeg otpora i pokuša da ga ublaži, kako biste se lakše uklapali u "standardna" očekivanja okoline, ali svakako ne znači da morate po svaku cenu biti majka, čak i ako svi oko Vas to žele. Bitno je da Vi uspete da sebe zamislite u toj ulozi. Nije iznenađujuće da se tek u toku trudnoće žene, koje do tada nisu imale posebnu želju za detetom i prihvatile su ulogu majke pre svega di bi ugodile partneru, osete pravu i snažnu materinsku želju koja se tokom trudnoće i nakon prođaja još povećava, pa nije isključeno da bi se to moglo desiti i Vama. Ipak, sigurnije je da svoje otpore pokušate da razrešite pre donošenja bilo kakve odluke, jer je takođe moguće da zbog ovakvog sadašnjeg stava ne dođe do bitne promene kasnije. U svakom slučaju, ovo je bitna odluka, koja samim tim što podrazumeva značajne promene u strukturi života, podrazumeva pripremu i iskreno suočavanje sa prednostima i manama promena. Zato mislim da su iskren razgovor sa partnerom, a i stručna pomoć u suočavanju sa sobom, potrebne i poželjne mere kako biste se Vi osećali bolje i bili spremni da se suočite sa odlukama koje ćete, ipak, morati da donesete.

?
Pitanje #399821. 3. 2008.

Postovana, Imam 25 godina i studentica sam Medicinskog fakulteta u Banjoj Luci.

Postovana, Imam 25 godina i studentica sam Medicinskog fakulteta u Banjoj Luci. Suprotno vecini kolega sa fakulteta, ne ucim redovno i ponekad se desi da ne "pipnem" knjigu po 2-3 mjeseca, iako se za druge vodi da spremam neki ispit. Ja zaista i objavim da sam pocela da ucim, ali radim sve drugo osim toga. Mislim da mi na internet i gledanje televizije ode u prosjeku oko 10 sati dnevno. Vrlo rijetko izlazim sa prijateljima i uopste iz kuce (nekad se cak desi i po sedam dana da nigdje ne odem). Ako me ko pozove da idem vani ja tad kazem "joj ne mogu, stvarno moram uciti". I zaista od same pomisli da idem vani ja osjetim kako mi "kuva" u stomaku ili da mi lupa srce, i sam izlazak dozivljavam kao kakav prestup. Uhvati me panika oko ucenja, "moram, moram", a onda opet ostanem kod kuce i pricam sa sestrom telefonski rjesavajuci njene ljubavne probleme satima. Osjecam da sam u vrtlogu, ne mogu da zaspem do 4 sata ujutro jer se brinem kako cu stici, osjecam griznju savjesti sto nisam ucila, k! asno se probudim narednog dana i onda budem jos bezvoljnija kad vidim da cu jos jedan dan zapoceti u podne. Iz dana u dan zadajem si planove za ucenje koje ne ostvarujem, i iz dana u dan bivam nezadovoljnija sobom. Mislim da se kod mene razlikuje pojam "laznog" i "pravog" ucenja. Jer kad na kraju pocnem stvarno da ucim , ucim preko 12 sati dnevno i uspijem stici da spremim neki ispit koji drugi spremaju u prosjeku tri mjeseca, za mjesec dana. Jos jedan problem su i moje ocjene i visoki zahtjevi koje si postavljam. Ja nikada necu da samo polozim ispit, ja uvijek hocu da dobijem desetku iz ispita. I onda taj tempo (kada stizem sto sam dangubila) kombinovan sa visokim ambicijama, rezultira ogromnim stresom pred ispit, placem, tresem se, lupa mi srce, idem cesto u wc, a da ne pominjem da noc pred ispit nikada ne spavam, nego doslovno cijelu noc ponavljam. Moja mama kaze bar da sam iskrena prema sebi pa kad ne ucim , da se provodim, uzivam sa prijateljima i izlazim, nego je moj zivot sveden na mjesece nezdravog zivota uz tv, i mjesece ludackog ucenja da "stignem" izaci na ispit. Voljela bih da si mogu pomoci, citam dosta o organizovanju vremena na internetu, ali to se sve svodi na citanje koje isto tako oduzima vrijeme, a nista ne uspjeva. Jednostavno sam dobra u citanju o promjenama, ali kao da se bojim preuzeti rizik da ih se drzim. Ja imam masu planera,izrezanih clanaka na tu temu, pametnih i pokretackih misli, ali na kraju se samo pretvaram u kolekcionara....Mislim da mi je podsvjesno lakse reci sebi, "mogla bih da sam htjela, ali nisam", nego "Ucinila sam, ali nisam uspjela". S druge strane, ove godine trebam da se udam. Jako volim svog vjerenika, i sama misao na njega me cini najsretnijom zenom na svijetu. Ali najveci problem nase veze bio je taj sto ne zivimo u istoj zemlji. Mislim da je i toliko bjezanje u gledanje tv-a bio izraz i neke moje depresije i ucmalosti. Mislim da sam si u sebi govorila, ma pogledacu film, pa cu navece uciti, kad svejedno on nije tu pa da prosetamo ili provodimo vrijeme. A sto se prijateljica tice na njih ne mogu tako cesto da racunam, jer su one uglavnom u slobodno vrijeme sa svojim momcima. Samo zelim, da naucim "stati sama sebi u kraj", da se bolje organizujem, pogotovo sad kad trebam da pripremam nesto tako lijepo poput vjencanja. Bojim se da vec unaprijed vidim scenario, kako biramo pozivnice, dok mi srce lupa i kako govorim "pozurimo ja moram uciti", a onda kad stignem kuci, da odem na internet da vidim koliko je visoka Julia Roberts, i dok i to gledam i dalje mi lupa srce. Jednom prilikom sam rekla sestri "nije mi jasno da radije biram da radim stvari koje me cine nemirnom, nego jedinu stvar koja me smiruje i cini zadovoljnom sobom". I zaista, to mi nikada nece postati jasno. (Muka mi je od sebe same). P.S.Izvinite na ovako dugackom pismu.

