Savremene tehnološke i trgovačke mogućnosti, omogućile su kompanijama da nesnalažljive pro...
Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut.
Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu.
Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine.
Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.
Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”.
Dete želi da spava u roditeljskom krevetu, ne želi da odraste, kaže da hoće da bude mali, uz burne reakcije i plakanje. Šta raditi?
Hvala unapred.
Niste napisali koliko godina ima dete koje treba da odraste. Grubo sažeto, postoje dve grupe teorija koje se bave razvojem dece. Prema jednoj deca prolaze kroz različite psihološke faze razvoja (oralnu, analnu itd.) prema kojima su različita ponašanja objašnjiva prolascima kroz te faze. Druga velika grupa teorija sagledava dečje ponašanje kroz učenje ne negirajući fazičnost u razvoju ali ga posmatrajući kroz sazrevanje mozga i sticanje sposobnosti za učenje različitih ponašanja. Dakle, jedna grupa teorija ukazuje na predodređenost a druga na učenje. Kao pristalica ove druge grupe teorija, smatram da su sva ponašanja koja nisu odraz psihopatologije, naučena. A kako se neko ponašanje nauči, istim principima se može i odučiti. Ako ne želite da Vaše dete spava u Vašem krevetu, onda se tako i ponašajte. Burnim reakcijama deca instrumentalizuju roditelje (uslovljavaju ih) da roditelji čine ono što deca žele. Te reakcije su normalne za period kada dete nema moć govora ili kada roditelji i okolina nemaju moć uviđanja sopstvenog štetnog ponašanja na dete pa se dete time brani, buni i ukazuje na meru, ali vremenom deca uviđaju da je to moćno oružije i za vaspitavanje roditelja, umesto da se vaspitavanje dešava u suprotnom pravcu. Naravno, bez fizičkog i emocionalnog nasilja.
Pozdrav.