Za zakazivanje telefonskim putem pozovite 063/687-460 Za zakazivanje telefonskim putem 063/687-460
Mr sci. med. dr Miodrag Stanković - Specijalista dečije i adolescentske psihijatrije

Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Specijalista dečije i adolescentske psihijatrije

O lekaru

Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. 

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu. 

Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine. 

Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.

Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

O lekaru

Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. 

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu. 

Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine. 

Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.

Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

Više informacija

Specijalizacija

Psihijatrija

Oblasti Medicine

Psihijatrija

Dečija psihijatrija

Grad

Niš

Jezici

  • Srpski

  • Engleski

Obrazovanje

Medicinski fakultet Univerziteta u Nišu

Osnovne studije.

Medicinski fakultet Univerziteta u Nišu

Specijalizacija iz dečije i adolescentne psihijatrije.

Medicinski fakultet Univerziteta u Nišu

Magistrirao psihijatriju u oblasti adolescentne seksualnosti.

Radno Iskustvo

Klinički centar u Nišu, Klinika za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu.

Srpska asocijacija bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta

Predavač na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije.

Članstvo

Redakcija naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

Član.

Pitajte doktora ili Stetoskop

Broj odgovorenih pitanja: 668

  1. Poštovani doktore,
    Imam troje dece, koja, čini mi se žive u normalnom porodičnom okruženju. Moja najveća briga je srednja ćerka, koja sada ima 2.5 god. Pre od prilike godinu dana počeli su problemi u vezi njenog ponašanja. Agresivnost, udaranje glavom o pod, vriska i plakanje bili su prouzrokovani i najmanjom sitnicom, tako da bi, kad sve prođe, često i zaboravljali kako je počelo. Što od dužine njenih, napada,  što od banalnosti povoda koje je koristila. Moram da naglasim da smo u tom periodu i supruga i ja imali vidne fizičke povrede od ujeda, grebanja i sl. Elem, tada smo uz savete dečjeg psihijatra, to prebrodili. Ali samo na kratko. Ubrzo je počela da bude izuzetno neposlušna i svojeglava, tako da sve do danas, i najmanju zabranu proprati dugim, histeričnim napadima, nekada se zacenjuje od plača i čini se da nikada ne odustaje od od svoje namere. Takvo ponašanje zna da potraje i više od sat vremena, a dešava se skoro svaki dan. Na nas deluje užasno iscrpljujuće i mentalno i fizički. Da naglasim da se prosto čini da ima određeno vreme koliko će to da radi, jer, i ako odustanemo od zabrane, ona pronalazi novi razlog da nastavi dramu. Očajni smo, posebno što živimo u sredini gde nema dečjeg psihijatra, a od psihologa nismo dobili korisne savete. Iako je imala 14 meseci kada se rodilo treće dete, nikada nije bila zapostavljena, jer ona to ni sama ne dozvoljava. Da li je Eleni potreban lekar i koliko ugrožava svoje zdravlje ovakvim iscrpljujućim plačom? Od Vašeg odgovora očekujemo mnogo.
    Hvala.

    Odgovoreno: 05. 09. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovani,
      Napisali ste da ste imali savete od dečjeg psihijatra koji su pomogli, a potom napsiali da nemate dostupnog d. psihijatar, a da od saveta psihologa nije bilo pomoći. Ukoliko imate kontakt sa d. Psihijatrom koji Vam je dao uspešne savete, logično je da ga ponovo kontaktirate i ohrabrite se za funkcionalan pristup detetu sa kombinacijom problema kontrole emocija i ponašanja. Ovim putem predlažem dve intervencije koje će generisati sve ostale. Kao prvo, potražite na ovom sajtu tekstove o pozitivnom roditeljstvu i korišćenju tajm aut tehnika (oblast zdravlje dece). One su napisane generalno i treba ih prilagoditi njenom uzrastu (dakle ne zaboraviti da devojčica ima samo 2,5 godine). Druga, takođe brzo ostvarljiva intervencija je uticajna na uspostavljanje bolje kontrole emocija i ponašanja, a zavisi isključivo od Vašeg porodičnog drugačijeg organizovanja. Pošto imate troje dece (na čemu čestitam) potrebno imati i trostruko više snage za njihovo podizanje, što je logično potpuno iscrpljujuće na duže staze, predlažem da što pre obezbedite fizičku pomoć kako bi svako dete (a pogotovo srednja ćerka) imala samo svoje kvalitetno i pozitivno vreme sa Vama i tatom po principu "jedan na jedan". Time ćete vi kao roditelji prikupiti dovoljno "kredita" i da sprovedete tajm aut intervencije. Na kraju, vrtić je sasvim prihvatljiva opcija u Vašem slučaju jer Vama obezbeđuje " punjenje baterija" a ona dobija značajno drugačije strukturisano okruženje i pravila ponašanja koje mora da sledi da bi se prilagodila grupi.
      Pozdrav
  1. Poštovani,
    Moja djevojčica je 1997 godište, ima tikove od svoje 8 godine, svuda smo je vodili. Šta nam vi predlažete?
    Hvala unapred.