impresionirana sam Vasim uvidom u sopstveno stanje o kome govorite sa mnogo detalja, ali bez ikakvih pomaka u pozitivnom smeru, tako da se cini da imate problem sa voljom da ostvarite ono sto znate da je za Vas dobro. S druge strane, ne pominjete da se problem volje pojavluje na drugim poljima u Vasem zivotu. Ne znam na kojoj ste godini studija, ali meni izgleda da je najpribliznija "dijagnoza" za Vas - problem nedostatak radne navike, Nekada se sroz skolovanje pre studija, pa i na pocetku studija prolazi bez formirane radne navike, sto tek onda postaje problem, jer kampanjsko ucenje podrazumeva po definiciji mnogo manje organizovan raspored. Znam da ste sebi do sada vide puta zabranjivali gledanje TV-a i surfovanje po Internetu, ali ovoga puta bu trebalo da to uradite odlucnije i da se od te specificne vrste zavisnosti oslobodite uprkos "apstinencijalnoj krizi". Da, ozbiljna sam kada govorim o tome, jer su i ovo zavisnosti, kao od narkotika od cigareda, alkohola, a svako odvikavanje nosi sa sobom probleme apstinencijanog perioda, kada je potrebno nekim supstitutivnim aktivnostima ispuniti vreme i sebe spreciti da se vratite zavisnisvkim navikama. Ukoliko to niste sami u stanju, potrazite pomoc psihijatra pred kojim cete imati drugaciju vrstu obaveze i odgovornosti u ispunjavanju dogovorenih ciljeva. Ipak, mozete pokusati da to definisete i sami, i da sebi beskompromisno odredite sate za ucenje (na primer, od 10-15h) u toku koga NECETE razgovarati telefonom i necete biti dostupni za druge (ljudi ce se na to navici i nece Vas ni uznemiravati), nite cete ukrasti "malo" vremena za omiljenu seriju ili neki sajt, ali cete sebe posle vremena za ucenje nagraditi sa npr.sat-dva omiljene zabave. A zatim, uklopiti druzenje , ukoliko ima mogucnosti, ili citanje neke dobre knjige, odlazak na aerobik, trcanje, masazu. Ukoliko ispunite svoj dan razlicitim sadrzajima, bice Vam lakse da odustanete od svojih "poroka". Motivisite sebe idejom o tome koliko cete sebe unaprediti kada postignete cilj. Opet napominjem, ukoliko to ne mozete sami, potrazite strucnu pomoc jer na ovaj nacin osiromasujete sve ozbiljnije svoj zivot i izlazete sebe opasnosti od potencijalnih dubljih mentalnih problema, sto definitivno ne biste zeleli. Ne zavaravajte se idejom da ce citav posao biti lak, shvatite pozetni period kao apstinencijalnu krizu, a to kao student medicine sigurno znate da nije lako. Ali prodje, i onda nastupa mnogo spokojniji period.

