Stetoskop
Stetoskop
Miodrag Stanković

Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Psihijatrija, Dečija psihijatrija

Mr sci. dr Miodrag Stanković, je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu.

NišJezici: Srpski, Engleski

Zakažite pregled

Slobodni termini za ovog lekara se ne prikazuju online, ali pregled možete zakazati na upit — kontaktiraćemo Vas radi potvrde termina.

Zatražite termin online

O lekaru

Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. 

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu. 

Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine. 

Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.

Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”. 

Radno iskustvo

Klinički centar u Nišu, Klinika za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu.

Srpska asocijacija bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta

Predavač na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije.

Obrazovanje

Medicinski fakultet u Nišu

(1998) Osnovne studije.

Medicinski fakultet u Nišu

(2006) Specijalizacija iz dečije i adolescentne psihijatrije.

Medicinski fakultet u Nišu

(2002) Magistrirao psihijatriju u oblasti adolescentne seksualnosti.

Članstva

Redakcija naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

Član.

Ocene i iskustva

Još uvek nema ocena.

Najnoviji članci koje je lekar objavio:

Učitaj još

Svi odgovori doktora (668)

?
Pitanje #1980921. 1. 2009.

Imam 42 godine, nemam dece - jedna vanmaterična trudnoća posle koje je

Imam 42 godine, nemam dece - jedna vanmaterična trudnoća posle koje je sve bilo ok kod oboje, ali dece nije bilo. Posle godinu dana, suprug mi se razboleo od multiple skleroze tako da je pitanje dece potpuno isključeno. Uz sporazumni dogovor i nemogućnosti da opstanemo zajedno zbog toka njegove bolesti, mi smo se razveli. Ostali smo u prijateljskim odnosima i dan danas. Posle razvoda sam bila u vezi sa muškarcem mlađim 11 godina od mene, iz drugog mesta, skoro 2 godine, koji me je vratio u život. Podigao, ali i uz strahoviti tresak spustio. Ostavio me je pre 20 dana uz obrazloženje da on želi decu. Ostavio me je u ubeđenju da ja ne mogu imati decu, a godine provedene zajedno svodile su se na viđanje 1 mesečno po 7-10 dana i na svakodnevno zivkanje telefonom i na strahoviti pritisak u želji za decom - bar sam ja osećala to tako. Poslednja menstruacija mi je čak i kasnila 13 dana i onda neverica. Svaki put kada dobijem, ja upadnem u neko ludilo, plačem i uvek se pitam zašto ja ne mogu da imam decu. Mislim da ja sada ne mogu da opišem kako se osećam. Neka mešavina tuge, patnje, bola koji me otkida. Bezvoljnost, osećaj manje vrednosti jer nisam ostvarena kao majka, ubijena u pojam jer sam zbog toga ostavljena. Povređena užasno, osećanja da me niko nikada neće voleti i da ja više ne mogu voleti, da svi vide i znaju da ja možda ne mogu imati dece, pa da me zato niko nikada neće hteti. Sama sam i strahovito se bojim da ću zauvek biti sama i ostati sama bez igde ikoga, porodice, dece, nekoga ko će mi praviti društvo kroz život i na koga ću moći da se oslonim. Ne znam kako dalje, uveče imam kao neki osećaj olakšanja, ali ujutru panika, knedla u grlu, ne mogu da dođem do vazduha. Osećaj da ću se ugušiti, isprekidan san, budjenje pre sata, a inače volim da spavam. Jednom rečju - nemam volje ni za šta. Čim otvorim oči, on i njegove reči su mi u glavi i ispred očiju, ma šta radila. Pokušala sam da radim i tako ceo dan dok ne pođem da spavam i tako danima iznova, iznova danima. Sad kažem ok, polako, izaći ćeš iz toga, da bi sledećeg trenutka pala i jednostavno digla ruke. Šta da radim? Kako sebi da pomognem?

Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, izgleda da ste nekako povezali da je imanje dece uslov da osoba zauvek ima nekoga, ko će mu praviti društvo kroz život i na koga ću moći da se osloni u životu. Da li je to zaista tako? Imati decu za većinu ljudi jeste blagoslov, ali ima i dece za koju nije blagoslov što imaju roditelje kakve imaju. Blizak odnos sa decom je više mit nego realnost, jer deca imaju bliži i duži emocionalni odnos sa svojom braćom ili sestrama, a pogotovo bračnim partnerom nego sa roditieljima, i oko punoletstva više žele da odu nego da ostanu sa roditeljima. Tako da ispadne da nisu deca ta koja svojim roditeljima prave društvo kroz život (jer je to za decu balast i verujem da ni vi to ne radite jer roditelje niste ni pomenuli), niti su uslov da osoba ima nekoga zauvek, jer se ljudi sastaju i ostaju zbog privrženosti jedno drugom. Želja da se ostavi potomstvo je nagonska, ali često predstavlja egoističnu težnju da se prenesu geni, a ne da se dete podigne i odgaji kao dobar čovek. Otuda komentar da za neku decu nije blagoslov da imaju roditelje koji ih zlostavljaju. Ljubav prema deci se zaista pokazuje i kroz čin hraniteljstva i usvojenja. Dakle, mislim da ste pogrešno povezali da je imanje deteta uslov i da veza uspe. Verujem da ćete vašim promenom stava uticati i na vašu buduću emocionalnu vezu koja neće biti uslovljena potomstvom već bliskošću, ljubavlju, poverenjem i poštovanjem, a ljubav prema deci možete pokazati i na mnogo drugih načina. Srdačno
?
Pitanje #1966919. 1. 2009.

Poštovani doktore, Imam 39 god. 2 dece , muža i hvala Bogu

Poštovani doktore,
Imam 39 god. 2 dece , muža i hvala Bogu oboje smo stalno zaposleni , a deca normalna i zdrava. Moj problem je moja majka , u njenom prisustvu stalno osećam nervozu i osećam da me psihički iscrpljuje. Ne živimo zajedno, ali evo da Vam ukratko objasnim....Ima 69 god. 2 braka iza sebe , ima sina iz prvog braka sa kojim sam u dobrim odnosima i sa njegovom porodicom...ali ona stalno bukvalno nad svojim životom, niko joj nije dobar, svakom nalazi mane ...ako se za sitnicu naljuti na mene, onda joj je brat dobar i obratno... stalno je namrštena, slabo se smeje, tip je osobe koja je stalno u depresiji .To pokušava da mi nametne da se kako ona kaže za svaku sitnicu, a ja nisam takva. Plašim se da kažem da mi je lepo kada se nakratko čujem sa njom telefonom nego kada dodje kod mene, obzirom da smo u istom gradu. Moj suprug je zbog ljubavi prema meni izjavio da je poštuje zbog mene, ali ako bi ona trebalo da živi sa nama da ne zna na šta bi to ličilo, čak je i deca izbegavaju jer ih ona stalno nesto zapitkuje (non stop priča-znam jer živi sama) . Non stop se žali da joj nije dobro, a kada je polomila kuk, operisana je zahvaljujući suprugu , tih 2 meseca su bili pakao, jer je tražila da stalno neko bude uz nju . Normalno pomagali smo svi i ako su deca bila mala i tražila svoju pažnju , moja majka je tada zivkala brata i sve i svasta pričala o nama i ogovarala me ,( On je za to vreme nijednom nije obišao ni u bolnici , ni kod nas) , a verujte i svekrva se uključila da pomogne, jer živimo u istoj kući, ali su nam zasebna domaćinstva. O mom devojaštvu da ne govorim (otac se razveo od majke kada sam imala 8 god., a brat je živeo sa babom i dedom i nikad nje želeo da bude sa nama , a kasnije joj je rekao da joj nikada neće oprostiti što se udala i rodila drugo dete - mene) i sve je moralo da bude kako ona kaže , uvek sam morala da nosim suknje i bluze, nije vodila računa o mojoj debljini, samo me je terala da jedem (zato sada govori mojoj deci da su mršava, a meni da ih ne hranim kako treba i ako pokušavam da joj objasnim da jedu normalno i redovno. Ovo je moja strana priče i nemam razloga niti da je preuveličam, niti smanjim, ali ja se dobro osećam kada se ne vidjam sa njom, da li je to normalno, volim je, majka mi je ali .....(inače mi smo veseli , moj muž posebno, nikad se nije nasmejala ni na jednu njegovu šalu i bukvalac je ) A samo još i ovo da dodam kako u zadnjih 12-15 godina govori kako neće dočekati jesen , a kada prodje jesen onda proleće i tako redom..... tako se žalila i bratu i pokušavala da mu nametne neke stvari , ali brat joj je ukratko odgovorio da sa njim tako ne može i da tako može da se ponaša samo prema meni, jer joj ja dozvoljavam (a svaki put kad bi odlazila kod sina , napravila bi svadju , tako da je snaja više ni ne zove i onda moja majka kaže kako je on papučić i kako ga ona vrti oko malog prsta , a moj muž mene. (nazivala me je glupačom i guskom u ovim godinama ) po meni bezrazložno.
Još jednom Vas pitam da li je normalno da imam svoje mišljenje, a ne da mi ga ona nameće i šta se sa njom dogadja ili možda sa mnom?
HVALA
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, biti stalno depresivan ponekad nije depresija, već instrument za kontrolu ponašanja drugih! Vi ste odrasla osoba koja je ima odgovornost za svoju decu i porodicu i ne samo da imate pravo (kao i svako ljudsko biće) već i obavezu da imate svoje mišljenje. Sa druge strane, briga o starima i nemoćnim članovima porodice takođe spada u fazu životnog i porodičnog ciklusa svake individue, što vi veoma uvažavate, ali bi drugi rekli da ta briga nije ravnomerno raspoređena, a kada je tako, neko trpi posledice te nebalansiranosti. Razmislite na koji naćin možete da se odurete kontroli od strane " depresije i mrzovolje" kojoj se povinujete, da ravnomerno raspodelite obaveze prema majci sa ostatkom familije, ali i da majci ukažete kako se osećate zbog ne uvažavanja vaše ličnosti i vašeg supruga i šta ubuduće može očekivati ako tako nastavi (koji nivo nege i vaše dostupnosti), uključujući i savetovanje sa psihijatrom. Srdačno
?
Pitanje #1964119. 1. 2009.