    Odgovoreno: 04. 09. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovana,
      Dakle ima tikove unazad 3 godine, što te tikove svrstava u hronične. Ali niste napisali kakvi su tikovi, jednostavni (jedna grupa mišića kontrahuje) ili kompleksni (više grupa mišića, cela regija, čini pokrete itd), da li su uopšte kontrakcije ili ima i nevoljne produkcije glasova, duvanja i sl. Dobar opis usmerava stručnjaka kojim putem da se vodi. Svuda ste je vodili ne govori mnogo osim da ste lutali bez jasne vodilje. Hajde pojasnite problem, pa ćete dobiti i jasniju vodilju.
      Pozdrav.
  1. Poštovani,
    Majka sam devojčice koja ima sedam ipo godina. Završila je prvi razred. Pokazuje veliki strah od odvajanja (naročito od mene). Neće da prespava ni kod koga. Ako treba negde da idem onda su to pitanja kad ću doći, da ne želi da idem, da hoće i ona sa mnom. Inače radim i u periodu kad sam na poslu ona je sa babom kod kuće i stalno zivka kad ću doći. I ranije je bilo teže sa odvajanjem, ali je uspevala da bude bar jednu-dve noći bez mene, bez nekih većih problema. Strahovi su se pojačali posle zimovanja koje je bilo organizovano sa vrtićem, i rekla je da nikad više neće ići ni na zimovnje ni na letovanje sa vrtićem (školom) sa 5 ipo godina. Iako sam rekla vaspitačici da me zove ako bude bilo problema oko njenog ostanka na zimovanju, ona to nije uradila već je dopustila da dete plače danima (bili su 7 dana), govoreći da je dobro. Od druge dece sam saznala da je stalno plakala, pogotovu uveče. Nesigurna je u sebe i lako odustaje ukoliko pokaže neuspeh u obavljanju nekih aktivnosti. Želela bih da me posavetujete vezano za dalje korake jer mi se čini da ne uspevam da joj usadim (da joj pomognem) da bude sigurnija u sebe i ne uspevamo da prevaziđemo strah od odvajanja. Govorila sam u jednini ali da napomenem da sam u braku sa njenim ocem i imamo miran i skladan brak bez svađa i trzavica. On je obožava i ona njega, ali je ipak više vezana za mene.
    U nadi da ćete mi odgovoriti, srdačno Vas pozdravljam. Dragica

    Odgovoreno: 04. 09. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovana,
      Problem separacione anksioznosti (strah od odvajanja) ja veoma retko sagledavam kao problem isključivo deteta (što se može videti kod izuzetno introvertne i osetljive dece) čuvene "pod staklenim zvonom". Obično mnogo više pomaže sagledavanje sistema u kome se strah od odvajanja održava i šta dete čini toliko nesigurnim i zabrinutim (pogotovo za Vas koja želi da je učini sigurnom) kada je ono u relativno bezbednom okruženju (sa bakom, možda i ocem?) i kakvu funkciju njen strah može imati za sistem u kojem živi, dakle u okruženju Vas, tate i bake. I mislim da i vi naslućujete da nešto treba da se promeni komentarišući da Vam se čini da ne uspevate da joj "usadite" sigurnost. Verujem da to želite, ali to nije "igra jedan na jedan" već više hrabrosti moraju da pokažu svi oko nje. Događaj koji opisujete i "grubi" pokušaj odvajanja je samo pojačao bazičnu nesigurnost koja je postojala i pre toga. Iako smatram da se ne radi o ozbiljnom (individualnom) problemu devojčice (već o nosiocu problema), savetujem Vam da u ličnom kontaktu potražite pomoć i pružite više informacija stručnjaku za psihološke probleme dece i porodične odnose (porodičnim odlsakom).
      Pozdrav.
  1. Poštovani,
    Zašto dete, staro 9 godina plače bez razloga, ili se smeje bez razloga?
    Hvala unapred.

    Odgovoreno: 04. 09. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovani,
      Žao mi je, ali Vam ne mogu odgovoriti na ovako postavljeno pitanje jer zahteva previše prostora. Budite određeniji u opisu ponašanja Vašeg deteta: kog je pola, kakav je u ostalim segmentima ponašanja i razvoja, da li ima samo emocionalni problem ili još neki problem, od kada se tako ponaša, gde se tako ponaša, kako se vi ponašate kada se takvo ponašanje pojavi, koliko traje, kako se smiruje, da li ga ometa u funkcionisanju, da li njemu ne smeta a Vama smeta i mnogo toga.
      Pozdrav.
  1. Poštovani doktore,
    Ja sam upravo to i pitala: kako sinove poštedeti uvlačenja u situacije koje im nisu primerene. Npr. kako reagovati kada otac pozove starijeg sina na razgovor i onda mu, uz neizbežno nalivanje alkoholom, puna tri sata drži predavanje o tome kako sam ga pokrala. Ja sam sinu rekla da to nije trebao da sluša i da je trebalo da kaže ocu da se to njega i brata ne tiče a da otac pozove mene ako ima nešto da razjašnjava. Ali sam želela da me posavetujete kako da se postavim u takvim situacijama: ako im kažem da ne idu kod oca mogu da pomisle da im branim da se viđaju sa njim, a ovako ih on uvlači u blato u kojem se i sam valja. Dakle doktore, tražila sam savet a parole koje ste mi napisali znam napamet ali u stvarnom životu od njih slaba korist, verujte mi.
    Hvala unapred.

