Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
Psihijatrija, Dečija psihijatrija
Mr sci. dr Miodrag Stanković, je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu.
Zakažite pregled
Slobodni termini za ovog lekara se ne prikazuju online, ali pregled možete zakazati na upit — kontaktiraćemo Vas radi potvrde termina.
Zatražite termin onlineO lekaru
Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut.
Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu.
Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine.
Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.
Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”.
Radno iskustvo
Klinički centar u Nišu, Klinika za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba
Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu.
Srpska asocijacija bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta
Predavač na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije.
Obrazovanje
Medicinski fakultet u Nišu
(1998) Osnovne studije.
Medicinski fakultet u Nišu
(2006) Specijalizacija iz dečije i adolescentne psihijatrije.
Medicinski fakultet u Nišu
(2002) Magistrirao psihijatriju u oblasti adolescentne seksualnosti.
Članstva
Redakcija naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”
Član.
Ocene i iskustva
Još uvek nema ocena.
Najnoviji članci koje je lekar objavio:

Razvijanje samopoštovanja kod dece
Svaki roditelj se nada da njegovo dete razvija pozitivan osećaj samopoštovanja. Kako će deca videti sama sebe, najviše zavisi od roditelja, što je za njih velika odgovornost i najveći izazov.
Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Kada i zašto potražiti dečjeg psihijatra
Prirodno je da su roditelji zabrinuti za telesno i metalno zdravlje i blagostanje svoje dece. Mnogi rodtelji korektno i fleksibilno sagledavaju svoju deci i mlade kao normalne. Ipak, neki drugi roditelji brinu da li njhova beba, dete ili tinejdžer imaju psihički problem.
Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
Svi odgovori doktora (668)
izdvojiću vam nekoliko rečenica koje ste sami napisali. \"Terapeuta je odlično prihvatila i nekako u to vreme je i prestala sa masturbacijom...Vrtić i vaspitačicu je odlično prihvatila, nije odbijala da ide, nije plakala ali je tamo uglavnom sedela i „stezala” se...pedagog je predložila da se prema takvom ponašanju odnosimo kao prema ružnoj navici da je otvoreno opominjemo, a ne samo da joj skrećemo pažnju i to je urodilo plodom...posle letnje pauze, situacije se donekle ponavlja ali i nešto lakše nestaje a pedagog nam kaže da će se stvari svakako popraviti...bilo bi dobro da više vremena suprug i ja provodimo sa njom u izletima, prirodi, odmoru i sl.\". Ove rečenice sam izdvojio da bi smo napravili kratku ponašajnu analizu kada se masturbacija javlja, kako se održava i šta uspeva da pomogne da bi ta navika prestala. Prva rečenica ukazuje da stimulisanje učenja jedne razvojne veštine utiče i na promenu ponašanja na drugom planu. Poslednja rečenica i činjenica da se preko leta pogoršalo njeno ponašanje, govori u suprotnom smeru da je mogući nedostatak stimulacije i bavljenja detetom koje očigledno brzo usvaja ono čemu se uči, signal da ona započne sa samostimulisanjem koje perzistira kao prijatna aktivnost još od prve godine života. Dakle, tada \"stezanje\" može biti mehanizam, reakcija izbegavanja dosade, nezadovoljstva napetosti, mada to iz ove pozicije ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali iz rečenica vezanih za vaspitačicu mogu da pretpostavim. Predlog koji vam je iznela pedagog, generalno ima kratke efekte na stišavanje ponašanje ukoliko nije praćen dodatnim komponentama. Treba da im prethodi ulaganje (pozitivan pristup kada se dete dobro ponaša, bavljenje njenim potrebama), saopštavanje zahteva i konsekvenci, i sprovođenje konsekvenci kada se ponašanje pojavi, od upisivanja tužnih lica u svesku do uskraćivanja privilegija. Ni sisanje palca, grickanje noktiju nisu ponašanja koja se opominju, jer je veliki rizik da se tako još više učvrste. Opšte je poznato da deca češče čine suprotno od onoga što im se brani i nema boljeg načina da dete naterate da nešto učini od netaktičnog branjenja. Takođe, \"kažnjavanje\" ne deluje podjednako na svu decu, odnosno neka deca brže uče strah i brže razuslovljavaju stare nepoželjne navike, a neka sporije što zavisi od temperamenta deteta. Međutim, seksualno ponašanje je osetljivo polje i tu treba imati strategiju i znati gde su limiti. Predlažem da potražite još neko mišljenje (pre svega dečjeg psihologa) koji će vam dati dodatne informacije, što ja ne mogu jer nisam u prilici da napravim kompletni bihejvioralnu analizu. Tretman bi uglavnom trebao da se sastoji od savetodavnog rada sa roditeljima, psihoedukacije i bihejvioralne psihoterapije.
