Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
Psihijatrija, Dečija psihijatrija
Mr sci. dr Miodrag Stanković, je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu.
Zakažite pregled
Slobodni termini za ovog lekara se ne prikazuju online, ali pregled možete zakazati na upit — kontaktiraćemo Vas radi potvrde termina.
Zatražite termin onlineO lekaru
Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut.
Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu.
Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine.
Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.
Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”.
Radno iskustvo
Klinički centar u Nišu, Klinika za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba
Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu.
Srpska asocijacija bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta
Predavač na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije.
Obrazovanje
Medicinski fakultet u Nišu
(1998) Osnovne studije.
Medicinski fakultet u Nišu
(2006) Specijalizacija iz dečije i adolescentne psihijatrije.
Medicinski fakultet u Nišu
(2002) Magistrirao psihijatriju u oblasti adolescentne seksualnosti.
Članstva
Redakcija naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”
Član.
Ocene i iskustva
Još uvek nema ocena.
Najnoviji članci koje je lekar objavio:

Razvijanje samopoštovanja kod dece
Svaki roditelj se nada da njegovo dete razvija pozitivan osećaj samopoštovanja. Kako će deca videti sama sebe, najviše zavisi od roditelja, što je za njih velika odgovornost i najveći izazov.
Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Kada i zašto potražiti dečjeg psihijatra
Prirodno je da su roditelji zabrinuti za telesno i metalno zdravlje i blagostanje svoje dece. Mnogi rodtelji korektno i fleksibilno sagledavaju svoju deci i mlade kao normalne. Ipak, neki drugi roditelji brinu da li njhova beba, dete ili tinejdžer imaju psihički problem.
Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
Svi odgovori doktora (668)
strah od crvenjenja u prisustvu drugih ljudi je deo socijalnih strahova, odnosno strahova od procene drugih ljudi pri čemu osoba generalno negativno procenjuje kako je drugi vide. Poznata je izraka da se samo tri stvari ne mogu sakriti siromaštvo, ljubav i kašalj. Dakle, crvenilo obraza ne spada u te tri kategorije. U Vašem slučaju ključni elementi su, dakle, STRAH (od procene drugih ljudi), prisustvo LJUDI (autoriteti imaju prednost), REAKCIJA (crvenjenje, trešenje ruku itd.) i IZBEGAVANJE (kontakta sa drugim ljudima ili skraćivanje kako bi se suzbio strah i sprečile reakcije). Upravo ova poslednja karika, izbegavanje, je ključna u održavanju i pojačavanju straha i reakcije (crvenjenja). Dakle kada imamo ove elemente, uz sagledavanje mehanizama učenja, ličnosti (obično se radi o osobama sklonim učenju strahova), kao i i stepena asertivnosti (samopotvrđujućeg ponašanja, koje se inače uči), može se planirati i strategija promene ponašanja i uverenje. U tom cilju, predlažem da se obratite terapeutu kognitivne psihoterapijske orijentacije, u Nišu ih ima prilično, u Beogradu preporučujem dr Blagoja Kuljića (sa Instituta za mentalno zdravlje u Palmotićevoj), a ako živite u inostranstvu takvi terapeuti se oznaavaju kao CBT (cognitive behavior therapist).
