Za zakazivanje telefonskim putem pozovite 063/687-460 Za zakazivanje telefonskim putem 063/687-460
Mr sci. med. dr Miodrag Stanković - Specijalista dečije i adolescentske psihijatrije

Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Specijalista dečije i adolescentske psihijatrije

O lekaru

Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. 

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu. 

Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine. 

Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.

Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

O lekaru

Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. 

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu. 

Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine. 

Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.

Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

Više informacija

Specijalizacija

Psihijatrija

Oblasti Medicine

Psihijatrija

Dečija psihijatrija

Grad

Niš

Jezici

  • Srpski

  • Engleski

Obrazovanje

Medicinski fakultet Univerziteta u Nišu

Osnovne studije.

Medicinski fakultet Univerziteta u Nišu

Specijalizacija iz dečije i adolescentne psihijatrije.

Medicinski fakultet Univerziteta u Nišu

Magistrirao psihijatriju u oblasti adolescentne seksualnosti.

Radno Iskustvo

Klinički centar u Nišu, Klinika za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu.

Srpska asocijacija bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta

Predavač na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije.

Članstvo

Redakcija naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

Član.

Pitajte doktora ili Stetoskop

Broj odgovorenih pitanja: 668

  1. Poštovani,
    Moja ćerka koja ima 9 godina ima bukvalno od malena naviku da posle npr. nekog njoj uzbudljivog događaja to prepriča ali sama u sobi, šeta gore-dole po sobi, skakuće i priča sama sa sobom. Dok je bila manja to i nije toliko smetalo ali sada kada ode na primer na ekskurziju ona se unervozi jer ne može da se zatvori sama u sobu. Možda će ovo nekome zvučati smešno, ali ja se stvarno brinem jer je njen otac bio duševno oboleo koliko je ovo normalno jer kojem god psihologu sam se obraćala svi su rekli da je to u redu i da ona na taj način ispoljava emocije, ako je to tako kada će to prestati?
    Unapred Vam hvala na odgovoru.

    Odgovoreno: 08. 08. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovana,
      Ne mora baš sve što izgleda neuobičajeno odmah biti i patološko. Obzirom da Vaša ćerkica ima svoj ritual od ranog detinjstva ja bih ga tako i posmatrao, a ne kao nekakvo prisilno ponašanje. Rituale i prisile treba razlikovati, pre svega u zadovoljstvu. Rituali se čine sa zadovoljstvom, a prisilne radnje su tu da ponište neku strašljivu i katastrofičnu misao i uglavnom njihovo izvođenje zamara osobu i prilikom izvođenja ne oseća nikakvu prijatnost. Religiozne osobe osećaju jaku potrebu za posete religijskim hramovima, čitanju ili izgovaranju molitivi ispovedanju i sl. I za to je svakako potrebna doza privatnosti, a ponašanje većine vernika ne predstavlja nikakvu patologiju. Činjenica da Vaša ćerka ima sličnu potrebu (za privatnošću) govori i o kritičnosti u sagledavanju sopstvenog ponašanja u odnosu na druge, ali se verovatno ne želi ni odreći zadovoljstva u navici koju toliko godina održava. Da ne biste imali strepnju zbog njenog ponašanja i sumnje da se radi o "naslednoj" bolesti, savetujem Vam da potražite dečjeg psihijatra sa kojim biste detaljnije razmotrili aktuelno ponašanje.
      Pozdrav.
  1. Poštovani,
    Psihijatar mi je pre nekoliko dana ustanovio da imam poremećaj dvostruke ličnosti, uzrokovan besom. Nije mi dao nikakvu medikamentnu terapiju, samo kognitivnu-bihejvioralnu terapiju. Možete li da mi objasnite koliko može da bude ozbiljan ovaj poremećaj i šta da radim? Pošto sam ja maltretirana u detinjstvu od strane nastavnika, i kad se setim toga obuzme me jak bes i mržnja, da u tom momentu uradim neku negativnu radnju, a već drugog dana se ne sećam toga. Strašno sam uplašena. Da li treba da nastavim terapiju kod dečijeg psihijatra ili negde drugde? Molim Vas pomozite mi.
    Hvala unapred.

    Odgovoreno: 08. 08. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovana,
      Malo psihijatara se u svojoj karijeri može pohvaliti da je imalo iskustva sa stanjem kakvo je npr. dvostruka ličnost. Ja se (ne) mogu pohvaliti da sam do sada imao takvo iskustvom. Teorijski, mogu Vam reći da ozbiljnost poremećaja zavisi od učestalosti i ozbiljnosti učinjenih dela tokom izmene stanja svesti, ali u svakom slučaju je potrebno potražiti psihoterapeuta (nije baš najbitnije koje psihoterapijske orijentacije) ali koji je imao iskustva u radu sa ovim poremećajem i radom sa osobama koje su bile zlostavljane.
      Pozdrav.
  1. Poštovani,
    Majka sam devojčice od 7 i dečaka od 10 godina. Živimo u kući sa dvorištem, imamo dve mačke koje moja ćerka obožava, nosi ih, igra se sa njima i redovno je upozoravamo na obavezno pranje ruku posle svakog kontakta sa životinjama, posebno od kada je pre četiri meseca preležala Salmonelu. Dečak je vrlo razuman i poslušan. Od pre petnaest dana počeo je preterano da pere ruke, čini mi se na svakih pola sata, ne želi da ga sestra dotakne ako je dirala mačku dok se sam ne uveri da je oprala ruke, pa čak i tada posle njihove igre odlazi i pere ruke. Drugi problem je taj što ne dodiruje stvari - daljinski upravljač i igračke koje je ona dodirivala. Pokušavam da mu objasnim da mačije dlake neće preći na njega i da se neće razboleti ali on to ne prihvata. Da li je to prolazna faza ili ozbiljniji problem, da li je potrebno da se životinje uklone?
    Hvala unapred.