Srdačno
jedno je sigurno, devojčica koja ima selektivnu izmenu ponašanja (različito se ponaša kući i u obdaništu), nema sveprožimajući (pervazivni) razvojni poremećaj, već problem u socijalnom uklapanju. Dakle, nije izgubljena u stvarnom svetu, već izgleda ima problem da se privikne na česte promene. Sa tri selidbe to bi bilo teško i mnogo starijima od nje. Selidbe, pogotovo tako česte, više su krizna stanja nego normalna, pa se tako i odrražavaju na ponašanje ljudi, roditelja, a pogotovo dece koja su kontaktu i zavise od ponašanja roditelja, pritom strahujući da ne pogreše. Stoga, potrebno je dati joj šansu \"da pusti korenje\", a pogotovo joj ne treba govoriti ili kritikovati je zbog njenog ponašanja. Sa druge strane, još je važnije da sagledate kakva je uopšte atmosfera u kući, na koji način se ukućani obraćaju devojčici, koliko kvalitetnog vremena provodite vi i suprug sa njom u nekoj bezbrižnoj i podržavajućoj igri, a koliko u izdavanju zahteva i eventualnoj ljutnji zbog \"greški\". Zbog prisustva bake i deke, važno je i da se ne pomeša ko je kome roditelj ili da se preko deteta ne rešavaju problemi koje trebaju da rešavaju odrasli. Od toga deca mogu ponekad prosto da \"zaneme\". Pojednostavite joj život, da bi se ponašala jednostavno. Ukoliko se takvo ponašanje održava, savetujem da se konsultujete sa psihologom iz vrtića ili nekim dečijim psihologom (ne mora psihijatrom) o konkretnim koracima.
Srdačno
Srdačno
Predškolske ustanove su deo vaspitno-obrazovnog sistema i obavezno je prisustvo dece da bi se pripremila za obaveze i pravila u grupi, kakve ih očekuju u školu. Postavlja se pitanje kako ćete se ponašati kada bude vreme da krene u školu i kada to bude odbijala tražeći da ostane kod bake i tamo uči? Da li odvođenje kod bake pomaže rešavanju ili održavanju problema? Slažem se da je otežavajuća okolnost prisutvo buntovnog adolescenta (što je i odlika adolescencije), ali snaga porodice je u tome da i u tako komplikovanim porodičnim okolnostima roditelji ne prepuste deci moć odlučivanja u porodici. U uzrastu od 6,5 god., a pogotovo kod vaše kćeri, ne može se govoriti o strahu od odvajanja od roditelja niti o adolescentnom buntu, ali se može govoriti o instrumentalizaciji roditelja. U ovim situacijama, dakle, naješće su od presudne važnosti ne reakcije deteta, već ukućana. Da li vaše reakcije pomazu da se ona adaptira na odlaske ili pomažu da nauči da treba da vrišti i da to uvek pokažda bi se \"spasila\" od predškolskog? Kao ohrabrenje neka vam je na umu da se radi o prolaznom stanju, a ne mentalnom poremećaju, koje se prevazilazi uz više hrabrosti i odlučnosti. Ne tražite obećanja od nje, već joj jednostavno ukažite na posledice za ispunjavanje i neispunjavanje obaveza (dobre i loše, konkretne \"sada i ovde\", a NE plašenjem da neće biti ni za školu da ništa neće postići u životu i sl.). Jutarnja užurbanost takođe može biti kritična. Napravite dogovor o jutarnjim obavezama i nagradi i \"kazni\" ukolko se ne izvršavaju. Vi možete ustati i koji minut ranije da ne bi bilo napetosti, jer se tada dešavanja pogoršavaju, a rešenja izgleda samo održavaju problem. O \'trikovima\' u pripremi deteta, relaksaciji, motivaciji i nagradjivanju poželjnog ponašanja predlažem da se konsultujete sa sa psihologom obdaništa i samim vaspitačicama koje svojim i savetima iskustvom mogu veoma pomoći. Ukoliko dete pokazuje i druge psihološke smetnje (strahovi, nersapoloženje, odbijanje hrane, poremećaj spavanja itd.), potrebno je potražiti i pomoć dečjeg psihijatra. Srdačno, Miša
