Stetoskop
Stetoskop

Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Miodrag Stanković

Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Psihijatrija, Dečija psihijatrija

Mr sci. dr Miodrag Stanković, je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu.

NišJezici: Srpski, Engleski

Zakažite pregled

Slobodni termini za ovog lekara se ne prikazuju online, ali pregled možete zakazati na upit — kontaktiraćemo Vas radi potvrde termina.

Zatražite termin online

O lekaru

Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. 

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu. 

Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine. 

Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.

Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”. 

Radno iskustvo

Klinički centar u Nišu, Klinika za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu.

Srpska asocijacija bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta

Predavač na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije.

Obrazovanje

Medicinski fakultet u Nišu

(1998) Osnovne studije.

Medicinski fakultet u Nišu

(2006) Specijalizacija iz dečije i adolescentne psihijatrije.

Medicinski fakultet u Nišu

(2002) Magistrirao psihijatriju u oblasti adolescentne seksualnosti.

Članstva

Redakcija naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

Član.

Ocene i iskustva

Još uvek nema ocena.

Najnoviji članci koje je lekar objavio:

Učitaj još

Svi odgovori doktora (668)

?
Pitanje #168268. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
strah od crvenjenja u prisustvu drugih ljudi je deo socijalnih strahova, odnosno strahova od procene drugih ljudi pri čemu osoba generalno negativno procenjuje kako je drugi vide. Poznata je izraka da se samo tri stvari ne mogu sakriti siromaštvo, ljubav i kašalj. Dakle, crvenilo obraza ne spada u te tri kategorije. U Vašem slučaju ključni elementi su, dakle, STRAH (od procene drugih ljudi), prisustvo LJUDI (autoriteti imaju prednost), REAKCIJA (crvenjenje, trešenje ruku itd.) i IZBEGAVANJE (kontakta sa drugim ljudima ili skraćivanje kako bi se suzbio strah i sprečile reakcije). Upravo ova poslednja karika, izbegavanje, je ključna u održavanju i pojačavanju straha i reakcije (crvenjenja). Dakle kada imamo ove elemente, uz sagledavanje mehanizama učenja, ličnosti (obično se radi o osobama sklonim učenju strahova), kao i i stepena asertivnosti (samopotvrđujućeg ponašanja, koje se inače uči), može se planirati i strategija promene ponašanja i uverenje. U tom cilju, predlažem da se obratite terapeutu kognitivne psihoterapijske orijentacije, u Nišu ih ima prilično, u Beogradu preporučujem dr Blagoja Kuljića (sa Instituta za mentalno zdravlje u Palmotićevoj), a ako živite u inostranstvu takvi terapeuti se oznaavaju kao CBT (cognitive behavior therapist).
Srdačno
?
Pitanje #168087. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana, poznat mi je problem o kojem ste pisali i u pravu ste da je potreban dobar logoped koji bi u saradnji sa psihijatrom procenjivali i vremenom unapređivali terapijski pristup. Iako vi imate 28 god. verujem da bi psihijatar dečje i adolescentne psihijatrije bio prikladniji od psihijatra za odrasle, jer se radi o problemu koji se javlja na ranijem uzrastu. Sa logopedom je potrebno putem specifičnih vežbi disanja i izgovaranja izmeniti ustaljeni obrazac (motornu šemu) govora i disanja, a sa psihijatrom bi bile razmatrane druge dijagnostičke i terapijske opcije. U obzir dolazi i biofidbek trening