    Odgovoreno: 22. 08. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovana,
      Našu prepisku shvatam kao način da ipak napraite strategiju zaštite dece, a ne kao puku konfrontaciju jer Vam se nije svideo odgovor. Ja i ne odgovaram na način koji treba po svaku cenu nekome da se svidi. Pošto izražavate dileme i nezadovoljstvo prema svim društvenim resursima, uključujući i moj odgovor, to je idealna situacija da se otvori forumska debata, pa Vas molim da svoj prvi komentar upišete ispod Vašeg prvog pitanja, što ću i ja učiniti, kako bi mogo da se prati kontinuitet a drugi korisnici stranice mogu da upišu svoj komentar. A sada da dam svoj završni komentar. Kada biste znali da će Vaša deca (za koje ne znam koliko imaju godina) biti izložena fizičkom maltretiranju u kontaktu sa bilo kim ili da znate da im je život ugrožen, šta bi ste učinili da ih zaštitite? Verujem da biste bili odlučni i da ne biste odustajali. Kakva je onda razlika kada je u pitanju psihičkog maltretiranja ako znate da je ishod "blato"? Onda je logi; no da reagujete podjednako. Imate presudu, podnetu krivičnu prijavu, mogućnost da angažujete centar za socijalni rad ili da centar prijavite ministarstvu zbog nečinjenja obaveza iz njhove nadležnosti. Zatim, sud Vam je na raspolaganju ponovo u slučaju traženja zabrane pristupa deci, preinačenja odluke o vidjanju, veštačenje ličnosti roditelja i sl. Tu su i nevladine organizacije, zaštitnici ljudskih prava, pa i štampa. Međutim, kontradikcije iz Vaših pisama govore da ne koristite resurse koje imate, već se oslanjate na one (porodične) čija je cena basnoslovna u emocionalnoj šteti. Evo primera iz Vaših pisama: ". Sve to se razvlači već mesecima. Stariji sin je išao da pita oca kada će da plati ono što duguje a otac je pozvao policiju zbog uznemiravanja. Moram još da dodam da sam, dok sam još bila u braku, jednom prilikom zvala policiju zbog muževljevog pijanstva. Samo me je interesovalo kako da savetujem decu da se ponašaju prema takvom ocu ali za sad nemamo taj problem jer deci, zgroženoj njegovim postupcima, trenutno ne pada na pamet da idu kod njega." u čemu su kontradikcije? Sin je (ne znamo koliko ima godina) doveden u poziciju da pita oca kada će platiti alimentaciju koju je odredio sud na osnovu Vaše tužbe? Da li deca trebaju biti “uterivači dugova”, koje policija privodi, a da nisu odgovrna za bilo šta u šta su upletena? Zatim, zvali ste policiju jednom zbog maltretiranja, a onda stekli uverenje da je policija uvek neefikasna u pomoći. Mnogi zovu (i treba da zovu) policiju uvek kada se maltretiranje dešava i ne odustaju od prijave, što omogućava da se jasno postave granice u ponašanju osobe koja maltretira. I na kraju, dok ste vi jadikovali na institucije Vaš sin je doživeo loše iskustvo sa ocem koje uopšte nije bilo nužno. I sada im ne pada na pamet da idu kod oca koji ih maltretira. Otuda moja pitanja sa početka komentara. Da vas ne bi zbunio moj sadašnji odgovor sa pređašnjim u kome čak pominjem da vi pomognete ocu i deci da uspostave zdraviju relaciju, oni su povezani upravo jasnim granicama. Ako vi pomognete njihovom ocu (uz pomoć institucija) da nauči gde su jasne granice u ponašanju prema Vama i njima, onda će on možda biti jos više ljut na Vas, ali će najverovatnije naučiti kako da se civilizovanije ponaša prema Vama i njima. U suprotnom u tome će mu pomoći država, a to onda ni za koga nije prijatno. Na kraju, želim da Vas ohrabrim da budete uporni u nameri da postavite te nove granice. Kada sam napisao da niste prvi, to nisu fraze već svedočenja iz stvarnog života dece i roditelja koji su bili prinuđeni da preduzimaju korenite zahvate u interesu dece, a ja bio svedok toga (pa i savetodavac) moj ovakav i prethodni odgovori su sa istim ciljem, zaštite prava dece. Strah je normalan pratilac, pogotovo ako ste traumatizovani prethodnim lošim ličnim iskustvima. Ali morate biti hrabriji i više verovati u pomoć i ne odustajati pogotovo ne uz zaključke da je jedno loše iskustvo znak da nema nikave pomoći. Želim Vam puno odlučnosti, hrabrosti i sreće.
      Pozdrav

Prikazano 121-125 od ukupno 668 pitanja

ZAKAZIVANJE 063/687-460