?
Pitanje #398921. 3. 2008.

Postovana Dr Bojana, Razvedena sam vise od 7 god, a u ozbiljnoj

Postovana Dr Bojana, Razvedena sam vise od 7 god, a u ozbiljnoj vezi sam (prvoj, pravoj i neverovatno dobroj! - za kakvu nisam ni mislila da moze postojati!) vise od godinu i po dana... Imam cerku od 9 godina koju sam nesto vise od 6 mes. trajanja moje veze pripremala na mogucnost da cu imati nekog ko mi je jako vazan u zivotu, ne na nacin na koji je to ona, nego na jedan drugi koji je svojstven odraslima... Onda je ona jedva docekala da upozna tog nekog koga sam ja tako dugo procenjivala i lagano pustala u svoj zivot (tako ona misli, a i nije daleko od istine) - i odmah je sve profunkcionisalo, izmedju njih dvoje i svih nas. On takodje ima devojcicu istih godina, ali stvar je slozenija. Najpre, on se i razveo tek pre godinu dana, tako da smo upoznavanje njegove male cice uprilicili negde 10-ak meseci otkad oni ne zive zajedno. Ja sam predstavljena kao najbolja drugarica sa posla, koja ima isto devojcicu, i istih godina. Deca su se lepo druzila u nekoliko razlicitih situacija - predstave, bioskop, dan-dva na Kopu. Svi smo se vrlo opusteno i dobro provodili. Ali sada, NOVA situacija nalaze da se iz poslovnih razloga ja vrlo uskoro selim u taj drugi grad i trebalo bi sto pre njegovu cerku uvesti u onaj deo price koji govori o emocionalnom odnosu njenog tate i mene (posto planiramo da kupimo stan i zivimo zajedno). Problem je, cini nam se oboma, to sto njegova cerka nema izgradjenu svest o emocijama (u svakom smislu), a taj (nadajmo se privremeni!) hendikep potekao je od odnosa u nekadasnjoj porodici, iz vremena kada su svi bili na okupu. Naime, tada su oboje supruznika bez problema komunicirali sa detetom, ali medjusobno - ni malo. Dete je samo retko imalo prilike da cuje komunikaciju izmedju roditelja, a ona se svodila na nocne svadje... Tako, ona sada ne zeli ni da ucestvuje, pa ni da slusa, ma koju pricu koja se dotice emocija, prijateljstava, "vaznih bica" u nasim zivotima... Sta Vi mislite? kako prici i da li uopste i na koji nacin objasnjavati nase odnose, ili pustiti da se i dalje svi druzimo i lepo slazemo - bez velikih reci...? Bojim se onoga da, iako bi mozda bezbolno proslo svako nase vidjanje i druzenje, uz kupovinu stana i ozbiljnih planova, mozemo poslati neku sasvim pogresnu poruku tom detetu i poprilicno ga zbuniti za sva vremena!?! Izvinite ako sam malo promasila Vasu oblast, ali ne sumnjam da cete, zbog svog bogatog iskustva, imati sta da me/nas posavetujete. Unapred hvala!

