Stetoskop
Stetoskop

Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Miodrag Stanković

Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Psihijatrija, Dečija psihijatrija

Mr sci. dr Miodrag Stanković, je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu.

NišJezici: Srpski, Engleski

Zakažite pregled

Slobodni termini za ovog lekara se ne prikazuju online, ali pregled možete zakazati na upit — kontaktiraćemo Vas radi potvrde termina.

Zatražite termin online

O lekaru

Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. 

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu. 

Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine. 

Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.

Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”. 

Radno iskustvo

Klinički centar u Nišu, Klinika za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu.

Srpska asocijacija bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta

Predavač na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije.

Obrazovanje

Medicinski fakultet u Nišu

(1998) Osnovne studije.

Medicinski fakultet u Nišu

(2006) Specijalizacija iz dečije i adolescentne psihijatrije.

Medicinski fakultet u Nišu

(2002) Magistrirao psihijatriju u oblasti adolescentne seksualnosti.

Članstva

Redakcija naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

Član.

Ocene i iskustva

Još uvek nema ocena.

Najnoviji članci koje je lekar objavio:

Učitaj još

Svi odgovori doktora (668)

?
Pitanje #185491. 1. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Dragi M,
u Vašem pismu ima nedovoljno podataka za kompletan odgovor, ali evo nekoliko predloga na osnovu onog sa čime raspolažem. Jak bol na samom ulazu u vaginu i jako bol nakon penetracije imaju različitu genezu. Kod prvog razlozi mogu biti od nedovoljne lubrikacije, preko infektivne do psihogene prirode (što je manje verovatno jer imate alternativne odnose). U drugom slučaju, naješće je povezan sa otporom himena koji može biti čvršći nego što je uobičajeno, a njegovo rastezanje može izazvati refleksno izmicanje zbog bola, bez njegovog pucanja. U oba slučaja, predlažem da potražite konsultaciju ginekologa da bi se pre svakog daljeg razmatranja psihološkog uticaja isključile neke telesne smetnje koje nisu retka pojava, a u tome relaksacija i ubeđivanje neće biti od koristi jer je strah realan- Čestitam Vam na ogromnom strpljenju i testiranju ljubavi, a to što ste ponašli alternativne načine zadovoljenja, samo će još više obogatiti vaš seksualni život u budućnosti.
Srdačno
?
Pitanje #1848830. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Izgleda da ni moje ni Vaše moguće predrasude nisu prepreka, već "predrasude" gospođe u koju ste "ludački" zaljubljeni, pa je pre svega logično da prvo saznate njeno razmišljanje i razloge zbog kojih izbegava susret sa Vama. Naravno, ukoliko je to uopšte moguće. "Ludačka" zaljubljenost obično ometa ozbiljnost i časnost, pa predlažem da malo "oladite" sa porukama o sobi i svojoj ljubavi prema njoj, već da nađete način da saznate šta ona misli i oseća o Vašim namerama i kako sebe vidi u svemu tome. Bez toga, velike su šanse da se još dugo pitate šta je problem i da Vi počnete da zaključujete na osnovu predrasuda.
?
Pitanje #1846430. 12. 2008.