Srdačno
ono što ne smete da uradite je usko polje delovanja a podrazumeva ponašanja u vezi sa zanemarivanjem prava deteta ili fizičkog, emocionalnog i seksualnog zlostavljanja. Verujem da ni jednu od pomenutih pseudovaspitnih metoda niste ni nameravili da primenite. Ono o čemu biste morali da vodite računa je da stvorite timsku podršku stručnih organa škole koje će stati iza vas u slučaju da se strukturisanje rada sa decom ne dopadne nekom od roditelje (a pravilo je da se najviše bune oni koji najmanje ulažu, jer dodatni zahtevi prema tretmanu dece zahtevaju i promenu kućnog reda i pravila u porodičnom okruženju). Kod dece koja su zapostavljena, potreban je dodatni rad sa pedagogom i nastavnikom srpskog jezika. Deca koja pokazuju simptome poremećaja trebaju biti upućena lekaru (jer u suprotnom učestvujete u zanemarivanju njihovih prava na lečenje). Vi možete napraviti dobre prostorno iskustvene rasporede, odnosno da vodite računa koje dete će sedeti napred, koje bliže vama, balansu odličnih i "slabih" i da započnete sa postavljanjem jasnih pravila i granica u ponašanju koja ćete dosledno da sprovodite. Srdačan pozdrav i srećno
naravno da ima više rešenja, samo je pitanje koje je za Vas prihvatljivo. Vi ste umesto rešenja upotrebili termin "izlaz", što može (ali ne mnora) da metaforično sugeriše o čemu možda konkretno razmišljate. Ne znam koliko je relevantno da sada komentarišem period porođaja od pre 18 godina, ali verujem da može biti od značaja par činjenica. Prvo, pominjete da ste u braku, a kasnije pišete da niste venčani. Imajući u vidu kulturološki značaj samog čina venčanja, mene bi interesovalo kako vas dvoje, svako za sebe, objašnjavate takav izbor. Drugo, opšte je poznato da žene u periodu pre i nakon porođaja, zbog hormonskih promena, mogu imate i poremećaje raspoloženja, pa je zabluda da je za sve žene to vreme euforije i dobrog raspoloženja i volje, čak se može reći da joj je tada psihološka i fizička pomoć često najpotrebnija, a do seksa je mnogima "kao do lanjskog snega". Takvo stanje može potrajati i godinu dana ili se održavati i više godina na subkliničkom nivou, pa i to treba imati u vidu. Treće, nesporazum je mogao nastati i kod psihologa (verovatno zato što ste samo jednom otišli bez razjašnjavanja), jer ni meni nije jasno kako da se oko "neslaganja u krevetu" sami dogovorite, jer da ste to mogli vi ne biste ni potražili pomoć. Pogotovo mi je nejasan savet da zbog deteta morate da održite brak, jer naš posao nije da drugima govorimo da li treba ili ne treba da održe brak, već da pitamo kako njihove odluke koje donose ili će doneti utiču na njihova osećanja i ponašanje i da li je to ono što žele ili što želi njihov partner. Pogotovo nas interesuju moguće alternative trenutnom razmišljanju i njihove konsekvence. Životna situacija koju opisujete je realnost mnogih ljudi, pa je interesantno razmišljati (pa i pitati) i kako ti ljudi prevazilaze slične probleme svakodnevice i uklapaju ih u privatni život, pogotovo seksualni. Dakle, puno tema za razmišljanje, a prvi "izlaz" je da počnete da razmišljate o njima, sami, sa suprugom, sa terapeutom ili svima njima.
Srdačno
osoba od dvadeset pet godina nikako ne može biti više dete. Biološki vaše je dete, ali psihološki to je mlada odrasla osoba! Imam u vidu da ste pre devet godina došli u Ameriku, što je svakako važan događaj za tadašnju adolescentkinju od 16 godina i da je potrebno dosta vremena da bi se adolesscent privikao na takvu drastičnu životnu promenu i da joj je bilo važno (kao i svakome) da bude prihvaćena u novoj sredini. Sa druge strane, hronološki, poklapa se njeno upoznavanje pomenutog mladića i vaša operacija kancera i može biti da je to bio period kada je bila posebno usamljena i uplašena, pa je to poznanstvo imalo i poseban značaj i vrednost. Sve ovo treba imati u vidu, jer puko odvraćanje "pranjem mozga" ne dolazi u obzir, jer je potrebno ponuditi daleko veću psihološku sigurnost i zadovoljstvo od suočavanja sa činjenicama. Ljudi znaju ono što žele da saznaju. Ono što ih se ne tiče, ne žele da saznaju ili imaju poseban interes da ne znaju, najčešće ignorišu, negiraju ili minimiziraju. Mislim da se tim mehanizmima poslužila i vaša ćerka da ne bi bila ponovo usamljena. Predlažem da u tom cilju potražite porodičnog terapeuta (sistemske orijentacije) a od ćerke (ne deteta) zatražite pomoć, da vam se pridruži u razgovorima.
