Sto zbog porodice, sto zbog vlastite nesigurnosti nikad nisam nista u zivotu

Sto zbog porodice, sto zbog vlastite nesigurnosti nikad nisam nista u zivotu uspjela postici. U ratu je ubijena oceva majka i on se tada potpuno okrenuo islamu. U nasoj kuci se ne smije slusati muzika, gledati kad se dvoje poljube na tv-mora se promjenit kanal, reci svoje misljenje o necemu-tada nastupa svadja, sva djeca njegovih prijatelja su uvijek bolja od mene, sestre i brata. Pa i djeca njegovih prijatelja koja su sada narkomani ili u zatvoru, nekad su bili bolji. Imam 24 godine, u januaru zavrsila fakultet. Posao je jako tesko naci i u prodavnici a kamoli u struci, osjecam se beskorisno i bezvrijedno, roditelji mi ne mogu (mozda je bolja rijec nece) pomoci da nadjem posao jer po ocevom razmisljanju treba se truditi, biti uporan, i uzdat u dragog allaha, a ja gledam kako se moje kolege s faksa zaposljavaju (naravno-zaposljava ih porodica i uza i sira familija) . Mama se u cijeloj prici ne pita nista. Udat se necu samo radi toga, da bi pobjegla. Jer je to sestra uradila sa 19 i gorko pogrijesila. Moji zivci su na rubu sloma, jer svaka moja ideja je nula, sta god pokusam nailazim na podsmmjeh, vrijedjanje, omalozavanje, a sve to nazalost potice od kuce. Toliko postajem nesigurna s ljudima, u komunikaciji, da se zacrvenim ne samo u licu, nego i vrat, dekolte i ruke, kada je neki bitan dogadjaj ili skup, ljudi u mom prisustvvu misle da dozivljavam neku vrstu soka. Medju masom ljudi, ja se gusim i tesko hodam, kao da me neko koci. Pri stresnim situacijama tece mi krv iz nosa. Sta da radim od zivota svog. Unaprijed zahvaljujem.