Vasa prica je jedna od mnogih komplikovanih, ali uveh novih prica o mesovitim porodicama. Pravo je cudo da se Vasa devojcica tako lepo slozila sa Vasim partnerom, sto je sigurno posledica strpljive pripreme i njene emocionalne stabilnosti koja opet vuce korene velikim delom iz celokupnog vaspitnog procesa. Upostalom, imate prednost da se zenska deca identifikuju sa majkama, ili bi bar tako trebalo da bude, pa ona u Vama i treba da vidi ne samo roditelja vec i saradnika, oslonac i osobu od poverenja. Nisu, nazalost, svi roditelji tako spretni da provedu dete kroz lavirinte emocionalnog sazrevanja i kada vec dodje do nekih problema na tom putu nekako kao da nema dobrih, vec samo manje losih resenja. Kcerka Vaseg partnera ocigledno, iako je starija od Vase, ima nizu emocionalnu zrelost koju pokazuje, u ovom slucaju, negativizmom u odnosu na temu koju pokusavate da joj saopstite. Nije da ona ne razume, ona NECE da razume, jer ne zna kako da se izbori sa novom situacijom. To je regresivni mehanizam, ali svojstven deci koja u tom razvojnom procesu kroz regresiju nastoje da krenu korak dalje. Nije dobro zasipati je stalno temama koje ona ne zeli da slusa, sama Vam situacija kaze da to nije pravi put. Izgleda logicnije da nastavite sa spontanim priblizavanjem detetu, da joj objasnite minimalno, onoliko koliko mora da zna, npr.da cete od sada ziveti zajedno jer ste vas dvoje povezani poslom ili mestom boravka i lepo se slazete, a da se nadate da cete se svi uklopiti, pri cemu cete postovati moguce primedbe svih clanova tog novog domacinstva i o svemu cete prodiskutivati ukoliko bude problema. Naravno, bez obecanja da ukoliko joj se ne bude dopalo, moze da bude i drugacije, jer cete joj dati prostor da manupulise, sto bi bio izraz hira emocionalno nedozrelog deteta. Treba da bide jasno da je to odluka dvoje odraslih ljudi koji su odgovorni za decu, o njima se staraju i izlaze u susret njihovim potrebama u okviru svojih mogucnosti, ali je odluka Vasa. Ukoliko deca osete popustljivost vezanu za vazne odluke koje se zaista ticu vas odraslih, dajete mogucnost za stvaranje novih problema. Ukoliko devijcica medju vama dvoma bude videla kvalitetan ali nenametljiv emocionalni odnos, poruka koju joj saljete za zivot mnogo je bolja nego ideja o "normalnoj" distanci izmedju roditelja, ili "normalnom" zivotu sa jednim roditeljem. Verujem da je period koji Vam predstoji mesto za iskusavanje Vaseg strpljenja i takticnosti jer mozete ocekivati mnogo situacija u kojima cete se pitati da li ispravno postupate i kako odreagovati u novoj situaciji koja Vama nije bliska. Tome cete se spontano i kroz navikavanje na zajednicki zivot prilagodjavati. Bitno je da sa partnerom odrzite sklad i mogucnost dogovora, jer ljubav zaista nije dovljna, a zajednicki zivot u mesovitoj porodici sasvim je druga prica od povremenih izleta i vidjanja, zahteva mnogo vise kompromisa i tolerancije. Neka devojcice imaju dovoljno sigurnosti i dokaza da ih volite i da ste uvek tu za njihve razumne potrebe, a vreme ce doneti stabilnost u porodicnim odnosima. Ocekujte veoma buran period, jer godinu dana za dete je relativno kratak period da lako prihvati novu porodicnu konstelaciju. Nadam se da nema "huskanja" i nagovaranja od strane njene mame ili drugih clanova porodice koja bi njegovu devojcicu podstakla da se ponasa jos buntovnije, jer to ume da bude dodatni faktor koji paralelno treba prevazilaziti. Dakle, naoruzajte se strpljenjem i resenoscu da Vasa veza uspe. I srecno.

