Dr Dragana Krasić

Postovani, vec duzi period se nalazim u nekoj depresiji koja postaje nepodnosljiva i za mene i moju porodicu. Imam 30 god. Muza i dvoje dece, sve je dobro dok moj muz ne krene da ugovori posao ili da ode sa drugom na kafu, tada me to izjeda zasto mora da ide? Sto se po nekad zadrzi duze od 2h jer to nije moglo brze i ostale sitnice koje drugi ljudi ne vide a ja se zbog njih svadjam. Nikada me nije slagao, prevario niti nesto slicno tome, pokusava da me razume ali vidim da vise nema strpljenja. Molim vas pomozite mi sta da radim?

Postovana dr krasic, hvala vam. Zao mi je sto vam nista konkretnije nemam reci, jer su mi samo rekli f60. Licno, voljela bih ako je ikako moguce da mi uspostavite dijagnozu, posto u vas, pogotovo kao ljekara imam povjerenja, pa i ako vas nisam srela. Nisam u mogucnosti da dodjem kod vas, u srbiju, bar za sad. A ako je moguce da mi se email-om javite, te tako uspostavimo komunikaciju, pa budem u mogucnosti da vam kazem nesto vise i odgovorim na vasa pitanja, zaista bi mi mnogo znacilo, a moju email adresu vam mogu administratori sajta dati. Predpostavljam da sam imala predispozicije, tj osobine licnosti koje su mogle uticati da se poremecaj razvije, zaista ne mogu da tvrdim. Draga doktorka, nisam ljekar, pa i ne volim sama da se lijecim, osim ako moram jer druge mi nema. Mogu vam reci neka svoja laicka zakljucivanja, kao i iskustva. Znam da sam se psihologu pa potom i psihijatru javila 2002. Kad sam na svim zivotnim poljima zakocila, nesposobna da radim, ucim, komuniciram,. . . Samoanalizom (na koju sam sama nadosla da praktikujem) sam dosla do zakljucka da su se promjene pocele javljati pocetkom 1994, neposredno posle oceve smrti. Citala sam da je posttraumatski stres tesko u nekim slucajevima dijagnostikovat, te da moze ostaviti i kao trajnu posljedicu poremecaj licnosti, a da zahtijeva lijecenje drugacije od poremecaja koji nisu produkt njegov, jer je on prica za sebe, kako sam shvatila. Da li se to i meni desilo, mislim da je bolje ostaviti strucnom licu da kaze, pa i da predlozi lijecenje. A postoji mogucnost da bas posttraumatski stres imam, ili sam imala. Oprostite mi, jako je ruzno da se ljekaru zalim na njegove kolege, ipak nekako moram sebi pomoci, i bar iznijeti svoje razloge zbog kojih se pitam da li je ta dijagnoza koju imam kompetentna. Svaka cast mojim doktorima, samo i njima se moze desiti nemar ili greska, a da su posao obavili kako treba vjerovatno ne bi imalo razloga i potrebe da vas gnjavim. Moji ljekari su lijecenje zasnivali na lijekovima, rijetkim (jednom do dva puta mjesecno) kontrolama, kad sam uglavnom plakala (jedina reakcija, uz povlacenje pred njihovom nezainteresovanoscu i nerazumijevanjem) i ukazivala sta mi smeta kod drugih, kako sam kad umjela, a cesto sam primjecivala i da su odsutni, tako da njihovo misljenje zaista ne znam ni koliko je kompetentno, tim vise sto nekad nisam ni znala da objasnim kako se osjecam, a potpitanja tesko da su i postavljali, kao da sam sa zidom pricala. Ako bih pomenula nesto sto sam procitala, saznala, prepoznala sa zeljom da i njima i sebi pomognem, dobijala sam epitet arogantne osobe, ne i odgovor da li mi je zakljucak dobar. Takodje su mi branili da citam o psihologiji i poremecajima, te se edukujem, pa na taj nacin prepoznavanjem simptoma, makar paniku kod sebe smanjim. A bila sam jako uplasena, da cu u bolnici tzv. Ludnici zavrsiti, sto im nisam smjela priznat. Moguce da sam doktorka i sama previse ocekivala od svojih ljekara, ne bjezim da sam i sama negdje pogrijesila a da i ne znam, ipak mislim da vi tu najkompetentnije misljenje mozete dati. Nagovijesteno mi je i da cu vjerovatno lijekove morati da pijem do kraja zivota. Sad sam dobro, samo je pitanje koliko ce to da traje, ako su njihova misljenja (dijagnoze) tacna. Pominjali ste da vam je bitna neverbalna komunikacija prilikom dijagnosticiranja. Koliko vam to u mojem slucaju moze pomoci, neznam. Posto od malena razvijam samokontrolu, kako bi se sto ljepse ponasala prema drugima, i svoje emocije zadrzavala za sebe, tako da. . . Npr. Osjecam razdrazljivost, ali je uspjesno ne pokazujem, i prilicno dugo me treba provocirat, da bi odreagovala ili pokazala da su me naljutili, ili mi nesto nije po volji, a da to radim bez razmisljanja, automatski, osim ako sama odlucim suprotno. Draga doktorka, zaista sam mnogo radila na sebi, namjeravam i da nastavim, samo je mnogo lakse kad strucnjak kaze sta i kako da mijenjas, vodi i usmjerava, nego kad sam sebi izigravas psihoterapeuta, a da u toj oblasti nemozes sebe ni amaterom nazvati. A vi usmjeravate ljude, koji vam se obrate. Hvala vam jos jednom. Ako ste u mogucnosti da me kontaktirate, mnogo ce mi znaciti. Kao i vase misljenje, tj dijagnoza, vjerovali mi ili ne. S dubokim postovanjem,