Poštovani doktore, Imamo ćerku koja će u maju ove godine napuniti devet

Poštovani doktore,
Imamo ćerku koja će u maju ove godine napuniti devet godina. Kada je bila stara samo dve godine počela je da pokazuje neodobravanje i nezadovoljstvo svojim polom. Počelo je tako što je očajnickim plačem i vriskom odbijala da oblači haljinice i suknjice. I sve što je iole imalo veze sa devojčicama ona je odbijala. Mene kao majku, to je malo začudilo, ali nisam bila zabrinuta i naravno, očekivala sam da će to proći i da će se ona promeniti. Danas kada, kako sam već rekla ona ima skoro punih devet godina, vidim da sam se prevarila, verujući da je to samo prolazna faza u njenom životu. Ona je sada treći razred. Njeni drugari su samo dečaci, odeća i obuća koju nosi je samo ona koju nose dečaci,a i ponašanje joj je u tom smislu. Pravi mali arambaša. Kada počnemo da pričamo o tome da će jednoga dana, kada poraste, da joj niknu grudi i da će i fizički početi da liči na ženu, ona se samo zgrozi i kaže,"neću ja da budem žensko". Moj muž je očajan zbog toga. Njemu i meni nikako nije jasno zašto se to dogadja s njom. Pored nje, imamo i starije dete. Devojčicu od jedanaest godina, koja je žensko u pravom smislu te reči, od glave do pete. Njih dve se vole, naravno, ali se slažu kao so i oči (kako kaže naš narod). Različita su im interesovanja. I još samo da dodam da ne živimo u Srbiji nego u Kanadi i da ovdašnji lekari ne pridaju mnogo važnosti tom problemu. Za njih ovde, sve je normalno. Bože moj, živimo u vreme kada gay populacija raste i razvija se brzinom svetlosti, pa zasto se onda mi brinemo. Bar sutra kad odraste neće biti izopštena iz društva u kome živi. A za mog supruga i mene i sama pomisao na to da se ona neće nekim čudom promeniti i ipak shvatiti da je, rodjena kao žensko i da tako treba da živi, ponaša se i oblači, teška je i preteška.
Molim Vas pomozite nam da je shvatimo i naučite nas kako da se nosimo sa tim problemom.
Očajni roditelji.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Biološki identitet (onaj koji zavisi od toga kog je pola osoba, na osnovu nasleđenih gena i izgleda polnih organa), utiče i na razvoj psihološkog identiteta (kako osoba doživljava svoj pol i svoju polnu ulogu), ali ga ne određuje sâm po sebi. Taj uticaj biološkog na psihološki identitet ispoljen je putem hormona koje stvaraju žlezde (polne, ali i druge), a koji sa svoje strane utiče na oblikovanje mozga, tela i ponašanja u smislu karakteristično ženskog ili muškog. Stavove koja neka osoba usvaja više oblikuju okolinski uticaji, nego hormoni. Ipak, predlažem da pre vršenja bilo kakvog psihološkog uticaja na vašu ćerku i obavljanja psihijatrijskih pregleda, obavite laboratorijske analize, pre svih hormonski status. Tek nakon toga ima smisla razgovarati sa članovima porodice o ponašanju, znač enju, strahovima i očekivanjima od psihološkog identiteta jednog člana koji se ne "uklapa", Srdačno
?
Pitanje #1959018. 1. 2009.