Poštovani, Imamo sina od 12 godina i ćerkicu od 8. Suprug i

Poštovani,
Imamo sina od 12 godina i ćerkicu od 8. Suprug i ja smo u normalnom braku, posvećeni deci koliko god nam to dozvoljavaju dnevne obaveze, jer oboje radimo do pola 6. Svesni smo da zbog takvog radnog vremena kvalitet odnosa sa decom malo trpi, a čini nam se da se to najviše odražava na našem sinu. Zapravo, on je oduvek imao problem sa školom, još od nižih razreda - ocene su mu dosta niske spram njegove inteligencije. Ne želim da zvučim površno, ali zaista ne znam kako to drugačije da objasnim. Išli smo kod psihologa da vidimo kako da mu malo pomognemo, rečeno nam je da je izuzetno inteligentan (nismo ni sumnjali) ali da ima one faze kada se ili uključi ili potpuno isključi, nekoncentrisan je na času, prosto ne koristi svoj potencijal. Nikada nema punu informaciju o domaćem zadatku, kontrolnoj vežbi, uvek mora da proveri sa drugarima šta je ono nastavnica rekla i sl. Desi se da ne zapiše celu lekciju jer "nastavnica brzo diktira" a onda prepisuje od drugara, koji to uvek stignu da zapišu...Misleći da su viši razredi škole u kojoj je bio imali loš menadžment i nemotivisane nastavnike (i dalje to mislimo), a sledeći njegovu želju da ode iz te škole, prebacili smo ga u bolju školu u istom kraju. Čuli smo da je i puno drugih roditelja učinilo isto (znači da nismo pogrešili u proceni stare škole, a i samo dete je želelo da ode). Nova škola mu zaista prija, ima puno novih drugara, bolje se oseća, rado ide u školu, ali ocene su i dalje osrednje ka lošim. Obzirom da mi ne stižemo da radimo sa njim, a i kada stignemo to je uveče kada smo svi već iscedjeni, a dete nekoncentrisano, sve se svodi na viku. Tako smo mu pronašli devojku sa pedagoške akademije koja svakog dana radi par sati sa njim čim on dodje iz škole i ona je rekla da on odlično radi sa njom, da je krenuo na bolje, čak su mu se i ocene popravile u prvom trenutku. Posle mesec dana rada sa njom, a pred kraj polugodišta, ponovo je imao nekoliko kikseva na testovima (na kojima je generalno loš). Čak je i ona bila malo deprimirana, jer joj nikako nije jasno kako sa odličnim znanjem koje pokazuje kod kuće, ode u školu i dobije 1! Ja više nemam odgovor za njega, dobro je dete generalno, nije problematičan, poslušan je, ali ne znam šta mu se dogodi od kuće do škole! Trema od testa - kaže da nema više tremu.
Molim Vas da nas posavetujete kako 12-godišnjaka naterati da koristi ono što je već naučio kod kuće. Mi zaista ne tražimo od njega odličan uspeh, ali bismo da ne dobija više jedinice, naročito sada kada ima i pomoć u učenju svakog dana.
Hvala unapred i srećni praznici!
Roditelji
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
već je bilo pitanja slično Vašem. Kako naterati mladića od 12 godina u pola 6 da uradi nešto što nije do pola 6 uz viku? Ne samo da ne znam odgovor na ovo pitanje, već generalno nemam odgovor kako nekoga bliskog naterati da uradi nešto što on ne želi. To ne možete ni sa životinjom, a kamo li sa razumnim bićem. Neko pametan je napisao "Konja možete naterati na pojilo, ali ga ne mođete naterati da popije vodu". Ono što možete je da motivišete. To ne podrazumeva dobijanje stvari unapred, već po zasluzi. Sa druge strane, mesec dana novog treninga i sticanja samopouzdanja je malo u odnosu na 5,5 godina neuspeha i treba biti strpljiv, ako već sami ne možete da uložite dodatni trud. Na kraju, specifične smetnje učenja (disleksija , diskalkulija i sl.), kao i poremećaj pažnje bi se mogli isključiti jer sa dečakom radi budući pedagog i sagledan je od psihologa (mada bi bilo od koristi da pregled učini i d.psihijatar), ali nije isključeno da loše navike održavanja pažnje (neutreniranost), nedostatak samopouzdanja i strepnja čine svoje u razgradnji pažnje i reprodukciji upamćenog.
Srdačno
?
Pitanje #1839328. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Vi bolje znate da li treba ili ne voditi dete psihologu ili psihijatru. Ako vas njegovo ponašanje zabrinjava uz rizik da će se povrediti, verujem da ćete potrađiti pomoć, a ako vam se žuri vi požurite, da se dete ne bi povredilo u čekanjui da vam psiholog i psihijatar kažu kako da potupate kada se detetetovo ponašanje pogorša. A ukoliko on samo imitira vas i radi ono čemu ga ućite ili u čemu ga ne odučavate, onda je jasno da ste vi (vi i vaš suprug) uveliko deo rešenja za promenu dečakovog ponašanja. U tom slučaju psiholog i psihijatar ne moraju biti neophodni, osim u proceni postojanja nekog biološkog razvojnog poremećaja. Srdačno