Srdačno
niste napisali koliko Vi imate godina, ali čitajući Vaše pismo verujem da ste Vi oduvek bili "starija" odgovorna sestra, a on "mlađi neodogovorni" brat. Sada mlađi brat ima 37 godina, a sestra je u poziciji da se umesto njega "raspita" šta on treba da uradi sa sopstvenim detetom. U redu, moguće je da je Vama dosadilo da više budete u tako teškoj i nezahvalnoj ulozi pa smatrate da je krajnje vreme da nešto promenite, na čemu će vam verujem čestitati prvenstveno članovi vaše porodice i verujem većina porodičnih terapeuta. Osim što bi mogao da prizna dete i pomogn (pre svega materijalno) samohranoj majci svoga deteta, ne znam šta bih ja mogao drugo da savetujem čoveku od 37 godina koji mi se nije ni obratio za bilo kakvu pomoć. Vama mogu još jednom da čestitam na hrabrosti da nešto promenite u relaciji sa bratom.
Srdačno
hronologija je OK, ali se pitam koliko su Vaše želje i očekivanja realni. Pišete: želim da pomognem sinu "da ne bude toliko bolećiv prema meni i sebi i kako da prihvatim ono što je neminovno, a vezano za moje roditelje". Pokazujete mu kako se dete treba ponašati prema roditeljima, a onda želite da Vaš sin to ne čini prema Vama? Da li mu to ostavlja prostor da razume šta je ispravno? Zatim pišete: "Nikada nisam nikome učinila nažao, a želele bih da sav svet lepo i zdravo živi...To sve mene jako sekira i od onih sam ljudi koji brinu unapred. Znam da to ne valja, ali je jače od mene taj osećaj. Da ne zaboravim celog života se trudim da budem dobra žena, majka, sestra zaova i komšinica."), da bi i sami konstatovali da "izgleda nije sve moguće"- Da li sebi ostavljate prostora da razumete šta činite? Ukoliko uočavate da nešto nije moguće, šta znači to da i dalje pokušavate nešto što nije moguće? Da li je to želja da se nešto promeni ili činite da se sve održi kako jeste (ili bude i gore)? Koji je to razlog zbog koga ne možete postupati drugačije? Drugačije ne podrazumeva ići u drugu krajnost (crno-beli način viđenja sveta, po principu ili treba biti bolećiv ili neosetljiv, ili prihvatam ili ne prihvatam, ili će sav svet živeti lepo i zdravo ili ja ne mogu biti sretna i mirna itd.). Smrt roditelja koje volite ne može biti verovatno nikada emotivno prihvaćena, ali dok su živi ( a jesu i verovatno ne planiraju da umiru, pa bi im verovatno i smetala prevremena žalost) treba im pokazati svoja pozitivna osećanja, a ne strahove. Ako želite da vam sin bude hrabriji i samostalniji, onda nije logično učiti ga svojim bolećivim ("presecajućim") reakcijama kako da bude hrabar. Strašljivi roditelji stvaraju još strašljiviju decu, a hrabri neustrašljivu. I jedna i druga krajnost je nepovoljna za decu. Tuga i strah su tu da nas opominju kako da se menjamo i da nas radost i hrabrost ne zavedu. Dakle, nije "štos" u "ili će biti tako ili onako" već u balansu i kompromisu "i ovako i onako", dakle ne ili-ili, već i i, i ili. Takođe, da li je moguće da BAŠ SAV svet živi lepo i zdravo? Vi možete da krenete i sami da da živite tako i date svetu svoj primer, a svetu možete da prepustite da vas posle toga sledi ili da živi po nekim svojim načelima, jer nekome iz tog sveta može pasti na pamet da poželi i vama da živite lepše i srećnije jer mu se može učiniti da to ne činite.
Srdačno
Pitajte doktora
Imate nedoumicu u vezi sa svojim zdravljem? Postavite pitanje i dobijte odgovor lekara u najkraćem roku.

Prijavite se na Stetoskop Gazette
Mesečni bilten o zdravlju, inovacijama i svemu aktuelnom u medicini.