Poštovani, Radi se o mojoj majci koja Vam se vjerovatno nikada ne

Poštovani,
Radi se o mojoj majci koja Vam se vjerovatno nikada ne obratila za pomoć, pogotovo ne u ovakvom obliku. Ona je 1958. godište, odrasla bez oca (mada ja kao laik, ne vidim relevantnost toga, al ipak vam i to pišem), završila je pravni fakultet, sa 17 godina radnog staža, udata, ima dvoje djece i muža. Prije 10 godina je čitavu familiju zadesila kriza i bolest njene sestre za koju je ona strašno vezana. Dvije godine je bila uz nju, u svakom pogledu, do završne operacije, kad je jedva bila spasena i dan dan se dobro drži. Medjutim u tom periodu, neposredno po izliječenju njene sestre kod nje su se počele dešavati cudne stvari. Počela je odjednom da bude čas hiperaktivna, pa čas bezvoljna i nikakva. Tada je u 42. godini je izgubila menzis i počela jos čudnije da se ponasa. Putovala je na posao u drugi grad svojim autom, s tim da nas je već bilo strah da igde ide sama zbog neke vrste, tada, blage nepromišljenosti i konfuznosti. Po prirodi svakako tvrdoglavu i svojeglavu, sve je teže bilo savjetovati i ubijediti u bilo šta pa i kad su u pitanju sitnice. Onda je imala i udes, sva sreća ispala je iz kola i prošla samo sa par ogrebotina i blagim potresom mozga. Po oporavku od udesa, stvari postaju još gore. Bila je na hormonskoj terapiji po dijagnozi ginekologa zbog ranog klimakteričnog stanja, koja nije pomagala. Počela je da halucinira, ima napade, promjene raspoloženja, strahove da se nešto ne dogodi nekome iz familije, to što osjeća je opisivala kao "stiskanje glave mašinama", iako nema oko nje ništa, uporna je u tvrdnji da joj neko nešto radi "nekim mašinama", čuje razne glasove njene i tudje... Sve je to postepeno prelazilo u pravo ludilo. Strah je bilo da bilo koje od nas izlazi iz kuce, dala je otkaz na poslu, ubijedjena da je stalno neko snima, prisluškuje. Kritični napad se dogodio, nije znala za sebe, vikala, pričala sa neostojećim osobama...Dijagnoza je bila psyhosis depressus i odmah je primila injekciju haldola. Poslije toga, zatišje. Nastavila je sa propisanom terapijom tabletama haloperidola 10 mg, artana 5 mg, metotena i lorazepama. Terapija je trajala mjesecima uz kontrolu ljekara. Osjećala se i ponašala relativno dobro, bez napada, sa odredjenom dozom tromosti, ljenosti, bezvoljnosti, mada je neke osnovne kućne poslove mogla sama obavljati. Nakon nešto više od godinu dana ove terapije, došle su do izražaja nuspojave, koliko ja znam, od haloperidola, što se manifestovalo tikovima u rukama i vilici, kočenjem, težinom pri govoru, spuštanjem glave uporno prema dolje i kad sjedi i kad hoda. U cilju smanjenja nuspojava, smanjena joj je količina haloperidola u pola, mada je smanjenje neželjenih efekata bila zanemariva. Svjesna toga, kao izrazito lijepa zena, koja nikad nije spuštala glavu ni zbog čega, u toku sljedećih par godina pokušava na svoju ruku da ostavi terapiju iz par puta bez našeg znanja i znanja ljekara. To se manifestovalo nevjerovatnim poboljšanjem u sledećih 15 dana od prestanka uzimanja terapije, počela je biti društvena, hiperaktivna, poznavala ljude koje nije gledala po 30 godina, uvjek nasmijana i raspoložena, ona stara moja majka. Medjutim oko dvadesetog dana od prestanka (sve je ovo otprilike, jer nikad nismo znali kad prestaje da uzima tablete) dolazi opet do istog ludila, naglog napada, ne zna šta radi, sposobna je da luta ulicama, miješa ljude, halucinira, opet