relaksacije i ujednačavanja disanja i srčane akcije koje pacijent usklađuje dobijajući sve vreme informaciju sa kompjuterskog monitora o stepenu uspeha u tome. Takvu metodu sprovodimu na Klinici za mentalno zdravlje u Nišu, ali vi se možete raspitati i u vašem mestu o svim preporučenim stručnjacima. I na kraju, možete se i sami informisati putem interneta o tzv. HRT bihejvioralnom protokolu (Habitual Reverse Therepy), koja je namenjena terapiji tikova, ali se može uspešno primenjivati i kada je mucanje (na engleskom stuttering) u pitanju. Srdačno
?
Pitanje #167797. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Primećujem da ste u odnosu sa Vašim momkom nedosledni. Udovoljavete mu u svakom pogledu osim kada vam kaže da idete dalje iako neznate zašto ne odete. Želite mu pomoći, a imate utisak da mu smetate. I tako Vi ostajete zaljubljeni, zbunjeni i nedosledni u svojim postupcima, a on stalno ljut, osim kada imate seks ili nakon izdiranja. Možda trebate postati dosledni, i da ili prestanete da mu udovoljavate i pomažete njegovoj ljutnji ili da budite dosledni u udovoljavanju i poslušajte baš sve što Vam kaže (ali i ono što neznate zašto ne činite). Onda procenite kakve promene nastaju u Vašem odnosu.
?
Pitanje #167676. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani, hvala na pohvalama. Razmišljao sam o vašem pitanju, ali nisam siguran da mi je baš jasna vaša namera da "konzervirate" tatino sadašnje stanje, koje i sami procenjujete kao loše, a nastalo u lošim životnim uslovima. Samo ukoliko vaš otac ima manje od 160 cm visine, njegova težina se uslovno ne mora posmatrati kao pothranjenost (neuhranjenost), ali bi i tada bila na granici. Što je visina veća to je pothranjenost izraženija. Ukoliko možete da obezbedite adekvatnu negu u njegovoj kući, nije nužno da se seljenje u Dom dogodi u skorašnjoj budućnosti i da se sa povezuje sa vašim pomirenjem, pogotovo što on to negativno doživljava. Ono što jeste nužno, to je da oca odvedete na lekarski pregled kod interniste i gerantopsihijatra da bi se objektivno procenilo njegovo zdravsteveno i mentalno stanje, jer dugovremena usamljenost i restriktivna ishrana mogu biti rizični za pojavu depresivnosti, sa kojom idu i protivljenje, bezvoljnost i gubitak apetita i dr. Srdačan pozdrav
?
Pitanje #167226. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
ono što ne smete da uradite je usko polje delovanja a podrazumeva ponašanja u vezi sa zanemarivanjem prava deteta ili fizičkog, emocionalnog i seksualnog zlostavljanja. Verujem da ni jednu od pomenutih pseudovaspitnih metoda niste ni nameravili da primenite. Ono o čemu biste morali da vodite računa je da stvorite timsku podršku stručnih organa škole koje će stati iza vas u slučaju da se strukturisanje rada sa decom ne dopadne nekom od roditelje (a pravilo je da se najviše bune oni koji najmanje ulažu, jer dodatni zahtevi prema tretmanu dece zahtevaju i promenu kućnog reda i pravila u porodičnom okruženju). Kod dece koja su zapostavljena, potreban je dodatni rad sa pedagogom i nastavnikom srpskog jezika. Deca koja pokazuju simptome poremećaja trebaju biti upućena lekaru (jer u suprotnom učestvujete u zanemarivanju njihovih prava na lečenje). Vi možete napraviti dobre prostorno iskustvene rasporede, odnosno da vodite računa koje dete će sedeti napred, koje bliže vama, balansu odličnih i "slabih" i da započnete sa postavljanjem jasnih pravila i granica u ponašanju koja ćete dosledno da sprovodite. Srdačan pozdrav i srećno
?
Pitanje #166415. 12. 2008.