?
Pitanje #1836427. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
jako se rastužim kada lekari iz sopstvenih ubeđenja ili nekog pročitanog teksta zanemare potrebe baš tog jednog pacijenta kojeg imaju pred sobom. Deset ili sto deteta iz nekog istraživanja ne predstavljaju svu decu na ovome svetu i ono što prija jednom ne može se generalizovati na sve, a pgotovo ne kada je šteta vidljiva. Spavanje je deo biološkog rima i nikakve pričice, čaša mleka, solo pevanje nemaju apsolutno nikakve veze sa smenjivanjem tog ritma koji je genetski programiran. Međutim, ti postupci (priče, mleko, kupanje, pevanje) su deo rituala uspavljivanja i uvođenja u san. Nekome trebaju nekome ne. Nekoga uspavljuju, nekoga razbuđuju. Praćenje teorije po svaku cenu je nelogično ukoliko se kosi sa potrebama vašeg deteta. Moj savet je da VAŠEM detetu priču pročitate nevezano za spavanje, da joj stimulišete razvoj govora samostalno ili kod logopeda, ali joj, za ime Boga, ne remetite ritam koji njoj prija i koji je ustalila. Što je najvažnije, gospođici ste veoma pomogli da se već uveliko osamostali (spava sama, uspavljuje se sama), na čemu vam čestitam.
Srdačno
?
Pitanje #1834127. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
čuvajte se od psiholoških tumačenja jer su subjektivna i generalna, a posle nekih može vas biti sramota da pozovete roditelje. Zato i nije tako bitno kakva su tumačenja psihijatra kada je neko "zdrav i prav" i a ima ukorenjenu naviku, koja je za nekoga ružna. Bitno je šta ta navika čini za tu osobu i da li želi da je se odrekne imajući u vidu zadovoljstvo koje joj predstavlja i negativnu reakciju okoline. A gde je navika tu je i "odvika".
Srdačno
?
Pitanje #1833327. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
sve u svemu, u vašoj familiji se sve(t) vrti oko dece, odnosno porodično funkcionisanje je organizovano isključivo prema potrebama dece (to zaključujem i po činjenici da znate samo da dever boluje od "NEKE" bolesti iako mesecima ide na lečenje). "Dete fokusirane porodice" nude neograničenu ljubav i nimalo jasna i dosledna pravila ponašanja koja deca treba da usvoje, pa kada trebaju samostalno da reaguju bivaju previše zahtevna prema okolini ili nesigurna i povučena. Lično, nikada ne govorim da je ljubomora prolazna faza jer se radi samo o uslovnoj prolaznosti ukoliko se i porodična pravila menjaju, inače ukoliko porodica ne menja ljubomora i suparništvo mogu prerasti u ozbiljno narušenje relacije. Ali, ako se odrasli ponašaju odgovorno, prilagođavajući se novim životnim okolnostima (rođenje drugog deteta, rođenje familijarne "zvezde" (koje by the way najčešće apsorbuju sve što u porodici nije u redu), bolest nekog člana porodice) i u skladu sa tim formiraju nova pravila ponašanja, deci preostaje da uče da se adaptiraju i svoje ponašanje menjaju. Majka se ne nadoknađuje dobijanjem igračke već emocionalnom bliskošću sa detetom. Histerično bacanje na pod nema veze sa nedostajanjem majke, već je to naučeno ponašanje (iz uverenja starijih da plač to znači, pa u skladu sa tom pretpostavkom reaguju učeći dete da ustvari na taj način dobije utehu, igračku ili okolina zaigra po principu "on okom mi skokom". To što psiholog nije ništa primetio je još jedna od činjenica koja ide u prilog hipotezi da se dete lepo snalazi tamo gde zna kakav je "kućni red" i ko donosi pravila.
Srdačno
?
Pitanje #1830126. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Pre nego što zajednički odnos natovarite naslagama "bezrazložnih" ali predatorskih svađa, predlažem da se što pre vratite na temu od koje je sve počelo i da razmislite na koji ste način mogli da utičete na tako žestok preokret u ponašanju. Rađanje dece je osetljiva tema ukoliko postoji problem sa mogućnošću rađanja, sa ostvarivanjem ličnih planova, čak i postojanjem straha od rađanja, pri čemu se umsto razumevanja i podrške naiđe na osudu i okrivljivanje od strane partnera. Ne znam da li je to sa vama slučaj jer to niste napisali, ali kao korisno i logično mi se čini da se vratite na početak sukoba, koji se kasnije odvojio od svog izvora i funkcioniše sam za sebe. Izbor mesta, načina i okolnosti u kojima ćete ponovo razgovarati treba biti drugačiji od uobičajene, "za svađu spremne atmosfere".
Srdačno
?
Pitanje #1824225. 12. 2008.