je stiskaju "mašine", ima nenormalne glavobolje. Ovo se dešavalo nekoliko puta (prestanak sa terapijom svojevoljno). Svaki put je to rešavano injekcijama haldola, na osnovu predhodne dijagnoze, pa tabletama haloperidola i artana, i opet sve isto. I sa i bez terapije, uporno svih ovih 8 godina odbija bolnicu i nikad nije bolnicki liječena. Na insistiranje njene majke, moje babe, promijenili smo psihijatra. Ljudi koji ne žive s mojom majkom, vide samo nuspojave tableta i nikad nisu bili tu da vide užasne napade koje ona ima kad nije pod tabletama. I tako po nagovoru njene familije, odemo kod drugog psihijatra. Dijagnoza sljedeća: F 31.4. Propisani ljekovi Rissar 2mg 2x1, Artane 2x1, Remeron 1 uvece, Amizol 25 1+1+0. Reakcija na ovu terapiju je bila ista kao kad ostavi haloperidol i ne pije nishta. Dvadesetak dana euforije i lijepoga života, a onda na vrh glave, sve isto i još gore. Naravno slijedi vraćanje na staru terapiju i dijagnozu F.20, pa čak i povećanje terapije. Sve ovo prati dosta izraženo naglo povećanje pa smanjenje tjelesne težine i obrnuto, mada se s ti dobro nosila. Fizički je potpuno zdrava, bila tada, a i danas je. Nalazi krvi i mokraće bolji nego moji, CT mozga dobar,EKG dobar, pritisak normalan. Izbjegava preporučene šetnje, aktivnosti, teže govori i kad je raspoložena, konstantno je bezvoljna, ima osjećaj da nema snage ni za šta i tako stalno. U poslednjih godinu dana, nije ostavljala terapiju na svoju ruku. Samo je, po konsultacijama sa trećim psihijatrom, malo po malo smanjivala velike doze haloperidola i svela ih na neku optimalnu dozu. U jednom od posljednjih izvještaja ljekara specijaliste iz 2008. godine piše dijagnoza F 20.5 Schizophrenia residualis i terapija Haldol 5mg+2,5 mg+0 i Artane 2mg+0+0, što je i najmanja doza koju je ona pila. Rezultati naravno isti. Vidim da joj nedostaje volje, da je svjesna toga, da stalno nešto bi, al ne zna ni ona šta, da joj se nešto radi, al je nešto sputava, pored svega što ima, dvoje djece i muža koji su uvjek pored nje, opet je bezvoljna. Ispoljava i pod terapijom odredjeni strah za nas, kad izadje neko od nas na posao, minimum po tri puta zove da nas čuje, nije histerična, ali je jednostavno strah i uvjek ima taj strah za nas. S vremena na vrijeme i pod terapijom, javljaju se, ali rijetko, ispadi da misli da je recimo nešto otrovano ( npr. tek kupljena coca cola), svako jutro pokriva šoljicu kafe iz koje pije (iz straha da joj "neko nešto ne ubaci u nju"), iako zna da to nije moguće. Slabo se sjeća kojeg od napada tokom svih ovih godina, tada ne zna ni kako se zove, ali svjesno i kad se dobro osjeća, otvoreno priča o tim "mašinama, laserima", šta li su već, dok je recimo ja, ne ubijedim u suprotno, da tako nešto ne postoji itd, ali nakon odredjenog vremena ona opet počinje vjerovati u to, i tako u krug. Dok je pod terapijom, sve ovo je prolazno i nije mnogo izraženo, ali ga ima. U posljednje vrijeme, recimo posljednih 4-5 mjeseci, pored svih strahova koje ima, javio se još jedan. A to je strah od smanjivanja terapije haloperidolom, koje je naravno pod nadzorom ljekara(koji trazi najmanju mogucu dozu za nju), ali ona se svakako boji. I sad, posljednja nada i posljednji u nizu pregleda koji se dogodio 30.12. 2008. Igrom slucaja, preko prijatelja, povežemo se sa jednim starim beogradskim doktorom u penziji, osamdesetogodisnjim neuropsihijatrom sa ogromnim iskustvom koji iz dugog razgovora sa mojom majkom, zaključi da je dijagnoza potpuno pogrešna.