Poštovani, brak mi je i krizi i ne vidim izlaz. Imam 49

Poštovani,
brak mi je i krizi i ne vidim izlaz. Imam 49 god supruga 40, u braku smo 19 godina, dvoje dece. Sadašnja kriza je kulminacija nečega što traje godinama. Početak je bio lep, romantičan, zabavljali smo se kratko (3 meseca) i odlučili da živimo zajedno. Sin nam se rodio posle godinu dana zajedničkog življenja (nismo venčani). Nekoliko meseci pre porođaja supruga je počela da se udaljava od mene. Postala je hladna i nezainteresovana. Na moje nežnosti odgovarala je slabi ili nikakao. To se nastavilo i posle porođaja. Rekao sam joj da mi smeta njena nezainteresovanost, ali ništa se nije promenilo.Postao sam nervozan i razdražljiv.Ne znam da li me shvatate ali stuacija je često bila takva da dok je mazim i pokušam da budem nežan moja žena leži nepomično. Mesta na njenom telu koja mogu da dodirnem i poljubim su definisana, znamo za dve ljubavne poze i iz tih klišea ne izlazimo. Dešava se da dok vodimo ljubav ne stavi ruku na mene. Posle toga se osećam bedno. Bili smo kod psihologa, samo na jednom razgovoru, 93 ili 94 godine. Znate kakvo je to vreme bilo, haos. Valjda zato je gospođa psiholog bila pomalo nezainteresovana i kada sam objasnio problem rekla je da oko neslaganja u krevetu moramo sami da se dogovorimo a da zbog interesa deteta moramo da održimo brak. U to vreme sam sam radio, rodila nam se i ćerka, preživljavanje je bilo na prvom mestu. I tako su prolazile godine. 2002 godine firma u kojoj sam radio se raspala, ostao sam bez posla. Počeo sam nešto privatno, siva zona, ali posao traži da radim bukvalno od ujutru do uveče. U to vreme i supruga se zaposlila, stresan posao, šalterski radnik, međuljudski odnosi grozni. Postali smo još dalji, tanka nit koja nas je spajala svela se na razgovore o računima, deci, problemima na poslu...Ne vodimo ljubav već dugo. Ponekad sanjam seks. Toliko se uzbudim da me boli stomak, moram da se samozadovoljavam, ali se posle toga osećam loše. Potpuno sam se povukao i zatvorio. Od tog jada koji me je obuzeo boli me celo telo, jedva se krećem, zapostavljam posao. Urlao bih od muke, ali nemam snage da pustim glas...
Molim Vas, ima li izlaza?
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovani,
naravno da ima više rešenja, samo je pitanje koje je za Vas prihvatljivo. Vi ste umesto rešenja upotrebili termin "izlaz", što može (ali ne mnora) da metaforično sugeriše o čemu možda konkretno razmišljate. Ne znam koliko je relevantno da sada komentarišem period porođaja od pre 18 godina, ali verujem da može biti od značaja par činjenica. Prvo, pominjete da ste u braku, a kasnije pišete da niste venčani. Imajući u vidu kulturološki značaj samog čina venčanja, mene bi interesovalo kako vas dvoje, svako za sebe, objašnjavate takav izbor. Drugo, opšte je poznato da žene u periodu pre i nakon porođaja, zbog hormonskih promena, mogu imate i poremećaje raspoloženja, pa je zabluda da je za sve žene to vreme euforije i dobrog raspoloženja i volje, čak se može reći da joj je tada psihološka i fizička pomoć često najpotrebnija, a do seksa je mnogima "kao do lanjskog snega". Takvo stanje može potrajati i godinu dana ili se održavati i više godina na subkliničkom nivou, pa i to treba imati u vidu. Treće, nesporazum je mogao nastati i kod psihologa (verovatno zato što ste samo jednom otišli bez razjašnjavanja), jer ni meni nije jasno kako da se oko "neslaganja u krevetu" sami dogovorite, jer da ste to mogli vi ne biste ni potražili pomoć. Pogotovo mi je nejasan savet da zbog deteta morate da održite brak, jer naš posao nije da drugima govorimo da li treba ili ne treba da održe brak, već da pitamo kako njihove odluke koje donose ili će doneti utiču na njihova osećanja i ponašanje i da li je to ono što žele ili što želi njihov partner. Pogotovo nas interesuju moguće alternative trenutnom razmišljanju i njihove konsekvence. Životna situacija koju opisujete je realnost mnogih ljudi, pa je interesantno razmišljati (pa i pitati) i kako ti ljudi prevazilaze slične probleme svakodnevice i uklapaju ih u privatni život, pogotovo seksualni. Dakle, puno tema za razmišljanje, a prvi "izlaz" je da počnete da razmišljate o njima, sami, sa suprugom, sa terapeutom ili svima njima.
Srdačno
?
Pitanje #165574. 12. 2008.