Poštovani, Veoma nam je potrebna pomoć nekog stručnog. Nije ništa alarmantno, ali

Poštovani,
Veoma nam je potrebna pomoć nekog stručnog. Nije ništa alarmantno, ali bismo želeli na vreme, upravo da ne bude kasno... Reč je o našem starijem sinu koji ima 8 godina i ide u drugi razred. Ne znam kako bih definisala problem. Da kažem da su ocene - nije to i ne samo to. Ali kroz to se reflektuje. Verujem da većina ljudi svoje dete vidi kao nadareno, talentovano, pametno, a ostali sa strane ne bi se baš u potpunosti složili, zato ne bih želela da zvučim subjektivno, već ću pokušati da verodostojno opišem i njegove osobine i situacije i naš odnos. Nema osobe, prijatelja, rodjaka koji za njega ne kaže da je divno dete, da sa njim može da se razgovara kao sa odraslim, da je interesanatan, zanimljivu percepciju, kulturan...... Još dok je bio u vrtiću su ga hvalile vaspitačice i veoma volele. Naučio je da piše sa 5 g, naravno samoinicijativno. U tom nekom uverenju da će sa njim sve biti lako, 'krenuli' smo u školu. U prvom razredu je bilo sitnih problema u smislu adaptiranja na promene, nove okolnosti, pojavljivanje obaveza i odgovornosti, sve u granicama očekivanog. I pored toga što nema ocenjivanja u prvom razredu, učitelj im je svakodnevno davao ocene, praktično svakog dana za ono sto su na tom času radili. Mahom su to bile petice, mada je bilo svega (za pričanje na času, zaboravljen domaći i sl.) Elem, i tada i sada svakodnevno radim sa njim, učimo, vežbamo. Ne dugo, možda sat vremena: i da uradimo domaći ako ima, da se podsetimo šta su učili i da provežbamo. Iako moram da priznam da je bilo dana kada sam (nažalost) sa manje živaca učestvovala u tome, zaista to učenje prodje u opustenoj atmosferi - stignemo i da se nasmejemo, učimo kroz smešne i zanimljive primere, naravno i ozbiljno. Sve u svemu, ne boji se učenja, ali ga, prirodno, kao i većina dece na ovom svetu, ne voli, ili tačnije da kažem mrzovoljno prilazi tome (uvek ima nešto zanimljivije da se radi, zar ne). Ali, sve sto učimo - relativno lako i brzo nauči i zna. A onda dodju prvi kontrolni zadaci i donese trojke. Zašto? Ne da nije znao, naprotiv, sve sto je uradio (ono dokle je uradio) je besprekorno. Ali do pola. Dalje, kaže, nije stigao. Pitamo šta je radio na času, kaže nije bilo dovoljno vremena. Sada dolazimo na taj vrlo izražen problem da je spor u svemu. Moj suprug se šali da nam život prodje u čekanju njega za sve i da mu se hrana već svarila u stomaku dok još jede zadnje zalogaje. On se tome smeje, zaista smo sa njim mnogo više drugovi, nego roditelji i počinjemo da brinemo da je to greška. Naravno da smo i vrlo ozbiljno pokušavali da mu na to skrenemo pažnju, da mu objasnimo da će mu to vremenom zbilja praviti probleme, davali primere... I pokušavali i pokušavali. Da se vratim na učitelja jer Vam to, možda, može takodje značiti za stvaranje potpunije slike. Učitelj ima posebne (moderne) kriterijume i metode rada koji su mnogo blizi zapadnom školstvu, nego ovom našem. Generacije deca ga vole. Nekako je sve opušteno, u prvom razredu je bilo ako mu se tog dana ne uči, neka predje u zadnji deo učionice da se igra i da bude mirno da ne smeta ostalima, sede u polukrugu, pričaju sa njim kao sa drugarom, čak i na času, itd. On, kao i sva ostala deca, vrlo voli učitelja. Medjutim, nisam sigurna koliko mu takvi metodi pomažu da shvati da ima i neke obaveze, da postoje neka pravila kojih se ipak