(?!) I odlučan da on nastavi njeno liječenje, prepiše joj sljedeće: Leponex 25mg, 1/2+0+1/2 i Paretin 20mg 1+0+0. Dijagnozu ne znam, jer pregled nije obavljen u ambulanti. Medjutim, kod majke je, naravno počeo onaj strah od neuzimanja haloperidola, pa je u telefonskom razgovoru sa doktorom došlo do male promjene, a to je da se ovoj terapiji doda 2,5 mg haloperidola i 2,5 mg artana u podne, pa da se nakon mjesec dana, zavisno od rezultata, haloperidol potpuno ukloni. Od tada je prošlo 20 dana, a mi samo čekamo bombu. Pomno je posmatramo, nema napada, čak nema ni strahova, ali je potpuno bezvoljna, nezainteresovana, lijena, ni ono što je malo kućnih poslova radila, sada neće, ne izlazi joj se vani, ima blage vrtoglavice pogotovo kad izadje na balkon, spava dobro noću, a danju joj se leži, ali kao da nema mira, prelazi iz kreveta u krevet, uhvati je period tokom dana da nekontrolisano mnogo puši cigarete, kad je pitam jedva odgovara na pitanja, teško priča, treba joj dva minuta da smisli šta da odgovori, uhvati je ponekad šetnja kroz kuću (valjda joj se noge koče, al ne umije da mi objasni). Zasad, dakle, nema nekog drastično lošeg ponašanja uz ovu terapiju, halucinacija nema, osim toga što ponekad kaže da joj se malo "muti u glavi". Znači, nema histerije i ludila, ali vlada njome neko mrtvilo, ako to tako mogu nazvati. Kontrola kod poznatog doktora je zakazana za 10 dana, kao i vadjenje nalaza krvi (zbog leponexa), pa ćemo vidjeti. Eto to je to.
Ne znam da li Vam je išta od ovoga jasno i koliko sam ja to stručno i ispravno napisala, dosta iz sjećanja, ali Vas molim za mišljenje.
Unaprijed hvala.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovna,
čestitam Vam na strpljenju da otkucate pravu "istoriju bolesti", međutim, ne vidim na koji način Vi očekujete da budem od pomoći imajući u vidu da je toliko lekara pregledalo, dijagnostikovalo (menjajući dijagnoze) i lečilo (čak i originalnim kombinacijama). Klinička slika koju ste Vi opisali i njeno ponašanje bez terapije ukazuje na kombinaciju shizofrenih i afektivnih simptoma (shizoafektivna slika), a u terapiji nikada nije postojao lek iz grupe psihostabilizatora. Međutim, ja bih se ogradio od pridodavanja daljeg stručnog mišljenje u smislu koja je dijagnoza bila ispravna ili koja kombinacija lekova, jer bi to samo dodatno zakomplikovalo, a ne pojednostavilo VAŠE (porodično) shvatanje njenih problema. Ono što u Vašem iscrpnom pismu nedostaje je informacija da ste Vi sa bilo kojim lekarom u kontinuitetu obavili savetovanje o funkcionisanju porodice u kojoj je jedan član oboleo od psihoze. Život u takvoj porodici nije nimalo jednostavan i zahteva puno informisanja o značenju simptoma i ponašanja, edukaciju o tome kako se ponašati, reagovati, kako umiriti, pridobiti, kako se dobro preventivno organizovati, što sve povećava potrebnu fleksibilnost za promene, Lekovi sami po sebi nisu dovoljni, eksperimentisanje sa prestankom uzimanja terapije ukazuje na nedovoljan nadzor i veliki rizik od nepredvidivih situacija (pogotovo suicida). Zato predlažem da osim traganja za pravom kombinacijom, ne čekate više na njihovo čarobno dejstvo ni maminu "eksploziju" simptoma (koja će ispuniti vaša očekivanja ako ih čekate), već da potražite kontinuiranu savetodavnu pomoć kako se porodično i familijarno organizovati kada jedan član ima shizofreniju.
Srdačno
?
Pitanje #1957317. 1. 2009.