Poštovani, molila bih Vas da mi kažete šta da radim, jer imam

Poštovani,
molila bih Vas da mi kažete šta da radim, jer imam problem i ne znam kako da ga riješim. Samohrana sam majka i devet godina živim sa ćerkom u Americi. Moja ćerka ima dvadeset i pet godina i mislim da sad prolazi tinejdžerske dane, jer kad je to trebalo da proživi nije mogla, zato što je u našoj zemlji buktao rat. U suštini ona je dobra i poslušna, ali prije godinu dana upoznala je amerikanca starog dvadeset i devet godina koji ništa ne radi, samo spava i pije neke antidepresive.Ona je teško radila i pomalo štedela, ali sav novac je profućkala sa njim. Izgubila je posao, a i ovdije kao i svugdja, vlada ekonomska kriza i veoma teško je naći drugi posao. U medjuvremenu dotični mladić je napravio pljačku na benzinskoj pumpi i očekuje sudjenje. Sudija mu je na prvom ročištu rekao da ga čeka kazna od jedne do petnaest godina. Meni je njega žao, ali se bojim za svoju ćerku da neće na neki način biti uvučena u možda još gori kriminal. Možete li da zamislite tu noć kad je on pljačkao (sa plastičnim pištoljem) da ga je ona čekala u kolima neznajući šta on u prodavnici radi? I ona bi prošla kao i on, jer bi ispalo da je i ona saučesnik. Sve u svemu ona se dosta promijenila, izgubila je posao radi drskosti, nema ni ono malo uštedjevine, postala je prema meni gruba i jezičava, ne pomaže nikako i ni sa čim u kući....i još puno toga.
Molim Vas dajte mi savijet kako da svoje dijete otklonim od takve problematične osobe sa kojim sigurno nema nikakve budućnosti. Ja sam inače prošle godine operisala cancer grlića, imam na obe dojke prikancer koji će vremenom postati i cancer, visok holesterol i još puno problema. Jedino zašto živim je da još dok sam živa vidim svoje jedino dijete kao poštenu i samostalnu osobu. Ona je inače usamljena osoba i ja verujem da je kroz tu usamljenost (a i svijesna je svojih godina ) vezala se za takvog mladića i da je pala na njegovu slatkoriječivost.
Unaprijed zahvalna,
zabrinuta majka.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
osoba od dvadeset pet godina nikako ne može biti više dete. Biološki vaše je dete, ali psihološki to je mlada odrasla osoba! Imam u vidu da ste pre devet godina došli u Ameriku, što je svakako važan događaj za tadašnju adolescentkinju od 16 godina i da je potrebno dosta vremena da bi se adolesscent privikao na takvu drastičnu životnu promenu i da joj je bilo važno (kao i svakome) da bude prihvaćena u novoj sredini. Sa druge strane, hronološki, poklapa se njeno upoznavanje pomenutog mladića i vaša operacija kancera i može biti da je to bio period kada je bila posebno usamljena i uplašena, pa je to poznanstvo imalo i poseban značaj i vrednost. Sve ovo treba imati u vidu, jer puko odvraćanje "pranjem mozga" ne dolazi u obzir, jer je potrebno ponuditi daleko veću psihološku sigurnost i zadovoljstvo od suočavanja sa činjenicama. Ljudi znaju ono što žele da saznaju. Ono što ih se ne tiče, ne žele da saznaju ili imaju poseban interes da ne znaju, najčešće ignorišu, negiraju ili minimiziraju. Mislim da se tim mehanizmima poslužila i vaša ćerka da ne bi bila ponovo usamljena. Predlažem da u tom cilju potražite porodičnog terapeuta (sistemske orijentacije) a od ćerke (ne deteta) zatražite pomoć, da vam se pridruži u razgovorima.
Srdačno
?
Pitanje #164182. 12. 2008.
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
niste napisali koliko Vi imate godina, ali čitajući Vaše pismo verujem da ste Vi oduvek bili "starija" odgovorna sestra, a on "mlađi neodogovorni" brat. Sada mlađi brat ima 37 godina, a sestra je u poziciji da se umesto njega "raspita" šta on treba da uradi sa sopstvenim detetom. U redu, moguće je da je Vama dosadilo da više budete u tako teškoj i nezahvalnoj ulozi pa smatrate da je krajnje vreme da nešto promenite, na čemu će vam verujem čestitati prvenstveno članovi vaše porodice i verujem većina porodičnih terapeuta. Osim što bi mogao da prizna dete i pomogn (pre svega materijalno) samohranoj majci svoga deteta, ne znam šta bih ja mogao drugo da savetujem čoveku od 37 godina koji mi se nije ni obratio za bilo kakvu pomoć. Vama mogu još jednom da čestitam na hrabrosti da nešto promenite u relaciji sa bratom.
Srdačno
?
Pitanje #164172. 12. 2008.