?
Pitanje #398821. 3. 2008.

nije dobro pothranjivati ovakva razmisljanja tako sto cete se unositi u scene koje Vam se namecu.Pokusajte da kada se jave automatski, vec na samom pocetku prekinete tu misao i da se usredsredite na neki potpuno razlicit sadrzaj, koji ce vas okupirati. Ukoliko dozvolite da ova razmisljanja duze traju, vise cete se i emocionalno investirati i, naravno, burno odreagovati, kako sad radite. Ukoliko su ove misli neka vrsta prisilnih, nametnutih misli kojih ne mozete tako lako da se oslobodite, preporucljivo je da se javite nekom psihijatru koji ceVam pomoci da ovakva razmisljanja lakse savladate. Nekada se ovakve misli javljaju nezavisno od tiga da li u zivotu imate burne i neprijatne dozivljaje, dovoljno je da u Vama postoje neki nesvesni nerazreseni konflikti koje skoro svi imaju u izvesnoj meri pa da odreagujete na ovaj nacin, sto trosi Vasu energiju i stvara zabrinutost. Kod nekih ljudi se osim prisilnih misli javljaju i prisilne radnje, koje im se namecu protiv njihove volje, ali iz Vaseg pisma ne vidim da je to kod Vas slucaj. Ukoliko primetite da su ove misli ucestalije, savetujem da se obavezno javite psihijatru koji ce Vam adekvatnom terapijom pomoci da se ozbiljnost smetnji ne poveca. Za sada ce biti dobro da samostalno pokusate da misli (scene) prekidate kao da u mislima imate spremnu tablicu sa znakom "Stop" svaki put kad se pojave. Ukoliko u tome uspete, znaci da su smetnje prolazne i nemate razloga za brigu. Imajte na umu da i za ovakvo "prekidanje" misli treba malo vezbe pa se nemojte obeshrabriti ili odustati ukoliko odmah u tome ne uspete.

?
Pitanje #35814. 3. 2008.

Iako kazete da ste u ozbiljnoj vezi, niste pomenuli kakva su Vasa osecanja u odnosu na partnera. Nisam sigurna sta podrazumevate pod uspesnim seksualnim odnosom i sta nedostaje u Vasem dozivljaju da bi bio potpun, ali pretposavljam da nedostaje neki dozivljaj psihicke opustenosti ili srece koji smatrate delom dobrog seksualnog odnosa. Sama cinjenica da ste uspeli da u ovom partnerskom odnosu dozivite vrhunac govori i delom o Vasoj pozitivnoj emocionalnoj investiciji, iako to ne prepoznajete kao posebno prijatno osecanje. Mozda se treba zapitati o intenzitetu vaseg emocionalnog dozivljavanja uopste, jer se kao deo strukture licnosti jos od najranijeg uzrasta manifestuje veoma razlicita sposobnost emocionalnog dozivljavanja i nivoa iskazivanja emocija.Posebno se treba pozabaviti nivoom emocija u konkretnoj vezi i u odnosu na konkretnog partnera, jer ste mozda Vi racionalan tip koji se vise fokusira na razumske, racionalne i prakticne odluke, a manje se bavi emocionalnim, "romanticnim", i inace u zivotu. Ako je tako, razumljivo je i ocekivano sto se ovako osecate i moze se pretpostaviti da je to prosto Vas stil. Postoji mogucnost da biste kroz rad sa terapeutom na dozivljavanju emocija mogli poboljsati svoju sposobnost identifikacije, kao i iskazivanja emocija, ako problem postoji u toj oblasti generalno.

Pitajte doktora

Imate nedoumicu u vezi sa svojim zdravljem? Postavite pitanje i dobijte odgovor lekara u najkraćem roku.

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Stetoskop Gazette

Prijavite se na Stetoskop Gazette

Mesečni bilten o zdravlju, inovacijama i svemu aktuelnom u medicini.

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460