Poštovani doktore, javljam Vam se prvi put i molim da mi date

Poštovani doktore,
javljam Vam se prvi put i molim da mi date kakav savjet, jer ne mogu više da držim ovo u sebi. Imam jedan problem koji sigurno nije svakidasnji pa mi je malo i nezgodno, ali želim nekog ko mi može nešto reći..imam 30 god.i u braku sam 4 godine, muž ima 35 god.i imamo ćerku od 3 god. Moj suprug je dobar čovjek a i otac..voli me i volim ga. Zadnju godinu on je izložen stresu na poslu i ja ga pokušavam uvjek podržati...znam da mu nije lako. Naš sexualni zivot je malo stimav jer je on često umoran i opet pokušava da ispunjava svoju dužnost prema meni. Ja ga i tu razumijem, ali imam jedan problem koliko god ga podržavala moje tjelo nemože...željna sam da se osjećam kao žena i ako to pokušavam da prekrijem..pošto radimo par mjeseci na bebi često posjećujem mog ginekologa koji je moj doktor od prve trudnoće. On je stariji od mene ali je privlačan..on je veoma nježan da sam počela osjećati neko treptanje u stomaku kad god sam blizu njega. On uvjek kad dodjem drži me za ruku i kad odlazim pošalje mi poljubac rukom..znam da mu je posao da bude nježan ali svaki put on je sve nježniji pa pomislim da mu se možda malo svidjam..neznam kako da se više ponašam kad sam u prisustvu kod njega, jer ne želim da mjenjam doktora. Možete li mi reći može li ginekolog osjećat šta prema pacijentici i recite da li je ovo kod mene prolazno jer stvarno ne želim da izgubim svog supruga jer nisam nikad prije bila ovakva?
Hvala puno
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, lekari, pa i ginekolozi, su ljudska bića koja mogu osećati naklonost prema svom klijentu (ili možda prema svojim klijenticama?) koja prevazilazi profesionalni okvir. Pogotovo ginekolozi imaju veće opterećenje da kontrolišu svoje emocionalne i nagonske impulse imajući u vidu da je žena pred njima lišena svake moguće telesne intime, što bi morali da pošttuju a ne da zloupotrebljavaju. Otuda svaka vrsta "nabacivanja" ne spada u moralni čin i jeste zloupotreba "položaja", Čak ni situacije gde žena šalje neverbalne signale da je "željna da se oseća kao žena" i kada ne želi da menja doktora. Ali tako je teorijski, što potvrđuje i činjenica da pismo nije poslao ginekolog koji nezna šta da čini u ovoj situaciji već vi, sa strahom da zbog doktorove pažnje, nežnosti, bimanuelnog ginekološkog pregleda (što kada postoji zadovoljstvo i seksualne fantazije o osobi koja to čini, predstavlja seksualni čin) ne izgubite muža. Ako ga želite zadržati, to i učnite. Ukažite mu šta vam je bitno (možda češći njegovi "pregledi", nežnost i pažnja). Sa druge strane, da bi ste ponovo bili svoji, to će podrazumevati ili da doktor promeni ponašanje (na šta mu morate ukazati verbalno ili neverbalno) ili da Vi promenite ginekologa. Verujem da ne moram da vam dajem više ideja i znate šta treba činiti i sa mužem i sa doktorom. Srdačno
?
Pitanje #1954717. 1. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani, roditelj su važni u pružanju informacija i učenju civilizovanom ponašanju svoje dece i to im je obaveza. ali sve dok deca ne postanu sposobna da samostalno odlučuju i procenjuju šta je dobro a šta ne. Sa 25 godina, vi ste odavno prešli tu granicu i moje je pitanje je šta čekate sa odrastanjem, jer verujem da su se i vaši roditelji umorili od nadziranja odraslog čoveka koji treba samostalno da krene kroz život. Srdačno
?