Sada, sa 44 g stvarno mi treba pomoć/savet. Odrasla sam u skladnoj

Sada, sa 44 g stvarno mi treba pomoć/savet. Odrasla sam u skladnoj porodici, bez trauma, sa onoliko novca kao i većina iz tog vremena. Uvek sam bila živaha, radosna, sklona šalama i vrlo vickasta. U doba pubertata volela sam sve ono ko i ostali, ali strogi patrijhalni odnosi u kući malo toga su i dozvoljavali. U 17 g sam se udala i u 21 rodila sina koji mi je ok. Sada je to odrastao čovek sa završenim fakultetom i dobro je. U braku živim sa čovekom koji je 9 g stariji od mene koji je dobar i popustljiv do momenta koji ugrožava njegov odlazak u selo iz koga je i gde smo išli godinama. Njegova maćeha i život koji je tamo proveo je strašan. Ali i to je iza nas. Moj problem je u tome što stalno brinem za roditelje koji su oko 70 g i pomisao da će kada dodje vreme umreti stvarama neopisiv pritisak i nervozu. Brine me sestra koja celog veka živi sa čovekom kome je glavna definicija da je žena da razveseli , oraspoloži muža, da mu služi . Šta da Vam kažem, ona ima 47, a on 50 , što ona prihvata i ne buni se. Čak i ona smatra da to tako treba. To sve mene jako sekira i od onih sam ljudi koji brinu unapred. Znam da to ne valja, ali je jače od mene taj osećaj. Da ne zaboravim celog života se trudim da budem dobra žena, majka, sestra zaova i komšinica. Ali, izgleda da to nije moguće. Vesela sam i danas, ali sam jako postala obazriva. Imam jedno dete, zadovoljna sam njime i njegovim uspehom, a kada kaže da ga nešto boli ja se prekinem. Juče mi je pokazao da ima na glavi neku blagu belu izbočinu i misli da je to masno tkivo ja nisam imala snage da odem sa posla kući koliko sam se precepila. Mada sam ja dva puta to otklonila hiruškim putem, ipak mi je žao da se on sekira i pati, jer je jako emotivan .
Molim Vas kako da pomognem njemu da ne bude toliko bolećiv prema meni i sebi i kako da prihvatim ono što je neminovno, a vezano za moje roditelje. Nikada nisam nikome učinila nažao, a želele bih da sav svet lepo i zdravo živi. Izvinite, možda nisam baš sve hronološki napisala, ali mi u provinciji i nemamo mogućnosti da sa nekim normalinim, obrazovnim i razumnim porazgovaramo.
Hvala na strpljenju
Miodrag Stanković
Miodrag StankovićSpecijalista dečije i adolescentske psihijatrije
Zakažite
Poštovana,