Postovana hteo sam da vas pitam: da li postoji neka uzrocna veza izmedju psihijatrije kod starijih ljudi i preseljenja u drgi stan, kraj grada ili u drugi grad. Zapazio sam da stariji ljudi, hronicno bolesni od tezih bolesti, maligne, koronarne i sl. Kada se presele, bolest recidivira i oni umiru. Ima li tu tacnosti.

Postovana, puno vam hvala na odgovoru (na pitanje broj 51820) ! Razumeli ste sta sam htela da kazem, iako sam se i sama sebi cinila konfuzna u izlaganju problema. . . Bila bih vam veoma zahvalna kada biste me uputili na nekoga ko bi mi mogao pomoci - zivim u novom sadu. Hvala!

To znaci da nastavim dalje i da zivim sa tim, jer ekg je verovatno normalan. Jer sam ga radio pre par meseci. Problem je u mojoj glavi 4 jutro se budim tako cim otvorim oci frka mi krece neka i lupanje srca koncetracija mi je katastrofalna. Slabo jedem i slabo se krecem. Jel su to znaci depresije? F 41. 0

Postovana dr krasic imam 36 godina i imam problem sa oziljcima po celom telu, ,. . Dijabeticar sam na insulinskoj pumpici, imam problem sa stitnom zlezdom ali sa svim tim se nosim odlicno i osecam se super, ,. . Moj jedini problem je u tim oziljcima po telu i nemam nacina da to otklonim, od medicine preko svih mogucih melema i sve sto sam pokusavala, nikakvih rezultata nema. Oziljci su nastali od mog preteranog cesanja kada me ujede komarac ili ti vec sta. Da li postoji mogucnost regenerisanja koze preko maticne srzi, jer citam puno o tome i jako sam zainteresovana za te stvari pa cak razmisljam i o tome da pokusam da nadjem podatak, postoji li mogucnost transplatacije pankreasa kroz kloniranje dnk ali to je vec nesto vise, ,. . U svakom slucaju razlog mog obracanja vama su ovi oziljci koji me cine jako nervoznom jer je to jako ruzno za videti. . , , ako postoji mogucnost, volela bih da odgovor dobijem na svoj mail. . S postovabnjem i uz veliku zahvalnost ljiljana cvjetkovic novi sad 02. 02. 2010. God

Postovana dr krasic molim vas da mi kazete da li moja majka boluje od shizofrene paranoje, ili neke slicne bolesti, simptomi su joj: opsednuta je sudskim tuzbama, stalno vice kako hoce neko da je ubije, kako je svi mrze svima ce ona pokazati, ona zna sve, ni mi deca nismo dobri, nismo zasluzili da nas voli, sestre i roditelje maltretira psihicki, stalno krije nesto, tasnu nosi svuda sa sobom i u kupatilo, spava sa njom, kao da ce joj neko nesto ukrasti, ulazi joj neko u kucu kad nije tu, stvari nisu na mestu, sumnja u sve i svakoga itd. Molim vas da mi kazete kako je izleciti!

Zdravo. Imam specifičan problem. Naime, po vokaciji sam dipl. Ekonomista i radim u jednoj privatnoj firmi kao finansiski direktor. Medjutim, još za vreme sttudija tačnije prvog dana studiranja iznenada mi je preminuo otac. Da bih skratio priču i bolje objasnio svoj problem, posle te iznenadne smrti i gomile problema, nastavio sam sa studiranjem, ali mi je smrt koja me je inače zatekla u kragujevcu gde sam i studirao, je ostavila bolan trag, tako da vremenom sam sve teže podnosio život daleko od kuće. To se pre svega manifestovalo blagom nervozom, kada sam kragujevcu, odnosno kada bilo gde treba da putujem, jednostavno nisam mogao da se odvojim od kuće. To je opet vremenom rezultiralo time da jednostavno dobijam napade panike kada negde putujem, dalje od svog rodnog grada ili u globalu kada putujem na neke geografske lokacije na koijima ranije nisam boravio. Nisam se obraćao nikada lekaru, predposatavljam da bih trebao da idem kod psihijatra. Za sada taj svoj problem rešavam nekom samo kontrolom, ali se plašim da ću nekom prilikom načisto da puknem. Interesuje me da li postoji neka vrsta leka za generalno gledano ovakvu vrstu fobije ako svoj problem mogu tako da označim. Unapred hvala.