    Odgovoreno: 08. 08. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovana,
      Najverovatnije se radi o prolaznoj pojavi koja je povezana sa zaista ozbiljnim posledicama u vidu preležane salmoneloze, a pametna dece uče i iz tuđeg iskustva, pa je dovoljno što je video sestru kako boluje. Međutim, pre nego što sve stavimo u koš relativiteta, savetujem da pokušate da sagledate i sopstveni psihološki i vaspitini uticaj na oba deteta, tako što ćete pokušajte sami sebi da odgovorite na sledeća pitanja. Da li će faza biti prolazna ukoliko vi nastavite na isti način da se obraćate ćerki u njegovom prisustvu? Da li ste očekivali da je moguće da njoj govorite jedno, a da sin razume nešto drugo (manje ozbiljno)? Da li če uklanjanje mački rešiti njegov ponašajni problem ritualnog pranja ruku, a neće stvoriti novi problem, emocionalnog povređivanja ćerke koju bi lišili mački koje obožava? Da li bi to dovelo do još većeg približavanja (vrlo razumnom i poslušnom i reklo bi se posebnom) sinu, a većem udaljavanja od ćerke? Da li bi vaš drugačiji pristup doveo do drugačijeg ponašanja dece?
      Pozdrav.
  1. Poštovani,
    Užasno me grize savest i povređena sam, imam 18 god u završila sam srednju školu. U prvoj god sam prišla jednom dečku iz škole, nije me pozvao posle toga. Ispala sam smotana i lupala sam gluposti. Ne spavam mirno zbog toga ni dan danas, ego mi je povređen, ali mi se i sviđa nekada toliko da ne znam šta ću pa popusti pa opet. Ne znam da li je to opsesija ili zaljubljenost koja nije uzvraćena i zato me užasno boli već 3 god. Nisam priznala mami nemam snage niti nameravam. Drugarice znaju. Jedna mi je rekla da zna šta je on pričao o meni i da je nju čak to povredilo. Pričao je da je razmišljao da me iskoristi ali da to nije ništa da ostatak ne sme da mi kaže pošto bi po njenom mišljenju upala u depresiju. Ja ne mogu više da patim zbog njega i da slušam pesme koje me na to podsećaju kako bi se još više mučila. Posle mi je mahao iz autobusa, pa ogovarao, ali tu nema nade prošlo je 3 god, a ja još mislim na njega. 90% njegovih devojaka je ružnije od mene, i lake su devojke, čak mi je i on to rekao sa gađenjem, njega svaka druga može da ima a ja ne, sa toliko njih sam mogla da budem a sa njim nikada neću moći, i to me psihički razdire, mama vidi da se nešto dešava ja poričem, i grickam nokte do živca što je izluđuje i po tome vidi da se nešto dešava, ne znam kako ovo da prevaziđem, morala sam da budem opširna.
    Hvala puno unapred na pomoći. Pozdrav.

    Odgovoreno: 08. 08. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovana,
      Imaš dovoljno godina da možeš da razumeš da se u životu ne može biti spreman da se u svakom trenutku bude savršen, niti da se dobije baš sve što se želi. Usvajanje tih proverenih činjenica, pomaže nam da ne gubimo vreme i živce zakačinjući se za situacije, predmete i osobe od kojih se ne može očekivati ništa (ili mrvice), već nam pomaže da se racionalnije, odgovornije i efikasnije prilagodimo realnosti i krenemo ka nečem drugom što nosi nova uzbuđenja. Mnogo pitanja se otvara zašto ti to ne činiš i kakve koristi (da, koristi!) imaš od takvog svog ponašanja i zašto ga se tako kruto držiš? Ako o tome ne možeš razgovarati sama sa sobom (kroz unutrašnji dijalog), niti sa osobama od poverenja (ako ih nemaš potrebno je da ih što pre stekneš), onda potraži psihologa ili adolescentnog psihijatra sa kojima možeš otvoreno razgovarati o problemu koji si ovde iznela.
      Pozdrav
  1. Poštovani doktore!
    Od kog uzrasta deteta preporučujete primenu metode " time out" koju ste opisali na ovom sajtu. Moj sin ima 22 meseca i plašim se da li nije još rano za to, tj. mislim da još neće shavatiti suštinu. Šta vi mislite?
    Hvala.

    Odgovoreno: 08. 08. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovana,
      Sva živa bića uče po principu nagrade negativnog potkrepljenja i kazne, tako da uzrast nije bitan, odnosno šta više što je dete mlađe ono prvenstveno uči po tim principima jer je u najranijem uzrastu prvenstveno motorno, a po najmanje kognitivno biće i shvatanje suštine predstavlja precenjenu ideju roditelja zbog koje se okleva sa vaspitavanjem jer se prventveno oslanjaju na razumevanje govora a zanemaruju neverbalno ponašanje koje je do razvoja govora dominantan put učenja dece. Međotim, primena tajm aut zahteva poznavanje druge dimenzije, mere i balansa. Mere u primeni (za uzrast od 2 godine ne duže od 2 minuta). Balans uvek mora biti pomeren u zadovoljenju primarnih potreba tako malog deteta (signali kao što su žeđ, glad, hladnoća, vlaga, emocionalna zanemarenost, nereaktivnost važne osobe koja se stara o detetu moraju biti zadovoljeni i oni nisu nikada razlog primene taj auta).
      Pozdrav.

Prikazano 141-145 od ukupno 668 pitanja

ZAKAZIVANJE 063/687-460