sećam se da sam Vam i tada (marta) napisao da bi jedan kontrolni logopedski pregled najverovatnije otklonio sve dileme u pogledu razvoja govora vašeg sestrića. Sada bih dodao da bi i pregled kod dečjeg psihijatra ili psihologa bio od pomoći, ali se bojim da osim vaše zabrinutosti niko drugi i ne pokazuje interesovanje za pomoć detetu. Mnogi oblici izmenjenog ponašanja dece i nisu posledica nekog razvojnog poremećaja, već zanemarenosti stimulisanja detetovog razvoja, ali je za razrešenje svih dilema potrebna konsultacija (ne internet konsultacija, već fizički odlazak) kod stručnjaka.
Srdačan pozdrav
ukoliko dečak ne pokazuje druge promene u ponašanju ili psihičkom razvoju, pojava škrguntanja zubima (bruksizam), pre psihijatrijskog posmatranja (ili paralelno sa njim) biti sagledana i praćenja od strane dečjeg stomatologa. Istraživanja pokazuju da većina dece koja škrguću zubima spontano prestane to da čini di 13.godine, ali ukoliko je već došlo do oštećenja zuba ne treba čekati sa konsultacijama.
Šaljem vam i jedan koristan informativni link gde možete saznati još neke činjenice o bruksizmu. http://www.stomatologija.info/1/oralna-higijena/bruksizam-skrgutanje-zubima.html
udruženost znojenja dlanova i podrhtavanje po celom telu u stanjima strepnje, straha, išekivanja, uzbuđenosti nisu nikakva nenormalnost, već realnost senzibilnih osoba. Visok stepen uzbuđenosti se kod takvih osoba odražava na funkcionisanje onih funkcija u organizmu koje nismo u stanju da kontrolišemo, kao što je znojenje ili drhtanje. Međutim, meni ipak ostaje nedovoljno jasno koja su očekivanja trebala biti postignuta lekovima koji si uzimao jer mi o tome nisi pisao, niti koja je dijagnoza opravdala uzimanje ovih lekova. Nisi mi napisao da li osim ovih simptoma postoje još neki zbog kojih si prvenstveno išao kod psihijatra, jer bi inače drugačija terapija bila korisnija (ako je uopšte potrebna psihijatrijska terapija). Ne mogu da ti proručim da promeniš terapiju, ali ti savetujem da odeš na kontrolni pregled kod svog psihijatra i kažeš mu o neoekivanom dejstvu terapije, i pitaš da li smatra da bi možda lekovi iz grupe beta-blokatora i anksiolitika bili korisniji, kao i da ti predloži neki vid psihoterapije ako iza ovih simptoma leži preterana senzibilnost. Paralelno sa tim možeš se konsuiltovati i sa neurologom (neurolozi se bave različitim oblicima drhtanja tela) i kožnim lekarom da ti preporuči na koji način možeš umanjiti znojenje dlanova ukoliko ti je neprijatno prilikom rukovanja.
Veliki pozdrav
Pitajte doktora
Imate nedoumicu u vezi sa svojim zdravljem? Postavite pitanje i dobijte odgovor lekara u najkraćem roku.

Prijavite se na Stetoskop Gazette
Mesečni bilten o zdravlju, inovacijama i svemu aktuelnom u medicini.