Naziv megaureter označava proširen ureter. Može biti jednostran ili obostran. Deli se na primarni (kongenitalni) i sekundarni megaureter. Oba mogu biti refluksivni ili nerefluksivni.
Kongenitalni (primarni) megaureter
Kongenitalni (primarni) megaureter je urođena anomalija nepoznatog uzroka kod koje su zbog poremećaja u oticanju urina u završnom delu uretera, jedan ili oba uretera, u pocetku prošireni, izduženi, hipertrofičnih zidova i snažne peristaltike, a kasnije istanjenih, fibrozno promenjenih zidova, sa oslabljenom peristaltikom. Bešika i uretra su normalni, a najčešće i orificijumi (otvori) uretera. Obično postoji i hidronefroza i oštećenje bubrega. Većinom kongenitalni megaureter je udružen ili je posledica vezikoureteralnog refluksa.
Sekundarni megaureter
Sekundarni megaureter je posledica opstrukcije na nivou mokraćne bešike ili uretre (neurogena bešika, kongenitalne valvule zadnje uretre i druge vrste opstrukcija u donjem delu urinarnog trakta). Bešika je hipertrofična i trabekulirana, sa zjapećim i lateralno pomerenim orificijumima uretera.
Klinička slika
Primarni i sekundarni megaureter može biti refluksivan (češće) ili nerefluksivan (ređe). Simptomi megauretera nastaju kada se megaureter dekompenzuje i kada se pojave komplikacije. Ova stanja kada se ne leče komplikuje urinarna infekcija, hidronefroza, oštećenje bubreznog parenhima i hronična renalna insuficijencija.
Dijagnoza
Dijagnoza megauretera se postavlja na osnovu ultrazvučnog ispitivanja, ekskretorne pijelografije, mikcione cistouretrografije, cistoskopije i radioizotopskog ispitivanja.
Lečenje
Lečenje megauretera je hirurško. Sastoji se u primeni reinplantacije uretera sa ili bez sužavanja uretera. Uspeh lečenja je od 40% do 95%. Kod sekundarnih megauretera rešava se primarni uzrok, a kasnije se planira zahvat na samom ureteru. U težim slučajevima se prvo radi drenažni zahvat. Konačni zahvat se po pravilu sastoji od redukcijske ureteroplastike i potom implantacije uretera po antirefluksnom principu.