Pitanje #1954217. 1. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Iz prve sam razumeo da je dete vama počupalo pramen kose, a onda sam shvatio da i posle pet godina vi govoreći osvom detetu govorite kao da se va,a dešava ono što ona čini. Psihjološki to može ukazivati na tzv. fuziju, odnosno veoma intezivnu slepljenost majke i deteta, što nekada kod dece izaziva veliku napetost i potrebu za više individualnosti , a manje prezaštićivanja. Naravno, ne znam da li je vaš odnos takav jer niste o tome pisali. Izdvojen akt čupanja kose nije trihotilomanija i ako se sagledaju okolnosti kada se to dogodilo obično se uoči da je to bila reakcija protivljenja i besa na neku situaciju, a da je postupila po modelu koji je pre toga naučila. Kontinuirano čupkanje kose jeste suspektno na trihotilomaniju i tada trena konsultovati stručnjake koji bi radilči i sa deteto , ali i sa porodicom. Srdačno
?
Pitanje #1949616. 1. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, pošto ne navodite nikakave druge smetnje u razvoju deteta, već samo inverzno ponašanje u toku noći, svakako da treba razmišljati samo u poremećaja spavanja. Međutim, dva podatka koja ste napisali, a koja su za mene značajna su: bolovi u ušima (potrebno mi je da znam da li je to bila infekcija srednjeg uva i da li je tretirana antibioticima) i podatak da dete želi da se igra u sred noći. Ta dva podatka ukazuju (meni) da obavezno treba uraditi pregled 3 uzastopne stolice na gljivice i patogene mikroorganizme. Antibiotici stimulišu rast gljivica, a koje sa svoje strane ako nisu pod kontrolom mogu štetiti i uticati na ponašanje deteta koje ste opisali. Dakle prvo to. Pregled deteta od strane dečjeg neurologa bi omogućio, ne baš preciznu, ali orijentacioni utisak o psihomotornom razvoju, što, ukoliko ste u Nišu, preporučujem da učini docentkinja Lidija Dimitrijević sa klinike za fizijatriju (nije dečji neurolog već fizijatar), a ko niste onda bi to mogao da učini d.neurolog u vašem regionu. Od koristi bi bilo uradite i EEG tokom spavanja. Ukoliko nalaz na gljivice u stolici bude pozitivan predlažem da se javite ponovo. Do tada, potrebno je pokušati i sa bihejvioralnim metodama, o kojima možete čitati na ovom sajtu u tekstu "noćni podoji, neispavana majka..." ili tako nešto slično, koji možete potražiti u meniju "zdravlje dece". Svakako da detetu ne treba izlaziti u susret oko noćne igre i treba biti uporan u vraćanju na spavanje ma koliko pita to trebalo učiniti. Srdačno
?
Pitanje #1941815. 1. 2009.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, saučešće pre svega! Poznati psihoterapeut Karl Vitaker (Carl Whitacker) je napsiao da ljudi teže sigurnosti a ne zadovoljstvu. Izgleda da dok vam je otac bio živ imali ste i sigurnost i zadovoljstvo, pa ste na podršku i utehu prijatelja gledali kao na nešto bezvredno i prazno, jer je to najbolje pružao otac. Sada kada ga više nema, logično je da postoji ogromna tuga i praznina, ali i stare navike koje treba menjati i dopustiti drugima da vam pruže utehu onako kako oni to znaju i kako su oni to naučili od svojih očeva i majki. Možda neće izgledati kao ona na koju ste navikli, ali nije bitna forma, već sadržaj. Kada neko izgubi nekoga dragog, važnog voljenog, ne znam da li postoje mudre i lekovite reći koje to mogu nadomestiti. Ali prisustvo neke druge drage osobe svakako možemakar ublažiti patnje. Nekada je dovoljno samo da bude tu, ne mora ništa da govori, samo da sasluša. Siguran sam da imate takvu osubu kojoj možete dopustiti da pokaže kako su njoj pružali utahu, ali i da sebe ohrabrite da i vi to budete spremni da to učinite za drugoga, jer život svakako nosi takva iskušenja. Srdačno

Pitajte doktora

Imate nedoumicu u vezi sa svojim zdravljem? Postavite pitanje i dobijte odgovor lekara u najkraćem roku.

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Stetoskop Gazette

Prijavite se na Stetoskop Gazette

Mesečni bilten o zdravlju, inovacijama i svemu aktuelnom u medicini.

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460