Imam 26 godina i nažalost već 5 godina "nekvalitetnog" života. Da se slikovito izrazim crni oblak iznad glave me ne napušta. Sve je počelo tamo nekad krajem 2004. Godine kad sam zapao u neku vrstu paničnog napada, koje su obilježili svakojaki strahovi vezani za moju fizičku egzistenciju. Naravno obratio sam se psihologu, te pomoću serije razovora (savjetovanja) na neki način se uspio "otresti" od tog stanja. Ali sudeći po stanju u kojem se danas nalazim ne potpuno. Naime, tek što sam se riješio strahova od nekih eventualnih opasnosti izvana po moju fizičku pojavnost (kada sam se prestao bojati pojava iz vanjskog svijeta zbog sebe, zbog svog golog života i zdravlja) , nekim automatizmom se pokrenuo (početkom 2007.) strah od štetnog djelovanja mene na druge (naravno u fizičkom smislu) . Dakle, počeo se javljati neki neobjašnjivi strah od toga da nekoga ne ozlijedim. Skoro da sam počeo gledati na to hoću li mrava zgaziti. Počeo sam analizirati svaki svoj čak i najmanji kontakt (dodir) sa ljudima. Obazirati se oko sebe da koga ne taknem čak i kada sam sam na cesti i sl. Sve se to opet i nekako moglo trpjeti, dok se napokon nije dogodio jedan sitni događaj na koji 99% ljudi ne bi ni trunčicu pažnje poklonilo, sitacija kada sam sa jednim 13-godišnjakom u jednoj sportskoj igri ostvario malo izraženiji fizički kontakt, kada sam pomislio da sam ga udario u testise i kada će na posljetku moj strah dobiti svoj krajnji izraz. Dečku nije bilo ništa, samo nekoliko sekundi poslije nastavio se igrati kao da ništa nije ni bilo. Ali ona njegova prva reakcija imitacije bola (u šali) , mi je sledila krv u žilama, bacila me u odsutnost, postavljanje milijuna pitanja bez odgovora, da li je išta bilo i tako u nedogled, ponovno i ponovno jedno te isto pitanje: “da li je išta bilo? ” to traje jako dugo, skoro pune tri godine susrećem tog sada već dečka od 16 i pol godina i gledam da li sam mu tjelesnu štetu koja će ga pratiti cijeli život, tj. Da jednoga dana kada dođe vrijeme za to postane roditelj, premda kao što sam gore napisao za to nema nikakvog osnova. Ali, ni to nije sve. Počeo sam se sam boriti protiv svog grizodušja, vjerojatno na pogrešan način… počeo provoditi sate i sate, dane i dane, sada već mjesece i mjesece istražujući po internetu po svom mogućem znanju i tipovima ozljeda testisa, ne bi li našao dokaz da stvarno nisam napravio ništa. Istraživao sam toliko da kad bi bilo moguće polagati predmet urologija bih sigurno zaradio čisto 5. Od tada skoro svaki kontakt sa muškom osobom kontroliram do kraja, čisto iz straha da ne bih napravio još jedan novi slučaj, jer i ovaj jedan me je dotukao više nego dovoljno, počep fizikalnim formulama računati težinu svakog kontakta i hrabriti se: “aha, dobro je ovaj kontakt bi bio nedovoljan za nanošenje ozljede, zato što je dosta manji od 50 kg koliko je potebno da bi se to napravilo”, itd. I u svom tom bunilu, sa svim tim teretom opet nekako sam uspio i studij uspiješno privesti kraju, ali ne znam ni sam kako, odraditi pripravnički staž od godinu dana, ni sam ne znam kako. Istrošen sam. Prijatelji oko mene to ne primjete, ne primjete da me nešto ipak mori, ja sam i dan danas za sve njih njihov dobroćudni div. Evo prvi put nakon toliko vremena da uspijem sročiti problem na jednu stranicu. Nije mi nimalo zgodno priznati sve te pikanterije, ali već sama pomisao da mogu na ovaj način podijeliti svoj problem i to sa stručnom osobom je već dobra stvar. Što mi je činiti? Unaprijed veliko hvala! Srdačan pozdrav!

Zadnjih desetak dana se budim bas rano oko 6-7 ujutro. Posle toga i uspem da zaspem, ali se probudim po 2-3 puta na pola sata i tako do 12. Kad ustanem nisam umoran, ali uvece mi se bas prispava. I nije toliko vazno kad legnem, da li je to pre 12 uvece ili oko 2-3 po noci, uvek se rano probudim. Ne budim se u toku noci, ali kad se probudim ujutro onda pocinjem da razmisljam o mnogim stvarima i previse brinem o mnogo cemu. Izgubio sam malo i na kilazi. Najverovatnije mi se ovo desava jer sam skoro raskinuo sa devojkom, a veza je bila vrlo ozbiljna. Kako da resim ovaj problem?