treba pridržavati, da se moraju raditi i neke stvari u kojima baš i ne uživaš, da život ipak nije uvek i samo igra. Nemojte pomisliti da pripisujem propuste učitelju. Ja da znam gde je problem, ne bih tražila pomoć? Elem, kada sam otišla u školu učitelj kaže da je vrlo popustio u svakom smislu: pre svega te ocene; kaže: dok on organizuje sve i svakoga kako njemu odgovara, dok kaže svakom da ćuti, namesti, odgovori, pita - naravno da nije stigao i da čas prodje. Ne može ni da stigne. Takodje je rekao da ON(dete) nikako ne sme da dozvoli da dobije manje od četvorke pa i to retko, da to nije ocena koja je za njega. Mene je ovakav stav iznenadio, jer je mnogo puta pričao da je najvažnije da pričamo sa decom, da nam se poveravaju i da steknu poverenje u nas i da će ocena biti svesni tek u četvrtom razredu. Ok. Hteo je da kaže da on može mnogo više i da on to vidi (da li sam rekla da je i u drugom razredu nastavio da ih ocenjuje skoro na dnevnoj bazi za to što rade tog dana i da je, kad je stigao da uradi sve, dobijao petice; a uglavnom mu je falilo '...da uradi još dva zadatka ili da napiše još neku rečenicu, ali nije bilo vremena, zvonilo je...') Dakle, nemamo problem sa neznanjem, već ne stizanjem. Takodje je rekao da je počeo da se ponaša neodgovorno u smilu da se šeta na času, ili udje posle zvona i čak da se svadja sa učiteljem, uvek ima on još nešto da kaže i doda. Isto tako, moram da napomenem da naročito insistiramo da ne sme da nas laže i to smo mu mnogo puta dokazali da nema razloga da se plaši. jer kad nam kaže nikad ne dobije ni batine, možda čak ni kaznu, ni ljutnju, ali svakako objasnimo zašto je to ružno i neprihvatljivo. A onda kad ga pitam kako je uradio kontrolni on vrlo veselo kaže da je uradio sve i super. Zaista ne znamo šta da mislimo - da li nas beskrupulozno laže, da li odlaže nezadovoljstvo, o čemu se radi, nemoguće da ne kapira koliko se traži, kako je moguće da kaže sve, a zna da je uradio do pola? Ne znam, sad mi hiljadu pitanja dolazi u glavu, da li je to nevaspitanje i otkud tih elemenata, kako da mu objasnimo da mu to nije ostavljeno na izbor, da nekim stvarima mora da se pokori kao opsteprihvaćenim modelima, prosto, nešto mora. Uvek je: dobro, evo sad ću... ili: Ali..? Primetili smo da kazne nisu donele neke značajne efekte, uglavnom se rasplace trenutno i ništa. Ne postoji stvar koja bi ga pogodila na duže staze ili motivisala da se potrudi da je ne izgubi (bilo da je da ne može da gleda crtani, da mu uzmemo dvd, zabranimo napolje...). Da ne zaboravim da kažem da dok sam tako razgovarala/slušala učitelja i pitala za savet, rekao je da otvoreno moramo da mu kažemo da ne sme da donese kući manju ocenu od četvorke, ja pitala: pa zar bas tako?, on kaže, da, da evo ja ću i kaže mu to (vrlo je teško da se sve to prenese ovako na pravi način, ali napominjem da to uopšte nije zvučalo ružno, teško ili preteće, nekako je uspeo da mu to kaže tako da zvuči kao inspirativna sugestija, ali opet jasna i konkretna). Vrlo je teško da ovako pisanjem sve prenesem na pravi način i pravim tonom, zato se izvinjavam ako je konfuzno opširno. Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni i da mu Deda Mraz ove godine ne donese poklon, ali opet odustajemo od toga, ne samo što nam je žao da na takvu stvar uskraćujemo, već kako da donese jednom detetu, a drugom ne? Kako sad da budemo ljuti, ipak je vreme praznika i slavlja i ide raspust..?? Možda zato što nam je ovo prvi djak, možda bude lakše sa drugim... Ne kažem da nam u celoj stvari nisu ocene bitne, bitne su i te kako, niti da nastojimo da rešimo samo ophodjenje, ili brzinu ili pak poslušnost. Želimo sve to, ali zaista, sve je nekako isprepletano. Kako da ga navedemo da se trgne, da požuri u svemu, da ne pere zube pola sata (od toga zubi 2 min i ko zna sta jos ostalih 28) da ne vezuje pertle 10 min, jede satima, da mora da se potrudi za uspeh u školi, da je učitelj učitelj, a ne drug, da na njega ne može da viče, da mora da bude tačan, da ne može sve da ostvari što je zamislio, pa makar bilo to i da odustane od ljubljenja brata ako ovaj u tom trenutku to neće, da ne može obavezno da istera svoje, šta god. Zaista nam je potreban savet, upustvo kako da se nosimo sa ovim i još važnije, kako to da promenimo u željenom pravcu. Potrebna nam je Vaše stučno mišljenje o razlozima i još važnije načinima za rešenje ovih problema.
Veoma smo zabrinuti. Nama ovo izgleda kao brdo veliko.....
Hvala Vam unapred,
Snežana
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
I meni ovo izgleda kao brdo veliko. Međutim i pored detaljnog opisa ponašanja dečaka i učitelja, meni je bio važan opis vašeg ponašanja, pogotovo deo gde pišete "Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni..." što je meni zazvučalo kao: razmišljali smo da, možda po prvi put, uradimo to do kraja...". Deda Mraz nije najbolje rešenje jer to ne bi bilo uskraćivanje nagrade već diskrinimacija u odnosu na drugu decu. Njegov otporan stav prema kaznama govori upravo u prilog hipotezi da ne veruje da ćete održati reč. Nije ništa novo da primenjena rešenja budu štetnija od samog problema. A nova faza (polazak u školu) zahteva prilagođavanje svih članova porodice na nove okolnosti, a ne samo školarca. To se pre svega odnosi na motivaciju za izvršavanje obaveza, drugačiji način nagrašivanja (odloženo) i oduzimanja privilegija. Pre nego potražite pomoć stručnjaka i profesionalaca, razmotrite na koji način svojim postupcima (doslednost, istrajavanje) možete da pomognete u modelovanju odgovornijeg ponašanja.
Srdačno
?
Pitanje #1823625. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Moje skromno iskustvo sa zavisnicima ukazuje da treba stvoriti porodični savez u stavu da je lečenje potrebno, otvoreno kazati taj stav (to treba da učini partner ili osoba od poverenja, a ne deca), ponuditi pomoć, ukazati na konsekvence, a zatim i uceniti. Retki su (ali časni) izuzeci da osobe samovoljno dolaze na lečenje od zavisnost, jer je strast jača od volje. Ucena je gruba reč, ali je efikasno sredstvo, koje postaje bezvredna reč ukoliko se konsekvence zaista ne sprovedu. Odvikavanje od kockanja nije oblast koja je kod nas zaživela u pšrofesionalnim krugovima, ali principi lečenja su isti kao i kod drugih bolesti zavisnosti i za to je potreban specijalizovani stručnjak sa takvog odseka. Učešće porodice je neophodno, jer promena ponašanja jednog člana će biti kratkotrajna ukoliko se ne menja ponašanje okoline u kojoj se bolest razvijala.
Srdačno

Pitajte doktora

Imate nedoumicu u vezi sa svojim zdravljem? Postavite pitanje i dobijte odgovor lekara u najkraćem roku.

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Stetoskop Gazette

Prijavite se na Stetoskop Gazette

Mesečni bilten o zdravlju, inovacijama i svemu aktuelnom u medicini.

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460