hronologija je OK, ali se pitam koliko su Vaše želje i očekivanja realni. Pišete: želim da pomognem sinu "da ne bude toliko bolećiv prema meni i sebi i kako da prihvatim ono što je neminovno, a vezano za moje roditelje". Pokazujete mu kako se dete treba ponašati prema roditeljima, a onda želite da Vaš sin to ne čini prema Vama? Da li mu to ostavlja prostor da razume šta je ispravno? Zatim pišete: "Nikada nisam nikome učinila nažao, a želele bih da sav svet lepo i zdravo živi...To sve mene jako sekira i od onih sam ljudi koji brinu unapred. Znam da to ne valja, ali je jače od mene taj osećaj. Da ne zaboravim celog života se trudim da budem dobra žena, majka, sestra zaova i komšinica."), da bi i sami konstatovali da "izgleda nije sve moguće"- Da li sebi ostavljate prostora da razumete šta činite? Ukoliko uočavate da nešto nije moguće, šta znači to da i dalje pokušavate nešto što nije moguće? Da li je to želja da se nešto promeni ili činite da se sve održi kako jeste (ili bude i gore)? Koji je to razlog zbog koga ne možete postupati drugačije? Drugačije ne podrazumeva ići u drugu krajnost (crno-beli način viđenja sveta, po principu ili treba biti bolećiv ili neosetljiv, ili prihvatam ili ne prihvatam, ili će sav svet živeti lepo i zdravo ili ja ne mogu biti sretna i mirna itd.). Smrt roditelja koje volite ne može biti verovatno nikada emotivno prihvaćena, ali dok su živi ( a jesu i verovatno ne planiraju da umiru, pa bi im verovatno i smetala prevremena žalost) treba im pokazati svoja pozitivna osećanja, a ne strahove. Ako želite da vam sin bude hrabriji i samostalniji, onda nije logično učiti ga svojim bolećivim ("presecajućim") reakcijama kako da bude hrabar. Strašljivi roditelji stvaraju još strašljiviju decu, a hrabri neustrašljivu. I jedna i druga krajnost je nepovoljna za decu. Tuga i strah su tu da nas opominju kako da se menjamo i da nas radost i hrabrost ne zavedu. Dakle, nije "štos" u "ili će biti tako ili onako" već u balansu i kompromisu "i ovako i onako", dakle ne ili-ili, već i i, i ili. Takođe, da li je moguće da BAŠ SAV svet živi lepo i zdravo? Vi možete da krenete i sami da da živite tako i date svetu svoj primer, a svetu možete da prepustite da vas posle toga sledi ili da živi po nekim svojim načelima, jer nekome iz tog sveta može pasti na pamet da poželi i vama da živite lepše i srećnije jer mu se može učiniti da to ne činite.
Srdačno

Pitajte doktora

Imate nedoumicu u vezi sa svojim zdravljem? Postavite pitanje i dobijte odgovor lekara u najkraćem roku.

Dozvoljeni formati: JPG, PNG, WebP, PDF, DOC, DOCX. Maks. 10MB po fajlu.

Na ovu email adresu ćemo vam poslati odgovor i uputstvo za praćenje statusa.

Stetoskop Gazette

Prijavite se na Stetoskop Gazette

Mesečni bilten o zdravlju, inovacijama i svemu aktuelnom u medicini.

Pozovite nas i zakažite pregled

063 / 687 - 460